Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB: 77561654785

Poslovni broj: P-10/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I  R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, po sucu Ivani Božić Pišćak kao sucu pojed incu, u pravnoj stvari tužitelja IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Martini Alagić, odvj. u Vukovaru , protiv tužene Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa], OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Jurici Barbarić, odvjetniku iz Vinkovaca, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 23.travnja 2026 g. u prisutnosti tužitelja osobno, uz odvjetničkog vježbenika AK, u uredu punomoćnika tužitelja Martine Alagić, odvj. u Vukovaru i odvjetničke vježbenice KK, u uredu punomoćnika tuženika Jurice Barbarić odvj. u Vinkovcima, potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 08.lipnja 2026.godine, radi utvrđenja ništetnosti, dana 8.lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj: 771471, zaključen dana 24. lipnja 2005. godine između tužitelja IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa], OIB: 87939104217, da tužitelju IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 731,18 eura (slovima: sedamstotridesetijedan euro i osamnaest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8.lipnja 2026.g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška ovog postupka preko dosuđenog iznosa od 731,18 eura, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, za postupanje u ovom predmetu.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je kod ovog suda dana 09. siječnja 2026.g. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti. Tužitelj je kao korisnik kredita sa prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb dana 24. lipnja 2005. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 771471, u iznosu od 18.500,00 CHF, s rokom otplate od 120 mjeseci.

1.1. Gore navedenim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 7.1. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 2,00 % od iznosa kredita minimalno 200,00 kn, a koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženik je prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita. O ugovornoj odredbi za „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, nego je ta odredba uglavljena u unaprijed formuliranom tipskom ugovoru.

1.2. Ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, nije ugovorena u dobroj vjeri, te je ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i to neovisno o visini iznosa naknade. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o ulaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

1.3. O ništetnosti ulazne naknade izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine na način da je odbio reviziju banke i potvrdio zaključak niže stupanjskog suda da je sporna odredba o „ulaznoj naknadi“ nepoštena i time ništetna, stoga tužitelj predlaže da sud utvrdi kako je ništetna odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj: 771471, zaključen dana 24. lipnja 2005. godine između tužitelja IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217, u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita, te ista ne proizvodi pravne učinke , kao i da mu naknadi troškove ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, te osporava osnovanost tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik prvenstveno prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Ugovorom o kreditu br. 771471 od 24. 6. 2005. u čl. 12. t. 3. propisano je da ugovorne strane za sve sporove proizašle iz predmetnog Ugovora i u vezi s njim ugovaraju nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora (u Zagrebu) i mjerodavnost prava Republike Hrvatske.

2.2. Tuženik prije svega ističe prigovor nedostatka pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje. Naime, tužbeni zahtjev tužitelja postavljen je samo na utvrđenje ništetnom odredbe članka 7.1. Ugovora o kreditu broj 771471 od 24. 6. 2005. zaključenog između tužitelja i tuženika kao pravnog sljednika, koja glasi da naknada za obradu i administraciju kredita jednokratno 2,00% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj. Naime, tužitelju ne pripada pravo na posebnu pravnu zaštitu koju pruža eventualno usvajanje tužbe na utvrđenje zato što bi istu zaštitu mogao ostvariti kondemnatornom tužbom. U sklopu eventualnog postupka koji bi tužitelj inicirao kondemnatornom tužbom, tužitelj bi mogao ishoditi odluku suda o navodnoj ništetnosti spornih Ugovornih odredbi kao odluku o prethodnom pitanju u sporu u kojem bi odluka o glavnom pitanju zavisila o utvrđenju spornih odredbi ništetnima, a sve u skladu s odredbom članka 187., stavka 3. ZPP-a..

2.3. Nadalje ističe, da članak 7.1. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama tuženika, pri čemu je iznos naknade za odobrenje kredita jasno i razumljivo izražen u postotku od 2,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita. Dakle, odredbe su u Ugovoru jasno postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade.

2.4. Zaključno, tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. , stoga predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

2.5. Što se tiče prigovora mjesne nenadležnosti ovoga suda, tuženik se poziva na odredbu čl. 70. ZPP-a prema kojoj odredbi se stranke mogu u pisanom obliku sporazumjeti o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određen isključiva mjesna nadležnost određenog suda, a stranke su, što je i vidljivo iz čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu izričito ugovorile da je za sve sporove proizašle iz predmetnog ugovora mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, zbog čega je tuženik predlagao da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi nadležnom sudu.

2.6. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud je odbio kao neosnovan.

2.7. Nesporno je da je čl. 12.3. Ugovora određeno da je za sve sporove iz istog ugovora nadležan sud u Zagrebu, odnosno da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost određenog suda sukladno odredbi čl. 70. st. 1. ZPP-a. Također je utvrđeno da je ista odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a iz čega onda proizlazi da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

2.8. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

2.9. S obzirom na navedeno utvrđeno je da bi iz naprijed navedenih razloga bila ništetna odredba čl. 12.3. zaključenog Ugovora, pa je stoga odlučeno kao u izreci rješenja.

3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u ugovor (list 5-8 spisa), te je pročitan iskaz tužitelja sa zapisnika od 23.travnja 2026.g.

4. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio slijedeće: 4.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 771471 od 24. lipnja 2005.g., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 18.500,00 CHF, s rokom otplate od 120 mjeseci, u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju za devize Kreditora važećim na dan isplate, uz redovnu kamatu koja je čl. 2 navedenog Ugovora, određena kao promjenjiva. Nesporno je da je člankom 7.1. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to u iznosu jednokratno 2,00% od iznosa kredita a minimalno 200,00 kuna, a koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj.

5. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koj i se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

6. Tužiteljica saslušana kao stranka iskazala je da je sporni ugovor sklopila 2005. godine. Kredit je bio nenamjenski. Nadalje ističe da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko nije objasnio termin "ulazna naknada", niti se sjeća iznosa koji je tom prilikom platila, to je bilo oko 2 % od iznosa kredita, niti je ona mogla pregovarati o ovoj odredbi sa bankarom. Ugovor je bio na već pripremljenom obrascu, a s bankarom nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora. Nije tražila pojašnjenja od bankara vezano za odredbe ugovora, budući je smatrala da se ugovor ne može mijenjati jer je bio na obrascu, sve ju je dočekalo već gotovo. Nadalje navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlena u Prvoj sportskoj kladionici. Navodi da nema obrt niti je član trg.društva. Ugovor o kreditu je pročitala, nitko joj ga nije obrazložio. Ističe da joj javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora, nije objašnjavao detaljno pojedine odredbe ugovora kao niti rizike istog, odnosno objašnjavao joj je neke općenite stvari.

7. S obzirom da je upravo na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o uvjetima - spornoj naknadi za obradu kredita i visini iste iz čl. 7.1. Ugovora, a iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe, koja je standardna, proizlazi da se o sadržaju iste nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj obaviješten na koje pružene usluge i koje nastale troškove se ista naknada odnosi, to sud nalazi da tuženik nije uspio dokazati suprotno, pri čemu valja istaknuti da tuženik nije niti predlagao da se u ovom postupku sasluša djelatnik banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora.

7.1. Uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj zaključio kao fizička osoba i da mu je isti kredit odobren kao nenamjenski kredit kako proizlazi iz čl. 3 istog Ugovora.

7.2. S obzirom na navedeno, stav je suda da tužitelju pripada pravo na pravnu zaštitu temeljem Zakona o zaštiti potrošača i to iz razloga jer njegovo svojstvo potrošača proizlazi iz samih odredbi zaključenog Ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da namjena istog kredita nije bila za nikakve poslovne, obrtničke ili druge namjene.

8. Prema odredbi čl. 81 st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03. Odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

8.2. Člankom 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim čl. 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija.

8.3. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog Ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvoga korištenja, prema pravnom shvaćanju ovog suda nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

8.4. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 valja tumačiti na način da se druga kategorija odredbi čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti („cijena“) odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti.

8.5. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga.

8.6. Imajući na umu navedeno, odredba članka 7.1. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

8.7. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

8.8. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

8.9. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 7.1. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji joj je stoga stavljen na raspolaganje ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8.10. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.11. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

8.12. Nije sporno da Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

8.13. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 6.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Navedena ugovorna obveza koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 dokazivati da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00% njegove visine, utječe, prema stajalištu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. (tako i Županijski sud u Zagrebu, broj Gž-1535/2023 od 18. travnja 2023.g.)

9. Nadalje, provedenim dokaznim postupkom sud je utvrdio da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz članka 7.1. Ugovora, budući da je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te kroz to povredu odredaba Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Naime, ugovorna odredba po kojoj je predviđena ulazna naknada za obradu kredita je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe članka 102. u svezi s člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača, pa je stoga sud odlučio kao pod točkom I izreke presude.

10. Tužitelj ima pravni interes za traženje deklaratone zaštite (čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku -"Narodne novine", br: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), odnosno ima pravni interes da se utvrdi ništetnim pravni posao, budući je isti potpisao sam tužitelj. Pravni interes da sud utvrdi postojanje donosno ne postojanje nekog prava iz pravnih odnosa za tužitelja načelno postoji kad se tužitelj zbog stvarne nesigurnosti glede tog prava ili odnosa osjeća ugroženim u svom pravnom položaju, a opravdana je potreba da se putem suda da nesigurna situacija raščisti. Ta se potreba može sastojati u tome da na taj način tužitelj ostvari neka svoja daljnja prava ili da zna kako se ubuduće ponašati.

11. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

12. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članku 155. Zakona o parničnom postupku te je sukladno označenoj VPS i važećoj Odvjetničkoj tarifi tužitelju za poduzete radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku priznat trošak u ukupnom iznosu od 731,18 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav tužbe = 100 bodova (Tbr. 7 toč. 1 OT), zastupanje na ročištu dana 23.04.2026 po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1 OT), te pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova (Tbr.9 t.3), koje radnje ukupno nose 250 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 EUR-a, iznosi 500,00 eura što uz PDV u iznosu od 125,00 eura daje iznos od 625,00 eura. Tužitelju je odobren i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 106,18 eura.

12.1. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu sastava podneska od 22.04.2026.g. budući je sve rečeno u istom podnesku tužitelj mogao reći i na zapisnik imajući na umu da je svrha ročišta da se na istom stranke očituju o spornim pitanjima i prigovorima, a ukoliko je tužitelj smatrao da se i pisano treba očitovati o prigovorima tuženika onda je podnesak bio dužan predati najkasnije 8 dana prije održavanja ročišta (čl. 299.a st. 3. ZPP-a). (Županijski sud u Zagrebu posl. br.: Gž-3280/2023-2 od 9. siječnja 2024.g.).

13. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2 Ovršnog zakona.

Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

U Vinkovcima, 8.lipnja 2026. godine.

Sudac

Ivana Božić Pišćak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćniku Martini Alagić, odvj. u Vukovaru

2. tuženik po punomoćniku Jurici Barbarić, odvj. u Vinkovcima