Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7782/2024-15

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nataliji Horvatić, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika obrta „ [obrt]“ proizvodnja-usluge-trgovina, Jalševec Breški, Dolanec 64, zastupan po punomoćniku Gordanu Srebačiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika-protutužitelja ZF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Josipu Bažantu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Grubeša i partneri iz Bjelovara, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 24. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 5. lipnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku-protutužitelju ZF, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju-protutuženiku BF, OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasniku obrta „ [obrt]“ proizvodnja-usluge-trgovina:

- iznos od 3.239,07 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. travnja 2006. do isplate,

- iznos od 3.900,00 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 04. listopada 2011. do isplate,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja-protutuženika, a koji glasi: „Nalaže se tuženiku-protutužitelju ZF, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju-protutuženiku BF, OIB: [osobni identifikacijski broj]:

- iznos od 15.184,13 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 04. listopada 2010. do isplate,

- iznos od 8.900,00 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 04. listopada 2010. do isplate,

III. Odbija se tuženik-protutužitelj s protutužbenim zahtjevom koji glasi: „Nalaže se tužitelju-protutuženiku isplatiti tuženiku-protutužitelju iznos od 1.671,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. lipnja 2006. godine do isplate.“

IV. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužitelj-protutuženik u tužbi navodi da je Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 24. travanj 2006. prodao tuženiku-protutužitelju, lokal B u suterenu, površine 62,55 m2 s pripadajućom 1/5 dijela zajedničkog dijela suterena označenog slovom Z u elaboratu etažnog vlasništva, sve trajno povezano s idealnim dijelom zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta razmjerno vrijednosti kupljene nekretnine, što predstavlja u odnosu na cjelinu idealni dio od 49/1000 dijela u zgradi sagrađenoj na z. k. č. br. [katastarska čestica] u g.t.1, kuća i dvor u površini 1318 m2, sve upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] podul. 2 k. o. [katastarska općina]. Kupoprodajna cijena ugovorena je u iznosu 30.368,56 eura od čega je tuženik-protutužitelj na dan potpisivanja Ugovora trebao isplatiti 50 %, odnosno iznos od 15.184,13 eura. Tužitelju-protutuženiku, međutim, isplaćen je jedino iznos od 11.945,05 eura. Podneskom od 13.10.2011. tužitelj-protutuženik dopunjuje činjenične navode tužbe navodeći kako je kupoprodajna cijena nekretnine bila ugovorena u ukupnom iznosu 50.000,00 Eura, od kojih je tuženik -protutužitelj po pisanom Ugovoru trebao isplatiti 15.184,13 eura a po usmenom dogovoru još iznos od 17.800,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate. Međutim, isplaćeno je samo 11.945,05 eura po pismenom Ugovoru i 5.000,00 Eura po usmenom dogovoru dok je ostao dužan platiti utuženi iznos od 3.239,07 eura, a nakon ishođenja uporabne dozvole iznos od 15.184,13 eura i iznos od 12.800,00 eura. Kako je tuženik-protutužitelj raspolagao predmetnom nekretninom prenijevši je na treće osobe putem naplatnog pravnog posla, a obzirom na činjenicu da je istu nedugo nakon kupoprodaje opteretio založnim pravima u iznosu 150.000,00 eura za korist društva Konzum d.d. i u iznosu 350.000,00 eura za korist Erste&Steiermarkische bank d.d. koji novčani iznosi su mu od navedenog društva i banke isplaćeni. Iz navedenog je razvidno da je uvjet ishođenja uporabne dozvole glede isplate preostalog dijela kupoprodajne cijene bespredmetan te tužitelj-protutuženik smatra kako je preostala tražbina prema sklopljenom pismenom Ugovoru i usmenom dogovoru dospjela u trenutku otuđenja nekretnine. Stoga predlaže sudu donijeti presudu kojom će tuženiku-protutužitelju biti naloženo da mu isplati iznos od 3.239,07 eura sa zateznom kamatom od 25.04.2006. godine do isplate, iznos od 15.184,13 eura sa zateznom kamatom od 25.09.2008. godine do isplate te iznos od 12.800,00 Eura sa zateznom kamatom od 25.09.2008. godine do isplate, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik-protutužitelj priznaje činjenicu sklapanja kupoprodajnog ugovora sa tužiteljem-protutuženikom, no navodi kako mu tužitelj- protutuženik istim, nije prodao predmetnu nekretninu jer nije bio njen vlasnik niti mu je izdao valjanu tabularnu ispravu. U više je navrata tužitelju-protutuženiku uputio zahtjev za izdavanje tabularne isprave ili sniženje cijene kao i zahtjev za naknadu štete te pribavljanje uporabne dozvole za prodanu nekretninu, te i u odgovoru na tužbu ističe prigovor razmjernog sniženja cijene u iznosu 9.132,54 eura na ime sporne 1/5 zajedničkog dijela suterena koja se sastoji od 26,90 m2. Priznaje da je tužitelju-protutuženiku isplatio 11.945,05 eura no navodi da je njegov otac GF dana 24. lipnja 2006. isplatio i daljnji iznos od 5.000,00 eura, dok preostali iznos od 50 % ugovorene kupoprodajne cijene nije ni dospio na naplatu jer tužitelj - protutuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu ishođenja uporabne dozvole. U odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev ističe prigovor zastare obzirom na dan sklapanja ugovora, a podredno se protivi zahtjevu za isplatu preostalog dijela cijene kao nedospjelom.

3. U odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva koju je tužitelj-protutuženik izvršio na ročištu dana 4. listopada 2011., odnosno povećanje tužbenog zahtjeva s obzirom na prvotno podnesen tužbeni zahtjev, valja napomenuti da je sud navedenu preinaku dopustio jer je istu ocijenio kao svrsishodnu za konačno rješenje odnosa među strankama.

4. Podneskom od 05. veljače 2010. tuženik-protutužitelj podnio je protutužbeni zahtjev u kojem navodi da je prema sklopljenom kupoprodajnom ugovoru dospjela samo obveza plaćanja pola kupoprodajne cijene dok je on preplatio istu za 1.671,66 eura. Stoga predlaže sudu donijeti presudu kojom će tužitelju-protutuženiku biti naloženo da mu isplati iznos od 1.671,66 eura sa zateznom kamatom od 24. lipnja 2006. do isplate.

5. Tužitelj-protutuženik se u odgovoru na protutužbu usprotivio zahtjevu kao neosnovanom smatrajući da ne postoji osnova po kojoj bi tuženik -protutužitelj preplatio iznos cijene. Istaknuo je naprotiv, da postoji obveza tuženika -protutužitelja za plaćanje razlike cijene, prema činjeničnim navodima tužbenog zahtjeva. Predlaže odbiti protutužbeni zahtjev kao neosnovan.

6. Tijekom postupka izvršen je uvid u Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 24.04.2006. (list 4-7 spisa), Opomena pred tužbu od 08.06.2007. (list 8 spisa),

Zahtjev za izdavanje tabularne isprave ili sniženje cijene (list 12-13 spisa), Promemorija od 09.05.2006. (list 14 spisa), Ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen između tuženika i OF od 27.10.2006. (list 15 -16 spisa), Rješenje Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava Krk od 21.04.2008. (list 17 spisa), Dopis OF od 28.05.2007. (list 21 -22 spisa), Ugovor sklopljen između tužitelja i OF od 25.05.2007. (list 23 spisa), Izjava investitora FF (list 24 spisa), z. k. izvadak br. 1919 k. o. [katastarska općina] (list 68-69 spisa), zk.ul. (l. 73.-78. spisa), Ugovori o kupoprodaji od 27. listopada 2006. sklopljeni između ZF i OF, Ugovor o kupoprodaji od 25. svibnja 2007. sklopljen između BF i OF, Presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Krku od 23. siječnja 2008., Ugovor o unosu stvari sklopljenog između ZF i društva Trgo Mal d.o.o. od 25. rujna 2008. i podaci iz sudskog registra za Trgo Mal d.o.o. te zk izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (l. 79.-96. spisa), potvrda o izvršenom plaćanju (list 104-105 spisa), nacrt nekretnine (list 106 spisa) i ostala priložena dokumentacija, saslušani su svjedoci GF, UF, OF i FF, te tužitelj-protutuženik i tuženik-protutužitelj kao stranke u postupku.

7. Dana 4. svibnja 2012. ovaj je sud donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev, osim u dijelu potraživanja zatezne kamate tekuće na iznos od 15.184,13 eura od 25. rujna 2008. do 3. listopada 2010., te na iznos od 12.800,00 eura u protuvrijednosti u kunama od 25. rujna 2008. do 3. listopada 2010. , dok je tuženik-protutužitelj odbijen sa protutužbenim zahtjevom.

Odlukom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-6381/12 od 10. lipnja 2014., ukinuta je prvostupanjska presuda, osim u dijelu gdje je zahtjev tužitelja - protutuženika odbijen u odnosu na potraživanje zateznih kamata na naprijed citirane iznose. U ostalom dijelu predmet je vraćen na ponovni postupak.

U ponovnom su postupku ponovno saslušane stranke, te svjedoci GF i OF.

8. Iz iskaza tužitelja-protutuženika proizlazi da je sve pregovore o prodaji predmetne nekretnine vodio s ocem tuženika-protutužitelja, GF. Pismeni Ugovor o kupoprodaji nekretnina sklopljen je 24.04.2006., dok je usmenim dogovorom dogovorena više kupoprodajna cijena od napisane. Predmet kupoprodaje opisan je člankom 1. Ugovora, a istovjetan je i usmenom dogovoru. Radi se naime o lokalu B u suterenu, površine 62,55 m2. Zajednički dio suterena nije ni bio predmet kupoprodaje, s obzirom da isti predstavlja zajednički dio nekretnine. U istom se suterenu nalaze i lokal A i lokal B, dok je lokal A četiri puta veći od lokala B. Sukladno ovome, i vlasnik lokala A ima pravo na 4/5 zajedničkog dijela suterena, a vlasnik lokala B na 1/5. Tužitelj-protutuženik ističe i da je u ugovoru navedeno da je riječ o „pripadajućoj petini zajedničkog dijela“, slijedom čega ovaj dio i nije bio odlučan u pregovorima oko kupoprodajne cijene lokala. Ističe i da je GF, prije sklapanja kupoprodajnog ugovora predočio građevinski i etažni elaborat objekta, koje je ovaj proučavao mjesec dana prije kupoprodaje. Pismenim ugovorom, cijena nekretnine je navedena u iznosu od 32.000,00 eura, no usmeno je dogovorena cijena od 50.000,00 eura. Ovo u cilju izbjegavanja plaćanja većeg poreza na promet nekretnina. Od ugovorene cijene, isplaćeno mu je samo 11.945,05 eura (2.654,45 eura - 03.08.2006., 3.318,07 eura - 11.10.2006., 3.981,68 eura - 14.08.2006. i 1.990,84 eura - 11.08.2006.).

Razlika između pismenog Ugovora i usmenog dogovora iznosi 17.800,00 eura, a nije dogovoren ni točan datum isplate, iako mu je otac tuženika -protutužitelja u nazočnosti tuženika-protutužitelja rekao da će novac isplatiti što prije. Tako mu je isplatio 5.000,00 eura na dan sklapanja kupoprodajnog ugovora, a razliku od 12.800,00 eura mu do danas nije platio. Člankom 3. Ugovora dogovoreno je da će kupoprodajna cijena biti isplaćena u roku 30 dana računajući od dana kada tužitelj - protutuženik kao prodavatelj o svom trošku ishodi uporabnu dozvolu za cijelu nekretninu.

Nije ishodio uporabnu dozvolu, predao je svu građevinsku dokumentaciju tuženiku te time smatra da je svoju obvezu ispunio, a po njemu su to i trebali riješiti investitori.

Poznato mu je da je tuženik-protutužitelj prodao nekretninu OF koji mu je poslao dopis kojim ga obavještava da je kupio nekretninu i da je upoznat s pismenim i usmenim dogovorom stranaka te se obvezuje umjesto tuženika - protutužitelja isplatiti njegovo potraživanje, no on to do danas nije učinio. Nije sa OF potpisao neku izjavu ili ugovor kojim bi pristao da on umjesto tuženika-protutužitelja isplati njegovo potraživanje, a upoznat je i s činjenicom da je u međuvremenu ugovor između tuženika-protutužitelja i OF raskinut.

9. Iz iskaza tuženika-protutužitelja utvrđeno je da je prvi puta vidio tužitelja na dan potpisa Ugovora o kupoprodaji nekretnine, no ne zna što su njegov otac i tužitelj-protutuženik pregovarali oko kupnje zajedničkog dijela nekretnine, niti da li je postojao neki dodatni usmeni dogovor između njih. Poznato mu je da je njegov otac isplatio tužitelju 5.000,00 eura, no ne zna po kojoj osnovi, a ne sjeća se da bi u autu iz razgovora svog oca s tužiteljem-protutuženikom zaključio kako je postojao njihov dogovor oko isplate više cijene. Nije mu poznato niti u kojem iznosu niti kada je tužitelju-protutuženiku isplaćena cijena nekretnine, a po predočenju uplatnica na račun tužitelja-protutuženika u kojem je naveden kao uplatitelj izjavljuje da on nije vršio plaćanja a ne zna da li ih je vršio njegov otac. Ne zna niti tko je pisao tekst ugovora.

10. Iz iskaza svjedokinje UF, supruge tužitelja-protutuženika, proizlazi da, iako nije neposredno prisustvovala pregovorima GF i svog supruga, iz suprugove priče zna da je dogovorena kupoprodajna cijena od 50.000,00 eura (17.850,00 eura EUR je trebao dobiti na ruke, a 32.000,00 eura po pismenom Ugovoru). Od navedenog je 11.945,05 eura isplaćeno na žiro račun, a 5.000,00 eura na ruke tužitelja-protutuženika, s time da je tužitelj-protutuženik višekratno tražio od tuženika-protutužitelja isplatu preostale cijene i želio je raskinuti ugovor, međutim nisu se uspjeli dogovoriti. Predmet kupoprodaje, bio je lokal površine cca 60 m2 kojeg su bili vlasnici, dok 1/5 zajedničkog dijela zgrade označava upravo zajednički prostor zgrade.

11. Iz iskaza svjedoka FF proizlazi da se faktično u njegovom vlasništvu nalazi i nekretnina u [adresa] (u kojoj je i predmetna nekretnina). Ima saznanja o kupoprodajnom ugovoru jer je nazočio pregovorima stranaka i oca tuženika-protutužitelja. Tuženik-protutužitelj želio je kupiti cjeloviti prostor suterena zgrade na navedenoj adresi, pa je od tužitelja -protutuženika kupio 62,55 m2 istog prostora, a preostalih 268,60 m2 od PronekInvesta d.o.o., Slatina. Kupoprodajna cijena za nekretninu od 62,55 m2 iznosila je približno 50.000,00 eura. Misli da su navedeni kupoprodajni ugovori sačinjeni u isto vrijeme, a nije uopće bilo spora oko prodaje pripadajućeg zajedničkog dijela nekretnine, već je jedino bila sporna isplata kupoprodajne cijene. Poznato mu je da tuženik-protutužitelj niti jedan dio kupoprodajne cijene nije isplatio PronekInvestu d.o.o., dok je od tužitelja - protutuženika saznao da i njemu tuženik-protutužitelj duguje isplatu, no ne zna točno u kojem iznosu. Cjelokupni prostor koji je tuženik-protutužitelj kupio (i od tužitelja- protutuženika i od PronekInvesta) uključujući i zajedničke dijelove zgrade čini jednu cjelinu. Još tijekom pregovora je otac tuženika-protutužitelja rekao tužitelju- protutuženiku i svjedoku da taj prostor namjerava kompletno dati u najam Konzumu, a prema dogovoru i kupoprodajnom ugovoru su kompletan prostor i zajednički dijelovi zgrade predani tuženiku-protutužitelju. Uređenje prostora trajalo je nekoliko mjeseci pri čemu ne zna točno da li je uređenje vršio tuženik-protutužitelj ili Konzum, no u svakom slučaju je nakon okončanog uređenja Konzum započeo s radom te sve do danas tamo posluje. Za predmetnu nekretninu postoji uredna građevinska dozvola, objekt je etažiran a nije niti posve siguran da li je dana neka primjedba glede zatražene uporabne dozvole dok tvrdi da su dobiveni minimalni tehnički uvjeti, što je osiguralo početak korištenja prostora od strane Konzuma. Poznato mu je i da je tuženik-protutužitelj naknadno nekretninu prodao trećoj osobi po prezimenu OF, zato što ga je on telefonski kontaktirao i obavijestio o tome, a od tužitelja - protutuženika je saznao i da su tuženik-protutužitelj i OF podigli kredit i upisali hipoteku na predmetnoj nekretnini.

12. Iz iskaza svjedoka GF, oca tuženika-protutužitelja, proizlazi da je predmet kupoprodaje prema pismenom Ugovoru bio lokal B sa pripadajućom 1/5 dijela zajedničkog suterena Z na što se ukupno odnosila jedinstveno formirana kupoprodajna cijena. Na pitanje da li je bio upoznat ili svjestan granica 1/5 zajedničkog dijela suterena izjavljuje da je to njemu u naravi predstavljeno kao veliki neuređeni prostor te da je 1/5 bila u idealnom dijelu time da napominje da je u istom stanju bio i lokal. U ime svog sina isplatio je tužitelju-protutuženiku iznos od 11.945,05 eura prema točki 3. Ugovora. Isplatio je i daljnjih 5.000,00 EUR time da se u taj iznos uračunala i prijašnja pozajmica od 2.000,00 EUR, a pri potpisu Ugovora isplatio je i daljnjih 3.000,00 EUR u gotovini na ruke tužitelja-protutuženika i to prema njegovoj želji iz razloga što je tim novcem tužitelj-protutuženik želio kupiti drugu česticu. Ništa više nije isplatio no misli da nije trebao jer su točkom 3. dogovorili da će preostali dio cijene biti dospio u roku 30 dana od kada tužitelj-protutuženik o svom trošku ishodi uporabnu dozvolu. On to do danas nije učinio, pa obveza plaćanja nije dospjela. Na pitanje zašto je isplatio oko 1.500,00 EUR više od polovice Ugovorom navedene kupoprodajne cijene, ako je smatrao nedospjelom obvezu isplate po čl. 3. Ugovora, izjavio je da se nadao da će mu tužitelj-protutuženik pomoći u ishođenju uporabne dozvole, a i zbog toga što su doznake išle u više navrata, pa više nije znao da li je tužitelju-protutuženiku dao 5.000,00 kn, 10.000,00 kn ili 20.000,00 kn. Prostor je u međuvremenu prodan OF međutim je taj ugovor raskinut, te su prostor zbog tehničkih potreba unijeli u poduzeće koje su zatim prodali. Navodi kako nije postojao nikakvi usmeni dogovor prema kojem bi kupoprodajna cijena nekretnine bila veća od one navedene u Ugovoru. Navodi i da u ime tužitelja - protutuženika nije preuzeo obvezu ishođenja uporabne dozvole no istu je pokušao ishoditi u čemu nije uspio jer je tužitelj-protutuženik otuđio česticu na kojoj je predviđeno parkiralište za čitavu zgradu.

13. Iz iskaza svjedoka OF proizlazi da tužitelja-protutuženika poznaje od početka 90-tih godina. Oca tuženika-protutužitelja poznaje iz poslovnih krugova kao osobu koja se bavi nekretninama. Tako su svi otišli pogledati nekretninu tužitelja-protutuženika na Krku koju je imao namjeru prodati i utvrdili da je riječ o neuređenom podrumu punom nosivih stupova. Tužitelj-protutuženik ima u vlasništvu lokal površine cca 60 m2 dok je podrum zajedničko vlasništvo tužitelja -protutuženika i gosp. FF koje je bio vlasnik drugog lokala. Međutim, predmet kupoprodaje je bio čitav podrum i lokal tužitelja-protutuženika koji se obvezao zajedno sa FF još ocu tuženika-protutužitelja dati uporabnu dozvolu za sve kupljeno. U tom smislu mu je poznato da su stranke sklopile takav kupoprodajni ugovor međutim ne zna kolika je cijena niti koliko je od cijene tužitelju-protutuženiku isplaćeno, jedino mu je poznato da je otac tuženika-protutužitelja isplatio tužitelju iznos od 5.000,00 EUR. Pojašnjava i da se podrum nekretnine sastojao od dva lokala oznaka A i B i zajedničkog prostora između lokala, te su se svi nadali da će biti moguće i da zajednički prostor bude predmetom kupoprodaje obzirom na činjenicu da su drugi posebni dijelovi nekretnine koji se nalaze na katu već bili prodani, pa da će u tom smislu zajednički prostor biti od dva lokala u podrumu. Dalje izjavljuje kako je otac tuženika-protutužitelja nakon nekog vremena izjavio da je nezadovoljan s načinom na koji se stvari između stranaka razvijaju i to obzirom da tužitelj-protutuženik nije ispunio svoju obvezu davanja ovjerene izjave za preuzimanje obveze ishođenja uporabne dozvole. U smislu navedenog izjavio je da bi najradije raskinuo ugovor ali to nije učinio već je i dalje ostao u posjedu prostora. Svjedok dalje navodi da je u skladu s poslovnim dogovorom s ocem tuženika-protutužitelja kupio navedeni poslovni prostor od tuženika-protutužitelja, pri čemu je znao da on tužitelju- protutuženiku nije isplatio onoliko koliko su se dogovorili. Međutim on prema tužitelju-protutuženiku nije preuzimao nikakve obaveze već samo prema tuženiku - protutužitelju i to u dogovoru s njegovim ocem, koje je obveze ispunio. U ugovoru su naveli kupoprodajnu cijenu od 30.260,80 eura koju pretpostavlja da su prepisali iz ranijeg ugovora s tužiteljem. Nakon nekog vremena, zajednička poslovna odluka bila je da se njihov kupoprodajni ugovor raskine a predmetni lokal vrati u tvrtku što je i učinjeno. Danas se u navedenom prostoru nalazi Konzum. Svjedok još navodi kako mu nije poznato koliko dugo je projektni elaborat zgrade bio u posjedu oca tuženika - protutužitelja prije potpisivanja ugovora, a on nije proučavao elaborat jer ga nije zanimao.

14. Dana 18. prosinca 2015. ovaj sud donio je presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev, dok je tuženik-protutužitelj odbijen sa protutužbenim zahtjevom. Odlukom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6381/12 od 10. lipnja 2014., potvrđena je prvostupanjska presuda, osim u dijelu za zatezne kamate na iznos od 114.404,82 kuna za period od 4. listopada 2010. do 3. listopada 2011. te na iznos od 12.800,00 eura za period od 4. listopada 2010. do 3. listopada 2010., a protiv koje odluke je podnesena pravodobna revizija tuženika (prekinuta prijedlogom za ponavljanje postupka, a koji je prijedlog pravomoćno odbijen rješenjem suda od 26. listopada 2021.) te su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-128/22 ukinute prvostupanjska i drugostupanjska odluka te je predmet vraćen na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Navedeno iz razloga što presuda nije imala razloga o odlučnim činjenicama.

15. Obzirom je u predmetu pravomoćno odlučeno o zateznim kamatama na iznose od 15.194,13 eura i 12.800,00 eura, na način da je tužbeni zahtjev odbijen za razdoblje od 25. rujna 2008. do 4. listopada 2011. godine (presuda ovog suda poslovni broj P-2344/09 od 4. svibnja 2012., pod točkom II. izreke i presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2177/16 od 28. studenog 2017., pod točkom II. izreke), sud o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva nije ponovo odlučivao.

16. Stoga je sud u ponovljenom prvostupanjskom postupku pristupio utvrđivanju i ocjeni odlučnih činjenica.

17. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da tužbeni djelomično osnovan dok protutužbeni zahtjev nije osnovan.

18. Predmet spora u ovom postupku je isplata iznosa od 3.239,07 eura (s osnove ostatka prvog dijela kupoprodajne cijene) te isplata iznosa od 15.184,13 eura (s osnove druge polovice kupoprodajne cijene čija naplata dospijeva po čl. III. Ugovora) te još iznosa od 12.800,00 eura (s osnove preostalog dijela sporne usmene kupoprodajne cijene).

19. Među strankama nije sporno da su 24. travnja 2006. sklopili kupoprodajni ugovor kojim je tužitelj-protutuženik prodao tuženiku-protutužitelju nekretninu, opisanu kao lokal B u suterenu zgrade u [adresa], površine 62,55 m2, sa pripadajućom 1/5 zajedničkog dijela suterena označenog slovom Z u elaboratu etažnog vlasništva, sve to trajno povezano sa idealnim dijelom zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta razmjerno vrijednosti kupljene nekretnine, što predstavlja u odnosu na cjelinu idealni dio od 49/1000 dijela (točka I. Ugovora). Točkom II. Ugovora, stranke su kao kupoprodajnu cijenu nekretnine upisale cijenu u iznosu od 30.368,26 eura, a koju se kupac točkom III. Ugovora, odmah po potpisu ugovora obvezao isplatiti u omjeru od 50 %, a ostatak bankovnim kreditom, u roku 30 dana od dana kada prodavatelj o svom trošku ishodi uporabnu dozvolu.

20. Među strankama je sporno postojanje usmenog dogovora o višoj kupoprodajnoj cijeni, ništetnost uvjeta odnosno odredbe iz čl. III. Ugovora o kupoprodaji, dospjelost tražbine, pitanje zastare preinake tužbe i zastare protutužbe, kao i pravo na razmjerno sniženje cijene.

21. Iz priležeće dokumentacije s lista 4.-7. i l. 12.-17. spisa (Ugovor o kupoprodaji od 24. travnja 20226., dopisi između stranaka iz lipnja i rujna 2006., potvrda od 9. svibnja 2006., Ugovor o kupoprodaji od 27. listopada 2006., Rješenje Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliš, Primorsko-Goranske Županije, ispostava Krk od 21. travnja 2008.), a koju tuženik-protutužitelj nije sporio tijekom postupka, proizlazi da je nakon sklopljenog Ugovora o kupoprodaji među strankama bilo sporan upis zajedničkog dijela od 1/5 nekretnine, da je iznos od 5.000,00 eura isplaćen na dan sklapanja Ugovora o kupoprodaji, da je sam tuženik-protutužitelj naveo u dopisu da se iznos od 5.000,00 eura odnosi na dio kupoprodajne cijene, da je zapravo tužitelj-protutuženik zahtijevao raskid Ugovora o kupoprodaji, da je tuženik-protutužitelj kasnije 27. listopada 2006. prodao nekretninu trećoj osobi OF, pod istim uvjetima i opisom, da je treća osoba OF pokušao tijekom 2008. godine ishoditi uporabnu dozvolu ali je isti odbijen, kao i da je ranije odbijen zahtjev za izdavanje uporabne dozvole tijekom 2000. godine.

Iz povijesnog zk.ul. (l. 73.-78. spisa) vidljivo je da je predmetu nekretninu (lokal B) od prvotnog zemljišnoknjižnog vlasnika FF kupio BF, zatim trgovačko društvo Turbine d.o.o., zatim obrt [obrt] u vlasništvu BF, zatim ZF, zatim OF, da bi bio ponovo upisan ZF, a zatim kao vlasnik trgovačko društvo Trgo Mal d.o.o., te da je nekretnina opterećena založnim pravom u iznosu od 150.000,00 eura u korist Konzum d.d. i založnim pravom u iznosu od 350.000,00 eura u korist Erste&Steiermarksiche bank d.d.

Iz priležeće dokumentacije na l. 15.-16., l. 18.-24. i l. 79.-96. spisa (Ugovori o kupoprodaji od 27. listopada 2006. sklopljeni između ZF i OF, Ugovor o kupoprodaji od 25. svibnja 2007. sklopljen između BF i OF, Presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Krku od 23. siječnja 2008., Ugovor o unosu stvari sklopljenog između ZF i društva Trgo Mal d.o.o. od 25. rujna 2008. i podaci iz sudskog registra za Trgo Mal d.o.o. te zk izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]) proizlazi da je tužitelj-protutuženik prodao nekretninu (u naravi pašnjak, upisanu u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]) OF, da je tuženik-protutužitelj prodao nekretninu (lokal A i lokal B, upisan u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]) OF (a od prethodnih vlasnika obrt [obrt] i Pronekinvest,) da je Ugovor o kupoprodaji od 27. listopada 2006. (lokal B) sklopljen između ZF i OF raskinut, da je tuženik-protutužitelj unio nekretnine (lokal A i lokal B) u trgovačko društvo Trgo Mal d.o.o. 25. rujna 2008., kao osnivač i jedini član tog društva, dok je istovremeno OF upisan kao direktor istoga društva te da su kasnije kao osnivači društva Trgo Mal d.o.o. bile upisane treće osobe.

Dokumentaciju s l. 21.-24. sud nije posebno cijenio jer ista ne utječe na ispunjenje obveza iz ugovornih odredbi spornog Ugovora o kupoprodaji od 24. travnja 2006., a niti predstavlja preuzimanje ugovornih obveza po trećoj osobi, kao niti preuzimanje duga u strogom smislu odredbe čl. 96. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) obzirom je sklopljen između tužitelja-protutuženika kao vjerovnika i treće osobe, a ne tuženika- protutužitelja kao dužnika i treće osobe.

Iz potvrda o uplati s. l. 104.-105. i l. 166.-170. spisa vidljiva su periodična plaćanja tuženika-protutužitelja iznosa od 11.645,05 eura (od mjeseca lipnja 2006. do mjeseca listopada 2006.).

Dokumentaciju s. l. 115.-119. sud nije uzeo u obzir jer navedene izjave nisu dane pred sudom u skladu s čl. 243. ZPP-a.

Podnesak od 8. svibnja 2026. nije uzet u obzir niti dostavljen drugoj strani, obzirom je isti predan sudu nakon zaključenja glavne rasprave.

22. Nadalje, iskazi stranaka i svjedoka suglasni su u dijelu u kojem navode da je plaćen iznos od 11.945,05 eura na račun, dok je iznos od 5.000,00 eura plaćen na ruke na dan sklapanja Ugovora, a isti su i skladu sa dokumentacijom u spisu, pa se stoga iskazi u tom dijelu prihvaćaju kao vjerodostojni.

Nadalje, iskazi tužitelja, svjedoka UF, supruge tužitelja i FF suglasni su u dijelu u kojem navode da je postojao usmeni dogovor oko više kupoprodajne cijene nego što je to bilo napisano u Ugovoru, kao i iskazi tužitelja i svjedoka UF u dijelu da je nesporno plaćen iznos od 5.000,00 eura predstavljao dio usmeno više ugovorene cijene.

Pored toga, tuženik tijekom cijelog postupka navodi da ne zna da li je kupoprodajna cijena u cijelosti plaćena, ne zna ni kada je plaćena, ne zna na što se odnosio iznos od 5.000,00 eura, dok svjedok ZF (otac tuženika koji je osobno vršio poslovanje vezano uz sporni Ugovor o kupoprodaji umjesto tuženika) negira usmeni dogovor o višoj cijeni, ali isti prvotno navodi da je platio tih 5.000,00 eura iz razloga što je pristao platiti, da bi kasnijim iskazom naveo da je platio iz razloga što se radilo o vraćanju ranije pozajmice od 2.000,00 eura (za što je naveo da je bila želja tužitelja da se to uračuna u cijenu), a 3.000,00 eura je još platio jer je tužitelj želio tim novcem platiti drugu česticu, da bi potom u istom iskazu na ročištu dana 11. studenog 2011. naveo da je platio iznos od 5.000,00 eura jer se nadao da će mu tužitelj pomoći pri ishođenju uporabne dozvole, a obzirom je i 11.645,05 eura išlo u više navrata on nije znao koji mu je iznos dao , s time da iz dopisa samog tuženika-protutužitelja od 26. lipnja 2026. (l. 12. spisa) proizlazi da sam tuženik- protutužitelj navodi da se iznos od 5.000,00 eura odnosi na dio kupoprodajne cijene, a koju dokumentaciju tijekom postupka tuženik-protutužitelj nije sporio, pa je stoga sud navode tuženika i svjedoka ZF u navedenom dijelu ocijenio kao nelogične i proturječne a time i neistinite i nevjerodostojne, dok se iskazi tužitelja- protutuženika ocjenjuju u dijelu postojanja više ugovorne usmene cijene istinitima i vjerodostojnima.

Sud ne prihvaća dio iskaza tužitelja-protutuženika da je čl. III. Ugovora stavljen u Ugovor „pro forme“ obzirom se radi o dvostranoobvezujućem ugovoru koji je tužitelj-protutuženik sklopio i potpisao kao poslovno sposobna osoba u skladu s čl. 2. i čl. 4. ZOO-a, a radi se odredbi Ugovora koja utječe na isplatu kupoprodajne cijene, kao bitnom sastojku Ugovora, a niti je tužitelj-protutuženik tijekom postupka iznio dokaze koji bi ukazivali na istinitost njegove tvrdnje.

Iskazi stranaka u odnosu na predmet Ugovora i to u dijelu u kojem tuženik - protutužitelj navodi da mu je tužitelj-protutuženik obećavao da mu pripada i 1/5 zajedničkih dijelova, kao i iskaz svjedoka FF da lokal A i lokal B (uključujući i zajedničke dijelove zgrade) čini jednu cjelinu, bez utjecaja su na odluku suda sve dok su zajednički dijelovi nekretnine kao takvi upisani u zemljišnu knjigu, jer isti pripadaju kupcu na korištenje i uporabu kao neodvojivo povezano sa kupljenim suvlasničkim dijelom (lokal B), pa je stoga ocjena prave volje stranaka za predmetom Ugovora ne bi dovela do drugačije odluke suda.

U odnosu na svjedoka DF utvrđeno je da isti nema neposrednih saznanja o spornim činjenicama u predmetu pa stoga njegov iskaz nije posebno cijenjen.

23. U odnosu na ocjenu visine stvarno ugovorene cijene valja istaknuti da je odredbom čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) propisano da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, dok je stavkom 2. istog članka određeno da ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

Naime, iz iskaza tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja, kao i navoda tijekom postupka, suglasno proizlazi da je pored nesporno plaćenog iznosa od 11.945,05 eura, plaćen na dan sklapanja ugovora i iznos od 5.000,00 eura, iako tuženik-protutužitelj navodi da ne zna iz koje osnove (što je neuvjerljivo s obzirom da ozbiljnost i visinu sklopljenog pravnog posla), a navedenom u prilog govore i iskazi svjedoka UF i FF. Sud je također uzeo u obzir da tuženik niti ne zna da li je kupoprodajna cijena isplaćena i u kojem dijelu, da je plaćanje jednog dijela pisano ugovorene cijene izvršeno bankovnim transferom (11.945,05 eura), dok je drugi dio cijene plaćen na ruke (5.000,00 eura), a iznosi su značajni, da je kasnije tužitelj-protutuženik pokušao raskinuti Ugovor a ne tuženik-protutužitelj (što proizlazi iz dokumentacije s l. 13. -14. spisa), a što sve ukazuje na motiv za simulaciju predmetne odredbe Ugovora.

Naime, ukoliko je u pismeni ugovor voljom ugovornih stranaka unesen manji iznos cijene od iznosa koji su stranke stvarno ugovorile, pravni učinak ima stvarno ugovoreni iznos cijene kao stvarni disimulirani rezultat volje ugovornih stranaka. Stoga je sud ocijenio da je stvarno ugovorena cijena između stranaka viša od cijene stavljene u pisani Ugovor te da navedena razlika iznosi 17.800,00 eura.

24. U odnosu na navode tuženika-protutužitelja da tražbina tužitelja- protutuženika nije dospjela valja prvotno ocijeniti valjanost odgodnog uvjeta iz čl. III. Ugovora kojim je određeno da je ostatak kupovine tuženik dužan isplatiti u roku od 30 dana računajući od dana kada prodavatelj o svome trošku ishodi uporabnu dozvolu za cijelu nekretninu, a za koji odgodni uvjet tužitelj-protutuženik navodi da je bespredmetan jer je tuženik-protutužitelj ubrzo nakon kupoprodaje otuđio trećoj osobi i opteretio založnim pravima.

Naime, ishođenje uporabne dozvole od strane prodavatelja jest buduća i objektivno neizvjesna okolnost-dozvola još nije izdana, a hoće li i kada biti izdana ovisi o nizu faktičnih i pravnih pretpostavki (ispunjenje uvjeta gradnje, rad nadležnih tijela, eventualni pravni lijekovi trećih osoba i sl.), a određivanje takvog uvjeta po ocjeni ovog suda nije zabranjeno, nemoguće niti protivno moralu društva , pa stoga odgodni uvjet kao takav nije ništetan.

Ako je prodavatelj dužan aktivno ispuniti odgodni uvjet, odnosno aktivno ishoditi ishođenje dozvole, radi se o kauzalnom uvjetu kada je ishođenje dozvole ovisi o odlukama upravnih tijela, a prodavateljev doprinos je jedan od elemenata. Istaknutim navodima tužitelj-protutuženik poziva se na fikciju ispunjenja uvjeta iz čl. 297. st. 4. ZOO-a, kada se uzima da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje spriječi strana ugovora, protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 3. ZOO -a, na čiju je teret određen. Opterećivanje nekretnine založnim pravom (pogotovo u tako velikim iznosima kao što je u ovom slučaju) i njezino otuđenje (a što je nesporno u ovom predmetu), materijalno onemogućava ishođenje uporabne dozvole (koja pretpostavlja određeni pravni status i vlasništvo nekretnine), što jest ponašanje protivno savjesnosti i poštenju u ugovornom odnosu, budući da zahtjev za izdavanje uporabne dozvole može podnijeti samo vlasnik ili investitor, sukladno čl . 137. Zakona o gradnji (Narodne novine br. 73/07). Tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1039/2025-2.

U odnosu na navode tuženika-protutuženika da je zahtjev za ishođenje uporabne dozvole bio odbijen, a za što je u prilogu dostavljen preslik Rješenja Upravnog odjela za graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostava Krk od 21.04.2008. (list 17 spisa), iz sadržaja istog je vidljivo da je zahtjev za uporabnu dozvolu odbijen 2008. godine, kao i ranije 2000. godine i to iz razloga odstupanja od građevinske dozvole i po pitanju namjene gabarita građevine, za što je potrebno ishoditi izmjenu i dopunu građevinske dozvole.

Iako prodavatelj nije bio graditelj građevine smatra se da je njemu trebalo biti poznato da je zahtjev za izdavanje uporabne dozvole već jednom odbijen i to prije sklapanja Ugovora o kupoprodaji (jer se radi o ispravi koja je dostupna u javnom upravnom spisu i očekuje se da kada stranke sklapaju takav odgodni uvjet da provjere status takvih postupaka), ali obzirom na prirodu razloga odbijanja izdavanja uporabne dozvole, kao i istaknutu nespornu činjenicu tijekom postupka (da je uporabna dozvola kasnije ishođena od strane treće osobe, na ročištu dana 9. srpnja 2025. od strane punomoćnika stranaka), navedeni nedostatak ocjenjuje se kao otklonjiv pa se time i takav odgodni uvjet ocjenjuje kao moguć (obzirom postoje izmjene i dopune građevinske dozvole). Dakle, ako se rješenjem o odbijanju nisu definitivno zatvorili svi pravni putovi za ishođenjem dozvole, tada bi uvjet i dalje bio neizvjestan, s tim što bi ta neizvjesnost bila smanjena i zahtijevala bi duži vremenski period.

Nadalje, obzirom je u dijelu svog iskaza tužitelj-protutuženik na ročištu dana 11. studenog 2011. naveo da je, što se tiče ispunjenja odgodnog uvjeta, predao tuženiku svu građevinsku dokumentaciju te je time smatrao da je svoju obvezu ispunio, a po njemu su to trebali riješiti investitori te da je ta odredba ubačena u Ugovor „pro forme“, sud je mišljenja da je tužitelj (prodavatelj) svjesno na sebe ugovorio odnosno preuzeo ugovornu obvezu, a da nije niti pokušao ispuniti odgodni uvjet, već upravo suprotno, predao je svu građevinsku dokumentaciju kupcu, dakle dokumentaciju pomoću koje je mogao i trebao ispuniti ili barem pokušati ispuniti odgodni uvjet (ishođenje uporabne dozvole), te je pored toga i iznio svoj stav kako je smatrao da ispunjenje odgodnog uvjeta niti nije na njemu već na drugom osobama (ili kupcu i li investitoru).

Slijedom svega navedenog, sud je ocijenio da se tužitelj u konačnici ne može pozivati na fikciju ispunjenja odgodnog uvjeta, s time da je nesporna činjenica da je naknadno (par godina kasnije) treća osoba ishodila uporabnu dozvolu za predmetnu nekretninu, ali to ne znači da je uvjet ispunjen u ugovornom smislu i ta okolnost ne dovodi do nastupa fikcije.

25. Stoga, a posljedično ocjeni ispunjenja odgodnog uvjeta, sud je ocijenio da tražbina tužitelja-protutuženika pod točkom II. tužbenog zahtjeva (dio tražbine koji se odnosi na drugu polovicu stvarne usmene cijene (zbroj pisane cijene od 30.368,25 eura i usmeni dio od 17.800,00 eura, podijeljena na pola) nije dospjela, odnosno da tuženik nije dužan platiti 15.184,13 eura i iznos od 8.900,00 eura, sa pripadajućim kamatama, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

26. Dakle, tuženik je dužan platiti preostali dio kupovnine koju čini prva polovica cijene a na koju se ne odnosi odgodni uvjet, pa kada se oduzme nesporno plaćeni iznos od 16.945,05 eura, ostane iznos od 7.139,07 eura, od kojeg se iznos od 3.239,07 eura odnosi na točku I. izreke, dok se na polovicu preostale neplaćene cijene koja čini 50% odnosi ostalih 3.900,00 eura, pa je stoga odlučeno kao u točki I. izreke.

27. Nadalje, s obzirom na ocjenu valjanosti odgodnog uvjeta i dospjelosti tražbine, valja ispitati prigovor zastare preinake tužbe , obzirom materijalnopravna osnova dospjelosti tražbine prethodi ocjeni zastare preinake tužbe jer zastara po naravi instituta pretpostavlja dospjelost (čl. 215. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, pri čemu se u ovom slučaju taj trenutak veže uz ugovorom utvrđene uvjete.). Nije moguće utvrditi je li zastarni rok istekao a da se prethodno ne utvrdi od kojeg je trenutka on počeo teći, a taj trenutak ovisi isključivo o materijalnopravno relevantnom datumu dospjelosti, koji se utvrđuje prema ugovornim odredbama i prisilnim propisima.

Kada je ugovorom stranaka određeno kada će tuženik biti dužan isplatiti preostalih 50% kupoprodajne cijene, tada zakonom predviđeno vrijeme za zastaru u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje novčane obveze ne može započeti teći prije nego što su ispunjeni uvjeti navedeni u ugovoru.

Stoga, a obzirom je ocijenjeno da tražbina tužitelja u odnosu na preostalih 50% kupoprodajne cijene još nije dospjela, tada je ocjena suda da zastara nije niti počela teći odnosno nije proteklo vrijeme za zastaru.

28. Konačno, uzevši u obzir izneseni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-12/2022 od 8. svibnja 2024. i raniju ocjenu ovog suda o prirodi i valjanosti odredbe čl. III. Ugovora, mišljenje je ovog suda da ocjenjivanje predmetne odredbe sa stajališta ugovorne obveze u smislu čl. 9. ZOO-a ne bi dovelo do drugačije odluke suda u ovom predmetu.

29. U odnosu na ocjenu osnovanosti protutužbe i prigovor zastare protutužbe istaknut po tužitelju-protutuženiku, a za koji tuženik-protutužitelj navodi da se ne može ocjenjivati jer je isti prvi puta istaknut tek u ponovljenom postupku, sud je stava da se navedeni prigovor, kao materijalnopravni prigovor može istaknuti i prvi put tek u ponovljenom postupku, sve do zaključenja glavne rasprave u ponovljenom postupku, u skladu s čl. 288.a ZPP-a (kao i u odluci VSRH-a poslovni broj Rev- 2035/19 od 18. veljače 2020.).

Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći od prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Ako je kupac platio u situaciji kada je osnova za isplatu bila neizvjesna (ugovorni odgodni uvjet, rok koji ovisi o nekom budućem događaju), a naknadno je postalo jasno da taj uvjet nije ispunjen ili da tražbina nije bila dospjela, zastara teče od dana kada je kupac imao pravo zahtijevati povrat, tj. od dana kada je postalo nesporno da je plaćanje bilo preuranjeno. Ovo je u skladu sa shvaćanjem VSRH-a iz odluke poslovni broj Rev-491/2023 prema kojemu, kada osnova za isplatu postoji ali je naknadno otpala (ništetan ugovor), zastarni rok teče od dana kada je ta osnova otpala.

U svakom slučaju, u ovom predmetu se radi o Ugovoru o kupoprodaji sklopljenim dana 24. travnja 2006. pa stoga, a obzirom je protutužba podnesena dana 5. veljače 2010., a podnošenjem protutužbe se zastara prekida, rok od 5 godina s osnove stjecanja bez osnove, nije protekao odnosno zastara nije nastupila.

30. Nadalje, prilikom ocjene osnovanosti protutužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir ocjenu visine stvarno usmene ugovorene cijene, pa kada se od te cijene oduzme nesporno plaćeni iznos od 16.945,05 eura, ne ostane iznos koji se odnosi na 50% cijene koji zavisi o ispunjenju odgodnog uvjeta odnosno iznos od 1.671,66 eura ne predstavlja dio plaćenog iznosa prije dospjelosti, pa je stoga protutužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom III. izreke.

31. U odnosu na istaknuti prigovor razmjernog sniženja cijene po tuženiku- protutužitelju za iznos od 9.132,54 eura, iz razloga jer je ugovorom o kupoprodaji prodano više kvadrata nego u stvarnosti, uvidom u sadržaj Ugovora vidljivo je da je u čl. II. određen predmet Ugovora i to dio nekretnine sagrađene na zkč. br. [katastarska čestica] u [adresa], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kod Općinskog suda u Krku,, [broj poduloška], u naravi lokal „B“ u suterenu, površine 62,55 m2 sa pripadajućom 1/5 zajedničkog dijela suterena označenog slovom „Z“, a za što tuženik-protutuženik navodi da mu je u stvarnosti prodan samo lokala od 62,55 m2, dok 1/5 dijela zajedničkog suterena nije, a da mu je tužitelj-protutuženik jamčio da je i to njegovo isključivo vlasništvo.

Kupac koji je mislio da mu 1/5 zajedničkih dijelova isključivo pripada bio je u bitnoj zabludi o predmetu ugovora i bitnim svojstvima predmeta u smislu čl. 280. st. 1. ZOO-a. Bitna zabluda postoji ako se odnosi na objekt ugovora ili bitna svojstva objekta, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila takav ugovor. Čl. 402. st. 1. ZOO-a analogno vrijedi i ovdje: prodavatelj ne odgovara za nedostatke koji su bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati. Čak i da se ugovorom pokušalo prodati zajedničke dijelove kao posebni dio, takav bi pravni posao bio ništav u smislu odredbe čl. 67. st. 6. ZVDSP-a zabranjuje uspostavu vlasništva posebnog dijela na zajedničkim dijelovima zgrade.

Što se tiče zajedničkih dijelova zgrade, kupac nije bio oštećen u smislu da nije dobio ono što je mogao dobiti jer isključivo vlasništvo zajedničkih dijelova pravno nije moguće. Pravo koje mu pripada glede zajedničkih dijelova jest suvlasnički udio (1/5), koji mu je i prenesen, a koji ovlašćuje na suupravljanje i sukorištenje, ali ne i isključivo raspolaganje. Zabluda kupca da će mu ti dijelovi isključivo pripasti nije ugovorima prenesena obveza prodavatelja, pa na toj osnovi sniženje cijene nema osnove, pogotovo uzevši u obzir da u Ugovoru izrijekom se navodi da se radi o zajedničkim dijelovima, pa se stoga tuženik-protutužitelj kao kupac ne može pozivati na bitnu zabludu te se prigovor razmjernog sniženja cijene ocjenjuje kao neosnovan. Stoga je kao nepotreban odbijen dokazni prijedlog za provođenjem građevinskog vještačenja na okolnost visine prosječne tržišne cijene.

32. Slijedom svega navedenog, valjalo je djelomično usvojiti tužbeni zahtjev i odbiti protutužbeni zahtjev kao neosnovan.

33. Nadalje, odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. i st. 2. ZPP-a, imajući na umu da stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima.

Naime, tužitelj-protutuženik je uspio s osnovom tužbenom zahtjeva u polovici dijela (50%), dok je u visini uspio samo u neznatnom dijelu (23%), dakle tužitelj je uspio sa otprilike 36,43%, a tuženik-protutužitelj je uspio s osnovom tužbenom zahtjeva u polovici dijela (50%), a u visini sa otprilike 77,14%, dakle tuženik- protutužitelj je uspio sa otprilike 63,57%, dakle konačno 27,14%, ali uzevši u obzir protutužbu tuženika-protutužitelja, u kojem dijelu tuženik-protutužitelj nije uspio niti u osnovi a niti u visini, dakle tužitelj-protutuženik je uspio u cijelosti, to se uspjeh stranka procjenjuje u približno jednakim dijelovima, pa je valjalo odlučiti kao u točki IV. izreke.

U Zagrebu, 5. lipnja 2026.

Sutkinja:

Natalija Horvatić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u četiri istovjetnih primjeraka u roku od 15 dana od dana objave presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte