Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-503/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina predsjednika vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Škalić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-1308/2023-33 od 10. travnja 2026., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-1308/2023-33 od 10. travnja 2026. te se predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi: ''1.Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535 isplatiti tužitelju BD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.164,27 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje do 30. lipnja 2013. prema čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. srpnja 2013. do 31. srpnja 2015. prema čl.12a. st.2. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi po referentnoj stopi uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022. prema čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do konačne isplate prema članku čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije

refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri

postotna poena u roku od 15 dana.

2. Nalaže se Tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb,

OIB

53056966535 naknaditi tužitelju BD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom od dana donošenja

presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.''

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik pobijajući točku II. izreke presude kojom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Tuženik presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda i rješenje imaju nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ona strana koja izgubi parnicu dužna je protivnoj strani naknaditi parnični trošak. Tužitelj je izgubio parnicu, pa je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak. Pogrešno je i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, čime je došlo i do pogrešne primjene materijalnog prava i Tarife. Predlaže se preinačiti pobijani dio presude na način da se naloži tužitelju snošenje troškova postupka, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate, podredno pobijani dio presude ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predmet postupka je konvertirani ugovor o kreditu. Nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj preplatio iznose plaćanja anuiteta tuženiku, čak i nakon provedene konverzije. Prvostupanjski sud je stava da se tužitelj unaprijed, šutke, bez svog znanja, odrekao svih potraživanja iako to nije nigdje navedeno. Tužitelj smatra da nije sporno da je potrošač, te da je preplatio iznose anuiteta. Sud (pogrešno) navodi da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu (konverzijom) potrošač doveden u situaciju kao da ništetnih ugovorenih odredbi nije niti bilo. Nije moguće, niti životno logično, a niti pravno, unaprijed se odreći vlastitih prava, osim ako se izričito tako ne navede. Potraživanje po osnovi ništetnih ugovorenih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu pravomoćno je utvrđeno ništetnim tek 2018. godine, a konverzija je sklopljena 2015. Sud navodi da Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu. Nije u potpunosti jasno o kakvoj se koliziji radi jer između dva zakona kolizije nema, jer se Zakon o potrošačkom kreditiranju ništetnošću ne bavi. Zakon o obveznim odnosima tumačen u svjetlu prakse suda EU, dovoljan je za restituciju, pored utvrđenja iz kolektivne presude koja vrijede i za konvertirane kredite. Nikakve izmišljene konstrukcije o novim ugovornim odnosima, kolizijama i neprimjenjivosti ZZP-a. Tužitelj smatra da su okolnosti u ovom postupku dovoljno utvrđene da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu. Sud je saslušao tužitelja i došao je do zaključka kako je tužitelj kao potrošač sklopio Ugovor o kreditu s tuženikom kao bankom. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da postoji monetarno potraživanje tužitelja prema tuženiku. Sporno je ima li pravni interes tužitelj potraživati isplatu od tuženika. Pogrešno prvostupanjski sud smatra da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim je regulirana konverzija, pravni interes tužitelja otpao jer se radi o novoj pravnoj osnovi i jer su svi preplaćeni iznosi po osnovi ništetnih promjena kamatnih stopa i ništetnog tečaja uračunati prilikom sklapanja konverzije. Suprotno tome tužitelj smatra da ima pravni interes po osnovi instituta stečenog bez osnove potraživati povrat preplaćenih iznosa. Provedenom konverzijom se ne mogu derogirati „druga prava“. Tužitelj predlaže pobijanu presudu ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, a alternativno pobijanu presudu preinačiti, usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška, uvećanog za trošak žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženik predlaže odbiti žalbu tužitelja te naložiti tužitelju da nadoknadi tuženiku troškove odgovora na žalbu, uvećano za zakonske zatezne kamate od presuđenja do isplate.

5. Žalbe su osnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje kako se pobijana presuda ne može ispitati, jer u presudi nema razloga o svim odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi o pojedinim odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbama ukazuju stranke.

7. Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza i to svakog pojedinog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te o tome dati jasne razloge, što je ovdje izostalo.

8. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da tužitelj tvrdi da je s osnova ništetnih promjena kamatnih stopa preplatio iznos od 2.083,76 kn, a s osnova ništetnog tečaja iznos od 22.637,09 kn

- da zatezne kamate na preplaćene iznose s osnove ništetnih promjena kamatnih stopa, od dana svakog preplaćenog anuiteta pa do 30. rujna 2015. iznose 1.655,66 kn

- da zatezne kamate na preplaćene iznose s osnove ništetnog CHF tečaja, od dana svakog preplaćenog anuiteta pa do 30. rujna 2015. iznose 6.949,16 kn

- da tuženik prilikom obračuna konverzije nije naveo na što se odnosi preplata niti na koji način bi bila obračunata

- da primjenom pravila o redoslijedu uračunavanja, prvo se namiruju kamate, a potom glavnica

- da postoji unatoč provedenoj konverziji razlika koja se sastoji od zbroja preplaćenih iznosa uvećanih za zakonske zatezne kamate, te sve umanjeno za iznos otpisa glavnice i priznate preplate od strane tuženika

- da suda stranke 17. veljače 2006. sklopile ugovor o kreditu, broj 188-50-3277203, kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećom na dan korištenja kredita

- da se radilo o stambenom kreditu u kojem je ugovoreno da se isti otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim po srednjem tečaju za

CHF kreditora na dan dospijeća

- da nije sporno da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjan tečaj CHF u odnosu na HRK, odnosno da je isti uglavnom rastao, te da se mijenjala stopa redovne kamate

- da nije sporno da su stranke 2. veljače 2016. zaključile Dodatak broj KONV-01/2016 navedenom ugovoru, kojim je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR

- da je u čl. 4. Dodatka utvrđeno da su stranke suglasne da temeljem izračuna konverzije kojeg je tuženik sačinio sukladno odredbama čl. 19.c Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 102/15 – dalje:

ZIDZPK/15, a što je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio, početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom euro izračunata po tečaju primjenjivom na dan isplate kredita iznosi 14.108,89 EUR

- da je sporno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi

- da kakvi su učinci sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je 2006. želio svojoj kćeri kupiti stan

- da se kod tuženika raspitivao o uvjetima kreditiranja i djelatnica tuženika mu je preporučila kredit s valutnom klauzulom u CHF, te mu je rekla da je tu najbolja kamata, da je CHF stabilna valuta i da svi uzimaju takav kredit

- da je uzeo kredit s valutnom klauzulom u CHF

- da je sredstvima kredita kupio stan kćeri u kojem ona još uvijek stanuje

- da nije mogao pregovarati o odredbama ugovora, već mu je pružen na potpis gotov tekst ugovora

- da su rate kredita zbog rasta tečaja CHF počele jako rasti, bilo mu je teško otplaćivati, pa je kredit konvertirao u kredit s valutnom klauzulom u euro

- da je kredit otplatio

- da prema mišljenju prvostupanjskoga suda odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika 17. veljače 2006. su ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa

- da nije sporno da je tuženik sklopio s tužiteljem standardni ugovor o kreditu, koji je kao takav opisan u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača

- da su u ugovoru sadržane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi

- da se radilo o standardnom ugovoru o kreditu, te da se o pojedinim odredbama ugovora nije pregovaralo

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da mu je u banci ponuđen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i rečeno mu je da je to najbolji kredit za njega

- da u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu zbog sklopljenog Dodatka od 2. veljače 2016. obveza isplate eventualne razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

- da nitko ne dovodi u pitanje pravnu valjanost Dodatka ugovora o kreditu kojom je izvršena konverzija u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

- da je neodlučno što u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka još nije bila donesena odluka Vrhovnog suda RH vezano uz ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF

- da je tužitelj prihvatio ponudu tuženika, koji je u skladu s ZID ZPK/15 bio dužan potrošaču ponuditi konverziju u propisanoj formi i sadržaju, a potrošač nije bio obvezan prihvatiti izračun konverzije niti s vjerovnikom sklopiti sporazum o konverziji

- da je pravo izbora bilo je na tužitelju, pri čemu nije od utjecaja njegova pobuda za zaključenje tog sporazuma

- da iako se Vrhovni sud u presudi poslovni broj Gos-1/2019-36 od 3. ožujka 2020. izričito ne izjašnjava o tome da li bi potrošači koji su konvertirali ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u CHF u ugovor o kreditu uz primjenu valutne klauzule u EUR imali pravo ostvarivati i kondemnatorne zahtjeve na temelju pravomoćnih utvrđenja iz kolektivne pravne zaštite kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, može se reći da se sugerira da bi ostvarivanje takovih zahtjeva trebalo omogućiti onim potrošačima koji su zaključili ugovor o konverziji u suprotnostima s posebnim odredbama ZID ZPK/15, a što ovdje nije slučaj

- da u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena

- da još nije donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani.

9. Prvostupanjski sud svoju odluku obrazlaže na način da konkretni Dodatak ugovoru o kreditu predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu . Tužitelj je sklapanjem Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, odnosno našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo. Sklapanjem Dodatka ugovora odnosno sporazuma o konverziji riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer na to upućuje odredba čl. 19.c st. 1. toč. 2. i 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe čl. 19.c st. 1. toč. 4. i 5., koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu.

10. Članak 19.c st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZID ZPK/15 određuje način konverzije tako da se: "1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita, te 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, završno 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,".

11. U konkretnom slučaju u čl. 5. Dodatka utvrđeno je da razlika između izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iznosi 254,19 EUR te je nakon provedbe konverzije novčana obveza tužitelja prema tuženiku u odnosu na dio glavnice kredita u visini od 254,19 EUR prestala, te je ugovoreno da korisnik kredita na ime preostale neotplaćene glavnice duguje tuženiku na dan 30. rujna 2015. iznos od 791,20 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, koja se prema čl.9. Dodatka otplaćuje u preostalih 5 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za euro važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio prihvaćenog izračuna konverzije.

12. Uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su za umanjenje prestale neotplaćene glavnice, pa time da nije narušena ravnoteža između tužitelja kao potrošača i tuženika kao kreditora, s obzirom da je od odlučnog značaja da je tužitelj u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je u skladu s odredbom čl. 19.e tog Zakona, imao mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

13. Za tuženika kao kreditora sadržaj odredbi Dodatka uz ugovor određen je ZID ZPK/15 i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac, dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Tuženik je izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK, kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, pa se ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj otplatio, a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c ZPK predstavljaju preplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da je za taj iznos umanjena glavnica.

14. Odredbama čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15 je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize, a na osnovi jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZID ZPK/15 bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

15. Sklapanjem Dodatka ugovoru (sporazuma o konverziji) nastala je nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su preplaćeni iskorišteni za umanjenje glavnice.

16. Temeljem stava prvostupanjskog suda tužitelj koji je sklopio sporazum o konverziji (Dodatak ugovoru o kreditu) iz čl. 19.e ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog Dodatka, nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15.

17. Prvostupanjski sud navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za smanjenje glavnice do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je pristao, pa potrošač nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platio pod pretpostavkom primjene početno tečaja CHF na dan puštanja kredita i početno ugovorene kamatne stope .

18. Prvostupanjski sud smatra da omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju, da uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita, ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, pa je valjalo tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti.

19. Prvostupanjski sud se poziva na mišljenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju iz predmeta poslovni broj Gos-1/2019 prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 ima pravne učinke, valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te da bi korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovoru, samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja.

20. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su parnične stranke sklapanjem Dodatka izmijenile pojedine ugovorne odredbe, ali je pogrešno utvrđenje da je već samim time, odnosno suglasnošću volja parničnih stranaka, otklonjena posljedica eventualne ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.

21. Pogrešan je pravni pristup prvostupanjskog suda, a zbog pogrešnog pravnog pristupa, činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno, odnosno odluka nema jasnih razloga o odlučnim činjenicama.

22. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje prvostupanjskog suda na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. To stoga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnoj odluci, po mišljenju ovoga suda, jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ostalim pravnim pitanjima, već je u tom pogledu u obrazloženju, između ostalog, naveo:"...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji )." Osim toga, Vrhovni sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…" Stoga je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj u konkretnom slučaju nema pravo utvrđivati ništetnim sporne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule, jer da je isto uredio Dodatkom. Naime, Dodatkom nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. Ukazuje se da je je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

23. Prvotno treba reći, da se o pitanju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te o ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud trebao pozvati na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, pa bi se ukazalo kao sporno pitanje da u vrijeme konverzije pitanje ništetnosti valutne klauzule nije bilo pravomoćno presuđeno, odnosno utvrđena ništetnost tih odredbi. Nakon što je pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule, banke i dalje osporavaju doseg tih odluka, pa je neživotno da su u konverziji uzele u obzir posljedice ništetnosti tih odredbi, te je to zadatak za vještaka da utvrdi kolika je razlika bila u trenutku konverzije, po pravomoćno utvrđenim ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog navedenog nejasan je navod suda da u odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu zbog sklopljenog Dodatka od 2. veljače 2016. obveza isplate eventualne razlike po osnovi tih ništetnih odredbi ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te da je neodlučno, što u vrijeme sklapanja predmetnog Dodatka, još nije bila donesena odluka Vrhovnog suda RH vezano uz ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u CHF.

23.1. Po mišljenju ovoga suda, sud prvog stupnja trebao je utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvati se na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka, a kojem vještaku treba dati upravo takav zadatak, da bi se u svakom pojedinačnom slučaju, pa tako i u ovom utvrdilo imali tužitelj pravo na kondemnatorni zahtjev i točno u kojem iznosu.

24. Ukazuje se da je u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

25. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 17. veljače 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

26. Nadalje, ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama , a što je u pobijanoj presudi u potpunosti izostalo.

27. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

28. Utvrđeno je da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZPK/15 o konverziji kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita.

29. Po mišljenju ovog suda pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da su stranke konverzijom kredita izmijenile ugovor, pa da tužitelj nema pravni interes za utvrđenje ništetnim spornih odredaba. Sud navodi da je tužitelj sklapanjem Dodatka ugovoru doveden u poziciju u kojoj bi bio da je zaključio ugovor o kreditu u EUR, odnosno našao se u situaciji kao da ništetnih ugovornih odredbi uopće nije bilo. Sklapanjem Dodatka ugovoru (sporazuma o konverziji) nastala je nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su preplaćeni iskorišteni za umanjenje glavnice. Prvostupanjski sud smatra da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu na način kako je propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora putem korištenja uplata potrošača za smanjenje glavnice, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojem su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je pristao, pa potrošač nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platio pod pretpostavkom primjene početnog tečaja CHF na dan puštanja kredita i početno ugovorene kamatne stope. Govoriti o slobodnom pristanku tužitelja na konverziju, u situaciji rasta rata kredita, što je dovelo da mu je teško bilo otplaćivati kredit, nije korektno, kao niti označavati drugu opciju, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima , a za koje je nesporno da su citiranim odlukama utvrđene kao ništetne (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli).

30. Prema ocjeni ovog suda, činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZIDZPK/15 – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze i kamatne stope ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, odnosno da ima pravo na kondemnatorni zahtjev po osnovi ništetnih odredbi (treba utvrditi točno kojih da bi se mogla utvrditi eventualna visina istih). Tužitelj tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Zbog navedenog po mišljenju ovoga suda tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi (kao prejudicijarno pitanje), kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju, pa je i iz tog razloga pogrešan zaključak da tužitelj nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopio dodatak ugovoru kojim su izmijenjene odredbe ugovora.

31. Zbog svega navedenog valjalo jeuvažiti žalbe stranaka i na temelju odredbe čl. 369. st. 1. ZPP-a i čl. 370. ZPP-a ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Kako je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka.

32. U ponovnom postupku će sud prvog stupnja raspraviti sva sporna pitanja na koja je ukazano ovim rješenjem, kako glede tužbenog zahtjeva, tako i glede prigovora tuženika, te će o predmetu spora donijeti novu odluku.

33. S obzirom da je ukinuta presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, ostavljeno je da se o troškovima cjelokupnog postupka, uključivo i u povodu pravnih lijekova odluči u konačnoj odluci, a kako je to riješeno pod točkom II. izreke ovog rješenja, temeljem čl. 166. st. 3. ZPP-a.

U Velikoj Gorici 5. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina