Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-416/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca , Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ranku Zatezalu, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika na presudu Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-994/2024-20 od 12. ožujka 2026. i rješenja istog suda poslovni broj P-994/2024- 22 od 12. ožujka 2026., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-994/2024-20 od 12. ožujka 2026.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovana te se potvrđuje rješenje poslovni broj P-994/2024-22 od 12. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu br. 5140060242 - 60010442802/2005 sklopljenog 20. travnja 2005. između tužitelja NL iz [adresa]., OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužene Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6. OIB 14036333877 (pravni slijednik Slavonske banke dd Osijek) kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju NL isplati iznos od

2.264,91 eura (slovima: dvijetisućedvjestošezdesetčetirieuradevedesetjedancent) na ime zatezne kamate obračunate na više plaćene anuitete zbog povećanja kamatne stope.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju NL isplati iznos od 4.606,26 eura (slovima: četiritisućešestošesteuradvadesetšestcenti) na ime zatezne kamate obračunate na više plaćene anuitete zbog promjene tečaja.

IV/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju NL, isplati na ime više plaćene kamate iznos od 3.384,21 eura (slovima: tritisućetristoosamdesetčetirieuradvadesetjedancent) i na ime više plaćene tečajne razlike 14.416,43 eura (slovima: četrnaesttisućačetiristošesnaesteura četrdesettricenta), koji se novčani iznosi zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak imaju vratiti tužitelju sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju NL naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 4.552,24 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 12. ožujka 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka preko dosuđenog iznosa tužitelj odbija ."

1.1 Pobijanim rješenjem riješeno je:

"Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da u roku 15 dana tužitelju NL naknadi trošak postupka u iznosu 125,00 eura (slovima: sto dvadeset pet eura)."

2. Tuženik žalbom pobija presudu i rješenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik ponavlja da su stranke sklopili Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Sve tužiteljeve uplate iskorištene su za namirenje novog, eurskog ugovora o kreditu, pa tuženik nijedan novčani iznos nije primio od tužitelja kao stjecatelj bez osnove, jer je Aneks pravna osnova za svaku primljenu uplatu. Apsolutno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP sastoji se u tome što sud u obrazloženju pobijane presude nije dao razloge o odlučnim činjenicama i pravnim pitanjima. Tuženik ističe da je sud povrijedio odredbu čl. 190. ZPP-a, jer je tužitelju dopustio preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka , a tuženik se protivio preinaci. U odnosu na pitanje zastare osporava se stav suda o pitanju tijeka i prekida zastare. Sud je propustio na smislen način obrazložiti zašto smatra sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetnim, a nije se mogao pozivati na činjenična i pravna utvrđenja iz spora „Potrošač“. Sud povrijedio i odredbu čl. 186.b, odnosno članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer je tužitelju dopustio postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka. Ukazuje se da donesena presuda radi utvrđenja i isplate stečenog bez osnove, sud nije dosudio naknadu štete, a deklarira svoju navodnu vezanost za „Parnicu Potrošač“ u kojem očigledno nije rješavano o obvezi na naknadu štete, već o utvrđenju ništetnosti i povratu stečenog bez osnove, pa je odluka nejasna i proturječna. Tužitelj i tuženik sklopili Aneks ugovora, kojim je temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju , izvršena konverzija kredita što se odnosilo i na valutnu klauzulu i na promjenu kamatnih stopa. Tuženik je dostavio brojnu sudsku praksu o pravnim učincima provedene konverzije. Sud ignorira činjenicu da su stranke sklapanjem Aneksa o konverziji provele konverziju, pa je iz toga razloga tuženik prigovarao nalazu i mišljenju vještaka. Sud je odluku utemeljio u potpunosti na nalazu i mišljenju vještaka, a zadatak vještaku nije bio postavljen na određen i razumljiv način. Tuženik ističe da je svrha vještačenja promašena i nema osnovu u činjenicama, niti materijalnom propisu. Svi iznosi koje je tužitelj platio na temelju glavnice i redovne kamate po CHF kreditu, nakon sklapanja Aneksa iskorišteni za namirenje EUR kredita odnosno anuiteta koji su po EUR kreditu do tog trenutka. Sud je usvojio tužbeni zahtjev iako tužitelj nije dokazao osnovu i visinu zahtjeva, pa presuda nema razloga, nejasna je i o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između razloga presude i sadržaju isprava. Osporava se da bi tuženik bio nepošten, a sud se niti jednom riječju nije osvrnuo na pitanje nepoštenja, a koje pitanje i utvrđenje bi imalo izravan učinak na donošenje zakonite i valjane odluke. Ništetnost određene odredbe ne podrazumijeva ujedno i nepoštenost na strani jednog ugovaratelja. Tuženik ponavlja da ugovaranje valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Sud pogrešno smatra da se presuda u kolektivnom sporu ima primijeniti u ovom postupku. Odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako je uočljiva jer je ispisana velikim slovima, a institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. Pogrešno se zaključuje da tužitelju nisu bile pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Sud je morao zaključiti da tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora i da je postupio savjesno pruživši sve informacije tužitelju. Tužitelj nema pravni interes za vođenje postupka, jer nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu jer su svi iznosi koje potražuje tužbom već uračunati u provedenu konverziju. Odnos po pitanju preplate uređen je sporazumom stranaka. Sud je pogrešno zaključio da su pretpostavke za stjecanje bez osnove ispunjene , jer nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Pogrešan je stav da je ugovaranjem valutne klauzule tužitelj doveden u neravnopravan položaj, a da se o toj odredbi nije pregovaralo, niti je tužitelj na nju imao utjecaja. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije što podrazumijeva tumačenje sukladno praksi Suda Europske unije. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen prigovor zastare. Osim odluke o predmetu spora, nepravilna je i nezakonita odluka o troškovima postupka. Tuženik smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan i predlaže žalbenom sudu preinačiti presudu tako da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja naknaditi tuženiku zatraženi trošak parničnog postupka. Sud nije dao dostatno obrazloženje vezano za iznose pojedinih radnji koje je priznao tužitelju kao trošak parničnog postupka, te je pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova odvjetnika, posebno u odnosu na rješenje kojim je usvojen zahtjev radi zastupanja na ročištu za objavu presude. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tužitelja na plaćanje parničnog troška tuženiku, uvećano za trošak sastava žalbe, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalbe nisu osnovane.

4. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju istih, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama.

5. Glede žalbenog navoda da je sud pogrešno dopustio preinaku tužbe treba reći da je tužitelj tužbeni zahtjev uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka . Tužitelj je time preinačio tužbu u navedenom dijelu s obzirom da je povećao svoj tužbeni zahtjev . Pravilno je prvostupanjski sud preinaku dopustio sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP- a jer tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka budući da je konačna visina tužbenog zahtjeva utvrđena tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Takav stav je u cijelosti usklađen s zaključkom sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. broj Su IV-162/2021, kada je usvojen zaključak da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a što je ovdje bio slučaj.

5.1. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju se zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud i učinio. Pravilno je prvostupanjski sud kao i Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Nije sporno da stranke nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo. U slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi primjenjuje se ona početno ugovorena kamatna stopa koja je rezultat stranačke volje prilikom sklapanja ugovora.

6. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS), ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

7. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope te ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, pri čemu tužitelj ima pravni interes i za utvrđivanjem ništetnosti unatoč provedenoj konverziji. Ukazuje se da je je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu .

9. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

11. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

13. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

14. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da je predmet spora zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 5140060242-60010442802/2005 koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev za povrat preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- da nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita 20. travnja 2005. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. kao davateljem kredita sklopio Ugovor o kreditu broj: 5140060242-60010442802/2005 kojim je tužitelju odobren stambeni kredit za kupovinu kuće u iznosu od 115.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita

- da se tužitelj obvezao platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90% godišnje

- da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan plaćanja i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima

- da se kredit otplaćuje 30 godina u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika

- da je korisnik kredita suglasan da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu, te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru

- da su tužitelj i tuženik 16. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovoru o kreditu (u nastavku: Dodatak) kojim je kredit konvertiran

- da su stranke Dodatkom utvrdile da je tužitelju na dan konverzije 30. rujna 2015. na ime preostale neotplaćene glavnice ostao iznos od 54.899,77 eura, da iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. iznosi 0,00 kuna, da iznos manjka na dan 30. rujna 2015. iznosi 624,04 eura za koji će se iznos uvećati preostala neotplaćena glavnica kredita

- da je sporno ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe jer je kredit konvertiran, jesu li odredbe Ugovora o kreditu broj 5140060242-60010442802/2005 koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu ništetne

- da li ima tužitelj pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem takvih odredbi uzimajući u obzir da je kredit konvertiran

- da je sporno je li nastupila zastara

- da nije osnovan prigovor da ne postoji pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe zbog izvršene konverzije

- da je predmetni Dodatak samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti euro

- da niti jednom odredbom ZIDZPK/15 nije propisano da se sklapanjem Dodatka gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu

- da iz Dodatka nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu

- da tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule

- da je neosnovan prigovor tuženika da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 kojima je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku

- da konverzijom kredita nije prestao važiti osnovni Ugovor o kreditu kojeg su stranke sklopile, a tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za tužitelja kao potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je predmetni kredi uzeo radi kupovine kuće u kojoj i danas živi

- da se u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bavio obrtom, niti nikakvom drugom poslovnom djelatnošću u toj kući, a niti da ju je iznajmljivao

- da se za kredit u CHF odlučio iz razloga što su mu u banci predložili upravo taj kredit kao najpovoljniji

- da mu u banci nisu govorili ništa o riziku tečaja CHF, niti o mogućnosti da će rate kredita toliko otići gore

- da je Ugovor o kreditu sastavila banka

- da je na konverziju pristao iz razloga što mu je bila manja rata kredita

- da se nije odricao svojih daljnjih potraživanja prema banci

- da nije osnovan tuženikov prigovor zastare, a da je tužba podnesena 9. travnja 2019.

- da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Bernardi Hunjadi te je utvrđeno da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 3.384,21 eura

- da postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 14.416,43 eura

- da ukupan iznos zateznih kamata na tako preplaćene iznose do 30. rujna 2015. iznosi 6.871,17 eura

- da je konverzija napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15

- da je nakon provedenog vještačenja tužitelj postavio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tako da je na ime preplaćenih iznosa kredita zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi potraživao iznos od 3.384,21 eura, na ime preplaćenih iznosa kredita zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iznos od 14.416,43 eura, sve sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate

- da je na ime zateznih kamata koje su na tako preplaćene iznose kamate tekle do 30. rujna 2015. potraživao iznos od 2.264,91 eura, a na ime zateznih kamata koje su na preplaćene iznose tečaja tekle do 30. rujna 2015. iznos od 4.606,26 eura

- da se tuženik protivio preinaci tužbe

- da je sud istu dopustio budući da se radi o tzv. nepravoj preinaci

- da je sud utvrdio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa neovisno o izvršenoj konverziji, koja je konverzija kredita izvršena na temelju ZIDZPK/15

- da korisnicima kredita unatoč sklopljenim Dodacima ugovora kojima je izvršena konverzija pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu

- da nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule

- da nije dokazano da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi

- da konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, pa tužitelj nije obeštećen u cijelosti

- da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja

- da je stjecatelj (tuženik) nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita

- da je tuženik obvezan platiti zatezne kamate na preplaćene iznose od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka

- da je tužitelj preplaćene iznose kamate i tečaja potraživao u ukupnom iznosu sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

15. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. ZS sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

16. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ništetnim odredbama na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

17. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

18. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

19. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

20. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 20. travnja 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

22. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, preplatio tuženiku utužene iznose, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju te iznose sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja.

23. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

24. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužitelja nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata, novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u po tpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je on u predmetnoj parnici ovlašten pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

25. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

26. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani. Utvrđeno je da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, a što je vještačenjem utvrđeno. Nisu osnovani žalbeni navodi da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks ugovora, temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa da je izvršena konverzija kredita što se odnosilo i na valutnu klauzulu i na promjenu kamatnih stopa, jer tuženik i u žalbi osporava ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, a koja u vrijeme konverzije nije niti bila utvrđena kao ništetna.

27. Treba reći da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe .

28. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 9. travnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. Za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

29. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 i 107/25 – dalje: Tarifa) te sukladno postavljenim zahtjevima. Na žalbene navode protiv odluke o troškovima postupka treba reći da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka tužitelju odredio naknadu samo onih troškova, koji su bili potrebni za vođenje parnice, te iste odredio sukladno pravilno utvrđenom uspjehu u parnici. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, a što je prvostupanjski sud dostatno i obrazložio u svojoj presudi

30. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

31. U svezi rješenja poslovni broj P-994/2024-22 od 12. ožujka 2026. kojim je naloženo tuženiku da u roku 15 dana tužitelju naknadi i trošak postupka u iznosu 125,00 eura, prvostupanjski sud navodi da je tužitelj za pristup ročištu za objavu presude potraživao iznos od 125,00 eura (100,00 eura + PDV). Punomoćnik tužitelja je pristupio ročištu za objavu presude, pa mu je isti dosuđen temeljem čl. 154. st. 1. ZPP u vezi Tbr. 9. t. 3. Tarife.

32. Iz odredbe čl. 335. ZPP-a proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio tužitelj, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.). Stoga je sud prvoga stupnja pravilno tužitelju koji je zastupan po punomoćniku - odvjetniku i pristupio je na ročište za objavu presude te uspio u ovome sporu, dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude.

33. Zbog navedenog žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje kao zakonito.

34. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer su njegove žalbe odbijene kao neosnovane (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 5. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina