Poslovni broj: Us I-2450/2025-6

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Marijani Vidaković, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice ŠB iz [adresa], zastupana po opunomoćeniku Jakši Tomiću, odvjetniku iz Knina, Getaldićeva 6, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za uprave poslove i državljanstvo, OIB: 36162371878, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, zastupano po opunomoćenici OB (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 8. svibnja 2026. u nazočnosti opunomoćenika tužiteljice i opunomoćenice tuženika, 5. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za uprave poslove i državljanstvo, Klasa:

UP/II-224-04/22-01/205, Urbroj: 511-01-203-25-3 od 19. srpnja 2025. i rješenja Policijske uprave šibensko-kninske, Policijske postaje Knin, broj: 511-13-10-UP/I- 88/2022 od 2. svibnja 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi pobija zakonitost rješenja tuženika Klasa: UP/II-224-04/22- 01/205, Urbroj: 511-01-203-25-3 od dana 19. srpnja 2025. (dalje: drugostupanjsko rješenje) kojim je odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Policijske uprave šibensko-kninske, Policijske postaje Knin, broj: 511-13-10-UP/I-88/2022 od 2. svibnja 2022. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva tužiteljici, rođenoj **.**.1986. u [adresa], Bosna i Hercegovina, državljanki Bosne i Hercegovine.

3. U tužbi kojom pobija zakonitost osporenih rješenja tužiteljica u bitnom navodi da je prvostupanjskim rješenjem odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanjem p rava na hrvatsko državljanstvo i to pozivom na odredbu članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Citirana zakonska odredba da je uopćena i u cijelosti ne primjenjiva na konkretan slučaj, i to zbog više razloga. Prije svega nesporna je činjenica kako je tužiteljica rođena u [adresa], (Bosna i Hercegovina), 1986., te je upisana u knjigu državljana BiH. Međutim majka tužiteljice je hrvatska državljanka, koji je taj status stekla rođenjem i podrijetlom. Stoga tužiteljica ostvaruje sve pretpostavke da se istoj prizna status hrvatske državljanke, i to na temelju odredbe članka 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Naime tužiteljica je u zakonskom roku u konzulatu Republike Hrvatske u [adresa], podnijela zahtjev za ostvarivanjem hrvatskog državljanstva, koja činjenica je nesporna i tuženoj, budući da svojim rješenjima nije utvrdila nastup prekluzije. Nadalje članak 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, ne propisuje bilo kakav izuzetak, za slučaj da osoba ima neko drugo državljanstvo, bez obzira kada je to državljanstvo ostvareno. Prema shvaćanju i tumačenju organa tužene, označena zakonska odredba bi se primjenjivala samo za osobe bez državljanstva, a što svakako nije bila namjera zakonodavca, a niti se takvo nešto u zakonu i spominje. Nadalje, kada bi se prihvatio pogrešan stav i zaključak tužene, proizlazilo bi da osobe kojima je jedan roditelj hrvatski državljanin, a imaju državljanstvo npr. Bosne i Hercegovine, mogu steći hrvatsko državljanstvo na temelju odredbe članka 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, samo zato što su rođene nakon **.**.1991. Naravno da ovakva utvrđenja ne ostvaruju smisao zakonskih odredbi, te se stoga u konkretnom slučaju radi o proizvoljnom i pogrešnom mišljenju na štetu tužiteljice. Slijedom navedenoga predlaže se da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev, poništavaju se osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, prihvaća se zahtjev tužiteljice, te se istoj priznaje status hrvatske državljanke, te je dužna tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici troškove upravnog spora zajedno sa zateznim kamatama.

4. U odgovoru na tužbu tuženik predlaže da se tužba odbije kao neosnovana zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15, 102/19 i 138/21), niti se na tužiteljicu može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. istog Zakona, a sve iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i podataka koji se nalaze u spisu predmeta. Tužiteljica u tužbi ponavlja navode u vezi odredbe članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pa je detaljno očitovanje na njih već sadržano u obrazloženju pobijanog drugostupanjskog rješenja. Tuženik ponovo ističe da se na tužiteljicu, kao osobu rođenu prije **.**.1991., tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvom, ne može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. važećeg Zakona. Tužiteljičin zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva mogao se preispitati i riješiti jedino sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle, u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva, primjenom propisa važećih u vrijeme njezinog rođenja. Nije riječ o proizvoljnom i pogrešnom mišljenju tuženika, kako se tvrdi u tužbi, već se radi o pravilnoj primijeni Zakona o hrvatskom državljanstvu. Iz tužbenih navoda proizlazi određeno nerazumjevanje pravnog instituta utvrđivanja hrvatskog državljanstvo u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana i koji se propisi primjenjuju u postupku po takvom zahtjevu stranke. Naime, tužiteljica ne povezuje stvari i nema u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelinu, kako ga se jedino može sagledati i tumačiti, te odredbu članka 5. stavka 2. Zakona pogrešno tumači izvan konteksta cijelog Zakona. Ne uočava da su izmjene i dopune Zakona o hrvatskom državljanstvu, koje su stupile na snagu 01.01.2020., samo jedne od niza izmjena i dopuna koje je doživio Zakon o hrvatskom državljanstvu od stupanja na snagu 08.10.1991., pa tako ne uočava niti činjenicu da navedene izmjene i dopune nisu ukinule, ni brisale, niti mijenjale odredbu članka 30. stavka 1. istog Zakona. Tuženik ponovno ističe da upravo odredba članka 30. stavka 1. Zakona predstavlja granicu za primjenu odredbi članaka 4. i 5. kojima je regulirano stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, tako i odredbe članka 5. stavka 2. Zakona. Stoga je nejasan tužbeni navod da je odredba članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu uopćena i u cijelosti neprimjenjiva na konkretan slučaj.

4.1. Naime, tom je odredbom uređeno načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva na način da propisuje tko se smatra hrvatskim državljaninom na dan stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu, tj. na dan 08.10.1991. Načelo pravnog kontinuiteta hrvatskog državljanstva jedno je od najvažnih načela na kojima se temelji Zakon o hrvatskom državljanstvu, a koje bi tužiteljičinim tumačenjem neograničene primjene odredbe članka 5. stavka 2. Zakona zapravo bilo poništeno, odnosno izgubilo bi svaku svrhu što nije bio cilj zakonodavca. Ovo načelo ne služi samo zaštiti stečenih prava hrvatskih državljana koji su na dan 08.10.1991. već imali hrvatsko državljanstvo tj. upis u knjigama državljana Republike Hrvatske, već se temeljem odredbe članka 30. stavka 1. Zakona, u protekle 34 godine, provelo na tisuće postupaka utvrđivanja hrvatskog državljanstva za one osobe koje su također stekle hrvatsko državljanstvo podrijetlom po prijašnjim propisima, ali iz različitih razloga nisu imale upis u knjigama državljana Republike Hrvatske (zbog propusta matične službe ili roditelja, nisu bili u Hrvatskoj tijekom 1947/48. kad su se knjige državljana ustrojavale, knjige državljana su uništene ili nestale tijekom Domovinskog rata, osobe su za vrijeme bivše SFRJ, sukladno tadašnjem načinu vođenja evidencije, bile upisane u evidenciji državljanstva na području neke druge jugoslavenske republike s podatkom o državljanstvu SR Hrvatske itd.). Upravo je odredba članka 30. stavka 1. Zakona osnova za primjenu prijašnjih zakona koji više nisu na snazi, ali su važili u vrijeme rođenja osobe koja traži utvrđivanje hrvatskog državljanstva, konkretno, u pobijanom je rješenju citiran savezni i republički Zakon koji je važio 1986. kad se tužiteljica rodila. Primjenom navedenih zakona na utvrđeno činjenično stanje, tužiteljičin je zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva odbijen jer je po istim tim propisima podrijetlom stekla državljanstvo ondašnje SR Bosne i Hercegovine. Međutim, tužiteljičini su roditelji sukladno tada važećem republičkom zakonu u SR Bosne i Hercegovine, kao i sukladno istom saveznom Zakonu koji je važio i na području Bosne i Hercegovine, imali pravo izbora, tj. mogli su tražiti da se tužiteljici po rođenju upiše podatak o republičkom državljanstvu SR Hrvatske u maticu rođenih matične službe [adresa] pa bi se tužiteljici, temeljem takve činjenice, naknadno utvrdilo hrvatsko državljanstvo sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona, kao što je to već učinjeno brojnim osobama rođenima na području drugih republika bivše SFRJ prije 08.10.1991.

4.2. Razlikovanje tko stječe hrvatsko državljanstvo podrijetlom, a za koga se primjenjuje odredba članka 30. stavka 1. Zakona, sadržano je u Zaključku sjednice sudaca Upravnog suda Republike Hrvatske od 27.09.1994. godine te u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1895/2001 od 16.02.2005., broj: U-III- 16125/2005 od 16.12.2009. i broj: U-III-2489/2008 od 04.07.2012. lako je u navedenim odlukama riječ o članku 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, smisao je isti. Po članku 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji se spominje u navedenim odlukama Ustavnog suda, ne upisuju se sada u knjigu državljana samo djeca, već i punoljetne osobe rođene za vrijeme važenja ovog Zakona jer kako je Zakon stupio na snagu 08.10.1991., već je i on odavno postao „punoljetan". Osim toga, zašto bi se uopće istim zakonskim izmjenama i dopunama, koje su stupile na snagu 01.01.2020., donosila posebna odredba članka 30a. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu za osobe rodene prije 08.10.1991. ako bi se, prema tužiteljičinom pogrešnom tumačenju, isti pravni učinak postigao i odredbom članka 5. stavka 2. Zakona za koju je dovoljno da je samo jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja stranke. U vezi pojma inozemstva koji sadrži odredba članka 5. stavka 2. Zakona, nije potrebno posebno tumačiti da područja drugih republika bivše SFRJ predstavlja inozemstvo u odnosu na Republiku Hrvatsku od 08.10.1991., kad je stupila na snagu odluka o samostalnosti neovisnosti Republike Hrvatske i raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ. Uostalom, da je tužiteljica 1986. rođena u [adresa] ili u Kanadi, o njezinom bi se zahtjevu za utvrđivanje hrvatskog državljanstva također moglo odlučiti samo temeljem odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, s time da bi se u postupku utvrđivanja državljanstva uzele u obzir i odredbe tada važećeg Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977. godine te saveznog Zakona o državljanstvu SFRJ iz 1976. godine kojima su bili propisani uvjeti stjecanja državljanstva podrijetlom djeteta rodenog u inozemstvu, izvan granica bivše SFRJ.

4.3. Suprotno tužbenom navodu o pogrešnom stavu i zaključku tuženika da se odredba članka 5. stavka 2. Zakona primjenjuje samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991. kao i tužbenom navodu da tužiteljica ispunjava sve uvjete propisane navedenom odredbom, u presudama Visokog upravnog suda RH, koje se navode u pobijanom rješenju (a ima ih i više od navedenih) jasno je izraženo stajalište da se odredba članka 5. stavka 2. Zakona odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991. jer bi inače došlo do zadiranja u prije važeće propise i do proturječnosti s načelom kontinuiteta hrvatskog državljanstva sadržanog u odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvo. Tako primjerice u presudi Visokog upravnog suda RH, posl. broj: Usž-2976/2023-2 od 5. veljače 2024., navodi se "Naime, odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a, na koju tužiteljica upire, suprotno žalbenim navodima, omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon **.**.1991. da pod uvjetima iz naprijed navedene odredbe Zakona traž i upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rodene nakon stupanja na snagu ZHD-a (8. listopada 1991.), starijim od 21 godine, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njegovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Kraj činjenice da je tužiteljica rođena 1983., na istu navedena odredba nije primjenjiva pri čemu je, suprotno žalbenim navodima, irelevantno da li je tužiteljica rođena u inozemstvu ili ne." Citirano je u skladu s ustaljenom i dosljednom upravnosudskom i ustavnosudskom praksom u kojoj se jasno razlikuje kad se primjenjuju pravne osnove upisa u evidenciju hrvatskih državljana temeljem podrijetla (odredbe članaka 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvo), a kad se utvrđuje je li osoba stekla hrvatsko državljanstvo po propisima važećim do 08.10.1991. i vrši naknadni upis u evidenciju hrvatskih državljana, temeljem članka 30. stavka 1. istog Zakona (a u razdoblju od 01.01.2020. do 01.01.2023. i temeljem odredbe članka 30a. stavka 2. Zakona).

4.4. Nije jasno kako je tužiteljica zaključila iz pobijanog rješenja da bi se odredba članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu primjenjivala samo na osobe bez državljanstva, kad za takve osobe, u svrhu sprječavanja apatridnosti, postoji posebna odredba stavka 3. istog članka Zakona. Naime, i osobe rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991., već su stekle neko drugo državljanstvo, ali to državljanstvo, u odnosu na Republiku Hrvatsku, više nije bilo republičko državljanstvo neke druge jugoslavenske federalne jedinice i za njih ne postoji neki drugi zakon koji je važio u vrijeme njihovog rođenja, osim Zakona o hrvatskom državljanstvu. Stoga se uvjeti za njihov upis u evidenciju hrvatskih državljana mogu preispitati samo temeljem odredbi članaka 4. i 5. tog Zakona, za razliku od tužiteljice. koja je rođena za vrijeme važenja prijašnjih propisa, pa stoga ne može biti u istoj pravnoj poziciji kao osobe na koje se doista primjenjivala odredba članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Slijedom iznijetog, kako je tužiteljica na dan 08.10.1991. bila državljanka Bosne i Hercegovine, ne može se utvrditi da se na isti dan smatrala i državljankom Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dok se odredba članka 5. stavka 2. istog Zakona, iz navedenih razloga, na tužiteljicu ne može primijeniti.

5. U sporu je održana rasprava 8. svibnja 2026., a čime je, kao i dostavom podnesaka, strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na kojoj je opunomoćenik tužiteljice ustrajao u navodima iz tužbe, te je u odnosu na navode iz odgovora na tužbu tuženika naveo da iste ocjenjuje neosnovanim, dok je opunomoćenica tuženika ostala pri navodima iz odgovora na tužbu i osporavanog rješenja.

6. U dokaznom postupku Sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora te je pregledao cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

6.1. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

7. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a ovaj Sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja.

9. Među strankama nije sporno da je tužiteljica rođena **.**.1986. u [adresa], Bosna i Hercegovina i da je upisana u knjigu državljana Bosne i Hercegovine. Isto tako nije sporno da je majka tužiteljice hrvatska državljanka.

10. Sporno je među strankama je li pravilno i zakonito osporenim rješenjima odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđivanjem hrvatskog državljanstva, odnosno u konkretnom slučaju je sporna primjena materijalnog prava.

11. Iz podataka spisa predmeta je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut u povodu zahtjeva tužiteljice za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske, a koji zahtjev tužiteljica temelji na činjenici da joj je majka hrvatska državljanka.

12. Iz spisu priležećeg uvjerenja o državljanstvu Bosne i Hercegovine broj: 01- 204-1-4396/21 od 16. ožujka 2021. proizlazi da je tužiteljica podrijetlom stekla državljanstvo Bosne i Hercegovine, što je upisano u maticu rođenih koja se vodi za mjesto [adresa], pod rednim brojem 1857 za godinu 1986.

13. Nadalje, iz podataka spisa predmeta je razvidno da je tužiteljičin otac VB, rođen **.**.1959., u mjestu Grbavci, Bosna i Hercegovina, državljanin Bosne i Hercegovine, dok je majka tužiteljice Š, rođena **.**.1961. u mjestu Knin, Republika Hrvatska, hrvatska državljanka podrijetlom, upisana naknado sukladno članku 30. stavku 1. Zakona o hrvatskim državljanima u knjigu državljana Matičnog područja Knin pod rednim brojem 29688. Roditelji tužiteljice sklopili su brak 1985. u [adresa], u kojoj su imali i prebivalište u vrijeme rođenja tužiteljice.

14. Prema odredbi članka 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15, 102/19 i 138/21: dalje: Zakon o hrvatskom državljanstvu) hrvatskim državljaninom smatra se osoba koja je hrvatsko državljanstvo stekla po propisima važećim do stupanja na snagu istog Zakona tj. do 8. listopada 1991.

15. Slijedom navedenog, u slučaju kada se utvrdi da je osoba hrvatsko državljanstvo stekla po navedenim propisima smatra se da hrvatsko državljanstvo ima od rođenja. Navedena zakonska odredba osnova je za primjenu ranijih propisa o državljanstvu. Iako je njihovo važenje prestalo, oni i dalje vrijede kao pravni izvori, odnosno primjenjuju se na one činjenice koje su nastale u vrijeme njegova važenja, ako su te činjenice utjecale na državljanstvo neke osobe. To znači da će se stjecanje, promjena ili prestanak hrvatskog državljanstva uvijek prosuđivati po p ropisima koji vrijede ili su vrijedili u vrijeme i na području kada je, odnosno gdje je nastala činjenica od koje ovisi državljanstvo neke osobe.

16. Stoga, kako je tužiteljica rođena **.**.1986., to su upravna tijela pravilno primjenila odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske (Narodne novine, broj: 32/77), koji je važio u vrijeme tužiteljičinog rođenja. Sukladno odredbi članka 4. stavak 1. toč. 1. navedenog Zakona, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo ukoliko su oba roditelja bili hrvatski državljani. Ukoliko je samo jedan roditelj hrvatski državljanin, a drugi državljanin neke druge republike bivše SFRJ, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo temeljem sporazuma roditelja (točka 2). U slučaju da nema sporazuma roditelja, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo ukoliko su roditelji imali prebivalište na području [adresa], a ako roditelji nisu imali zajedničko prebivalište u [adresa], dijete je stjecalo hrvatsko državljanstvo pod uvjetom da je upisano u maticu rođenih u [adresa] (točka 3.).

17. Također, u trenutku tužiteljičinog rođenja na snazi je bio i savezni Zakon o državljanstvu SFRJ („Službeni list“, broj: 58/76), kojim je u članku 22. st. 1. bilo propisano da se republičko državljanstvo djetetu određuje prema zakonu republike čije državljanstvo imaju oba roditelja u trenutku njegova rođenja. Stavkom 2. istog članka bilo je propisano da će dijete, čiji roditelji imaju različito republičko državljanstvo, steći državljanstvo prema zakonu republike na čijem je području rođeno, ako to republičko državljanstvo ima jedan roditelj.

18. Sukladno odredbi članka 1. stavka 2. i članka 4. stavka 1. tada važećeg Pravilnika o načinu vođenja evidencije, obrascu za vođenje evidencije i obrascu uvjerenja o državljanstvu (Narodne novine broj 7/78 i 42/81) novorođeno se dijete upisivalo u knjigu državljana matičnog ureda nadležnog prema mjestu prebivališta djeteta odnosno njegovih roditelja.

19. Stoga, na tužiteljicu kao osobu rođenu prije **.**.1991. tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu se ne može primijeniti odredba članka 5. važećeg Zakona kojom su propisani uvjeti stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom upravo suprotno tužbenim prigovorima, već se zahtjev tužiteljice mogao riješiti sukladno članku 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, primjenom prije važećih propisa, a kako je to i učinjeno osporenim rješenjima.

20. Kako je tužiteljici po propisima važećim do 8. listopada 1991. utvrđeno i upisano u maticu rođenih republičko državljanstvo Bosne i Hercegovine, nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, temeljem članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

21. Pri tome, u odnosu na prigovore tužiteljice iznesene u tužbi i tijekom ovog spora glede primjene odredbe članka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu za navesti je da ovaj Sud dijeli stajalište tuženika da se navedena odredba odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 8. listopada 1991., a koje stajalište je izneseno i u niz odluka Viskog upravnog suda Republike Hrvatske (primjerice u presudi poslovni broj Usž-2982/2023-2 od 22. veljače 2024.), te se navedena odredba ne može primjeniti na tužiteljicu. Ovaj Sud u cijelosti kao valjano prihavaća detaljno obrazloženje tuženika u svezi navedenog prigovora izneseno u obrazloženju osporenog drugostupanjskog rješenja, kao i u odgovoru na tužbi.

22. Slijedom navedenog, ovaj Sud osporeno drugostuupanjsko i prvostupanjsko rješenje ocjenjuje zakonitim, radi čega je valjalo, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao pod točkom I. izreke.

23. Tužiteljici, u skladu s odredbom članka 147. stavka 1. ZUS -a ne pripada pravo na naknadu troškova spora koji je izgubila. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 5. lipnja 2026.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. tužiteljici, po opunomoćeniku,

2. tuženiku, uz povrat spisa upravnog tijela po pravomoćnosti

3. u spis.