Poslovni broj: Us I-2816/2025-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Danijeli Čipčić Buzov, sucu pojedincu, te Marijani Vidaković, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice IM, [adresa], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za uprave poslove i državljanstvo, OIB: 36162371878, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, zastupano po opunomoćenici FM (generalna punomoć pohranjena u Uredu predsjednice suda), radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 8. svibnja 2026. u nazočnosti opunomoćenice tuženika i u odsutnosti tužiteljice, 5. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za uprave poslove i državljanstvo, Klasa:

UP/II-224-04/23-01/121, Urbroj: 511-01-203-25-2 od 9. kolovoza 2025. i vraćanja predmeta na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenja tuženika Klasa: UP/II-224-04/23-01/121, Urbroj: 511-01- 203-25-2 od 9. kolovoza 2025. je odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Policijske uprave zadarske, Policijske postaje Benkovac-Obrovac, Klasa: UP/I-224- 04/23-01/38, Urbroj: 511-18-10-23-1 od 20. siječnja 2023. (dalje: prvostupanjsko rješenje).

2. Prvostupanjskim rješenjem je odbijen zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva i naknadnog upisa u knjigu državljana Republike Hrvatske tužiteljici, rođenoj **.**.1982. u [adresa], Republika Srbija, državljanki Republike Srbije.

3. U tužbi kojom pobija zakonitost osporenog rješenja tuženika tužiteljica u bitnom iznosi obrazloženje osporenog rješenja te u bitnom navodi da osporava zaključak tuženika da se na njezin slučaj ne može primijeniti članak 5. stavak 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Smatra da je pogrešno tumačenje prema kojem se ta odredba odnosi isključivo na osobe rođene nakon **.**.1991., jer takvo ograničenje nije sadržano u tekstu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 2019.. Ističe da njezin zahtjev nije bio usmjeren na naknadno utvrđivanje državljanstva temeljem ranijih propisa, nego na stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom prema odredbi članka 5. stavka 2. Nadalje, smatra da tuženik neopravdano primjenjuje propise koji su prestali važiti raspadom SFRJ i osamostaljenjem Republike Hrvatske te da pritom zanemaruje razliku između državljanstva socijalističke republike unutar bivše federacije i državljanstva Republike Hrvatske kao samostalne države. Prema njezinu mišljenju, tuženik zakonske odredbe tumači na način koji nije u skladu s njihovim stvarnim sadržajem. Posebno ističe pitanje moguće diskriminacije osoba rođenih prije **.**.1991. Smatra da se takve osobe stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe rođene nakon toga datuma, jer potonje mogu ostvariti državljanstvo podrijetlom na temelju državljanstva roditelja, dok se starijim osobama to pravo uskraćuje pozivanjem na ranije propise. U nastavku obrazlaže razvoj zakonskih odredbi o stjecanju hrvatskog državljanstva podrijetlom. Navodi da je izvorni članak 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 1991. omogućavao stjecanje državljanstva djetetu rođenom u inozemstvu ako je jedan roditelj bio hrvatski državljanin te ako dijete živi i ima prebivalište u [adresa]. Izmjenama iz 1992. propisano je da takvo dijete mora biti prijavljeno za upis u evidenciju hrvatskih državljana prije navršene osamnaeste godine života ili se nastaniti u Hrvatskoj. Zatim ističe da je Zakonom iz 2019. značajno proširen krug osoba koje mogu steći hrvatsko državljanstvo podrijetlom. Novim člankom 5. omogućeno je i osobama starijima od 21 godine, rođenima u inozemstvu, čiji je jedan roditelj hrvatski državljanin, da pod određenim uvjetima podnesu zahtjev za upis u evidenciju hrvatskih državljana. Smatra da zakon ne propisuje dodatna ograničenja vezana uz datum rođenja ili činjenicu da je osoba rođena prije osamostaljenja Hrvatske. Naglašava da je jedini zakonski uvjet za osobe starije od 21 godine postojanje hrvatskog državljanstva jednog roditelja u trenutku rođenja te nepostojanje sigurnosnih i drugih zapreka propisanih člankom 8. Zakona. Iz toga zaključuje da zakon namjerno koristi pojam „osoba“, a ne „dijete“, kako bi obuhvatio širi krug podnositelja zahtjeva. Tužiteljica osporava i tvrdnju tuženika da se na njezin slučaj mora primijeniti članak 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji se odnosi na osobe koje su hrvatsko državljanstvo stekle prema propisima važećima prije donošenja Zakona o hrvatskom državljanstvu 1991. Smatra da se ta odredba odnosi na njezina oca, koji je bio hrvatski državljanin upisan u knjigu državljana SR Hrvatske, a ne na nju osobno. Kao važnu činjenicu navodi da je njezin otac VM hrvatski državljanin podrijetlom, rođen u [adresa] u Hrvatskoj i uredno upisan u knjigu državljana. Ističe da je otac bio hrvatski državljanin u trenutku njezina rođenja te smatra da upravo ta činjenica predstavlja temelj njezina zahtjeva za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom. Dalje tvrdi da je tuženik pogrešno povezao njezin status državljanke Republike Srbije s načelom pravnog kontinuiteta državljanstva. Smatra da se načelo kontinuiteta odnosi isključivo na osobe koje su prije osamostaljenja Hrvatske bile upisane u knjige državljana SR Hrvatske. Budući da ona nije bila upisana u te evidencije, smatra da je nakon 8. listopada 1991. u odnosu na Republiku Hrvatsku imala status stranca te da se na nju ne mogu primjenjivati pravila kontinuiteta. Prema njezinu mišljenju, tuženik je pogrešno pomiješao dva različita pravna instituta: načelo kontinuiteta državljanstva temeljem ranijih evidencija i načelo stjecanja državljanstva podrijetlom (ius sanguinis). Ističe da je njezin zahtjev zasnovan isključivo na podrijetlu od hrvatskog državljanina, a ne na kontinuitetu državljanstva iz vremena bivše države. Također naglašava da je Hrvatska 8. listopada 1991. raskinula državnopravne veze sa SFRJ te da je time prekinut kontinuitet s većinom propisa bivše federacije. Zbog toga smatra neprihvatljivim oslanjanje tuženika na odredbe Zakona o jugoslavenskom državljanstvu iz 1977. pri odlučivanju o njezinu zahtjevu. Na kraju se poziva na Izvješće Pučke pravobraniteljice za 2022. godinu. U izvješću je navedeno da su diplomatsko-konzularna predstavništva Republike Hrvatske pogrešno postupala prema osobama koje su podnosile zahtjeve na temelju članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, tražeći od njih obrasce za utvrđivanje državljanstva umjesto zahtjeva za upis u evidenciju hrvatskih državljana. Podnositeljica smatra da navedeno izvješće potvrđuje postojanje problema u primjeni ove zakonske odredbe te podupire njezino stajalište da su upravna tijela pogrešno postupala i u njezinu predmetu. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom se poništava osporeno rješenje tuženika i predmet vraća na ponovni postupak.

4. U odgovoru na tužbu tuženik predlaže da se tužba odbije kao neosnovana zbog neispunjavanja zakonskih pretpostavki za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana propisanih odredbom članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15, 102/19 i 138/21), niti se na tužiteljicu može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. istog Zakona, a sve iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i podataka koji se nalaze u spisu predmeta. Tužiteljica u tužbi ponavlja navode u vezi odredbe članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, pa je detaljno očitovanje na njih već sadržano u obrazloženju pobijanog drugostupanjskog rješenja. Tuženik ponovo ističe da se na tužiteljicu, kao osobu rođenu prije **.**.1991., tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvom, ne može primijeniti odredba članka 5. stavka 2. važećeg Zakona. Tužiteljičin zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva mogao se preispitati i riješiti jedino sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle, u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva, primjenom propisa važećih u vrijeme njezinog rođenja. Iz tužbenih navoda kako je nezakonito pozivanje tuženika na članak 22. Zakona o državljanstvu SFRJ budući da je Republika Hrvatska 08.10.1991. godine raskinula sve državno - pravne veze na temelju kojih je, zajedno s ostalim republikama i pokrajinama, tvorila dotadašnju SFRJ te da navedeni savezni propis nije preuzet kao republički, proizlazi nerazumjevanje pravnog instituta utvrđivanja hrvatskog državljanstvo i koji se propisi primjenjuju u postupku po zahtjevu stranke za utvrdivanje hrvatskog državljanstva. Tužiteljica nije odbijena temeljem odredbe članka 22. Zakona o državljanstvo SFRJ, niti temeljem odredbe članka 4. Zakona o državljanstvo SR Hrvatske, već temeljem odredbe članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dakle temeljem važećeg propisa Republike Hrvatske. Upravo je navedena odredba osnova za primjenu prijašnjih zakona koji više nisu na snazi, ali su važili u vrijeme rođenja osobe koja traži utvrđivanje hrvatskog državljanstva, konkretno, spomenuti je savezni i republički Zakon važio 1982. kad se tužiteljica rodila. Primjenom navedenih zakona na utvrđeno činjenično stanje, tužiteljičin zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva je odbijen jer je podrijelom po istim propisima tužiteljica steak državljanstvo SR Srbije. Međutim, tužiteljičin je otac mogao, sukladno tada važećem republičkom propisu u SR Srbiji (Zakon o državljanstvu SR Srbije - Službeni glasnik SR Srbije", broj 45/79 i 13/83), kao i sukladno istom saveznom Zakonu koji je važio i na području Srbije, tražiti da se tužiteljici po rođenju upiše podatak o državljanstvu SR Hrvatske u maticu rođenih matičnog područja [adresa], a temeljem koje bi se činjenice tužiteljici naknadno utvrdilo hrvatsko državljanstvo sukladno odredbi članka 30. stavka 1. Zakona, kao što je to već učinjeno nizu osoba rođenima u [adresa] prije 08.10.1991. Dakle, u potpunosti je pogrešan tužbeni navod kako tuženik nema pravni temelj za primjenu bivšeg saveznog zakona jer je upravo odredba članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu pravni temelj za primijenu prijašnjih propisa, i republičkih i saveznih, koji su važili na području Hrvatske do 08.10.1991.

4.1. Nadalje, tužiteljica u tužbi da netočno citira kako odredba članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu propisuje da se hrvatskim državljaninom smatraju sve one osobe koje su kao državljani bile upisane po ranije važećim propisima, za vrijeme postojanja SR Hrvatske, odnosno pogrešno smatra da se navedena odredba i načelo kontinuiteta odnosi na njezinog oca, a ne i na nju, tj. samo na osobe koje su već upisane u knjigu državljana. Naime, načelo kontinuiteta hrvatskog državljanstva ne služi samo zaštiti stečenih prava hrvatskih državljana koji su na dan 08.10.1991. već imali hrvatsko državljanstvo tj. upis u knjigama državljana Republike Hrvatske, već se temeljem članka 30. stavka 1. Zakona cijelo vrijeme provode postupci utvrđivanja hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana RH za osobe koje podnose takav zahtjev, a rođene su za vrijeme važenja prijašnjih propisa, bez obzira jesu li rođene u [adresa], Srbiji, BiH, Njemačkoj, Australiji, SAD-u itd. Naravno, ukoliko se utvrdi da osoba, koja je podnijela zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva, nije stekla svojstvo hrvatskog državljanina po propisima važećim do 08.10.1991. (ili ga je u trenutku rođenja stekla, ali je kontinuitet hrvatskog državljanstva prestao primjerice otpustom, odricanjem ili naknadnim upisom u evidenciju drugog republičkog državljanstva), zahtjev se odbija rješenjem nadležne policijske uprave / policijske postaje, temeljem članka 30. stavka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvo, kao što je bilo i u tužiteljičinom slučaju. Razlikovanje tko stječe hrvatsko državljanstvo podrijetlom, a za koga se primjenjuje odredba članka 30. stavka 1. Zakona, sadržano je i u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-1895/2001 od 16.02.2005., broj: U-III-16125/2005 od 16.12.2009. i broj: U-III-2489/2008 od 04.07.2012.. Iako je u navedenim odlukama riječ o članku 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, smisao je isti. Po članku 4. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji se spominje u navedenim odlukama Ustavnog suda, ne upisuju se sada u knjigu državljana samo djeca, kako se smatra u tužbi, već i punoljetne osobe rođene za vrijeme važenja ovog Zakona jer kako je Zakon stupio na snagu 08.10.1991., već je i on odavno postao punoljetan". Ujedno tuženik ukazuje da je u odredbi članka 5. stavka 2. Zakona riječ o osobama rođenima u inozemstvu. Nije potrebno posebno tumačiti da područje drugih republika bivše SFRJ predstavlja inozemstvo u odnosu na Republiku Hrvatsku od 08.10.1991. godine, kad je stupila na snagu odluka o samostalnosti i neovisnosti Republike Hrvatske i raskidu svih državnopravnih veza s bivšom SFRJ.

4.2. Suprotno tužbenim navodima kako je tužiteljičin zahtjev trebalo riješiti temeljem članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, u presudama Visokog upravnog suda RH, koje se navode u pobijanom rješenju (a ima ih i više od navedenih) jasno je izraženo stajalište da se odredba članka 5. stavka 2. Zakona odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991. jer bi inače došlo do zadiranja u prije važeće propise i do proturječnosti s načelom kontinuiteta hrvatskog državljanstva sadržanog u odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvo. Tako primjerice u presudi Visokog upravnog suda RH, posl. broj Usž-2976/2023-2 od 5. veljače 2024., navodi se: "Naime, odredba članka 5. stavka 2. ZHD-a, na koju tužiteljica upire, suprotno žalbenim navodima, omogućuje samo onoj osobi koja je rođena nakon **.**.1991. da pod uvjetima iz naprijed navedene odredbe Zakona traži upis u evidenciju hrvatskih državljana, odnosno omogućuje stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom onim osobama koje su rodene nakon stupanja na snagu ZHD-a (8. listopada 1991.), starijim od 21 godine, čiji je jedan od roditelja bio hrvatski državljanin u trenutku njegovog rođenja, a propustio ih je prijaviti do njihove punoljetnosti. Kraj činjenice da je tužiteljica rođena 1983., na istu navedena odredba nije primjenjiva pri čemu je, suprotno žalbenim navodima, irelevantno da li je tužiteljica rođena u inozemstvu ili ne." Citirano je u skladu s ustaljenom i dosljednom upravnosudskom i ustavnosudskom praksom u kojoj se jasno razlikuje kad se primjenjuju pravne osnove upisa u evidenciju hrvatskih državljana temeljem podrijetla (odredbe članaka 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvo), a kad se utvrđuje je li osoba stekla hrvatsko državljanstvo po propisima važećim do 08.10.1991. i vrši naknadni upis u evidenciju hrvatskih državljana, temeljem članka 30. stavka 1. istog Zakona (a u razdoblju od 01.01.2020. do 01.01.2023. i temeljem odredbe članka 30a. stavka 2. Zakona). Navodi da je očigledno da tužiteljica ne povezuje stvari i nema u vidu Zakon o hrvatskom državljanstvu kao cjelinu, kako ga se jedino može sagledati i tumačiti, te odredbu članka 5. stavka 2. Zakona pogrešno tumači, jer zašto bi se uopće istim zakonskim izmjenama i dopunama, koje su stupile na snagu 01.01.2020., donosila posebna odredba članka 30.a stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu za osobe rođene prije **.**.1991. ako bi se, prema tužiteljičinom pogrešnom tumačenju, isti pravni učinak postigao i odredbom članka 5. stavka 2. Zakona za koju je dovoljno da je samo jedan roditelj bio hrvatski državljanin u trenutku rođenja stranke.

4.3. Vezano za tužbene navode kojima se citiraju dijelovi izvješća pučke pravobraniteljice za 2022. u vezi odredbe članka 5. stavka 2. Zakona, na iste se ovo Ministarstvo očitovalo u bitnom u smislu prethodno iznesenog što je sadržano i u odgovoru Vlade Republike Hrvatske na navedeno izvješće. Osim toga, kontrolu zakonitosti upravnih akata ovog Ministarstva ne vrši pučka pravobraniteljica već nadležni upravni sud putem instituta upravnog spora. Isto tako u tužbi se navodi kako je tuženik pomiješao dva kriterija za stjecanje hrvatskog državljanstva, načelo kontinuiteta i načelo podrijetla, pa je potrebno pojasniti da se načelo krvne veze -"ius sanguinis", ne primjenjuje samo kod odredbi članaka 4. i 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu, već i kod odredbi članka 30. stavka 1. i članka 30.a stavka 2. Zakona, jer se u postupku utvrđuje je li osoba stekla podrijetlom, dakle po načelu "ius sanguinis", hrvatsko državljanstvo po zakonu koji je važio u vrijeme njezinog rođenja.

4.4. Vezano za ostale tužbene navode, tuženik ponovo naglašava da nema nikakve diskriminacije u činjenici da se na utvrđeno činjenično stanje samo primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme rođenja osobe koja traži naknadni upis u knjigu / evidenciju državljana Republike Hrvatske. Kod tužiteljice je to bio Zakon o državljanstvu SR Hrvatske iz 1977., dok će se u postupku utvrđivanja hrvatskog državljanstva po zahtjevu osobe koja je primjerice rođena 1958., imati u vidu koje je uvjete propisivao Zakon o državljanstvu NR Hrvatske iz 1950., za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom, a kod osobe rođene primjerice 1969., uvjete za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom propisivao je Zakon o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965. . Naravno da su i osobe, rođene u inozemstvu nakon 08.10.1991., već stekle neko drugo državljanstvo, ali to državljanstvo, u odnosu na Republiku Hrvatsku, više nije bilo republičko državljanstvo neke druge jugoslavenske federalne jedinice i za njih ne postoji neki drugi zakon koji je važio u vrijeme njihovog rođenja, osim Zakona o hrvatskom državljanstvu, pa se uvjeti za njihov upis u evidenciju hrvatskih državljana mogu preispitati samo temeljem odredbi članaka 4. i 5. tog Zakona, za raz liku od tužiteljice, koja je rođena za vrijeme važenja prijašnjih propisa, pa stoga ne može biti u istoj pravnoj poziciji kao osobe na koje se doista primjenjivala odredba članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Što se tiče citiranja na 5. stranici tužbe dijela obrazloženja pobijanog rješenja koji tužiteljici nije jasan, tuženik je samo naglasio da osoba, kojoj nijedan roditelj nije imao hrvatsko državljanstvo u trenutku njezinog rođenja, nema što tražiti utvrdivanje hrvatskog državljanstva. Nesporno je da je tužiteljičin otac bio hrvatski državljanin u vrijeme njezina rođenja, međutim tužiteljici po rođenju nije upisan podatak u matici rođenih o državljanstvu SR Hrvatske, po ocu, već podatak o državljanstvu SR Srbije po majci. Slijedom navedenog, a budući da je tužiteljica po propisima važećim do 8.10.1991. upisana u evidenciju državljana R. Srbije, ne ispunjava uvjete za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana temeljem članka 30. Stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, dok se odredba članka 5. Stavka 2. istog Zakona na tužiteljicu ne može primjeniti.

5. U podnesku od 23. travnja 2026. tužiteljica se očitujući u odnosu na navode iz odgovora na tužbu u bitnom navodi da osporava navode iz odgovora na tužbu smatrajući da je tuženik pogrešno okarakterizirao predmet spora kao „spor zbog utvrđivanja hrvatskog državljanstva“. Prema njenom mišljenju, članak 5. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu ne uređuje pravo na utvrđivanje državljanstva, nego propisuje zakonsku osnovu za stjecanje hrvatskog državljanstva osobama starijim od 21 godine, što predstavlja bitnu pravnu razliku. Smatra da su nejasni navodi tuženika kojima se poziva na odredbe Zakona o državljanstvu SFRJ i istovremeno tvrdi da je zahtjev odbijen temeljem važećeg hrvatskog propisa, odnosno članka 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Ističe kako tuženik ne razlikuje državljanstvo Socijalističke Republike Hrvatske kao federalne jedinice unutar SFRJ od državljanstva Republike Hrvatske kao samostalne i suverene države. U nastavku obrazlaže da je Zakon o hrvatskom državljanstvu iz 1991. prvi suvereni zakon Republike Hrvatske kojim je uređeno pitanje državljanstva nakon osamostaljenja. Tim zakonom automatski su hrvatsko državljanstvo stekle osobe koje su u trenutku neovisnosti bile državljani SR Hrvatske, dok je za ostale uvedeno načelo podrijetla (ius sanguinis) kao osnovni način stjecanja državljanstva. Istodobno su prestali važiti raniji propisi o državljanstvu, čime je Republika Hrvatska definirala vlastiti državnopravni identitet i korpus svojih državljana. Posebno naglašava razliku između republičkog državljanstva u okviru SFRJ i hrvatskog državljanstva nakon 1991. Smatra da je državljanstvo SR Hrvatske imalo prvenstveno administrativnu funkciju te nije predstavljalo punu državnu pripadnost, dok današnje hrvatsko državljanstvo ima puni suvereni karakter. Zbog toga smatra da se status državljanina SR Hrvatske ne može automatski izjednačavati s današnjim hrvatskim državljanstvom osim u slučajevima koje je zakon izričito predvidio. Dalje navodi da između država nastalih raspadom SFRJ nije postignut sporazum kojim bi bilo uređeno pitanje državljanstva. Sporazum o pitanjima sukcesije iz 2001. regulirao je pitanje imovine, dugova i drugih obveza bivše države, ali nije uređivao državljanstvo, pa je to ostalo u isključivoj nadležnosti svake države nasljednice. Tužiteljica kritizira način na koji tuženik koristi ranije propise kao izvore prava. Objašnjava razliku između formalnih izvora prava, koji su važeći zakoni i drugi obvezujući pravni akti, te materijalnih izvora prava, koji predstavljaju društvene okolnosti i potrebe iz ko jih pravo nastaje. Smatra da se u upravnom postupku mogu primjenjivati samo važeći propisi kao formalni izvori prava, osim ako zakon izričito ne predviđa drukčije. Postavlja pitanje može li upravno tijelo pri odlučivanju koristiti zakonske propise koji više nisu na snazi. Njezin je stav da to nije dopušteno jer bi takva praksa bila protivna načelu pravne sigurnosti i važećem pravnom poretku. Smatra da je tuženik pogrešno primijenio ranije propise kao pravnu osnovu za odlučivanje o njegovom zahtjevu. Nadalje, ističe da razumije pravo Republike Hrvatske da samostalno određuje uvjete za stjecanje državljanstva, ali smatra da ima legitimnu vezu s Hrvatskom preko svojega oca VM, koji je u trenutku njezina rođenja bio hrvatski državljanin. Vjeruje da bi ta činjenica trebala predstavljati osnovu za stjecanje hrvatskog državljanstva podrijetlom. Posebno osporava argument tuženika da je njezin zahtjev odbijen zato što je prema propisima koji su vrijedili u vrijeme njezina rođenja stekla državljanstvo Srbije. Tuženik navodi da su njezini roditelji tada mogli izabrati da se kao njezino državljanstvo upiše državljanstvo SR Hrvatske, ali to nisu učinili. Tužitelj smatra da takvo tumačenje zanemaruje izmjene Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 2020., koje osobama starijim od 21 godine omogućuju da same odluče o ostvarivanju prava na stjecan je hrvatskog državljanstva podrijetlom, neovisno o odlukama roditelja donesenima u vrijeme njihova rođenja. Tužiteljica također tvrdi da je tuženik pogrešno pomiješao dva različita pravna instituta: pravni kontinuitet državljanstva osoba koje su bile upisane u knjige državljana SR Hrvatske te stjecanje državljanstva podrijetlom na temelju krvne veze s roditeljem hrvatskim državljaninom. Smatra da se njezin slučaj temelji na podrijetlu, a ne na kontinuitetu državljanstva iz vremena SR Hrvatske. Kao dodatni argument navodi da mnoge europske države, uključujući Italiju, Sloveniju i Mađarsku, omogućuju stjecanje državljanstva podrijetlom i preko udaljenijih predaka. Stoga smatra nerazumljivim zašto joj nije omogućeno stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem državljanstva njezina oca. Dalje ističe da se tumačenjem koje zastupa tuženik zapravo zanemaruje činjenica da je Hrvatska 8. listopada 1991. raskinula državnopravne veze sa SFRJ i prestala priznavati pravni kontinuitet saveznog zakonodavstva, osim u dijelu koji je izričito preuzet u hrvatski pravni sustav. Zbog toga smatra da se odluka ne može temeljiti na tumačenju jugoslavenskih zakona o državljanstvu iz 1977. Tužitelj se pita koja bi bila svrha zakonskih izmjena iz 2020. ako bi se i nakon njih primjenjivali isti kriteriji kao i prije njihova stupanja na snagu. Smatra da bi, prema logici tuženika, njegov zahtjev bio odbijen na isti način i prije i nakon izmjena zakona, čime bi zakonodavne promjene izgubile smisao. Na kraju se osvrće na Izvješće Pučke pravobraniteljice za 2022. i navodi da su ga prihvatili nadležni saborski odbori te Hrvatski sabor. Smatra da bi sud trebao uzeti u obzir navode iz tog izvješća, osobito one koji se odnose na primjenu Zakona o općem upravnom postupku i postupanje upravnih tijela u predmetima državljanstva. Zaključno, tužiteljica ostaje pri svim navodima iz tužbe te predlaže da sud donese pravednu i zakonitu presudu kojom bi se uvažili njezini argumenti i pravilno primijenile odredbe.

6. U sporu je održana rasprava 8. svibnja 2026., a čime je, kao i dostavom podnesaka, strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/2024; dalje ZUS) dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju nije pristupila uredno pozvana tužiteljica, pa je rasprava održana u njenoj odsutnosti, a na kojoj je opunomoćenica tuženika ostala pri navodima iz odgovora na tužbu i osporavanog rješenja.

7. U dokaznom postupku Sud je pregledao cjelokupnu dokumentaciju sadržanu u spisu upravnog spora te je pregledao cjelokupan spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

8. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

9. Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a ovaj Sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Predmet ovog spora je u smislu odredbe članka 3. ZUS-a ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

11. Među strankama je sporno je li osporeno rješenje tuženika pravilno i zakonito.

12. Iz podataka spisa predmeta i to iz spisu priležećeg uvjerenja o državljanstvu broj: 204-00-4/2020/364711 od 16.10.2020. proizlazi da je tužiteljici podatak o državljanstvu Republike Srbije upisan u matici rođenih koja se vod i za matično područje Savski Venac od 13.12.2022., te se dodatno pojašnjava da je upis podatka o državljanstvu Republike Srbije u matičnu knjigu rođenih izvršen na osnovu podrijetla dana 7. svbinja 1982.

13. Nadalje, iz podataka spisa predmeta je razvidno da je tužiteljičin otac VM, rođen 1954., u mjestu [adresa], Republika Hrvatska, hrvatski državljanin podrijetlom, upisan po rođenju u knjigu državljana u Matičnom uredu Obrovac, matičnog područja [adresa], pod rednim brojem 2819, dok je majka tužiteljice HM, rođena 1955. u mjestu Umčari, Srbija, državljanka je Republike Srbije. Roditelji tužiteljice sklopili su brak 1981. u [adresa], gdje su u imali i prebivalište u vrijeme rođenja tužiteljice.

14. Prema odredbi članka 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu (Narodne novine, broj 53/91, 70/91-ispravak, 28/92, 113/93, 130/11, 110/15, 102/19 i 138/21: dalje: Zakon o hrvatskom državljanstvu) hrvatskim državljaninom smatra se osoba koja je hrvatsko državljanstvo stekla po propisima važećim do stupanja na snagu istog Zakona tj. do 8. listopada 1991.

15. Slijedom navedenog, u slučaju kada se utvrdi da je osoba hrvatsko državljanstvo stekla po navedenim propisima smatra se da hrvatsko državljanstvo ima od rođenja. Navedena zakonska odredba osnova je za primjenu ranijih propisa o državljanstvu. Iako je njihovo važenje prestalo, oni i dalje vrijede kao pravni izvor i, odnosno primjenjuju se na one činjenice koje su nastale u vrijeme njegova važenja, ako su te činjenice utjecale na državljanstvo neke osobe. To znači da će se stjecanje, promjena ili prestanak hrvatskog državljanstva uvijek prosuđivati po propisima koji vrijede ili su vrijedili u vrijeme i na području kada je, odnosno gdje je nastala činjenica od koje ovisi državljanstvo neke osobe.

16. Stoga, kako je tužiteljica rođena **.**.1982., to su upravna tijela pravilno primjenila odredbe Zakona o državljanstvu SR Hrvatske (Narodne novine, broj: 32/77), koji je važio u vrijeme tužiteljičinog rođenja. Sukladno odredbi članka 4. stavak 1. toč. 1. navedenog Zakona, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo ukoliko su oba roditelja bili hrvatski državljani. Ukoliko je samo jedan roditelj hrvatski državljanin, a drugi državljanin neke druge republike bivše SFRJ, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo temeljem sporazuma roditelja (točka 2). U slučaju da nema sporazuma roditelja, dijete je podrijetlom stjecalo hrvatsko državljanstvo ukoliko su roditelji imali prebivalište na području [adresa], a ako roditelji nisu imali zajedničko prebivalište u [adresa], dijete je stjecalo hrvatsko državljanstvo pod uvjetom da je upisano u maticu rođenih u [adresa] (točka 3.).

17. Također, u trenutku tužiteljičinog rođenja na snazi je bio i savezni Zakon o državljanstvu SFRJ („Službeni list“, broj: 58/76), kojim je u članku 22. stavku 1. bilo propisano da se republičko državljanstvo djetetu određuje prema zakonu republike čije državljanstvo imaju oba roditelja u trenutku njegova rođenja. Stavkom 2. istog članka bilo je propisano da će dijete, čiji roditelji imaju različito republičko državljanstvo, steći državljanstvo prema zakonu republike na čijem je području rođeno, ako to republičko državljanstvo ima jedan roditelj.

18. Sukladno odredbi članka 1. stavka 2. i članka 4. stavka 1. tada važećeg Pravilnika o načinu vođenja evidencije, obrascu za vođenje evidencije i obrascu uvjerenja o državljanstvu (Narodne novine broj 7/78 i 42/81) novorođeno se dijete upisivalo u knjigu državljana matičnog ureda nadležnog prema mjestu prebivališta djeteta odnosno njegovih roditelja.

19. Stoga, na tužiteljicu kao osobu rođenu prije **.**.1991. tj. prije stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu se ne može primijeniti odredba članka 5. važećeg Zakona kojom su propisani uvjeti stjecanja hrvatskog državljanstva podrijetlom, upravo suprotno tužbenim prigovorima, već se zahtjev tužiteljice mogao riješiti sukladno članku 30. stavka 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, primjenom prije važećih propisa, a kako je to i učinjeno osporenim rješenjima.

20. Kako je tužiteljici po propisima važećim do 8. listopada 1991. utvrđeno i upisano u maticu rođenih republičko državljanstvo Republike Srbije, nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, temeljem članka 30. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Kako se po propisima važećim do 8. 10. 1991. uz savezno ili jugoslavensko državljanstvo, moglo imati samo jedno republičko državljanstvo, to se tužiteljici ne može nakando utvrditi da je istovremeno imala i hrvatsko državljanstvo u smislu navedene zakonske odredbe. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je i u upravno sudskoj praksi (koju navodi i tuženik u osporenom rješenju) pa tako primjerice i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-246/20-2 od 13. veljače 2020.

21. Pri tome, u odnosu na prigovore tužiteljice iznesene u tužbi i tijekom ovog spora glede primjene odredbe članka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvo za navesti je da ovaj Sud dijeli stajalište tuženika da se navedena odredba odnosi samo na osobe rođene u inozemstvu nakon 8. listopada 1991., a koje stajalište je izneseno i u niz odluka Viskog upravnog suda Republike Hrvatske (primjerice u presudi poslovni broj Usž-2982/2023-2 od 22. veljače 2024.), te se navedena odredba ne može primjeniti na tužiteljicu. Ovaj Sud u svezi navedenog prigovora, kao i prigovora iznesenih u tužbi i tijekom ovog spora, a koji su u suštini idetnični žalbenim prigovorima, u cijelosti kao valjano prihavaća detaljno obrazloženje tuženika izneseno u obrazloženju osporenog drugostupanjskog rješenja, kao i u odgovoru na tužbi.

22. Pored navedenog, za istaći je da se pravilno tuženik poziva i na Odluke Ustavnog suda RH broj: U-III-1895/2001 od dana 16. veljače 2005., broj: U-III- 16125/2005 od dana 16. prosinca 2009. i broj: U-III-2489/2008 od dana 4. srpnja 2012. te u konkretnom slučaju i predmetnoj upravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu, a kako to neosnovano smatra tužiteljica.

23. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori tužiteljice (koji se iscrpljuju u navođenju tužiteljičinog tumačenja relevantnih zakonskih odredbi) nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužiteljice,

24. Stoga, ovaj Sud osporeno rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim, radi čega je valjalo, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci.

U Splitu 5. lipnja 2026.

S U T K I NJ A

Danijela Čipčić Buzov

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. tužiteljici, po opunomoćeniku za prijem pismena u RH

2. tuženiku, uz povrat spisa upravnog tijela po pravomoćnosti

3. u spis.