REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj. P-718/2022-43

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja OŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vanda Benz, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po odvjetnicima iz OD Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi ništetnosti, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 06.svibnja 2026. godine, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, a presude javno objavljene dana 05.lipnja 2026. godine, istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj:9011051325, solemniziranog pod OU-230/2006 od 06.ožujka 2006 u dijelu kojim je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, sadržano u čl.4.1.i 4.2. Ugovora o kreditu kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF, sadržano u čl.7.2. Ugovora o kreditu.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju OŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos 34.741,24 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015.g. do isplate po stopi koja se od 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.715,64 EUR-a sa zateznom kamatom od 05.lipnja 2026.g. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 06.lipnja 2019.g., tužitelj navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 9011051324 koji je potvrđen (solemniziran) pod brojem OU-230/2006 od 06.ožujka 2006. i to po službeniku banke ponuđenom ugovoru upravo u CHF.

Navedenim ugovorom je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu glavnice od 188.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 336 mjeseci.

Točkom 4.1. Ugovora je propisano da na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje da banci plati kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35% godišnje, a točkom 4.2 je propisano da visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja banke i to na dan 01.siječnja, a primjenjuje se od 01.siječnja do 30.lipnja tekuće godine i na dan 01.srpnja do 31.prosinca tekuće godine, s tim da kamatna stopa iz točke 4.1. ne može biti veća od važeće kamatne stope propisane odlukom tuženika. Kamata se obračunava u CHF.

Točkom 7.2.. je ugovoreno da kredit u iznosu od 188.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ugovora otplaćuje se u 336 jednakih mjesečnih rata, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici, te je ugovoreno da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4 Ugovora, korisnik pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta. O toj izmijeni će tuženik pisano obavijestiti korisnika kredita. Ova obavijest sastavni je dio ovog ugovora.

Tužitelj nije otplatio kredit i još ga otplaćuje, a Ugovor je konvertiran u Eur Dodatkom ugovora koji je ovjeren pod OV-9792/2015 od 08.prosinca 2015.

U razdoblju sklapanja Ugovora tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu, pa tužitelj smatra da je nedopušteno ponašanje tuženika u odnosu na promjenu kamatne stope tijekom ugovornog odnosa. Tužitelj se poziva i na odluku VTS RH posl- br.- Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi potrošača Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv i ovdje tuženika. Takvim nezakonitim ponašanjem tuženika nastala je velika razlika uslijed ništetne odluke o promjeni kamatnih stopa, pretplaćenih kamata i uslijed ništetne valutne klauzule.

Prije pokretanja ove tužbe tužitelj je dao izračunati iznose pretplaćene kamate i razliku promjene tečaja i nakon konverzije kredita u EUR po ovlaštenom sudskom vještaku Jurici Dobriniću dipl. oec sudskom vještaku za financije i računovodstvo iz Makarske, koji je izračunao da ta razlika predstavlja ukupni iznos od 204.155,84 kuna, po plaćenim mjesečnim anuitetima za navedeni period otplate do 31.ožujka 2019. do kada je izračun vršen.

Slijedom gore navedenog tužitelj predlaže sudu da prihvati tužbeni zahtjev naveden u izreci ove odluke, a koji je specificirao podneskom od 03.ožujka 2026 (list spisa 319- 327), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Stefani Gardašanić.

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom na ovaj sud dana 01.srpnja 2019.g. tuženik ističe kako su postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini potpunosti neosnovani i neuredni. Ističe prrigovor zastare Tvrdi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravna utvrđenja iz presuda donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete.Budući se ne radi o parnici radi naknade štete već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove pozivanje tužitelja na utvrđenje iz presude VTS Pž.7129/13 pravno je irelevantno u smislu čl.138a i 502c ZPP-a,

Tuženik ističe kako je predmetni ugovor u cijelosti prestao sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, te pravno više nije niti na snazi, ukazuje se u cijelosti pravno neutemeljen i popuno promašen postavljen tužbeni zahtjev. Ističe kako sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu prestao je postojati pa korisn ik kredita-tužitelj ne temelju tog ugovora ne može osnovati potraživati bilo što od banke -tuženika, a niti tuženik od tužitelja uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Te pravna osnova potraživanja može biti novi ugovor, dok tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovora koji pravni više ne postoji.

Tuženik navodi kako je neosnovan tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi predmetnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu kao i cjelokupni zahtjev za isplatu, jer niti navedenim zakonom niti dugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Iz Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR, pa po tom kreditu ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Sklapanjem dodatka ugovoru i prihvatom konverzije prestalo je bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF i tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka.Što se tiće ugovaranja valutne klauzule tvrdi da je tuženik putem svojih djelatnika, upoznao tužitelja s rizicima eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na Kunu.Zakon o obveznim odnosima u čl .22 i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu.Tvrdi da tužitelj nema pravo zahtjevati isplatu utuženog iznosa na način da je među strankama za cijelo vrijeme trajanja kreditnog razdoblja ugovorena fiksna kamatna stopa.Tužitelj utveđenjem ništetnosti cijele odredbe čl.4 ugovora o kreditu povlači za sobom utvrđenje ništetnosti i početno ugovorene kamatne stope.Tvrdi da je ugovor o kreditu sklopljenu formi javnobilježničkog akta što upučuje na zaključak da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe, te prava i obveze.Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva,a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene.Tužitelj je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatn stope.Poziva se na Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditma građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke.Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije nepoštena,a kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika.Tuženik je postupao sukladno regulatornim propisima HNB I Zakona o potrošačkom kreditiranju.

3.Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, dodatak ugovora o kreditu, otplatni planovi i pregled uplata po kreditu, saslušan je tužitelj te je provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Stefani Gardašanić.

3.1.Tuženik je odustao od saslušanja svjedokinje CŽ, osobnog bankara.(list spisa 164)

3.2. Saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, to stoga što javni bilježnik pri solemnizaciji Ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizik fluktuacije tečaja CHF i promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke, jer za to javni bilježnik nije imao zakonske ovlasti (pravno shvaćanje u odluci Ustavnog suda RH broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021. i U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.). Stoga taj dokazni prijedlog nije proveden.

4.1. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem prethodno navedenih dokaza.

4.2. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP), odlučeno je kao u izreci presude.

5. Predmet spora je nepoštenost/ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovoru o kreditu kojim je otplata kredita vezana uz tečaj CHF u odnosu na kunu te vraćanje stečenog temeljem takvih ugovornih odredbi.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženik sklopili predmetni ugovor o kreditu,

- da je istim ugovorena promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci tuženika i valutna klauzula kojom se isplata i otplata kredita vežu za tečaj kune u odnosu na CHF (švicarski franak),

- da je zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita mijenjana visina pojedinačnih anuiteta otplate kredita,

- da su sklopili dodatak ugovora o kreditu uz provedbu konverzije kredita

7. Sporno je među strankama:

- je li se na konkretni spor primjenjuju učinci presude donesene u kolektivnom sporu,

- jesu li stranke pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora o kreditu,

- jesu li predmetne odredbe ugovora o kreditu nepoštene time i ništetne, te je li uzrokuju neravnotežu prava i obveza stranaka ugovora,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu (konverzije kredita) na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

- ima li tužiteljica pravo na vraćanje više plaćenih anuiteta kredita do konverzije ugovora o kreditu,

- zastara potraživanja tužitelja i

- visina potraživanja tužitelja

8. U odnosu na navod tuženika da je tužba neuredna ističe se da je tužba sadržava sve propisano člankom 186.st.1. Zakona o parničnom postupku te je stoga ocjenjena kao podobna za odlučivanje.

9. Čitanjem ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 01. ožujka 2006. utvrđeno je da se radi o namjenskom kreditu – stambenom kreditu u svrhu izgradnje i dovršenja stambenog objekta, po kojem je tuženica pozajmila tužitelju iznos od 188.000,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja kredita, da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u 336 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, uz kamatnu stopu koja iznosi 4,35 godišnje, i to kao promjenjivu kamatnu stopu, uz pristanak tužitelja da se ista određuje/mijenja odlukom tuženice.

9.1.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, povodom tužbe Udruge Potrošač - Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka, među kojima je i ovdje tuženik, a u kojem postupku je sud dana 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P - 1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao IV. tuženik u tom sporu) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

9.2.Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt -249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

10.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

11.Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

12. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a.

12.1.Sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

13.Tužitelj je saslušan kao parnična stranka iskazao da je imao namjeru uzeti stambeni kredit te je radi toga u PBZ banci tražio najpovoljniju soluciju prema svojim financijskim mogućnostima. Na prijedlog zaposlenice s kojom je kontaktirao u banci mu je sugerirano da, obzirom na njegova primanja i druge instrumente osiguranja, uzme kredit u CHF jer je mjesečna rata za taj kredit bila najpovoljnija. Alternative nije tražio, a iznos mjesečnog anuiteta od 4300,00 kn je u tom trenutku mogao podmirivati. Nije se posebno raspitivao o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli, ali niti su u banci išta o tome posebno napominjali. Da je bilo suprotno odnosno da je imao informaciju da bi rata kredita mogla rasti takav kredit ne bi prihvatio. U banci je dobio ugovor koji je banka sastavila, imao je povjerenja i nije ga posebno detaljno čitao. Banka je taj ugovor poslala kod javnog bilježnika gdje ga ja potpisao, a javni bilježnik u sadržaj ugovora nije uopće ulazio. Banka je pismeno obavještavala o promjeni kamatne stope s tim da on na to apsolutno nije mogao utjecati, već samo nastaviti s plaćanjem. Misli da je u jednom trenutku mjesečni anuitet dosegao i 7300,00kn. Što se tiče konverzije i tu je doveden pred gotov čin, obzirom da je banka ponudila da potpiše dodatak ugovoru ukoliko to hoće, u tom momentu je bio na egzistencijalnom rubu, imao je kod kuće roditelje stare i bolesne koje su zahtijevali njegov financijski angažman kao i psihički bolesnog brata, te je sav teret bio na njemu. U tom trenutku nije niti imao drugu alternativu te je potpisao dodatak ugovoru kojim mu je banka priznala pretplatu otprilike oko 35.000,00 kn. Naime, kredit plaća 16 godina sa ratom od 700€ mjesečno te je već do sada banci vratio iznose cca 125.000,00€, s tim da gledajući plan otplate sada je isplatio oko 36% ukupnog kredita. Dodatno psihičko opterećenje mu je bila i činjenica što je instrument osiguranja ovog kredita bila i hipoteka na obiteljskoj kući roditelja. Na pitanje dali je imao mogućnost pročitati ugovor navodi da vjerojatno je kod javnog bilježnika mogao ali mu nitko nije nudio niti da ga pročita niti da ga pregovara, a ono što je njemu bilo bitno je visina mjesečne rate i iznos kredita. Prije ovog je imao kredit za automobil, te kunski nenamjenski kredit. Na pitanje navodi da se nije susreo sa promjenom tečaja iz nekog drugog odnosa, imao je oročenu štednju u stranoj valuti, a bio je svjestan da se vrijednost strane valute može promijeniti. Prilikom sklapanja ugovora bio je svjestan da sklapa ugovor o kreditu u stranoj valuti. Ne zna što generalno utječe na promjenu vrijednosti strane valute. Ne sjećam se dali mi je netko rekao prilikom sklapanja ugovora da se vrijednost CHF neće mijenjati. U banci mu nisu objašnjavali o čemu bi ovisila promjena kamatne stope.

13.1. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P -1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku, sve sukladno čl. 502 c ZPP -a, a kojom je je propisano da su fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi; u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2.Tvrdnja tuženice da tužitelj nema pravo na izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nije utemeljena jer je smisao kolektivne zaštite kao i utvrđenja ništetnosti odredbe u obeštećenju oštećene strane ugovora, dok zakonski termin ¨parnicama radi naknade štete¨, kako to propisuje čl. 502c ZPP-a, treba tumačiti ekstenzivno i teološki kao parnica u kojima se oštećenom potrošaču nadoknađuje štete koja mu je nastala povredom prava i interesa, a što je biti ove parnice u kojoj tužitelj zahtjeva da se za konkretni ugovor utvrdi ništetnost istovjetne odredbe ugovora o kreditu u vezi valutne klauzule i da mu se isplati šteta koja joj je nastala temeljem ništetne odredbe u vidu preplaćenih iznosa anuiteta kredita nastalih primjenom ništetne valutne klauzule.

14.Tuženica nije niti jednim dokazom dokazala da bi s tužiteljem individualno pregovarala o odredbama ugovora koji je sama unaprijed formulirala. Informiranost tužitelja bi u konkretnim okolnostima pretpostavljala da je tužitelju predočen raspon kretanja njegove obveze, odnosno da je istom jasno prezentirano da navedeni ugovor pretpostavlja da nema gornje granice rasta njegove obveze, a na koju se obvezao u trajanju od 28 godina, a niti mu je dana mogućnost da pregovara o tako preuzetim obvezama, osim po sistemu „uzmi ili ostavi“, dakle prihvaćenjem dane ponude ili ne, pri tome uz napomenu da je sama tuženica, kao trgovac, tužitelju koji je u odnosu s istom postupao s potpunim povjerenjem u savjesnost i poštenje tuženice, predstavljala predmetni kredit, svoj proizvod, kao povoljan.

15. Prethodno navedeno proizlazi iz osnovne financijske, ali životne logike jer je potpuno nelogično da bi tužitelj informirano i svjesno pristao da plati iznos koji ovisno o kamati koju banka mijenja po svojoj volji i nepoznatom tečaju valute koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je tužitelj svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, uz moguće manje, ali ekonomski beznačajne oscilacije, a očito je da isti nije znao, niti mogao znati, a sigurno ne bi pristao, da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

15.1. Tužitelj je kao potrošač iz sadržaja ugovora mogao shvatiti, pa shodno tome i pristati, da tijekom otplate kredita iznos anuiteta ovisi o tečaju CHF-a, no isti u trenutku sklapanja ugovora nije znao niti mogao znati raspon takvih promjena jer isti ni je određen u ugovoru na način da bi se vezao za konkretne objektivne parametre, niti je tuženica o tome pri sklapanja ugovora jasno informirala tužitelja.

15.2. Po ocjeni ovog suda, temeljem sadržaja navedenog ugovora, tužitelj je kao prosječni potrošač mogao pretpostaviti da bi zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule anuitet mogao rasti ili padati u nekim uobičajenim no ne bitno odlučujućim postotcima, no isti zasigurno na temelju predmetnog ugovora nije znao niti je mogao znati, da bi anuiteti kredita zbog navedenih odredbi mogli biti i dvostruko veći, pa da bi valjano, time informirano i svjesno, pristao da s vremenom otplaćuje znatno veću cijenu zajma od prvotno ugovorene cijene, a što je tuženica kao financijska institucija, neovisno o trenutnoj stabilnosti tečaja, mogla kao stručna osoba znati.

15.3. Naime, tuženica kao banka, time stručna i profesionalna financijska institucija koja se primarno bavi poslovnima kreditiranja, ima obvezu pratiti i predviđati kretanja na financijskom tržištu te svoje poslovanje uskladiti s primarnim ciljem ostvarivanja dobiti pa je potpuno neutemeljeno njeno znanja i informiranost o rizicima ugovaranja valutne klauzule, kao i posljedice iste, poistovjetiti s informiranosti klijenta – potrošača. Upravo radi tog položaja u kojoj je banka trgovac – stručna osoba, ista sukladno načelu savjesnosti i poštenja ima obvezu u dobroj vjeri informirati klijenta potrošača o mogućim rizicima poslovanja, a na način da isti objektivno kao prosječna osoba shvati bitne elemente ugovora u smislu prava i obveza koja stječe istim te mogućnosti zaštite svojih prava, pa da tek temeljem navedenog odluči o prihvatu istih kako su unaprijed formulirani i određeni od strane banke.

15.4. Činjenica da je u unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu sastavljenom na 5 stranica i pisanom sitnim fontom navedeno da se uplate i isplate točno određenih iznosa vežu za nepoznati tečaj i promjenjivu kamatu i to za razdoblje od 28 godina, ne predstavlja dokaz da se radi o jasnim, uočljiv i razumljivim odredbama ugovora, dapače, navedeno kod prosječnog potrošača čini razumljivim samo iznose koji su već navedeni kao iznosi plaćanja, konkretno iznos kredita i iznos anuiteta koji su brojčano navedeni.

16. Slijedom navedenog, utvrđeno je da odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), time ništetne ugovorne odredbe, radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

17. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO -a imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

18. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu s datumom valute 30. rujna 2015.

18.1. Iz sadržaja predmetnog Dodatka ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 04. prosinca 2015., a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužitelja, razvidno da je stranke nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih pretplata kao službene valute u RH te valute plaćanja, da se tužitelj nije odrekao nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje pretplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute kredita koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja. Nadalje, iz samog teksta Dodatka ugovora o kreditu jasno je da isti mijenja dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro od 98.910,90 €, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj va lute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa uz pri tome jasno definirane parametri promjene iste.

18.2. Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i obračune konverzije unaprijed formulirala.

18.3. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

19. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

20. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

20.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

20.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

20.3. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužitelj zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 01.ožujka 2006. sklopio ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

20.4. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj 9 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije 9 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi.

20.5. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano dano te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no isti nije niti je objektivno mogao pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača, što je i tuženici bilo poznato kao stranci tog postupka.

21. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

22. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

23. Ocjena je ovog suda da time što je tužitelju konverzijom izračunata buduća obveza, na način da je ista jednaka obvezi koju bi imao da je istu već u početku preuzeo, nije prestalo pravo kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dao, i to bez mogućnosti izbora i uskrate ( založno pravo) kojim je takvo ispunjenje osigurano, a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

24.Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD -a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

25.Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

26. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C-118/17 DŽ protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev- 1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

26.1. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

26.2. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

26.3. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27.Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa brojčano navedena u ugovoru, kao stopa koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužiteljici i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate.

To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, uzimajući u obzir da tužitelj ne zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamate stope, a i činjenicu da je zahtjev za vraćanje stečenog temeljem iste zastario, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, a za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

28. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je, sukladno zadatku suda, (list spisa 276-316), a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužitelj platio 14.162,24 eura više plaćenog zbog promjene tečaja, 12.641,70€ više zbog promejne kamatne stope, da je tuženica prilikom konverzije utvrdila pretplatu od 4.799,00 eura, s tim da je zakonska zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate do konverzije s datumom 30. rujna 2015. jednaka ukupnom iznosu od 12.801,90 eura. Nakon prijeboja pretplate u konverziji i zatezne kamate na ukupnu pretplatu kamate i tečaja, preostaje 7.937,30€ zateznih kamata.Dakle pretplata tečaja,kamata i zatezne kamate na ukupnu pretplatu tečaja i kamate u odnosu na priznato u konverziji, ukupno je veći za 34.741,24€. Vještakinja je i usmeno saslušana pred sudom te stranke nisu imale posebnih pitanja.

28.1. Stranke nisu isticale ni primjedbe na nalaz i mišljenje sudske vještakinje Stefani Garadašanić,a sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka obzirom da je nalaz jasan i pregledan, utemeljen na podacima o stvarnim uplatama te izrađen sukladno zadatku koji je odredio ovaj sud.

29. Ocjena je ovog suda da su stranke prilikom konverzije jasno odredile buduća potraživanja po kreditu i to računajući od dana konverzije kredita, čime su sva ranija potraživanja po kreditu nastala zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule dospjela s danom konverzije kredita, a što konkretno znači da je glavnica potraživanja tužitelja u vidu stečenog temeljem ove odredbe ugovora, kao i visina zateznih kamata koje su tekle na takvu glavnicu do konverzije, dospjela s navedenim datumom, čime je od dana konverzije kredita pa nadalje tuženica došla u zakašnjenje pa je od toga dana do isplate, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) dužna, sukladno zahtjevu tužitelja, platiti zatezne kamate na dospjelo potraživanje tužitelja kako je određeno u izreci ove presude

29.1.Tužitelj je nakon provedenog vještačenja istaknuo zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 34.741,24€ sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2015 (list spisa 332-333), a navedeni iznos predstavlja prethodno navedeni zbroj pretplate nastale zbog promjene kamatne stope, tečaja te zateznih kamata koje su tekle na ovu pretplatu do konverzije kredita.

30. Tuženica se protivila preinaci tužbe međutim sud je istu prihvatio, temeljem čl. 190.st.3. ZPP-a jer smatra da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, a takav stav proizlazi i iz odluke Ustavnog suda RH broj U - III/4474/2019 od 29. ožujka 2022 i odluke Vrhovnog suda RH Rev 3158/2018 od 22.studenoga 2023.g.

31. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO -a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

31.1 Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO -a) pa zastarni rok počinje teći:

- u odnosu na promjenu kamatne stope, pravomoćnost u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014.,

- u odnosu na promjenu valute CHF, pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 06. lipnja 2019., zastarni rok u oba slučaja nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

32.Stoga je tužitelju trebalo, u skladu sa nalozom i mišljenjem vještakinje, dosuditi iznos 34.741,24 EUR Eura sa zateznom kamatom od dana konverzije uz stopu propisnu odredbom čl. 29. st.2. ZOO –a (točka II. izreke), kako je tužitelj i zatražio podneskom od 13.travnja 2026.g.

33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa).

33.1. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe Tarife, i to za sastav tužbe 250 bodova (Tbr.7/1), za zastupanje na ročištima od 16. rujna 2020., 21. veljače 2023., 03.lipnja 2025., 04.ožujka 2026, 06.svibnja 2026 (Tbr.9.t.1.) svako po 250 bodova, a 06.svibnja 2026 (Tbr.9.1.), 500 bod, te sastav podneska od 2. travnja 2024. (Tbr.8.t.1.), 250 bodova, ukupno 2000bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife i PDV od 25 % iznosi ukupno 5.000,00 EUR-a. Tom iznosu je u cijelosti kao nužan i neovisan o uspjehu u sporu pribrojen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 398,17 EUR-a i plačenu sudsku pristojbu za tužbu od 317,47€, što konačno daje iznos od 5.715,64 EUR-a. Tužitelj je temeljem odredbe članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/2023) oslobođen od plaćanja sudske pristojbe, pa slijedom navedenog nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.

33.2. Na dosuđeni parnični trošak tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate temeljem odredbe čl. 151. st.3. ZPP-a.

U Dubrovniku 05. lipnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. punomoćnik tužitelja

2. punomoćnik tuženika