Poslovni broj P-321/2024-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji tog suda Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja TO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Krnic, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], radi isplate, nakon provedene glavne rasprave zaključene dana 23. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tužene, dana 8. lipnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem glasi:

„Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 4.132,13 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku na mjesečni iznos od

- na iznos od 73,48 EUR od 25. svibnja 2020.

- na iznos od 73,48 EUR od 25. lipnja 2020.

- na iznos od 73,83 EUR od 25. srpnja 2020.

- na iznos od 73,83 EUR od 25. kolovoza 2020.

- na iznos od 73,83 EUR od 25. rujna 2020.

- na iznos od 74,24 EUR od 25. listopada 2020.

- na iznos od 74,24 EUR od 25. studenog 2020.

- na iznos od 74,24 EUR od 25. prosinca 2020.

- na iznos od 77,26 EUR od 25. siječnja 2021.

- na iznos od 77,26 EUR od 25. veljače 2021.

- na iznos od 77,26 EUR od 25. ožujka 2021.

- na iznos od 78,13 EUR od 25. travnja 2021.

- na iznos od 78,13 EUR od 25. svibnja 2021.

- na iznos od 78,13 EUR od 25. lipnja 2021.

- na iznos od 80,40 EUR od 25. srpnja 2021.

- na iznos od 80,40 EUR od 25. kolovoza 2021.

- na iznos od 80,40 EUR od 25. rujna 2021.

- na iznos od 82,90 EUR od 25. listopada 2021.

- na iznos od 82,90 EUR od 25. studenog 2021.

- na iznos od 82,90 EUR od 25. prosinca 2021.

- na iznos od 83,69 EUR od 25. siječnja 2022.

- na iznos od 83,69 EUR od 25. veljače 2022.

- na iznos od 83,69 EUR od 25. ožujka 2022.

- na iznos od 88,13 EUR od 25. travnja 2022.

- na iznos od 88,13 EUR od 25. svibnja 2022.

- na iznos od 88,13 EUR od 25. lipnja 2022.

- na iznos od 90,64 EUR od 25. srpnja 2022.

- na iznos od 90,64 EUR od 25. kolovoza 2022.

- na iznos od 90,64 EUR od 25. rujna 2022.

- na iznos od 93,61 EUR od 25. listopada 2022.

- na iznos od 93,61 EUR od 25. studenog 2022.

- na iznos od 93,61 EUR od 25. prosinca 2022.

- na iznos od 96,38 EUR od 25. siječnja 2023.

- na iznos od 96,38 EUR od 25. veljače 2023.

- na iznos od 96,38 EUR od 25. ožujka 2023.

- na iznos od 99,42 EUR od 25. travnja 2023.

- na iznos od 99,42 EUR od 25. svibnja 2023.

- na iznos od 99,42 EUR od 25. lipnja 2023.

- na iznos od 98,03 EUR od 25. srpnja 2023.

- na iznos od 98,03 EUR od 25. kolovoza 2023.

- na iznos od 98,03 EUR od 25. rujna 2023.

- na iznos od 104,14 EUR od 25. listopada 2023.

- na iznos od 104,14 EUR od 25. studenog 2023.

- na iznos od 104,14 EUR od 25. prosinca 2023.

- na iznos od 105,59 EUR od 25. siječnja 2024.

- na iznos od 105,59 EUR od 25. veljače 2024.

- na iznos od 105,59 EUR od 25. ožujka 2024.

do 31. prosinca 2022.g. po stopi propisanoj odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekuće polugodištu uvećano za tri postotna poena, od dana 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.“

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se naloži tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 5.067,87 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku na mjesečne iznose u visini razlike između priznatih iznosa iz toč.I. i iznosa od 200,00 EUR za svaki mjesec, koja se određuje do 31. prosinca 2022.g. po stopi propisanoj odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekuće polugodištu uvećano za tri postotna poena, od dana 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, te u dijelu koji se odnosi na naznačeni tijek zakonskih zateznih kamata na iznose priznate u toč.I. tj. od 18og do 24og u mjesecu.

III. Dužna je tužena u roku od 15 dana isplatiti tužitelju troškove postupka u iznosu od 958,13 EUR EUR, dok se sa ostatkom zahtjeva u iznosu od 791,87 EUR tužitelj odbija.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi zaprimljenoj pred sudom dana 9. travnja 2024. navodi da su on i tužena suvlasnici na kat. čest. zgr. [katastarska čestica] i kat. čest. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te kat. čest. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to tužitelj vrhu 1/6 dijela prava vlasništva, a tužena vrhu 5/6 dijela prava vlasništva. Tužena je u isključivom posjedu svih nekretnina i onemogućava tužitelju suposjed istih. Tužitelj se sa zahtjevom za predaju nekretnina u suposjed obraćao tuženoj više puta i pokušao spor riješiti mirnim putem, no njegovi su pokušaji ostali bez uspjeha, pa je bio primoran pokrenuti parnicu radi predaje nekretnina u suposjed, koja se vodila pred ovim sudom pod posl.br.P-881/2020. Taj spor je pravomoćno okončan u korist tužitelja, tuženoj je naloženo tužitelju predati u suposjed nekretnine, no ona do podnošenja ove tužbe nije učinila, stoga je tužitelj pokrenuo i odgovarajući ovršni postupak radi predaje u suposjed (postupak se vodi pod posl.br. Ovr.783/2023. Tužitelj ima svako zakonsko pravo, koje je utvrđeno i sudskom odlukom, na suposjed nekretnina, iz kojeg je isključen i tužena i dalje krši njegova prava, stoga ovom tužbom na ime stjecanja bez osnove traži iznos za koji smatra da bi mu pripadao sukladno njegovim vlasničkim udjelima, za svo vrijeme u kojem je onemogućen u korištenju svojih prava tj. od dana kada je pozvao tuženu da mu preda u suposjed nekretnine. Kako zbog ponašanja tužene i nužnosti pokretanja svih postupaka koji su i pokrenuti smatra da ona neće dobrovoljno ispuniti ni dospjelu tražbinu iz toč.I. tužbenog zahtjeva, postavlja i zahtjev za buduće tražbine koje će nastati jer će inače morati ponovno voditi identičan postupak za buduće razdoblje. Predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev i tuženu obveže na snošenje troškova postupka.

2. U odgovoru na tužbu, koji je zaprimljen pred sudom dana 17. svibnja 2024. tužena navodi da se protivi tužbi u cijelosti kao neosnovanoj. Ističe da je parnični postupak između stranaka, koji se vodio pod posl.br.P.881/2020 još u tijeku, jer je tužena izjavila ustavnu tužbu slijedom činjenice da su nižestupanjski sudovi pogrešno primjeni li odredbe zakona koje uređuju pitanje dobre vjere tj. sukladno zakonu ona se predmnjeva, a sudovi bez ijednog dokaza zauzimaju suprotan stav. Zato predlaže prekinuti postupanje u ovom predmetu do okončanja postupka pred Ustavnim sudom. Neistiniti su navodi da je tužena na bilo koji način koristila suvlasnički dio tužitelja, a označena vrijednost najma je nerealno visoko postavljena uzevši u obzir o kakvoj se nekretnini radi. U trenutku kada se pravni prednik tužitelja uknjižio kao suvlasnik nekretnina ona je izgledala sasvim drugačije, bila je oronula, te je dovedena u sadašnje stanje isključivo naporima i financijskim ulaganjem tužene, pa tužena za slučaj da bi sud našao tužbeni zahtjev osnovanim izjavljuje prijeboj u visini izvršenih ulaganja, koji iznos svakako premašuje utuženi iznos. Tužitelj bi u svakom slučaju trebao biti zahvalan tuženoj jer je upravo ona dovela nekretninu u stanje u kojem je sada te ju samostalno održava više od 50 godina. Drži bitnim i napomenuti da se uknjiženi dio tužitelja odnosi na nekretninu kakva je ona bila u trenutku kada se knjižio njegov pravni prednik, a ne na onu nekretninu u stanju i obliku kakva je danas. Obzirom da je tužena vlastitim sredstvima izgradila nekretninu na ostatcima stare, to je u navedenom dijelu svakako povećala svoj suvlasnički udio. Nije istinit ni navod da bi tužena branila tužitelju suposjed nekretnine ili ga onemogućavala na bilo koji način. Predlaže odbi ti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju plaćanje tuženici troškova postupka.

4.1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave koje su priložene tužbi, odgovoru na tužbu i dostavljenim podnescima i to: izvadaka iz zemljišne knjige za z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (stranica 4-5 spisa), dopisa tužitelja tuženoj od 18. svibnja 2020. sa povratnicom (stranica 6-7 spisa), opomenu pred tužbu punomoćnika tužitelja tuženici od 8. listopada 2020. sa povratnicom (stranica 8-10 spisa), presudu ovog suda pod posl.br.P-881/2020 sa klauzulom pravomoćnosti (stranica 11-22 spisa), ustavnu tužbu tužene (stranica 30- 38 spisa), te izveo dokaz pregledom i čitanjem priloženog spisa predmeta P-881/2020 i spisa Ovr.783/2023, provođenjem vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku inženjeru LO koji je svoj nalaz i mišljenje i usmeno obrazložio te saslušanjem tužitelja TO i tužene GO. Pribavljen je i podatak od Porezne uprave od visini najma nekretnina na području Koločepa (stranica 44 spisa). Nije proveden predloženi dokaz saslušanjem svjedoka TOI, s obzirom da je isti bio prisutan kao javnost na provedenoj sudskoj radnji u predmetu, a i sud smatra da njegov iskaz nije relevantan za utvrđivanje bitnih činjenica o konkretnom predmetu raspravljanja.

4.3. Uvidom priloženi spis P.881/2020 utvrđeno je da je postupak u tom predmetu pokrenut tužbom od dana 23. studenog 2020. kojom je ovdje tužitelj tražio od tužene da mu u roku 15 dana preda u suposjed nekretnine – čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], s obzirom da su na navedenim nekretninama upisani kao suvlasnici on 1/6 dijela, ona 5/6 dijela prava vlasništva. Tužena se u odgovoru na tužbu od 8. veljače 2021. protivila tužbenom zahtjevu te navela da se predmetne nekretnine formalno vode kao suvlasništvo stranaka, a da je prije 50 godina postignut sporazum među tada upisanim suvlasnicima istih na temelju kojeg je njena pok. majka isplatila ostale suvlasnike i nekretninu stekla u cjelini. Dalje je navela da je ona poštena, zakonita i savjesna posjednica navedenih nekretnina kroz dugi niz godina, te je stekla pravo vlasništva dosjelošću. Osim toga navodi da joj nije jasno kako je tužitelj mogao ovako postupiti s obzirom da je ona zbog zakonitog i poštenog posjeda godinama ulagala u navedene nekretnine koje su bile ruševne i dotrajale. Tužena je istakla protutužbeni zahtjev usmjeren na stjecanje vlasništva na temelju dosjelosti, a takve navode tužitelj osporava u odgovoru na protutužbu. Kroz navedeni postupak tužena je spominjala ulaganja u nekretninu, čak pokušavajući postupak usmjeriti ka odlučivanju o tome da li bi ulaganjima stvorila novu stvar, međutim sud tu činjenicu s obzirom da je iznesena u stranačkom iskazu, po okončanju prethodnog postupka, nije uzeo u obzir već je isključivo odlučivao o pretpostavkama za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Po provedenom postupku (presuda P-881/2020 donesena je dana 11. studenog 2022.) sud je smatrao da je tužitelj dokazao osnovu svog zahtjeva, dok je protutužbeni zahtjev smatrao neosnovanim, navodeći da nije dokazano da bi među pravnim prednicima stranaka postojao sporazum na kojeg se poziva tužena, a da pravna prednica tužene do 2006. nije bila ni poštena ni zakonita posjednica 1/6 dijela prava vlasništva upisanog na ime tuženika, te taj dio nije mogla steći dosjelošću do svoje smrti. Sud ističe da tužena nije istakla zahtjev za isplatom troškova ulaganja niti druge zahtjeve regulirane čl. 164 ZV-a pa o njima sud nije imao razloga odlučivati. Na presudu ovog suda žalbu je izjavila tužena, a odlukom Županijskog suda u Bjelovaru pod posl.br. Gž.117/2023 od 27. travnja 2023. odbijena je žalba kao neosnovana. Svojim rješenjem pod posl.br.Revd.3558/2023-2 od 8. studenog 2023. Vrhovni sud RH odbacio je prijedlog za dopuštenje revizije koji je tužena izjavila. Tužena je izjavila i ustavnu tužbu povodom odluke Vrhovnog suda kojom joj nije dopušteno izjaviti reviziju. Navedeno sud ne smatra prethodnim pitanjem u ovom predmetu, stoga se postupanje nije prekidalo do donošenja odluke Ustavnog suda po izjavljenoj tužbi.

4.4. Temeljem gore navedene presude tužitelj je pokrenuo ovršni postupak radi predaje u suposjed nekretnina, koji se pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem Ovr.783/2023. U navedeni spis sud je izvršio uvid, a isti nije priložen ovom spisu jer se radi o aktivnom predmetu. Rješenje o ovrsi je doneseno dana 28. svibnja 2025. Na navedeno rješenje ovdje tužena je izjavila žalbu, te je Županijski sud u Bjelovaru svojim rješenjem donesenim pod posl.br.Gž.Ovr. 223/2025 od 10. veljače 2026. potvrdio toč.I. rješenja, a toč.II. preinačio na način da glasi „Ovrha se određuje na način da sudski ovršitelj preda u suposjed ovrhovoditelju nekretnine iz toč.I. izreke. Predaji u suposjed nekretnina ovrhovoditelju može se pristupiti nakon proteka osam dana od dana dostave rješenja o ovrsi ovršenici i prije njegove pravomoćnosti.“.

4.5. Sudski vještak ing. Hrvoje Sambrailo dostavio je nalaz i mišljenje u spis dana 18. lipnja 2025. (stranica 112-222), te je, saslušan od strane suda na ročištu održanom dana 23. travnja 2026. iskazao da ostaje pri danom nalazu i mišljenju u kojem je procijenio iznos cijene najma stana koji je predmetom postupka, te je naveo da je mjerenje stana provedeno sukladno pravilima struke i važećim propisima. Pojasnio je da se iznosi navedeni u nalazu i mišljenju odnose na cijelu nekretninu. Na upit punomoćnice tuženika da li je moguće da se izradi nalaz i mišljenje u kojem će iz procjene biti izuzete površine koje se nalaze na čestici koja je upisana kao vlasništvo Grada Dubrovnika, vještak je odgovorio da bi tehnički mogao napraviti takvu procjenu, ali da se on prilikom izrade nalaza i mišljenja vodio pravilima struke i procjenu vršio po volumenu nekretnine, ne ulazeći u pitanje vlasništva. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao takav, bez potrebe provođenja dopune istog.

5.1. Tužitelj TO u svom iskazu (stranica 47-48 spisa) navodi da je do spora došlo jer mu nije dozvoljen posjed nekretnine. On osobno u posjedu iste nije bio, ali njegov otac od kojeg ju je naslijedio jest. Njegov otac i majka tužene su bili brat i sestra, dakle on i tužena su prvi rođaci. Predmetnu kuću izgradio je njihov prapradjed, njegov otac je rođen u toj kući, a odselio se negdje 1960-ih. Imao je pet sestara, ne zna kako je došlo do toga da on i tužena budu upisani u dijelovima kako jesu. Kuća se sada povremeno koristi. Problem je u tome što mu tužena ne želi dati ključ, tražio ga je negdje 2017. ili 2018., ona mu je na početku obećavala da će mu ga dati jedno 2 godine, da bi mu onda rekla da on tu nema što tražiti. Traži iznos od 200 EUR jer se raspitivao po otoku koliko traže za najam sobe i to je iznos koji su mu rekli. Ova nekretnina predstavlja kuću, magazin i nekoliko parcela. Protiv tužene je vodio postupak u kojem joj je naloženo da mu preda ključeve, koje do davanja iskaza nije dobio. Ne sjeća se koliko kuća ima soba, nije odavno bio tamo, čini mu se da ih je pet. Stalno je u Hrvatskoj, tu živi i često je na Kalamoti.

5.2. Tužena GO (iskaz stranica 48-49 spisa) navodi da je ona smatrala da je problematika ove nekretnine riješena među roditeljima stranaka, time što je njena majka 1970. isplatila oca tužitelja, a zna da se to dogodilo jer je majka tada već bila stara i ona joj je pomogla oko toga. Majka je imala sredstava dobivenih prodajom druge nekretnine, dogovor sa bratom bio je usmen, on je 1970. novcem koji je od njene majke dobio popravio kučicu 100m niže uz obalu. Sestre su njenoj majci ustupale dijelove, ali radi troškova to nisu proveli u zemljišnim knjigama. Ocu tužitelja nitko nije branio dolazak u ovu kuću, ali on to nije tražio, kao ni njen rođak ovdje tužitelj, a ni njegova pomajka. Kada je on 2017. došao iz Švedske pitao je da li bi mogao prespavati u ovoj kući zimi po lošem vremenu dok traju radovi na njegovoj, na što mu je ona rekla da može ali da bi trebala konzervirati sobe u kojima su stvari njene obitelji, on bi mogao spavati u sobici u prizemlju, ali joj se poslije toga nije javio. Kada je došao iz Švedske slijedeće ljeto tražio ju je ključ, ali mu je rekla da mu ga ne može dati jer ona ima troje djece i unučadi i da je to već 6 osoba uz njihove žene, i da jednostavno nema mjesta jer se radi o malenoj sustandardnoj kući, nema klime, ima pet jednokrevetnih soba i jednu dvokrevetnu. Rođak je onda tužio i dobio presudu u kojoj sve piše na njenu štetu. Nakon te presude nije tražio ključ i ona mu ga nije dala, on s njom ne komunicira. Postoji samo jedan ključ i ona ga ima. Ona je od 1970. u dobroj vjeri, jer rođak nije imao pretenzije, ni volju, ni potrebu da tu stanuje. Kuća je evidentirana 1823., izgradio je njen prapradjed. Ima problem sa vlagom i nema grijanje, ona i njena obitelj tu borave od proljeća do jeseni, uglavnom ljeti, dogovore se oko vremenskog rasporeda. Ne može se iznajmljivati jer je izgrađena tako da se ne može kategorizirati. Kuća ima priključak za struju, septičku jamu i vodu koje je ona uvela, kuhinju, wc i kupaonicu. Njena obitelj ne može cijela istovremeno tu boraviti. Ne sjeća se što je sud u presudi napisao u vezi prava majčinog brata.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka i ocjenom svih dokaza sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se odredi da je tužena dužna platiti naknadu za korištenje nekretnine osnovan, dok je u pogledu visine zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatom naknade za korištenje stvari bez valjane pravne osnove.

8. Među strankama nije sporno da su upisane kao suvlasnici nekretnina kat. čest. zgr. [katastarska čestica] i kat. čest. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te kat. čest. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to tužitelj vrhu 1/6 dijela prava vlasništva, a tužena vrhu 5/6 dijela prava vlasništva, da je tužena u isključivom posjedu predmetnih nekretnina, da je među strankama vođen parnični postupak pod posl.br.P-881/2020 i da je donesena presuda u korist tužitelja po kojoj mu je tužena dužna predati nekretnine u suposjed te da je ta presuda postala pravomoćna.

9. Među strankama je sporno da li je tužena dužna tužitelju platiti naknadu za korištenje nekretnine koja je upisana kao njihovo suvlasništvo (jer postupak P-881/2020 nije okončan, jer tužena ne koristi tužiteljev dio, jer nekretnina ne izgleda isto kao u vrijeme kada su se upisali njihovi prednici i jer mu ona nikada nije branila suposjed) da je je osnovan prijeboj traženog iznosa sa iznosom uloženog u nekretninu od strane tužene , te visina postavljenog zahtjeva naknade za korištenje.

10.1. Stranke ne spore nalaz i mišljenje sudskog vještaka ing. Hrvoja Sambraila u kojem je procijenjen iznos najamnine za navedeni stan za utuženo razdoblje , ali punomoćnica tužene je predložila da se naloži vještaku da izradi dopunu nalaza i mišljenja s obzirom da ga je moguće izraditi isključujući iz procjene površinu koja otpada na česticu koja je u vlasništvu Grada Dubrovnika. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka onakvo kakvo je napravljeno, jer je napravljeno sukladno pravilima struke i nalogu suda. Prigovore i prijedloge tužene sud smatra još jednim pokušajem (sada u ovom postupku) da se uvođenjem novih činjenica i zahtjeva u fazama postupka u kojima to više nije dopušteno manipulira postupkom u korist tužene. Sukladno dostavljenim potvrdama, građevine koje su predmetom postupka locirane su kao i danas sigurno prije 1967. (potvrda na str.89 spisa da su vidljive na snimkama iz te godine), a po iskazu tužene građevina (kuća) je izgrađena još 1823., pa sud smatra da se tužena ne može braniti od zahtjeva tužitelja vezano za naknadu za njeno korištenje u cijelosti, traženjem umanjenja vrijednosti tog korištenja jer je dio strukture smješten (prelazi) na čestici koja je uknjižena na treću osobu praktički oduvijek. Treća osoba čija je čestica dijelom uzurpirana može svoja prava zaštiti u posebnom postupku protiv obje stranke ovog postupka kao suvlasnika objekta koji je proširen na njenoj imovini, a odnos stranaka iz ove parnice i visina naknade za korištenje onog što se koristi procjenjuje se po onom što se doista koristi.

10.2. Također, u tužbi tužitelj navodi da u toč.II. prijedloga izreke presude traži isplatu budućih iznosa da bi izbjegao podnošenje tužbi za daljnja razdoblja po istoj osnovi, ali takvog zahtjeva u toč.II. nema, već se ta točka odnosi na prijedlog donošenja odluke o trošku. Stoga sud nije ulazio u raspravljanje ni odlučivanje o osnovanosti takvog traženja, jer zahtjev u tom smjeru nije postavljen.

11.1, Prema čl. 164. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15 - dalje: ZVDSP) pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno. Prema čl. 18. st. 3. ZVDSP posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

11.2. S tim u vezi postoji ustaljena je praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se u odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju odredbe čl. 164. i 165. ZV-a, ne odredbe o stjecanju bez osnove na koje se poziva u tužbi . Stoga je u parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZV-a, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno utvrditi pravni položaj posjednika, s tim da nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Naime, pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.

13.1. Prema dokazima izvedenim u postupku jasno je da je tužena primila tužbu u postupku radi predaje u suposjed dana 23. prosinca 2020., od tog trenutka njezin posjed svakako postaje nepošten u smislu gore citiranih odredbi. VSRH svojim tumačenjem daje mogućnost da se datum od kojeg posjed nije pošten dogodio i ranije, te da tužitelj takvu činjenicu dokazuje, što je ovdje i slučaj. Tužitelj dostavlja dokaz da je dopisom od 18. svibnja 2020., koji je tužena primila dana 25. svibnja 2020.g. od iste izričito zatražio predaju ključa i da mu omogući korištenje nekretnine. U navedenom dopisu spominju se i ranija usmena traženja, što svojim iskazom zapravo potvrđuje sama tužena (umanjujući usput važnost tog zahtjeva), no kako vremenski nije precizno kada je to bilo, datum 25. svibnja 2020. je dan kada je sa sigurnošću posjed tužene postao nepošten.

13.2. Kako tuženica isključivo koristi nekretnine čija nije vlasnica u cijelosti, te je tužiteljev dio koristi bez pravne osnove kao nepošteni posjednik jer je, a kako to proizlazi iz isprava u spisu predmeta, znala i morala znati da nema pravnu osnovu za korištenje 1/6 dijela koji pripada tužitelju, to sukladno odredbi članka 165. st. 1. ZVDSP- a kojom je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, proizlazi osnovanim potraživanje tužitelja da tuženica naknadi sve koristi koje je imala za vrijeme posjedovanja njegovog dijela nekretnine.

13.3. Navode tužene da ne koristi tužiteljev dio nekretnine sud smatra promašenima, s obzirom da se radi o suvlasništvu u idealnim dijelovima, dakle stranke su suvlasnici na svakom atomu stvari, tako da nije određeno što bi to bio „tužiteljev dio“. A kako nekretninu u cijelosti koriste ona i njena obitelj zajedno s njom, time koristi i suvlasnički dio tužitelja. Takav je i navod da tužena tužitelju „nije branila“ posjed. U konkretnom slučaju razlika između „nije branila“ i „nije omogućila“ je čisto semantička. Tužena je pozvana da omogući suposjed i ona to nije učinila, ona koristi nekretninu i ima jedini ključ, takav ključ nije predala tužitelju usprkos pozivu, pravomoćnoj presudi i pokrenutom ovršnom postupku, dakle brani mu posjed. Kada kaže da tužitelj s njom „ne komunicira“ sudu ostaje nejasno na koji način to tužena očekuje da se s njom iskomuniciraju njene obveze povrh svega nabrojenog. Dalje, tužena navodi i da nekretnine ne izgledaju onako kako su izgledale u vrijeme kada su se njihovi prednici upisali kao knjižni vlasnici. Po tim navodima se čini da, kao i u prethodno vođenom postupku radi predaje u suposjed, tužena pokušava „provući“ tezu da je renoviranjem i nadograđivanjem stvorila novu stvar, jednako neodređeno i tanko kao i u tom postupku. Najprije sukladno čl. 156. st.1. ZVDSP-a dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine. Time što je vršila radove i ulaganja u zajedničku nekretninu tužena nije svoj suvlasnički udio mogla povećati na štetu tužitelja, a nikakvi dokazi osim uvida u spis P-881/2020 nisu ponuđeni na okolnost da bi se radilo o ičem više od toga. Slijedeći paušalni i ne do kraja definirani prigovor bi bio onaj o prebijanju koji točno glasi „..za slučaj kad bi sud tužbeni zahtjev našao osnovanim izjavljuje prijeboj u visini izvršenih ulaganja, koji iznos svakako premašuje utuženi iznos.“ Procesnopravni prigovor radi prebijanja je tuženikov zahtjev da se u postupku utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju i da se ta tražbina prebije sa onom koju tužitelj ima prema njemu, ukoliko bi se utvrdilo da je tužbeni zahtjev osnovan. Takav prigovor mora biti istaknut na način da nema dvojbe da se istaknut, a samo navođenje činjenice da bi i tužena imala tražbinu prema tužitelju ne znači da se zapravo radi o takvom prigovoru. Pošto bi prigovor trebao biti kvantitativno određen, tj. trebala bi biti naznačena kako osnova tako i visina zahtjeva, odnosno barem predložen način na koji bi se utvrdilo na temelju čega i u kojem iznosu bi nastala tražbina tužene, ovaj prigovor je neodređen i po njemu se ne može postupati. Tužena je navela da je izvršila ulaganja, koja se ne preciziraju (ni u radnjama, ni u vremenu izvođenja) niti se predlaže utvrđivanje nekih i procjena njihove vrijednosti (tužena predlaže građevinsko vještačenje, ali na okolnost utvrđivanja visine najma, kod osporavanja iznosa koji na mjesečnoj bazi traži tužitelj). Osim pobrojanog mora se istaknuti da je za traženje naknade troškova ulaganja u nekretninu u smislu čl. 164. st.2. ZVDSP-a pretpostavka da posjednik koji koristi nekretninu bude pošten, što je za razdoblje na koje se odnosi raspravljanje u ovom postupku utvrđeno da tužena nije bila. Mjesto raspravljanju o ovakvim traženjima, po stavu ovog suda, bilo je u postupku koji se vodio pod posl.br. P-881/2020 gdje se raspravljalo o vremenskom razdoblju prije 2020. i poštenju posjeda tužene tada, no i u tom postupku ponašanje tužene je bilo isto kao ovdje. Zadaća suda jest odlučivanje o postavljenim zahtjevima, ne ispitivanje što je stranka – zastupana po punomoćniku, mislila kada je nešto navela i što bi zapravo ona mogla tražiti. Kako ovdje nije postavljen nikakav određeni zahtjev u smislu preciziranog i jasnog prigovora, niti je istaknut protutužbeni zahtjev i predloženo utvrđivanje činjenica, sud nalazi da nema mjesta prebijanju tražbine tužitelja sa tražbinom tužene, jer tužena nema utvrđenu, dospjelu i određenu tražbinu prema tužitelju.

11. Visina naknade za korištenje utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka ing. Hrvoja Sambraila, a s obzirom da je u svom nalazu i mišljenju vještak izrazio iznose koji se odnose na cijelu nekretninu, sud je izvršio obračun 1/6 dijela navedenog iznosa, te prihvatio tužbeni zahtjev za iste, dok je sa zahtjevom u visini razlike od priznatog do zatraženog iznosa od 200,00 EUR mjesečno tužitelj odbijen jer je isti neosnovan.

12. Slijedom svega navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev i odlučiti kao u izreci, s tim da tužitelju na mjesečne iznose naknade za korištenje stana pripada zatezna kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, prema stopi propisanoj čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO). Tužitelj je odbijen za dio zahtjeva u kojem traži da se tijek kamate odredi od 18og u mjesecu (dan kada je napisao dopis kojim traži predaju u posjed), do 25og u mjesecu (kao dana kada je tužena primila navedeni dopis i koji sud smatra mjerodavnim).

13.1. Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a.

13.2. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir naznačenu vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7/1), zastupanje na ročištima od 29. svibnja 2024., 14. ožujka 2025., 5. svibnja 2025. i 23. travnja 2026 iznosu od po 100 bodova (Tbr. 9.t.1.), te na ročištu od 26. studenog 2024. u iznosu od 25 bodova (Tbr.9. toč.5.) , dakle ukupno 525 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 1.050,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 1.312,50 EUR-a. Sud nije tužitelju priznao trošak pristupa na ročište dana 28. listopada 2025. jer je navedeno ročište nije održano (na zahtjev tužitelja). Također, tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi ni plaćenog predujma za vještačenje, jer tužitelj nije zatražio naknadu tih troškova.

13.3. Tužitelj je u postupku uspio u pogledu osnove traženja u cijelosti (50% ukupnog zahtjeva), dok je u pogledu visine uspio sa 45% (23% ukupnog zahtjeva) Stoga je tužena na ime troška dužna tužitelju isplatiti iznos od 73% ukupno obračunatog troška, dakle 958,13 EUR-a te je naloženo tuženici naknaditi isti, u roku od 15 dana.

U Dubrovniku 8. lipnja 2026.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. tužitelj po punomoćniku, uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu

2. tuženica po punomoćnici