Poslovni broj: P-1661/2020
Republika Hrvatska
Općinski sud u Šibeniku
Stjepana Radića 81
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Šibeniku, Stjepana Radića 81, OIB: 29399232217, po sucu Anđelki Bagić u pravoj stvari tužitelja DF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Toniju Kurtoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ERSTE&Steiermarkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, nakon održanog i zaključenog ročišta javne glavne rasprave dana 22. travnja 2026. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Darije Silov, odvjetnice u Šibeniku i zamjenice punomoćnika tuženika Marije Borovac, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri u Zagrebu, na ročištu objave i dostave presude održanom dana 05. lipnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s osnove preplate uslijed ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, iznos od 11.728,24 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., zatezne kamate od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. god. do 31. prosinca 2022. god. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a koje teku na iznos od:
- 22,87 eura počevši od 03.11.2008.;
- 1,93 eura počevši od 08.12.2008.;
- 19,06 eura počevši od 07.01.2009.;
- 31,53 eura počevši od 06.02.2009.;
- 39,23 eura počevši od 09.03.2009.;
- 22,51 eura počevši od 06.04.2009.;
- 49,32 eura počevši od 09.05.2009.;
- 47,02 eura počevši od 05.06.2009.;
- 44,17 eura počevši od 07.07.2009.;
- 40,42 eura počevši od 10.08.2009.;
- 46,54 eura počevši od 09.09.2009.;
- 40,54 eura počevši od 09.10.2009.;
- 43,46 eura počevši od 10.11.2009.;
- 43,87 eura počevši od 10.12.2009.;
- 53,21 eura počevši od 05.01.2010.;
- 61,77 eura počevši od 10.02.2010.;
- 59,40 eura počevši od 08.03.2010.;
- 70,37 eura počevši od 09.04.2010.;
- 77,85 eura počevši od 10.05.2010.;
- 89,27 eura počevši od 10.06.2010.;
- 103,33 eura počevši od 09.07.2010.;
- 88,20 eura počevši od 10.08.2010.;
- 132,00 eura počevši od 09.09.2010.;
- 109,38 eura počevši od 11.10.2010.;
- 113,16 eura počevši od 10.11.2010.;
- 130,67 eura počevši od 10.12.2010.;
- 155,89 eura počevši od 10.01.2011.;
- 131,47 eura počevši od 10.02.2011.;
- 138,11 eura počevši od 10.03.2011.;
- 125,93 eura počevši od 11.04.2011.;
- 153,21 eura počevši od 10.05.2011.;
- 172,26 eura počevši od 10.06.2011.;
- 180,84 eura počevši od 11.07.2011.;
- 258,37 eura počevši od 09.08.2011.;
- 183,00 eura počevši od 12.09.2011.;
- 171,40 eura počevši od 10.10.2011.;
- 161,83 eura počevši od 10.11.2011.;
- 161,90 eura počevši od 09.12.2011.;
- 174,87 eura počevši od 10.01.2012.;
- 181,35 eura počevši od 10.02.2012.;
- 182,26 eura počevši od 10.03.2012.;
- 176,63 eura počevši od 11.04.2012.;
- 180,16 eura počevši od 10.05.2012.;
- 184,32 eura počevši od 11.06.2012.;
- 179,38 eura počevši od 10.07.2012.;
- 179,62 eura počevši od 10.08.2012.;
- 168,78 eura počevši od 10.09.2012.;
- 172,75 eura počevši od 10.10.2012.;
- 180,18 eura počevši od 12.11.2012.;
- 178,05 eura počevši od 10.12.2012.;
- 181,24 eura počevši od 10.01.2013.;
- 172,91 eura počevši od 11.02.2013.;
- 169,96 eura počevši od 13.03.2013.;
- 180,05 eura počevši od 11.04.2013.;
- 163,86 eura počevši od 11.05.2013.;
- 165,05 eura počevši od 10.06.2013.;
- 159,21 eura počevši od 10.07.2013.;
- 164,65 eura počevši od 09.08.2013.;
- 168,37 eura počevši od 11.09.2013.;
- 174,12 eura počevši od 10.10.2013.;
- 173,41 eura počevši od 13.11.2013.;
- 176,33 eura počevši od 03.01.2014.;
- 182,44 eura počevši od 31.01.2014.;
- 187,21 eura počevši od 28.02.2014.;
- 185,62 eura počevši od 31.03.2014.;
- 180,98 eura počevši od 30.04.2014.;
- 179,38 eura počevši od 02.06.2014.;
- 180,31 eura počevši od 01.07.2014.;
- 185,75 eura počevši od 31.07.2014.;
- 190,40 eura počevši od 01.09.2014.;
- 189,34 eura počevši od 30.09.2014;
- 189,87 eura počevši od 03.11.2014.;
- 193,19 eura počevši od 10.12.2014.;
- 199,69 eura počevši od 12.01.2015.;
- 193,85 eura počevši od 05.02.2015.;
- 203,77 eura počevši od 09.02.2015.;
- 193,80 eura počevši od 16.03.2015.;
- 193,85 eura počevši od 14.04.2015.;
- 193,72 eura počevši od 12.05.2015.;
- 196,43 eura počevši od 15.06.2015.;
- 195,12 eura počevši od 31.07.2015.;
- 174,05 eura počevši od 18.08.2015.;
- 176,66 eura počevši od 17.09.2015.;
2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, s osnove razlike glavnice, iznos od 2.885,15 eura, uvećan za zatezne kamate koje teku od 30.09.2015. do konačne isplate, i to za razdoblje od 30.09.2015. do 31. prosinca 2022. god. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju cjelokupan parnični trošak u iznosu od , 5.928,75 € uvećano za zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a koje na predmetni iznos teku od donošenja odluke o troškovima sve do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je tuženik tužitelju temeljem Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103186858 od 09. listopada 2006. stavio na raspolaganje novčani iznos od 84.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, dok se tužitelj obvezao vratiti isti iznos zajedno sa ugovorenom kamatom. Stranke su naknadno sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) dana 29. veljače 2016. sklopile aneks Ugovora o kreditu kojim je otplata kredita vezana uz valutu euro umjesto dosadašnje valute švicarski franak.
2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača tj. tužitelja.
3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. god., pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne.
4. Temeljem naprijed citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, u ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile utvrđene su ništetnim odredbe: o jednostrano promjenljivoj kamatnoj stopi odlukom tuženika (točka 8. Ugovora); o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica i otplata kredita (točka 7. Ugovora).
5. Stoga je tuženik kao davatelj kredita na ime ništetnih odredbi ugovora neosnovano stekao iznos od ukupno 87.938,60 kn a koji iznos predstavlja razliku između anuiteta obračunatih po stopi i tečaju koji je primjenjivao tuženik i anuiteta po kamatnoj stopi iz ugovora (7,95%) i početnom tečaju. Također, tužitelju je na dan 30. rujna 2015. uslijed promjena tečaja i kamatne stope preostao iznos glavnice veći za kn u odnosu na glavnicu kakva bi na isti dan bila po početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju iz ugovora.
6. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku.
7. Tuženik navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, te navodi kako iz pregleda prometa po partiji kredita je vidljivo da pojedine uplate nisu izvršene od strane tužitelja već su uplate izvršene od strane sudužnice ŽF AF. Stoga tuženik smatra da sve kada bi u sud u pogledu ništetnosti prihvatio stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti u daljnjem tijeku odgovora na tužbu, tada tužitelju nije pravno dopušteno pa niti moguće potraživati povrat navodno pretplaćenih iznosa u cijelosti kako on to iznosi u tužbi. Naime, tužitelj bi mogao eventualno potraživati samo navodno pretplaćene iznose koje je sam vršio, pa stoga tuženik u tom dijelu osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i predlaže naslovnom sudu odbacivanje tužbe.
8. Tužitelj i tuženik su dana 23. veljače 2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15. Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.
9. Sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 („sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana….“) pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije kredita, skladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koji su sastavni dio otplatnog plana kredita. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obavezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je bio taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanom tužiteljevu tužbu. Tuženik zaključno ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su može bitno pretplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorene kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Stoga tuženik u prilogu odgovora na tužbu dostavlja više pravomoćnih presuda županijskih sudova iz kojih je razvidno gore navedeno stajalište. Tuženik također dostavlja i stručni članak prof. dr. BF i doc. dr. sc. PF s Pravnog fakulteta u Zagrebu, a gdje autori upravo problematiziraju učinak proveden konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u pojedinačnim sudskim postupcima.
10. Podredno ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev tužitelja iz gore navedenih razloga, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan zbog slijedećih razloga. Unatoč tome što tužitelj nije točno odredio iznose za isplatu kojih zahtjeva, tuženik opreza radi ističe prigovor zastare. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe 118. Zakona o zaštiti potrošač, u svezi odredbe čl.230 Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st.1 ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st.1 ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti petogodišnji zastarni rok, prema odredbama ZOO-a. Stoga tuženik ističe da ZPP jasno određuje pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu , koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Tuženik ističe da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje u tekstu: ZZP), te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13 i 09/15, u daljnjem tekstu: ZPK). Predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba ZZP i ZPK. Radi se zapravo o kreditu čija je svrha bila opremanje poslovnog prostora u [adresa], odnosno ulaganje u ugostiteljski objekt „ [obrt]“ koji je planirao otpočeti s radom od 01. studenog 2006. Navedeno je razvidno iz činjenice da je obrt „ [obrt]“ u vlasništvu tužitelja osnovan 06. rujna 2006. godine, dok je Ugovor o kreditu sklopljen 06. listopada 2006. godine. Dakle, činjenica je da se tužitelj bavi poduzetničkom djelatnošću i da su se sredstva kredita koristila u poduzetničke svrhe.
11. ZZP u odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
U konkretnom slučaju razvidno je da je predmetni kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja. Tuženik upućuje na recentnu presudu Suda EU u predmetu C- 630/17 OF protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen, koju dostavlja u privitku, a u kojoj presudi je Sud EU, odgovarajući na treće pitanje Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Rabu, kojim je taj sud pitao Sud EU za tumačenje pojma potrošača iz perspektive pravne stečevine EU, utvrdio: „Pojam ‘potrošač’ treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih.“
12. Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao tako da se između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe navedene odredbe mogu primjenjivati samo ako je ta veza tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini. S obzirom na ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem“. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstvo potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužitelja uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. VSRH u citiranoj odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke.
13. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
14. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.
Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004.Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.
15. Iz Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.-. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz „Novi list”, a koju su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Iz brošure Hipotekarni krediti, bilo je razvidno da je tuženik obavijestio tužitelja o mogućnosti podizanja kredita kako u valutnoj klauzuli u EUR, tako i u valutnoj klauzuli u CHF te da su oba modela prezentirana na jednak način. Obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli.
16. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelji bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje gđe. CF (voditelja Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te gđe. ĐF kao djelatnice tuženika koja je ugovarala predmetni kredit. Predloženim svjedocima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa CF svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.
17. Osim toga u čl. 11. predmetnog Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren je i depozit u visini od 25,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 21.000,00. Cjelokupni iznos depozita je iskorišten za otplatu kredita i to s danom 03.05.2016. godine. U trenutku uplate depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 20.10.2006. iznos depozita od CHF 21.000,00 vrijedio je kn 97.576,50 (CHF 21.000,00 x 4,6465 – srednji tečaj tuženika). Na dan kada je iskorišten, dakle na dan, 03.05.2016. godine, taj isti iznos depozita od CHF 21.000,00 uz pripis pasivne kamate od kn 267,78 (CHF 39,26) vrijedio je kn 143.499,70 (CHF 21.000,00 x 6,8333). Iz prethodno navedenog proizlazi da je tužitelj profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kn 45.923,20 pa se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih tvrdnji tuženika proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to je tužitelj i profitirao ugovaranjem oročenog depozita. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svom vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (str. 3. dopisa HNB-a), tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije.
18. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu
obvezu
prema
svojim
vjerovnicima.
19. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što te valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potošaču jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.
20. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima te navodi kako je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa te tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Tuženik prigovara radi prijeboja te navodi da pored svrha do sad iznesenog, ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje ,tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.847,48 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) kao i s osnovne razlike u depozitu koji je u trenutku kada je uplaćen na partiju kredita iznosio kn 45.923,20 više nego u trenutku kada je uplaćen na partiju depozita.
21. Tuženik predlaže sudu konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja, te slijedom svega navedenog tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka.
22. Odlučuju se izvesti dokazi pregledom ugovora o kreditu br. 24022006 – 1031262160/51401652-5103186858 od 09. listopada 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Ljiljanke Malenice iz Šibenik br. OU-543/06, aneksa ugovora o kreditu od 29. veljače 2016.godine, broj OV-2093/16 javnog bilježnika Nevenke Nakić iz [adresa], pregled cjelokupne sudske prakse koja prileži u predmetnom spisu dostavljene u predmetni spis uz tužbu, uz odgovor na tužbu, podneske tužitelja i tuženika, pregledom nalaza i mišljenja stalnog sud. vještaka Danijela Mikulandra od 19. veljače 2019., ugovora o namjenskom kreditu br. 32090360036789 od 19. svibnja 2007., izračuna efekta konverzije, prometa po kreditu, otplatnog plana, obavijesti o promjenama kam. stopa po kreditu, te specifikacija uplata po kreditu koji dokaz će dostaviti tuženik, te dokaza saslušanjem svjedoka AF, [adresa] i tužitelja te fin.- knjigovodstveno vještačenje po vještaku fin,. struke, izvođenje dokaza predloženih od strane tuženika, obračun konverzije i obrazaca za izračun konverzije, obrazac aneksa kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita, provođenje financijskog vještačenja na okolnost da li su sve uplate pa tako i pretplata uzetih u obzir, te pregledom svih odluka koje prileže kao što je naprijed i kazano uz podneske tuženika te izvadak iz obrtnog registra, reklamni materijal za stambeni kredit u CHF, EUR, USD, brošura stambenog kredita Erste banke, brošura hipotekarnih kredita ugovor o oročenom depozitu, pregled prometa po računu depozita, izvodu prometa po računu depozita, financijsko vještačenje, očitovanje HNB u odnosu na valutu u CHF od 21. siječnja 2015. godine, pregledom nalaza i mišljenja vještaka Gorana Miljasa od 21. ožujka 2022. kao i dopune istog od dana 05. veljače 2026. te čitanjem iskaza saslušanog svjedoka ĐF žene D, na ročištu 27. siječnja 2021. godine dok je tužitelj odustao u odnosu na izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja i svjedoka AF (supruge tužitelja).
23. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
24. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
25. Obzirom na prigovor mjesne nenadležnosti tuženika treba navesti da je ovaj sud odlučio o navedenom prigovoru posebnim rješenjem od dana 04. svibnja 2020. godine, a koje rješenje je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Dubrovniku pod poslovnim brojem: Gž-741/2020-2 od dana 03. rujna 2020. godine.
26. Pregledom ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103186858 od dana 09. listopada 2006., ovjerenog kod javnog bilježnika Ljiljanka Malenica, pod brojem: OV-543/06 proizlazi da je isti sklopljen između banke tuženika ERSTE&STEIERMAERKISCHE BANK D.D i korisnika kredita tužitelja DF, sudužnika i založnog dužnika ŽF kao i sudužnika HF, namjene hipotekarni kredit, a koji da je ugovor sklopljen na iznos kredita od 84.000,00 CHF, po kamatnoj stopi od 7,950% godišnje koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, rokom otplate je 216 mjeseci, koji ugovor je tužitelj sklopio kao fizička osoba u kojem ugovoru je sudužnik (založni dužnik) kao vlasnik nekretnine upisane kod Općinskog suda u Šibeniku u zemljišnoj knjizi k. o. [katastarska općina], kat. čest. [katastarska čestica] kuća, površine 188 m2 založnim pravom opteretio istu nekretninu i dopustio upis založnog prava na nekretnini.
27. Pregledom Aneksa ugovora o kreditu od dana 23. veljače 2016. godine, br. OV-2093/16 ovjeren od javnog bilježnika Nevenke Nakić iz [adresa], a koji se sklapa radi stupanja na snagu Zakona o izmjeni i dopunama o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) u kojem su utvrđenje promjene u načinu ispunjena obveza ugovora opisanog u čl. 2 isključivo i jedino u svrhu ispunjena zakonskih obaveza Banke, a propisanih ZID ZPK, a kojim aneksom je utvrđena promjena valutne klauzule iz CHF u valutu EUR i temeljem kojeg aneksa je umjesto ugovorene kamatne stope iz Osnovnog ugovora u CHF, primjenjuje se kamatna stopa koju Banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR.
28. Pregledom nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financijsko- računovodstvene poslove Danijele Mikulandre od dana 19. veljače 2019. godine, proizlazi da je ugovor o kreditu sklopljen 16. listopada 2006. godine na iznos u kunama u protuvrijednosti 84.000,00 CHF i uz kamatnu stopu 7,950% na rok od 18 godina. Početni anuitet od 732,43 CHF se nije mijenjao sve do 1. svibnja 2009. godine kada je banka početnu kamatnu stopu povećala sa 7,95% na 8,90%. Slijedeća promjena uslijedila je 01. studenog 2011. godine kada je banka smanjila kamatnu stopu sa 8,90% na 8,55%. Ponovna smanjena kamatne stope su uslijedila 01. kolovoza 2014. godine na 8,543%, zatim 1. veljače 2015. godine na 8,531% i 01. kolovoza 2015. godine na 7,773%, a kojim slučajem je utvrđeno da su nastale razlike više obračunatih iznosa kamata u mjesečnim anuitetima uslijed promjena kamatnih stopa od 01. svibnja 2009. godine do 30. rujna 2015. godine u ukupnom iznosu 3.526,09 CHF, odnosno 20.444,38 HRK/specifikacija po mjesecima u tablici. Izračunom je utvrđeno da su nastale razlike između početnog i naplaćenog kunskog anuiteta u ukupnom iznosu od 87.938,60 kn, a umanjeno za već prikazanu razliku u kamatama proizlazi da ukupna razlika zbog promjena u tečaju iznosi 67.494,22 HRK.
29. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Gorana Miljasa od dana 21. ožujka 2022. godine proizlazi da je tužitelj u razdoblju otplate utuženog kredita br. 5103186858, uplatio ukupno 446.614,69 kn, a da nije bilo promjene kamatne stope i promjene tečaja (sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli) trebao je na bazi ugovorenih parametara uplatiti 360.975,93 kn. Razlika anuiteta (koja uključuje pozitivne i negativne razlike) nastala uslijed promjene ugovorene kamatne stope i promjene tečaja valute CHF u promatranom razdoblju, iznosi 85.638,76 kn od čega se 15.484,73 kn odnosi na preplaćenu razliku pod utjecajem promjene kamatne stope, a 70.154,03 kn na preplaćenu razliku pod utjecajem promjene tečaja CHF. Pozitivne razlike anuiteta (preplata) nastale uslijed plaćanja po uvećanoj kamatnoj stopi (u odnosu na ugovorenu) i većem tečaju valute CHF (u odnosu na početni tečaj) iznose 88.366,45 kn, odnosno s mjesečnim iznosima i dospijećima mjesečnih razlika. Negativne razlike anuiteta nastale uslijed plaćanja po manjem tečaju valute CHF (u odnosu na početni tečaj) iznose -2.727,69 kn, a Konverzijom kredita utvrđena je preplata na dan 30.09.2015.g u iznosu od 41.720,07 kn te na dan 23.veljače 2015 u iznosu od 40.937,63 kn.
29.1. Tuženik podneskom od dana 10. svibnja 2022. godine prigovara navodima vještaka vezanih uz prigovor radi prijeboja s osnove razlike u oročenom depozitu te traži dopunu nalaza i mišljenja u odnosu na potraživanje tuženika s osnove tako istaknutog prigovora radi prijeboja, te predlaže da sud pozove vještaka na dopunu nalaza i mišljenja u odnosu razliku s oročenog depozita.
29.2. Nadalje, tužitelj podneskom od dana 23. svibnja 2022. godine prigovara na nalaz i mišljenje vještaka, a sve vezano uz činjenicu da je vještak je propustio izračunati razliku glavnice na dan 30. rujna 2015. a što tužitelj potražuje točkom 2. tužbenog zahtjeva te predlaže napraviti dopunsko vještačenje.
30. Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Gorana Miljasa od dana 05. veljače 2026. godine proizlazi da je Aneksom ugovora o kreditu br. 5103186858, od 23. veljače 2016. godine, regulirana je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Sukladno čl. 4. Aneksa nedospjela glavnica kredita na dan 30.09.2015.g. iznosi 57.943,73 CHF dok sukladno čl.5.st.2. Aneksa i izračunu konverzije, neotplaćena glavnica u EUR na dan 30.09.2015.g. iznosi 37.623,40 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan 30.09.2015.g. iznosi 287.144,72 kn. Nedospjela glavnica prema obračunu u kunama s fiksnom kamatnom stopom, odnosno preostala glavnica u CHF, iznosi 57.082,81 CHF što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita (4,6495 kn) iznosi 265.406,54 kn. Razlika glavnice (na ime većeg zaduženja tužitelja) iznosi 21.738,18 kn, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju preračunavanja za EUR iznosi 2.885,15 EUR. Ugovor o oročenom depozitu sastavni je dio predmetnog Ugovora o kreditu i zaključen je na temelju pologa deponenta u korist banke kao instrument osiguranja po utuženom kreditu. Depozit u visini 25% od iznosa kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 21.000,00 uplaćen je dana 20.10.2006.g. po srednjem tečaju banke od 4,6495 kn, što u kunskoj protuvrijednosti iznosi 97.639,50 kn. Dana 3.5.2016.g. internim prijenosom depozit je doznačen tužitelju na račun u kunskoj protuvrijednosti od 143.362,80 kn, po srednjem tečaju banke od 6,8268 kn. 4 Tečajna razlika po oročenom depozitu iznosi 45.723,30 kn (143.362,80-97.639,50), odnosno po tečaju preračunavanja za EUR, ista iznosi 6.068,52 EUR. Razlika glavnice nastala kao razlika glavnice nakon konverzije i glavnice u kunama sa fiksnom kamatnom stopom (na ime većeg zaduženja tužitelja) iznosi 21.738,18 kn, što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju preračunavanja za EUR iznosi 2.885,15 EUR. Tečajna razlika po oročenom depozitu (razlika između kunske protuvrijednosti na dan internog prijenosa na račun tužitelja u odnosu na kunsku protuvrijednost na dan pologa depozita) iznosi 45.723,30 kn, odnosno po tečaju preračunavanja za EUR, ista iznosi 6.068,52 EUR.
30.1. Sud je nalaz i mišljenje kao i dopunski nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen sukladno s pravilima struke i u skladu sa zadatkom koji mu je odredio sud, obzirom da u ovom konkretnom slučaju u nalazu i mišljenju nema nelogičnosti i nedostataka, a niti sumnje u pravilnost danog mišljenja.
31. Svjedok ĐF u svom iskazu navodi da je radila kao savjetnik na kreditnim odnosima kod tuženika u [adresa] u vrijeme kad je tužitelj podigao kredit kod tuženika kao savjetnik i da su nudili krediti u tri devize, CHF, dolarima i eurima. Za ponudu kredita imali su letak, a u tom letku su bili navedeni svi uvjeti po kojima se može podići kredit kod tuženika. Bili su tu i grafički prikazi uspona i padova tečaja u zadnjih 10 godina svih valuta i tužitelj je imao prava izbora koju valutu odabrati. Zna da je tužitelj podigao kredit kod tuženika, sjeća se da je dolazio te da su svi klijenti banke, prilikom odabira valute za kredit pitali što im je najpovoljnije odnosno koja je kamata najmanja da bi se odlučili u kojoj valuti podignuti kredit. Ona nije nikada savjetovala klijente u kojoj valuti će dignuti kredit. Kao savjetnik u banci nije nikada savjetovala klijente koji kredit da podignu, odnosno u kojoj valuti, ali zna da su se klijenti sami odlučivali za valutu, a sve s obzirom na svoju financijsku situaciju. Kao zaposlenik, iako ekonomist nije mogla ništa klijentima savjetovati iz razloga što nije mogla predvidjeti što će se dogoditi s pojedinom valutom, a grafički prikaz u letku je naveden kako bi svaki klijent zasebno imao viđenje o usponu i padu CHF na tržištu novca. Kazuje da su se u letku nalazili grafički prikazi svih valuta u kojima su nudili valute. Ljudi su sigurno tražili informacije vezano za grafikone na letcima, ali u kojoj valuti će dići bio je osobni odabir, a bilo je i drugih valuta koje su ljudi uzimali. U razdoblju kada je tužitelj digao kredit, a to je bilo 2006. godine tada su imali više kredita u CHF, a razlog je bio vjerojatno što je bila najniža kamata, a kolika je bila kamata ne može se sjetiti. Ugovor je sačinila pravna služba i taj ugovor se dao tužitelju da se on ovjeri kod javnog bilježnika, a ujedno da ga je on i čitao kod javnog bilježnika. Zna da ukoliko nešto klijentu nije jasno da su oni nazivali po javnom bilježniku da se razjasni neka odredba u ugovoru, a klijenti nisu sudjelovali u sastavljanju ugovora. Takav ugovor kad se potpiše od strane klijenta kod javnog bilježnika dva primjerka idu na banku i jedan na sud radi uknjižbe hipoteke, a što se tiče kamata i odredbe o kamatama u ugovoru ona je također napisana od banke, a tužitelj je to samo pročitao kod javnog bilježnika i potpisao. Što se tiče kamata ugovorenih po ugovoru o kreditu banka je dužna poslati obavijest klijentu da će doći do promjene kamate, a ne zna što se dogodilo u ovom slučaju jer ne zna da li je u ovom ugovornom odnosu bila kamata fiksna ili promjenjiva. Na dopisu koji se slao kao obavijest klijentima trebao je biti rok za očitovanje klijenata, a da li je u ovom konkretnom slučaju taj rok postojao ne zna, ali sada na svim dopisima taj rok postoji. Kada se ta obavijest dostavi klijentu onda se sa promjenom kamate i ratom kredita ide od sljedećeg mjeseca. Ako klijent nije tražio nikakve promjene u kreditu onda je to sve išlo dalje u otplatu. Do promjene kamata dolazi zbog stanja na tržištu, banka zadužuje vani na tržištu, i ovisno kako je ona postigla zaduženje ovisi i promjena kamata klijentima. Na posebno pitanje da li su klijenti upozoreni po kojim uvjetima dolazi do promjene kamata svjedokinja odgovara da misli da to nije nikom dato na znanje, niti jednom klijentu, ni u letcima niti u ugovorima. Da li je u letku bilo navedeno iz kojih razloga može doći do promjene kamata to ne može točno reći. Tada kada je tužitelj podigao kredit ne zna kako je bilo, ali u sadašnjem letku pišu svi uvjeti i razlozi zbog kojih bi došlo do povećanja kamatne stope. Kad je došlo do povećanja kamatnih stopa nije radila, i ne može reći da li je tužitelj dolazio u banku negodovati zbog povećanja kamatne stope. Što se tiče tužitelja ne zna je li se obraćao banci za izmjenu ugovora, a inače zna da je tužitelj dolazio u banku i da je kod njih podigao kredit. Čak misli da kamata u Erste banci nije išla gore odnosno iznad ugovorene kamate po ugovoru, i misli da je ona jedina banka koja nije dizala kamate iznad ugovorene. Kazuje da i sad radi kao savjetnik u banci, te da su obavezni u svom savjetovanju klijenata dati detaljnija uputstva, pa i vezano za promjenu kamatne stope vezano za kreditne odnose. Mora reći ranije kada je tužitelj podizao kredit, ne može se sjetiti da li su pričali o tome što će se dogoditi na tržištu s valutom i da li će doći do povećanja kamate i tečaja i drugih negativnosti za korisnika kredita. Posebno ističe da je klijent odabirao valutu kredita, a ona kao savjetnik nije ništa posebno savjetovala prilikom odabira valute, niti davala upozorenja da bi se moglo dogoditi da dođe do promjene tečaja valute i da bi to moglo biti puno nepovoljnije za klijenta nego u vrijeme sklapanja ugovora. Na postavljeno pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja da li je svjedokinja kao zaposlenik tuženika osobno razgovarala sa tužiteljem o uvjetima i kreditiranja, svjedokinja odgovara da se ne sjeća. Na postavljeno pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja da li su klijenti bili jednako kreditno sposobni za podizanje kredita u svim ponuđenim valutama svjedokinja odgovara misli da jesu, a zašto je podigao netko kredit u CHF to je vjerojatno zbog dobivanja više novca, odnosno radi niže kamate. Na postavljeno pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je od nadređene osobe dobila uputu što mora pojasniti klijentima prilikom sklapanja ugovora i je li to postupanje zahtijevalo određeni pristup koji se morao poštovati. Svjedokinja odgovara da je normalno da oni kao savjetnici u banci imaju sastanke kada dođe do određenih novina u dodjeli kredita, na tim sastancima se priča o novostima i dobiju se upute kako se dalje ponašati i u razgovoru sa klijentima koji im se obrate za podizanje kredita. Na postavljeno pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li je itko svjedoka kao zamjenika u banci zvao da ima ikakve primjedbe ili inače ili javni bilježnik ili netko tko je bio sudionik u sklapanju predmetnog ugovora. Ona dok je bila u banci do 17. listopada 2006. nije se nitko obraćao sa bilo kakvim primjedbama u vezi kredita, a da li je bilo kakvo obraćanje ili primjedbi nakon tog datuma ne zna. Na postavljeno pitanje zamjenika punomoćnika tuženika sjeća li se koja je bila namjena prethodnog ugovora o kreditu i za što su se sredstva koristila svjedokinja odgovara da zna da nije bio stambeni kredit, već gotovinski za opremanje obrta u djelatnosti kojom se bavio tužitelj. Na postavljeno pitanje zamjenika punomoćnika tužitelja da li ima saznanja da se tužitelj s prigovorima obraćao drugim djelatnicima u banci nakon podizanja kredita svjedokinja odgovara da nema saznanja jer tada nije radila u banci, ali da je bila tu sigurno bi tužitelj došao do nje, odnosno imala bi informaciju jer svi rade u istom prostoru.
32. Temeljem svih izvedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u njihovoj cjelokupnosti ovaj sud je sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92 i 112/99, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 125/13), 70/19, dalje: ZPP), utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan po isplati utuženog iznosa po osnovi ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i valuti tečaja (konverzija iz CHF u EUR), a što je i sporno u ovom postupku.
33. Između stranaka nije sporno da su zaključile predmetni ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103186858 od 09. listopada 2006., te da je kredit ugovoren u iznosu od 84.000,00 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu od 7,950% godišnje s rokom otplate od 216 mjeseci. Ugovor je sklopljen uz valutnu klauzulu u CHF, pri čemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom banke. Nadalje nije sporno da je Aneksom ugovora o kreditu od 23. veljače 2016., ovjerenog kod javnog bilježnika Nevenke Nakić pod brojem OV-2093/16, utvrđeno je da je isti sklopljen radi provedbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), te je Aneksom izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR te je ugovoreno da se umjesto kamatne stope iz osnovnog ugovora primjenjuje kamatna stopa koju banka primjenjuje na kredite vezane uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj je ugovornu kreditnu obavezu plaćao u jednakim mjesečnim anuitetima te je tuženik tijekom utuženog vremenskog razdoblja, a što je vidljivo iz kreditne dokumentacije jednostrano mijenjao ugovorenu kamatnu stopu i visinu anuiteta po predmetnom kreditu koji je tužitelj plaćalo u kunskoj protuvrijednosti, jednakim mjesečnim ratama sa ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, a kasnije i promjenom valute tečaja.
34. Tijekom postupka tuženik na kojem je teret dokazivanja sukladno čl. 221.a Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/91, 91/92 i 112/99, 88/01, 88/05, 2/07, 84/08, 125/13), 70/19, dalje: ZPP), nije predložio provođenje dokaznog postupka u svrhu da je tužiteljem pregovarao o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je prilikom sklapanja predmetnog ugovora tuženik kao kreditor tužitelju prešutio sve posljedice promjenjive kamatne stope i tužitelju plasirao plan pogodnosti sklapanja kredita u CHF (švicarski franak), obzirom na navedeno tuženik je postupio protivno čl. 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,125/11,78/15, u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojima se može drugom prouzročiti šteta, a posebno što je propisano člankom 10. st.4 ZOO-a da je sudionik u obveznim odnosima dužan u ostvarenju svog prava suzdržavati od postupka kojima bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika i upravo na taj način tužitelja doveo u nepovoljni položaj u ugovornom odnosu.
35. U vezi s nepoštenom ugovornom odredbom vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te je Visoki Trgovački sud u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine postupajući po žalbi na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine utvrdio da je tuženik u razdoblju 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i dalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita na način da je zaključujući ugovore o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke i drugim internim aktima banke, o čemu nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
36. Nadalje Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi u predmetu pod poslovnim brojem Rev-583/2023-2 od dana 13. rujna 2023. godine istaknuo je da su za primjenu odredbe čl. 296. st. 1. ZOO i utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu u dijelu gdje je banka ovlaštena mijenjati kamatnu stopu samoinicijativno na temelju svojih odluka nije bitno da je tužitelj stručna osoba iz područja financija i ekonomije te da zna što znači promjenjiva kamatna stopa, već je bitno da tužitelji nisu znali niti mogli znati kada će i u kojem iznosu banka samoinicijativno mijenjati kamatnu stopu, a također ni stranke na koji način stranke nisu pregovarale slijedom čega poštujući i temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti, dužnosti suradnje sudionika obveznopravnog odnosa i načela savjesnosti i poštenja, obzirom na činjenicu da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na koji vrijede temeljna načela obveznog prava, stoga su pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu kojim je banka ovlaštena mijenjati kamatnu stopu samoinicijativno na temelju svojih odluka ništetne.
37. Sukladno odredbi članka 81. do 88. ZPP-a i prema čl. 81. st. ZPP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
38. U odnosu na tuženikov prigovor zastare isti je neosnovan obzirom da je zastarni rok za stjecanje bez osnove 5 godina. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08,125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine.
39. U odnosu na tuženikov prigovor prijeboja isti nije osnovan obzirom da da o negativnim tečajnim razlikama i kamatama nastalim u razdoblju kad je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate , sud nije ovlašten ni dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama u navedenom razdoblju.
Posebno je potrebno istaknuti da prigovor prijeboja u ovom konkretnom slučaju nije konkretno određen po mjesečnim anuitetima za naprijed navedeno razdoblje, pa o istom tim više sud nije mogao o istom ni donositi u ovom postupku odluku po prijeboju tražbine tuženika.
40. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. godine pa od 13. lipnja 2014. do tada nije protekao rok od 5 godina po članku 225. ZOO-a, a što je sukladno i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke pod posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine. Prigovor zastare je neosnovan i za zakonske zatezne kamate obzirom da se one kao akcesorno potraživanje zastarijeva po odredbi članka 223.ZOO tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorene kazne.
41. Odredbom članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14: dalje ZPP-a) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strna na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZPP-a). Pravna posljedica takvih odredbi propisana je u članku 50. stavku 1. ZZP-a na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
42. Nadalje, Zakonom o zaštiti potrošača članak 5. navodi da je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan okvira svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Stoga sama činjenica da je tužitelj imao registriran obrt ne znači automatski da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora nastupao kao poduzetnik, niti da je sklapao kredit u svojstvu poduzetnika. Budući da je predmetni kredit sklopljen između tuženika i tužitelja kao fizičke osobe, pri čemu je kredit osiguran hipotekom na nekretnini fizičke osobe. U ugovoru je tužitelj i označen kao fizička osoba, odnosno korisnik kredita, dok su sudužnici i založni dužnici također fizičke osobe. Nigdje u ugovoru nije navedeno da se radi o poslovnom kreditu, kreditu za obavljanje registrirane djelatnosti niti o kreditu odobrenom obrtu kao posebnom gospodarskom subjektu. Sama tvrdnja svjedokinje da je prema njezinom saznanju kredit bio namijenjen opremanju ugostiteljskog objekta nije dovoljna za zaključak da je tužitelj nastupao kao poduzetnik, a niti je tu tvrdnju u ovom postupku dokazao tuženik. Dodatno, činjenica da je obrt otvoren mjesec dana prije sklapanja ugovora sama po sebi ne dokazuje da je kredit bio neposredno i isključivo vezan uz obavljanje poslovne djelatnosti te je ugovor zaključen prema standardiziranom obrascu banke za fizičke osobe, uz hipotekarno osiguranje na nekretnini fizičke osobe. Stoga okolnost da je tužitelj imao registriran obrt ne isključuje njegov status potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju, niti sama po sebi mijenja pravnu prirodu predmetnog ugovora o kreditu.
43. U odnosu na navode tuženika da sporne odredbe ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ističe da su odredbe ugovora već utvrđene ništetnim kolektivnom tužbom radi zaštite potrošača, a koja utvrđenja vežu i ovaj sud u ovom konkretnom slučaju, pa ga u odnosu na svaki pojedinačni slučaj nema potreba ponovno posebno dokazima utvrđivati i obrazlagati. Poglavito iz razloga što se prema odredbi članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st.1 ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom slučaju sud je vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici.
43.1. Dakle u ovakvim parnicama dopušteno je proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni kao što je slučaj u ovom predmetu.
44. Ovakvim ponašanjem tuženik je povrijedio i Ustav RH kao i Zakonske odredbe Zakona o HNB članku 3. i 4. , kojim je regulirana monetarna politika Republike Hrvatske, a kojim je preko Hrvatske Narodne banke jamči stabilnost cijena, financijskog sustava i domaće valute, kune i to na način da HNB štiti tečaj domaće valute i kune i to isključivo u odnosu prema EURU. Ovakvo ponašanje da je ključno i za primjenu članka 293. st. 2 ZOO te članka 81. st. 1 i 83. ZZP/03. Sve naprijed navedeno da je zauzeo stav i Visoki Trgovački Republike Hrvatske u svojoj odluci pod posl. br. Pž-6632/17, gdje je jasno naveo kako potrošačima nije objašnjeno niti razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze iz ovog ugovaranja odnosno na temelju kojih kriterija bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.
45. Uzgred rečeno, tuženik u ovom postupku bio je i jest svjestan da postoji rizik valutne klauzule u švicarskim francima s kojim bi svi potrošači trebali biti upoznati, te da onda odluče o sklapanju ili nesklapanju ugovora kojima je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Objavljivanjem niskih kamatnih stopa za kredit u švicarskim francima i istovremeno propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.
46. Nejednakost u pregovaranjima s jedne strane (koja leži kao osnova sustava zaštite potrošača kako je uspostavljan Direktivom 93/13) te dalekosežnost ekonomskih, socijalnih i političkih posljedica do kojih je takva poslovna praksa tuženika realizacijom rizika dovela, s druge strane kod tuženika kao kreditne institucije stoga stvara izuzetno visoku stupanj pravne nesigurnosti koji je ovako definiran i uspostavljen u navedenoj presudi Suda EU, C-186/16. U kontekstu pravilne primjene članka 296. ZOO, te članka 98. ZZP, a sve vezano za Direktivu 93/13 i u ovom konkretnom slučaju sud EU je utvrdio da je u procijeni poštenosti i ravnoteže prava i obveza apsolutno presudan izostanak pružanja bilo kakvih informacija u predugovornoj i ugovornoj fazi ugovornog odnosa.
47. Ovakvo stajalište podržava i obvezujuća presuda Visokog trgovačkog suda RH PŽ-6632/2017, u sporu kolektivne zaštite, slučaj „Franak“. Tuženik da je kao financijski subjekt (profesionalna osoba) ekspertno upoznat s uvjetima i detaljima financijskih usluga koje uostalom sam kreira i pruža kao u konkretnom slučaju i karakteristikama valutno induciranih kreditnih rizika (dalje VIKR). Tužitelj nije, niti je znao niti je uostalom morao znati parametre koji utječu na povećanje ili smanjenje kamatne stope, jer kao fizička osoba koja nastupa izvan svoje profesionalne djelatnosti veoma teško može dobiti potrebne informacije o financijskog kupovini ili raznijeti kompleksne financijske proizvode, radi čega je bila potreba tuženika da prije sklapanja pravnog posla na jednostavan i razumljiv način koji tužitelj razumije omogući uspoređivanje predmetnog sa konkurentnim bankarskim proizvodima, a sve navedeno da je od strane tuženika izostalo.
48. Namjera zakonodavca pri donošenju ZID ZPK/15 bila je omogućiti izjednačavanje položaja korisnika kredita vezanih uz CHF s položajem korisnika kredita ugovorenih u EUR, pri čemu sam institut konverzije nije bio zamišljen kao potpuno obeštećenje potrošača. U postupku vještačenja bilo je potrebno provesti matematičku usporedbu između iznosa koje bi potrošač podmirio prema izvornim ugovornim uvjetima i iznosa koje je stvarno platio, uz uračunavanje učinaka provedene konverzije, odnosno uzimajući u obzir iznose koji su mu konverzijom priznati kao preplata, a tim izračunom utvrdit će se je li konverzijom u cijelosti uspostavljena ravnoteža među ugovornim stranama i je li potrošač u potpunosti obeštećen. Ako rezultati financijsko-knjigovodstvenog vještačenja pokažu postojanje daljnje preplate na strani potrošača, tada proizlazi da ni nakon konverzije nije uspostavljena puna ekonomska ravnoteža između ugovornih strana nakon što su ništetnima utvrđene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Shodno tome, tužitelj nedvojbeno ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem korisnik kredita može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o tome što je prethodno provedena konverzija kredita.
49. Tuženik je kao korisnik kredita u ovom postupku dokazao na temelju svih utvrđenih činjenica i dokaza da se o ugovornim odredbama ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelju nije objašnjen i protumačen sadržaj, značaj te posljedice tih ugovornih odredbi. Odnosno da joj tuženik nije učinio razumljivim takvu odredbu i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud EU u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.
50. Radi konačnog rješenja među strankama ovog postupka, sud je dopustio da tužitelj uredi tužbeni zahtjev, a sve obzirom da isti nije mogao točno i precizno urediti podnošenjem tužbe, već je osnovano sukladno odredbi članka 186. b ZPP-a podnio stupnjevitu tužbu, te je u postupku vještak Goran Miljas sačinio financijsko vještačenje, a po kojem vještvu je tužitelj svoj tužbeni zahtjev precizirao, pa je i iz razloga što je po obavljenom dokazu u ovom postupku financijskim vještačenje to tužitelj jedino i mogao učiniti što je i u skladu sa stavovima koji su zauzeti od Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7061/2010 od 23. studenog 2010. godine gdje se navodi: "Smisao dopuštene objektivne preinake tužbe je upravo u tome da se riješe sporni odnosi među strankama, dakle da se odluči o zahtjevu tužitelja za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja koju tužitelj traži od suda obzirom na tuženog za kojeg tvrdi da se prema njemu nalazi u određenoj građansko pravnoj obvezi koju neće dobrovoljno ispuniti."
51. Dakle, unošenje neodređene formulacije o promjenljivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu na način kako su to činile banke, protivno je načelima obveznog prava. Ugovorne strane su sukladno zakonu dužne poštivati kako je to i naprijed navedeno jer u protivnom su time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnika kredita kao potrošača dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, obzirom da je jednino banka imala saznanja o tome koji parametri od utjecaja u buduće po kojima će doći do promjene kamatne stope, pa po tome buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva koju će odrediti jednostrano odlukom banka, nije bila određena niti odrediva.
52. Iz sadržaja ugovora o kreditu sud nije našao da bi tužitelj pristao na izmjenu kriterija i parametara na temelju kojih je promijenjena kamatna stopa, osobito jer isti nisu jasno ni navedeni, odnosno nisu uopće navedeni u ugovoru, a niti je tužiteljica imala bilo kakvih saznanja o tome u momentu zaključenja ugovora o kreditu što nedvojbeno ukazuje na nepošten odnos banke prema tužitelju.
53. Takvo postupanje banke, tužitelju daje pravo u ovom postupku zahtijevati isplatu razlike između iznosa redovne kamate obračunate po osnovi ugora o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa uspoređujući iznos kamatne stope koju je vještak uzimao u obzir prilikom izračuna za spomenuto razdoblje,
54. Slijedom navedenog, obzirom da je ovaj sud nedvojbeno utvrdio da je tuženik postupio protivno osnovnim načelima ZOO, Uredbama Europske unije, a posebno i Direktive 93/13/EZ što obvezuje ugovorne stranke, to je osnovan i tužbeni zahtjev na isplatu sukladno članku 323. st. 1. ZOO-a po kojem u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnova po odredbi članka 1111. ZOO-a, te je u ovom postupku utvrđeno da se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti ove iznose zajedno sa zateznom kamatom jer je tuženi u ovom postupku nepošteni stjecatelj od dana stjecanja, budući da je navedene iznose stekao temeljem nepoštene ugovorne odredbe, koja je utvrđena ništetnom, radi čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja i presuditi kao u pravorijeku ove presude.
55. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1., čl. 155. , čl. 156. i čl. 164. ZPP-a kao i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 dalje: OT), pa je tužitelju obzirom na njegov zahtjev po popisanom trošku kao opravdan trošak priznao po Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. za sastav tužbe u iznosu od 331,43 eura, sastav obrazloženog podneska dana 22. siječnja 2020. godine u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu dana 22. siječnja 2020 godine u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu dana 16. listopada 2020 godine u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu dana 27. siječnja 2021. godine u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu dana 29. travnja 2021. godine u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu dana 31. kolovoza 2021. godine u iznosu od 500,00 eura, sastav podneska od dana 04. travnja 2022. godine u iznosu od 125,00 eura, zastupanje na ročištu dana 25. svibnja 2022. godine u iznosu od 500,00 eura, sastav podneska od dana 05. rujna 2022. godine u iznosu od 125,00 eura, zastupanje na ročištu dana 14. svibnja 2025. godine u iznosu od 500,00 eura, sastav podneska od dana 17. travnja 2026. godine u iznosu od 125,00 eura, zastupanje na ročištu dana 22. travnja 2026. godine u iznosu od 500,00 eura, te troškovi vještačenja u iznosu od 530,89 eura i trošak pristojbe tužbe u iznosu od 191,43 eur, što čini sveukupno priznat trošak u iznosu od 5.928,75 eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 29. ZOO-a, koja teče od dana donošenja presude 5. lipnja 2026. godine do konačne isplate sukladno odredbi članka 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24, dalje: OZ)
U Šibeniku, dana 05. lipnja 2026. godine
SUDAC
Anđelka Bagić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu za Županijski sud u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke.
DN-a:
- Kao na zapisniku objave i dostave od dana 05. lipnja 2026. godine
