Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž Ovr-139/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, po sucu pojedincu Nikoli Ramušćaku, u ovršnom predmetu predlagatelja osiguranja ČM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Luka Kolak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pezo i partneri d.o.o., Zagreb, protiv protivnika osiguranja SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Šime Petrić, odvjetnik u Zadru, radi osiguranja novčane tražbine privremenom mjerom, odlučujući o žalbi predlagatelja osiguranja protiv rješenja Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-147/2026-9 od 21. travnja 2026., dana 5. lipnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba predlagatelja osiguranja ČM kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru poslovni broj Ovr-147/2026-9 od 21. travnja 2026.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev predlagatelja osiguranja ČM za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.250,00 eura sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Rješenjem prvostupanjskog suda pod toč. I. izreke odbijen je kao neosnovan prijedlog predlagatelja osiguranja od 2. veljače 2026. radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 46.100,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama, a kojim je predloženo odrediti privremenu mjeru kojom se zabranjuje protivniku osiguranja da otuđi ili optereti nekretninu upisanu u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Zadru, i to na 1. Suvlasničkom dijelu i 2. Suvlasničkom dijelu nekretnine koja se sastoji od zkčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], uz nalog predlagatelju osiguranja da radi opravdanja privremene mjere pokrene parnični postupak u roku od 30 dana od dana donošenja rješenja o privremenoj mjeri, a koja privremena mjera bi trajala do pravomoćnog okončanja parničnog postupka ili drugačije odluke suda te kojim je prijedlogom predloženo naložiti zemljišnoknjižnom odjelu da na nekretnini protivnika osiguranja izvrši upis zabilježbe zabrane otuđenja i opterećenja nekretnine. Nadalje, pod toč. II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev predlagatelja osiguranja za naknadu troškova ovog postupka osiguranja u iznosu od 1.250,00 eura sa zateznim kamatama, dok je pod toč. III. izreke naloženo predlagatelju osiguranja da po osnovi naknade troškova ovog postupka osiguranja isplati protivniku osiguranja iznos od 250,00 eura.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio predlagatelj osiguranja, a zbog bitne povrede postupka osiguranja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijano rješenje i usvojiti prijedlog za određivanje privremene mjere u cijelosti ili u dijelu (na ½ suvlasničkog dijela nekretnine) uz naknadu troškova postupka osiguranja. Podredno predlaže ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti i u smislu žalbenih navoda, ovaj sud ne nalazi da su počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine‟, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje u tekstu: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u skladu s čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine‟, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – dalje u tekstu: OZ), a ni bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a, na način kako to upire predlagatelj osiguranja. To stoga što se, suprotno žalbenim navodima, pobijano rješenje pod toč. 6.4. obrazloženja može ispitati.

6. Prvostupanjski je sud odbio prijedlog za određivanje privremene mjere uz obrazloženje da, iako je učinio vjerojatnim postojanje svoje novčane tražbine prema protivniku osiguranja, predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje subjektivne opasnosti iz čl. 344. st. 1. OZ-a jer nije upozorio ni na jednu konkretnu radnju dužnika poduzetu radi ugrožavanja namirenja njegove tražbine u pogledu nekretnine na kojoj se predlaže odrediti osiguranje, a niti prilaže ijedan dokaz koji bi činio vjerojatnim da protivnik osiguranja svjesno poduzima ili bi mogao poduzeti radnje radi ugrožavanja namirenja predlagateljeve tražbine. Nastavno na prethodno, prvostupanjski je sud naveo da sama činjenica što protivnik osiguranja ima prebivalište u inozemstvu i da u Republici Hrvatskoj nema druge (uz predmetnu nekretninu) vrijednije imovine nije dovoljna da bi se u skladu s čl. 344. st. 3. OZ-a smatralo da postoji opasnost iz st. 1. tog članka, nego je uz navedeno nužno i to da predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim da protivnik osiguranja u odnosu na vrjedniju imovinu koju ima u tuzemstvu poduzima ili bi mogao poduzeti konkretne radnje radi ugrožavanja namirenja predlagateljeve tražbine. Konačno, prema ocjeni prvostupanjskog suda, budući da je riječ o privremenoj mjeri kojom se ograničavaju vlasnička prava protivnika osiguranja i to glede jedine nekretnine koju protivnik osiguranja ima u vlasništvu u Republici Hrvatskoj, to se navedena mjera ne može smatrati mjerom određivanjem koje protivnik osiguranja ne trpi ili trpi samo neznatnu štetu pa da u skladu s čl. 344. st. 2. OZ-a predlagatelj osiguranja niti ne bi trebao dokazivati opasnost iz čl. 344. st. 1. OZ-a.

7. Zaključak prvostupanjskog suda o neostvarenju druge pretpostavke za određivanje privremene mjere nije s uspjehom osporen od strane predlagatelja osiguranja.

8. Prema odredbi čl. 344. st. 1. OZ-a privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbine i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Stavkom 2. istog članka propisano je da predlagatelj ne mora dokazivati opasnost iz stavka 1. toga članka ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. Stavkom 3. istog članka propisano je da se smatra da opasnost iz stavka 1. toga članka postoji ako bi se tražbina imala ostvariti u inozemstvu.

9. Iako ispravno predlagatelj osiguranja u žalbi osporava shvaćanje prvostupanjskog suda da je za primjenu odredbe čl. 344. st. 3. OZ-a nužno da predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim da protivnik osiguranja u odnosu na imovinu koju ima u tuzemstvu poduzima ili bi mogao poduzeti konkretne radnje radi ugrožavanja namirenja predlagateljeve tražbine, budući da protivnik osiguranja ima prebivalište u [adresa], dakle u drugoj državi članici Europske unije, to se prema shvaćanju ovoga drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju ne može primijeniti predmnjeva iz čl. 344. st. 3. OZ-a. To stoga što su Republika Hrvatska i Francuska Republika kao države članice Europske unije dio jedinstvenoga pravnog poretka, u sklopu kojeg su predviđeni mehanizmi olakšanog priznanja i ovrhe sudskih odluka država članica, pa nije riječ o inozemstvu u smislu koji je Zakonodavac imao na umu kad je propisao navedenu predmnjevu.

10. Glede predmnjeve iz čl. 344. st. 2. OZ-a, suprotno žalbenom navodu, iz pobijanog rješenja ne proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da predmetna nekretnina ne služi kao kolateral za kreditne aranžmane.

10.1. Nastavno na prethodno, usprkos tome što protivnik osiguranja tijekom postupka nije konkretnim navodima osporio da bi mu određivanjem privremene mjere nastala šteta koja nije neznatna, za napomenuti je da je prema čl. 344. st. 2. OZ-a na predlagatelju osiguranja teret učiniti vjerojatnim da bi eventualna šteta pretrpljena privremenom mjerom bila samo neznatna. Predlagatelj osiguranja je tako vjerojatnost nastanka neznatne štete u prijedlogu za osiguranje vezao isključivo uz navod da predmetna nekretnina protivniku osiguranja ne služi kao kolateral za kreditne aranžmane, a koji navod ni na koji način nije potkrijepio. Budući da je riječ o paušalnom navodu, to je u dostatnoj mjeri prvostupanjski sud otklonio taj navod pozivanjem na načelnu zabranu ograničavanja prava vlasništva, jer u načelu i zabrana otuđenja i opterećenja nekretnine može njenom vlasniku prouzročiti štetu koja za njega nije neznatna.

10.2. Sama okolnost što protivnik osiguranja nije izričito osporio prethodno navedeni navod predlagatelja osiguranja nema značaj priznanja te činjenice, posebno uvažavajući da u podnesku od 3. ožujka 2026. protivnik osiguranja na općenit način osporava ostvarenje svih pretpostavki predviđenih čl. 344. i 345. OZ-a.

10.3. Nadalje, s obzirom na to da predlagatelj osiguranja u prijedlogu za određivanje privremene mjere (podredno) nije ni predlagao određivanje te mjere samo u odnosu na jedan suvlasnički dio nekretnine, a niti je okolnost nastanka neznatne štete vezao uz nemogućnost otuđenja i opterećenja samo jednoga suvlasničkog dijela, to prvostupanjski sud nije niti mogao razmotriti pitanje bi li šteta za protivnika osiguranja bila neznatna u slučaju da se privremena mjera odredi glede samo jednoga suvlasničkog dijela.

10.4. U pogledu žalbenog navoda da je prvostupanjski sud propustio pravilno provesti test razmjernosti jer nije vodio računa o pravima i interesima aktivne strane, za napomenuti je da se kod odlučivanja o određivanju privremene mjere takav test provodi samo kad sud utvrdi postojanje obiju pretpostavki za određivanje privremene mjere, odnosno vjerojatnost postojanja tražbine i vjerojatnost osujećenja naplate te tražbine. Provođenje tog testa nije, dakle, od značaja za pitanje bi li šteta zbog zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina za protivnika osiguranja bila minornog karaktera.

11. Konačno, u odnosu na samu opasnost iz čl. 344. st. 1. OZ-a, žalbenim navodima ni na koji način nije osporeno utvrđenje prvostupanjskog suda da predlagatelj osiguranja nije upozorio na niti jednu konkretnu radnju protivnika osiguranja poduzetu radi ugrožavanja namirenja predmetne tražbine, a koja bi se radnja ticala nekretnine na kojoj se predlaže osiguranje, kao ni utvrđenje suda da navodi predlagatelja osiguranja o namjerama protivnika osiguranja da otuđi predmetnu nekretninu nisu ničim potkrijepljeni. Suprotno tome, predlagatelj osiguranja u žalbi ističe da je prvostupanjski sud zauzeo pretjerano restriktivno tumačenje standarda vjerojatnosti opasnosti te da njegove navode protivnik osiguranja nije osporio.

11.1. S tim u vezi, za napomenuti je da dokazivanje vjerojatnosti postojanja opasnosti iz čl. 344. st. 1. OZ-a podrazumijeva iznošenje konkretnih okolnosti iz kojih proizlazi vjerojatnost postojanja te opasnosti, prije svega radnji protivnika osiguranja iz kojih proizlazi namjera osujećenja naplate predmetne tražbine, a koje okolnosti moraju biti potkrijepljene odgovarajućim dokaznim sredstvima. Tako je i odredbom čl. 341. st. 2. OZ-a predviđeno da se u prijedlogu za određivanje privremene mjere moraju navesti činjenice na kojima se temelji zahtjev za određivanje privremene mjere te predložiti dokazi kojima se te činjenice potkrjepljuju, a koje dokaze je predlagatelj osiguranja dužan, po mogućnosti, priložiti uz prijedlog.

11.2. Slijedom navedenog, osim što iz navoda o „financijskoj iscrpljenosti‟ protivnika osiguranja i o njegovoj namjeri da otuđi nekretninu/suvlasnički dio nekretnine ne proizlazi namjera ugrožavanja namirenja tražbine predlagatelja osiguranja, budući da predlagatelj osiguranja nesporno nije predložio niti jedan dokaz na okolnosti na koje se poziva, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da nije učinio vjerojatnim postojanje opasnosti iz čl. 344. st. 1. OZ-a.

11.3. Suprotno žalbenom navodu, iz stanja spisa proizlazi da je protivnik osiguranja podneskom od 3. ožujka 2026. izričito osporio navode koji se odnose na postojanje opasnosti iz čl. 344. st. 1. OZ-a.

12. Slijedom svega navedenog, trebalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP- a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a kao neosnovanu odbiti žalbu predlagatelja osiguranja i potvrditi prvostupanjsko rješenje.

13. Budući da predlagatelj osiguranja nije uspio u postupku koji je nastao u povodu izjavljenog pravnog lijeka, to mu nije dosuđen zatraženi trošak (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 21. st. 1. OZ-a).

U Velikoj Gorici 5. lipnja 2026.

Sudac

Nikola Ramušćak