Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču - Parenzo

Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-905/2025-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, po sucu toga suda Sanji Oroz, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Čohilj i partneri, protiv tuženice Općine Tar-Vabriga-Torre-Abrega, OIB: 93923679060, Iz Tara, Istarska 8, zastupane po punomoćnici Ingrid Roce Hrastić, odvjetnici u Rovinju, radi utvrđenja prava vlasništva, nakon javne glavne rasprave zaključene 23. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 05. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj IP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], dosjelošću stekao pravo vlasništva nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].

II. Pravo tužitelja utvrđeno u toč. I. ove presude ima se upisati u zemljišnim knjigama i to tako što će u istom zemljišnoknjižnom ulošku biti brisano dosadašnje pravo vlasništva tuženice, a upisano pravo vlasništva tužitelja na nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina].

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka u iznosu 1.054,71 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi sukladno čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO) koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je je samostalan i pošten posjednik nekretnine označene kao k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a na kojoj je kao vlasnica upisana tuženica. Pravni prednik tužitelja, njegov otac BP, kao i sam tužitelj nakon smrti svoga oca, da su posjedovali predmetnu nekretninu kao samostalni i pošteni posjednici preko 50 godina, na način da su istu prednici tužitelja obrađivali, orali ju, sadili na njoj razne poljoprivredne kulture (kukuruz, pšenicu i dr.), dok je tužitelj sada obrađuje na način da je na njima posadio masline, i to još 1989.-1990. godine, koje i obrađuje. Samostalnost posjeda tužitelja kao i njegova prednika da se očituje u činjenici da su isti posjedovali predmetnu nekretninu kao da su njezini vlasnici, dok se poštenje posjeda očituje kroz činjenicu da su isti smatrali da je predmetna nekretnina njihovo vlasništvo. Posjedovanje predmetne nekretnine nitko da im nikada nije osporavao te su svi smatrali da su predmetne nekretnine njihovo vlasništvo. S obzirom na odredbu čl. 160. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u vrijeme potrebno za dosjelost da se uračunava samostalan i pošten posjed tužiteljevog prednika BP, budući je nakon njegove smrti posjed navedene nekretnine nastavio tužitelj, također kao samostalan i pošten posjednik, za vrijeme više od 50 godina, pa da proizlazi da su se ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sukladno čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Slijedom svega navedenog, predlaže donošenje presude sadržaja kao u izreci.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženica se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te tvrdi da je isključiva vlasnica predmetne nekretnine budući ju je stekla na temelju valjanog pravnog osnova, kao ošasnu imovinu, što da proizlazi iz rješenja javnog bilježnika Tanje Ferenc posl. broj: O-450/2024-10, UPP-OS-5/2025 od 11. rujna 2025. Tuženica da je predmetnu nekretninu stekla u dobroj vjeri, budući da na istoj nisu bila upisana nikakva prava u korist trećih osoba, pa tako niti u korist tužitelja koja bi ograničavala pravo tuženice. Tužitelj da ukazuje da je predmetnu nekretninu stekao po pravnom predniku, pok ocu BP, te da su oni smatrali da je predmetna nekretnina njihovo vlasništvo: te navode tužitelja tuženica osporava, kao i navod da bi tužitelj po pravnom predniku bio u samostalnom i poštenom posjedu više od 50 godina. Ostavina umrle osobe u konkretnom slučaju UP da prelazi po sili zakona na njegove nasljednike časom njegove smrti. Isti da je umro **.**.2017., međutim kako nasljednici nisu utvrđeni, tako da je predmetna k.č. prešla u vlasništvo tuženice. Kao ošasna imovina smatra se časom smrti ostavitelja tj. 22. listopada 2017., a kasnije pretvorbom vlasništva temeljem zakona da je prenesena u društveno vlasništvo. Zbog toga da se treba primijeniti pravna pravila OGZ-a prema kojima tužitelj treba dokazati da je preko svojeg pravnog prednika u kvalificiranom posjedu nekretnine duže od 40 godina, do 06. travnja 1941. Navedeno da ni na koji način ne proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe. Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, koji je stupio na snagu 08. listopada 1991. da je brisao odredbu čl. 29. kojom je propisano da se dosjelošću ne može steći pravo vlasništva na stvarima u društvenom vlasništvu. ZVDSP da je stupio na snagu 01. siječnja 1997., te je faktično vratio u pravni sustav pravila o dosjelosti bivšeg OGZ-a. Tako da je odredbom čl. 388. st. 4. Zakona propisano da se u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su 08. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa vrijeme proteklo prije tog dana. Nadalje, odlukom Ustavnog suda RH broj: U-I-58/1997, U- 235/1997, U-I-237/1997, U-I 1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. da su ukinute odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP koje su omogućavale retroaktivnu primjenu roka dosjelosti na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu. Obzirom na navedeno, tužitelj da nije uopće ispunio pretpostavku istinitog, zakonitog i poštenog posjeda predmetne k.č. do 17. studenog 1999. Sve i da tužitelj dokaže potrebno vrijeme posjedovanja predmetne nekretnine, tuženica smatra da takav posjed nije zakonit, istinit niti pošten. Tužitelj ne obrazlaže na temelju čega je njegov pravni prednik, za kojeg ne dostavlja dokaz o pravnom sljedništvu, vršio nesmetan posjed predmetne nekretnine. Tužitelj i njegov pravni prednik da su znali da predmetna nekretnina nije njihovo vlasništvo. Osim toga, tužitelj da je u zakupu susjedne k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], temeljem Ugovora o zakupu koji je sklopio s tuženicom 2013. pa da mu je i s tog osnova moglo i trebalo biti poznato zemljišnoknjižno stanje predmetne k.č. Obzirom na navedeno da je jasno da je tužitelj, a i njegov pravni prednik - znao da ne dolazi upisan vlasnikom predmetne k.č., te da je eventualni posjed predmetne k.č. vršen potajno i bez valjanog pravnog osnova. Nadalje, iz povijesnog pregleda zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] da proizlazi da je tužitelj ranije bio podnio tužbu radi utvrđenja prava vlasništva protiv tada upisanog vlasnika UP, koji postupak se vodio kod ovog suda pod posl.br. P-885/2021, gdje je tužba bila odbačena. Iz navedene činjenice da proizlazi da tužitelj u trenutku podnošenja ove tužbe sve i da je bio u samostalnom posjedu predmetne nekretnine u potrebnom vremenskom razdoblju nije pošteni posjednik, a pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem instituta dosjelosti da trebaju biti ispunjene u trenutku podnošenja tužbe, što u ovom predmetu nije slučaj (takvo pravno shvaćanje da je zauzeo Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 14. veljače 2019.). Predlaže da sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i naložiti mu da tuženici naknadi parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate počevši od donošenja provostupanjske odluke pa do isplate.

3. U dokaznom postupku pročitano je: izvod iz katastarskog plana (str. 4), izvadak iz zemljišne knjige (str. 5, 11), rješenje javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča posl. br. O-450/2024-10 od 11. rujna 2025. (str. 12-15), povijesni prikaz izvatka iz zemljišne knjige (str. 16-17), ugovor o zakupu (str. 24-27), zapisnik o uvođenju u posjed (str. 28-29), povijest promjena na katastarskim česticama (str. 33-34), proveden je uviđaj na licu mjesta na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] uz sudjelovanje mjerničnog vještaka, saslušani su svjedoci DP i MP, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja sukladno odredbi čl. 265. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Da na nekretnini koja je predmetom ovog postupka dolazi kao vlasnica upisana tuženica, utvrđeno je čitanjem izvatka iz zemljišne knjige (str. 5,11). Iz navedenog proizlazi aktivna i pasivna legitimacija stranaka, a isto među strankama i nije sporno. Isto tako nije sporno da je tužitelj bio pokrenuo parnični postupak posl. br. P-885/2021, protiv HP kao tuženika radi utvrđenja prava vlasništva upravo ove nekretnine i da je taj postupak okončan pravomoćno na način da je tužba odbačena zbog utvrđenja smrti HP.

5.1. Tužitelj je u postupku tvrdio da je upravo zbog utvrđenja činjenice smrti tuženika HP u predmetu koji se kod ovog suda vodio pod posl. br. P- 855/2021, a kako bi se tužba mogla podnijeti protiv žive osobe, pokrenuo ostavinski postupak (O-450/2024 – op.a.) i nakon što je ošasna imovina HP predana ovdje tuženici, tužitelj da je pokrenuo ovaj parnični postupak. Ti navodi tužitelja u postupku nisu dovedeni u pitanje, a tuženica ih posebno niti ne osporava.

6. Odlučne činjenice u ovom postupku su: je li prednik tužitelja bio samostalan i pošten posjednik sporne nekretnine, odnosno je li tužitelj samostalan i pošten posjednik iste, odnosno jesu li ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetnih nekretnina na temelju zakona, odnosno dosjelošću, odnosno i kvaliteta tog posjeda te duljina. Sporno je i to može li predmetna nekretnina biti predmetom stjecanja prava vlasništva na temelju zakona dosjedanjem.

6.1. Nastavno na navode tuženice iz odgovora na tužbu ukazuje se kako je u presudama ESLJP Radomilja i dr., te Jakeljić protiv Hrvatske izraženo pravno shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014; dalje ZV) nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno što je tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena nakon 17. studenog 1999., a takvo je shvaćanje izraženo i u rješenju VSRH Rev-2776/16 od 29. siječnja 2019. O neosnovanosti navoda tuženice još i nastavno.

7. Čitanjem rješenja javnog bilježnika Tanje Ferenc iz Poreča posl. br. O- 450/2024-10 od 11. rujna 2025. (str. 12-15) utvrđeno je da je doista tuženica nekretninu koja je predmetom postupka stekla u vlasništvo kao ošasnu imovinu iza pok. UP, umrlog **.**.1917., iz čega proizlazi, a primjenom pravnih pravila Austrijskog općeg građanskog zakonika (Justizgesetzsammlung br. 1/1811) i čl. 233. Zakona o nasljeđivanju (Sl. list FNRJ br. 20-210/55 koji je stupio na snagu 11. svibnja 1955.) da je doista predmetna nekretnina prešla 1955. u vlasništvo nadležnog narodnog odbora, te zatim 01. travnja 1965. (donošenjem Zakona o izmjenama Zakona o nasljeđivanju (Sl. list SFRJ 12-225/65)) u vlasništvo nadležne skupštine općine) i u tom je režimu ostala, dakle kao vlasništvo sada jedinice lokalne samouprave do podnošenja tužbe (čl. 20. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/2003 i dr.)).

8. Čitanjem povijesti promjena na katastarskim česticama (str. 33-34), utvrđeno je da za razdoblje do 1956. ne postoje pouzdani podaci o posjedovnom stanju zemljišta i zgrada, da bi 1956. bio osnovan katastarski operat za k. o. [katastarska općina], kada se na temelju zapisnika o izlaganju katastarskih podataka kao posjednik predmetne nekretnine upisuje CP pok. HP. Godine 1957. predmetna nekretnina prelazi na novog posjednika O.N.J. pod Upravom Općine Poreč, da bi 1966. ista bila upisana u katastarskom operatu kao društveno vlasništvo pod upravom Općine Poreč.

9. Čitanjem povijesnog prikaza izvatka iz zemljišne knjige (str. 16-17), utvrđeno je da je predmetna nekretnina ranije nosila oznaku k. č. br. [katastarska čestica], te da je ista bila upisana sve do upisa prava vlasništva na tuženicu sukladno ranije opisanom rješenju o nasljeđivanju posl. br. O-450/2024-10 kao vlasništvo HP.

10. Čitanjem ugovora o zakupu (str. 24-27) i zapisnika o uvođenju u posjed (str. 28-29), nisu utvrđene odlučne činjenice u ovom postupku, jer je riječ o zakupu susjedne čestice predmetnoj čestici i taj zakup tužitelj ne osporava, već ga pojašnjava u svom iskazu, navodeći da je raniji zakupac i te nekretnine kao i psjeddnik sporne nekretnine bio njegov otac BP.

11. Iz provedenih je dokaza, uviđaja uz sudjelovanje mjerničnog vještaka Eduarda Klimana, dipl. ing. geod. - čiji nalaz i mišljenje sud cijeni kao potpun, razumljiv i u skladu s pravilima struke, te ga stoga prihvaća u cijelosti - utvrđeno da je da je sporna nekretnina k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] s tlocrtnom površinom prema službenom katastarskom stanju 1859 m2, u naravi maslinik koji se sa sjeverne straže proteže do poljskog puta, dok su uz istočnu među u pravcu sjever - jug sporne nekretnine postavljeni improvizirani objekti i to: boks za pse, kokošinjac, mjesto za odlaganje drva i kamp prikolica, a koja istočna međa je opisana kao suhozid. Zapadno od ovih improviziranih objekata nalazi se ranije navedeni poljski put. Predmetna je nekretnina fotografirana i ovako opisano nalazi se na priležećim fotografijama uviđaja na str. 47- 51 spisa predmeta.

12. Iz iskaza saslušanih svjedoka, a čije iskaze sud cijeni u cijelosti vjerodostojnim, jer nisu drugim u postupku provedenim dokazima dovedeni u pitanje, a pred sudom su iskazivali decidirano i okolnosno, pa je stajalište suda da ih treba cijeniti vrijednosno pozitivno - utvrđeno je kako to iskazuje svjedok DP, inače rođena i odrasla u mjestu [adresa] u čijoj se okolici predmetna nekretnina nalazi, da je pored predmetne nekretnine oduvijek prolazila do nekretnina u njezinom vlasništvu, pa da je predmetna nekretnina od kad ona zna za sebe (rođena 1949.) obrađivana od strane oca tužitelja, koji je umro pred više od 20 godina, a nakon njega da ju obrađuje tužitelj. Svi mještani [adresa] da su oduvijek znali da je to njihova nekretnina. Njezin iskaz potvrđuje i svjedok MP, inače rođakinja tužitelja, također rodom iz [adresa], rođena 1946., koja još iskazuje da je prije oca tužitelja predmetna nekretnina bila vlasništvo djeda tužitelja, koji je umro 1950-ih godina, da bi ga naslijedio otac tužitelja, koji je umro 1983., a njega tužitelj. Navodi ovih svjedoka sukladni su i iskazu tužitelja, pa ga iz tog razloga, a imajući u vidu da drugim u provedenim dokazima u postupku taj iskaz nije doveden u pitanje, sud cijeni istinitim i vjerodostojnim. Tako tužitelj u svom iskazu tvrdi da je saznao da HP dolazi upisan kao vlasnik nekretnine koja je predmetom postupka 2021., iako je znao da je nekada davno vlasnik iste bio "neki HP", jer su mu otac i djed rekli da je on emigrirao i njima usmeno "dao" tu parcelu, tako da je predmetna nekretnina bila još vlasništvo njegovog djeda NP koji je umro 1954., a njega da je naslijedio njegov sin, tužiteljev otac BP, a tužitelj da je naslijedio svog oca. Kada je njegov djed NP stekao predmetnu nekretninu i kada je HP otišao da mu nije poznato, međutim od kad zna za sebe (rođen je 1943.) predmetnu nekretninu da je njegov djed držao u posjedu. Otac, koji je umro 1988., da mu je predmetnu nekretninu oporučno pustio, iako je u oporuci napisao naziv iste "Baredine" (predmetna nekretnina kako to proizlazi iz posjedovnog lista kojeg je priložio mjernični vještak na uviđaju dosita nosi naziv " T" – str. 40).

13. Iz tako provedenih dokaza nedvojbeno je utvrđeno da je tužitelj, a posredstvom i svojih pravnih prednika, svoga djeda NP i oca BP, u kontinuiranom, samostalnom posjedu sporne nekretnine svakako više od 50 godina (razdoblje od prije 1954. kada je djed tužitelja umro, a tužitelj tvrdi da je već u vrijeme od kad je tužitelj znao za sebe njegov djed bio u posjedu predmetne nekretnine, dakle zasigurno od kraja 1940-ih).

14. Predmetom ovog postupka je utvrđenje prava vlasništva na nekretninama. Jedan od načina stjecanja prava vlasništva je i pravni institut dosjelosti na kojem tužitelj, a isti je nasljednik svog oca BP, koji je nasljednik svog oca NP, i zasniva svoj tužbeni zahtjev. Dosjelost je stjecanje prava vlasništva neke stvari njezinim neprekidnim, samostalnim posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme. Time se višegodišnjem posjedovanju priznaje vlasničkopravni učinak čime se uklanja razlika između faktičnog i pravnog. Pravni učinci dosjelosti nastupaju po samom zakonu čim se ispune sve propisane pretpostavke.

15. Dalje, potrebno je naglasiti da je odredbom čl. 388. st. 2. ZV propisano da stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

16. U konkretnom se slučaju primjenjuje odredba čl. 159. st. 4. ZV-a prema kojoj samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, stječe dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onog iz st. 2. i 3. toga članka, dakle u konkretnom slučaju protekom četrdeset godina.

17. Prema praksi Europskog suda za Ljudska prava, ako su za to ispunjeni uvjeti, razdoblje prije 08. listopada 1991. uračunava se u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu (a to jest ovdje kako je ranije obrazloženo) – ukoliko se sporne nekretnine mogu okarakterizirati kao imovina zaštićena čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju i ako nitko treći na tim nekretninama nema nikakvih prava, niti je to na bilo koji način iskazano.

18. Naime, nedvojbeno je da su sudovi u Republici Hrvatskoj strankama koje su pokrenule postupke za priznavanje prava vlasništva na nekretninama iz čl. 159. st. 4. ZV-a tijekom vremenskog razdoblja kraćeg od 3 godine (između 01. siječnja 1997. kao dana stupanja na snagu Zakona o vlasništvu iz 1996. i 17. studenog 1999. kao dana ukidanja čl. 388. st. 4. ZV-a od strane Ustavnog suda) priznavali vrijeme posjedovanja prije 08. listopada 1991., pa je Europski sud za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske imao je u vidu upravo tu praksu sudova, a tako i nadalje u predmetu Radomilja i dr. protiv Hrvatske i Jakeljić i dr. protiv Hrvatske kada je, kako je ranije navedeno, zauzet i stav da nije bitno za primjenu stajališta iz presude Trgo protiv Hrvatske je li tužba podnesena upravo u tom razdoblju između 01. siječnja 1997. do 17. studenog 1999. pa je u konkretnom slučaju u postupku bilo potrebno utvrditi:

- je li tužitelj sam i putem svojih pravnih prednika ispunio uvjete za stjecanje prava vlasništava na predmetnoj utuženoj nekretnini dosjelošću u razdoblju od 01. siječnja 1997. do 17. studenog 1999. uz uvjet da se radi o imovini zaštićenoj čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, odnosno da vezano za predmetnu nekretninu ne postoje prava trećih osoba koja su se štitila odlukom Ustavnog suda o ukidanju čl. 388. st. 4. ZV-a.

19. Obzirom na sve ranije navedeno i utvrđeno iz provedenih dokaza, stajalište je suda da je tužitelj sam i putem svojih pravnih prednika do najkasnije 17. studenog 1999. bio u poštenom posjedu predmetne nekretnine preko 40 godina, te da su se do tog datuma ispunili uvjeti iz čl. 159. st. 4. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a to stoga što je nedvojbeno utvrđeno da je predmetna nekretnina maslinik tužitelja na kojem su i pomoćni objekti tužitelja, da je tužitelj u posjedu te nekretnine, a ranije da su to bili njegovi pravni prednici barem od kraja 1940-ih godina (budući je tužitelj rođen 1943., a tvrdi da od kad zna za sebe je predmetna nekretnina bila u vlasništvu njegovog djeda NP i taj njego iskaz je cijenjen istinitim i vjerodostojnim iz ranije navedenih razloga) i da mu nikada nitko taj posjed nije osporavao, a čime su ispunjeni i uvjeti iz čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Osim toga, s obzirom na sve utvrđeno, stajalište je suda da tuženica u postupku nije dokazala da postoje okolnosti koje bi ukazivale na to da je tužitelj u trenutku stjecanja posjeda, ili njegovi pravni prednici znali ili imali dovoljno razloga posumnjati da im ne pripada pravo na posjed, ili da bi bili nesamostalni posjednici, a na njoj je u postupku sukladno odredbama čl. 11. st. 2. i čl. 18. st. 5. ZV-a bio teret tog dokaza.

20. Slijedom svega navedenog, a sukladno i odredbi čl. 130. st. 1. ZV-a kojom je propisano da je onaj tko stekne pravo vlasništva nekretnina na temelju zakona, a tu spada i dosjelost, ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi, pa je sukladno istoj, a temeljem svega gore navedenog, odlučeno kao u točkama I. i II. izreke presude.

21. Odluka o parničnom trošku (točka III. i IV. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka

21.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 250,00 eura (tbr. 7/1 i 46 Tarife), zastupanje na ročištu 23. travnja 2026. u iznosu 250,00 eura (tbr. 9/1 i 46 Tarife), odnosno ukupno za zastupanje 500,00 eura, uvećano za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 73,23 eura i presudu u iznosu 220,00 eura, te predujam utrošen na uviđaj i mjernično vještačenje u iznosu 261,48 eura, odnosno sveukupno 1.054,71 eura.

U Poreču, 05. lipnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

Dna:

1. Tužitelj p.p.,

2. Tuženica p.p.