REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-209/2019-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužiteljice AN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Babić, odvjetniku u Puli, protiv tuženika 1. ISTRA VAL MAX NEKRETNINE d.o.o. Pula, Mutilska ulica - Via Mutila 49/II, OIB 02517468701 i 2. MAX CITY d.o.o. [adresa], OIB 54492144173, oba zastupana po punomoćniku Filipu Suliću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja prava služnosti, nakon glavne rasprave zaključene 13. veljače 2026. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice Marka Babića i punomoćnika tuženika Filipa Sulića, 5. lipnja 2026. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se postojanje prava stvarne služnosti provoza i prolaza pješice preko nekretnina tuženika k. č. br [katastarska čestica] [adresa], dvorište, put, izgrađeno zemljište, izgrađeno zemljište, površine 1346 m2 k. o. [katastarska općina] i k. č. br. [katastarska čestica] pašnjak sa 1898 m2, k. o. [katastarska općina] u korist nekretnine tužiteljice k. č. br. [katastarska čestica] [adresa], dvorište, kuća, [adresa], površine 666 m2, k. o. [katastarska općina] u širini od 3 metra, počevši od na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] preko navedenih nekretnina tuženika do sjeveroistočnog dijela k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kako je to prikazano u Skici lica mjesta od 26. rujna 2025. vještaka VETING d.o.o. Pula označeno plavom bojom, koja Skica je sastavni dio ove presude pa su tuženici to pravo dužni priznati i trpjeti da se na temelju ove presude u zemljišnoj knjizi izvrši upis navedenog prava stvarne služnosti.

II. Nalaže se tuženicima ISTRA VAL MAX NEKRETNINE d.o.o. Pula OIB: 02517468701 i MAX CITY d.o.o. Pula, OIB: 54492144173 da tužiteljici AN OIB: [osobni identifikacijski broj] naknade troškove postupka isplatom iznosa od 923,08 eura u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se, u preostalom dijelu za iznos od 2.855,14 eura, zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je vlasnica nekretnina k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da je I. tuženik vlasnik kč. br [katastarska čestica] put, k. o. [katastarska općina], a II. tuženik da je vlasnik nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tvrdi da je u korist nekretnine tužiteljice postoji pravo stvarne služnosti provoza i prolaza pješice preko nekretnine tuženika i to od javnog puta na kč. br. [katastarska čestica] preko tuženikovih nekretnina sve do sjeveroistočnog dijela tužiteljičine nekretnine. Navodi da je opisani put već dugi niz godina tako i uređen, izbetoniran te da su tuženici i njihovi pravni prednici i sami predmetni put tako koristili dugi niz godina budući da taj put vodi do garaža sagrađenih na kč.b.5282/25. Navodi da ta služnost postoji od 1920. kada je izgrađena zgrada, a obitelj tužiteljice je kontinuirano koristi od 1958. Navedeni put je ujedno jedini mogući pristup na nekretnini tužiteljice s javnog puta. Ovu služnost tužiteljici i njenim prednicima nikada nitko nije osporavao niti na bilo koji način priječio tako da je to pravo stečeno dosjelošću. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi postojanje toga prava te obvezu tuženika da trpe uknjižbu istog u zemljišno knjizi.

1.2. Podneskom od 23. kolovoza 2022. tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem mjerničnog vještaka te je potom na posljednjoj raspravi dodatno specificirala tužbeni zahtjev s obzirom na izmjene kulture čestica te dopuni skice lica mjesta. Navedeno usklađenje suštinski predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva, kojoj se tuženici nisu usprotivili i koju je sud, na temelju odredaba članka 190. stavka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopustio s obzirom da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.

2. U odgovoru na tužbu tuženici navode da se protive tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističu da nije sporno da su tuženici i tužiteljica vlasnici nekretnina kako to tužiteljica u tužbi navodi, ali osporavaju postojanje prava stvarne služosti na česticama tuženika jer tužiteljica to pravo nije dokazala. Ističu da niti tuženici, a niti njihovi prednici, nikada nisu dozvolili niti na koji način izvršavanje predmetne služnosti pa tužiteljica nije u razdoblju od najmanje 20 godina sadržaj te služnosti izvršavala pošteno. Tužiteljica u tom smislu niti ne navodi kako je stekla odnosno kako je služnost počela izvršavati pa je za pretpostaviti da je, ako ga je i izvršavala, to bilo zlouporabom povjerenja ili potajno. Ističe da su oba tuženika kao trgovačka društva osnovana tek 29. srpnja 2015. te su vlasništvo predmetnih nekretnina stekli bez upisane služnosti povjerenjem u zemljišne knjige. Smatraju da je tužiteljica okupirala taj puteljak. Tuženici i njegovi pravni prednici su pravne osobe koje nisu koristile ove čestice pa nisu bili u prilici tužiteljici priječiti izvršavanje sporne služnosti, tek su zaprimivši tužbu saznali da tužiteljice ovakvo pravo svojata.

3. U dokaznom postupku pročitani izvaci iz zemljišne knjige, izvod iz katastarskog plana, skica dostavljena uz tužbu, rješenje Stambene uprave Pula od 14. listopada 1958., ugovor o prodaji od 20. ožujka 1992., pregledane su fotografije dostavljene uz tužbu, pročitani su izvaci dostavljeni uz odgovor na tužbu, Ugovor o najmu između I. tuženika i DN, Ugovor o najmu između I. tuženika i CN od 28. prosinca 2017., skica dostavljena uz odgovor na tužbu, izvod iz Matične knjige umrlih za SN, smrtni list za VN, izvod iz matične knjige rođenih za ĐN, rodni list tužiteljice, rješenje o nasljeđivanju iz pok. IN posl.br. O-570/11, Ugovor o darovanju nekretnina od 8. prosinca 1997., ovosudna presuda posl.br. P-1557/99, ovosudno rješenje Z-5924/03, rješenje Državne geodetske uprave, potvrda Državne geodetske uprave, fotografije s list a64 spisa, prijepisi posjedovnog lista, izvod iz posjedovnog lista, izvod iz katastarskog plana, zapisnik s uviđaja, nalaz i mišljenje vještak mjernične struke Veting d.o.o. [adresa], zz MN, pisana dopuna toga nalaza zajedno sa skicom lica mjesta, iskazi svjedoka TN, KN, EN, ZN, RN, LN, ČN, DN, CN, JN i iskaz tužiteljice te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

3.1. Preostali dokazi nisu provedeni jer su stranke od njih u međuvremenu odustale.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

5. Među strankama ovog postupka nije sporno da je tužiteljica vlasnica nekretnine k. č. [katastarska čestica] kuća, [adresa], dvorište, k. o. [katastarska općina], da je I. tuženik vlasnik kč. br. [katastarska čestica] put, izgrađeno zemljište, dvorište, k. o. [katastarska općina], a II. tuženik kč. br. [katastarska čestica] pašnjak, k. o. [katastarska općina] te da su vlasnici ujedno upisani kao posjednici predmetnih nekretnina.

5.1. Osim što navedeno između stranaka nije sporno proizlazi i iz dostavljene dokumentacije i to osobito iz zemljišnoknjižnih izvadaka i posjedovnih listova.

6. Sporno je jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava stvarne služnosti puta (prolaza i provoza) dosjelošću u korist nekretnine tužiteljice, a na teret nekretnina tuženika i je li tužiteljica osobno i putem svojih prednika izvršavala posjed predmetnog prava, na koji način i otkada. U tom smislu sporno je li to tužiteljica činila zlouporabom povjerenja i potajno te štiti li tuženike načelo povjerenja u zemljišnoj knjige s obzirom da su pravo vlasništva svojih nekretnina stekli bez upisane služnosti.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica proveden je uviđaj na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjernične struke, saslušani su brojni svjedoci te tužiteljica.

8. Na uviđaju na licu mjesta, nakon što je tužiteljica pokazala koji je put u naravi predmet tužbenog zahtjeva, po nalogu suda, vještak mjernične struke NN istog je identificirao te fotografirao. U nalazu i mišljenju vještaka geodetske struke identificiran je put koji u naravi predstavlja asfaltnu površinu, betoniranu površinu i makadam površinu od javnog puta na kč. br. [katastarska čestica] po tuženikovim kč. br. [katastarska čestica] do ulaza na nekretnini tužiteljice kč. br. [katastarska čestica] gdje graniči sa kč. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina].

8.1. Tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka te je sukladno istom specificirala tužbeni zahtjev, dok je tuženik je u podnesku od 23. kolovoza 2022. iznio primjedbu na dio nalaza koji se odnosi na identifikaciju prolaza za kamenolom te prolaza i pristupa Ulici Fižela navodeći da tijekom uviđaja navedeno nije utvrđivano niti identificirano stoga smatra da se taj dio nalaza ne može koristiti u ovom predmetu. Tuženik je, međutim, na izričit upit suda naveo da u tom smislu nije potrebno saslušati vještaka, već je vještak po prijedlogu tuženika dopunio nalaz odnosno skicu lica mjesta 26. rujna 2025., a tako dopunjenog skici stranke nisu prigovarale. Iako tuženik smatra da je vještak trebao izmijeniti i preostale dijelove nalaza (fotodokumentaciju), sud navedeno ne smatra bitnim.

8.2. Naime, analizirajući sadržaj zapisnika s uviđaja i posebno unijete prijedloge tužiteljice o tome da se na skici lica mjesta vještaka prikažu garaža, prolaz za kamenolom te prolaz do Ulice Fižela, primjedbe tuženika ukazuju se neosnovanima s obzirom da je navode o tome tužiteljica istaknula već u tužbi kada je objašnjavala da predmetni put koristi i sam tuženik i upravo je navedeno po uputi suda vještak prikazao na skici lica mjesta. Osim toga, a o čemu će više biti riječi u nastavku obrazloženja, o predmetnim su okolnostima iskazivali i svjedoci, stoga primjedba tuženika u tom smjeru nije osnovana. Ipak valja napomenuti da navedena okolnost nije niti ključna za donošenje odluke u ovom predmetu.

8.3. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da je nalaz i mišljenje vještaka objektivan i izrađen sukladno pravilima struke te uputama suda, detaljan, precizan i vjerodostojan, stoga ga u cijelosti prihvaća.

9. Sud je saslušao 10 svjedoka po prijedlogu tužiteljice, koji su svi redom bili ili i dalje jesu susjedi tužiteljice i imaju neposrednih saznanja o činjenicama koje su bitne za donošenje odluke u ovom predmetu. Svi su svjedoci iskazivali uvjerljivo, vjerodostojno i njihovi su iskazi većim dijelom međusobno sukladni. Osim toga, njihovi su iskazi sukladni i materijalnim dokazima iz ovoga predmeta i to dokumentaciji iz koje je utvrđeno da su djed i baka tužiteljice (ĆN i VN) od 1958. u posjedu nekretnine koje je sada vlasništvo tužiteljice, da je VN susjednu nekretninu kupila od nekadašnje Općine Pula, da je potom predmetne nekretnine stekla majka tužiteljice ANM, nakon čega je ona tužiteljici darovala predmetnu povlasnu nekretninu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Navedeno proizlazi iz rješenja Stambene uprava Pula od 14. listopada 1958., Ugovora o prodaji od 23. siječnja 1992., izvoda iz matice umrlih za ĆN, smrtnog lista IN, izvoda iz matične knjige rođenih za ANM, rodnog lista tužiteljice, rješenja o nasljeđivanju pok. IN te ugovora o darovanju od 8. prosinca 1997.

9.1. Nadalje, iz iskaza svih saslušanih svjedoka utvrđeno je da je nekretnina tužiteljice nekada bila u funkciji i činila jedinstvenu cjelinu zajedno s nekretninama kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koju su cjelinu koristili prednici tužiteljice i to isprva njen djed i baka ĆN i VN pa potom njena majka ANM i konačno sama tužiteljica. Svi svjedoci navode da je na nekretnini koja je sada u vlasništvu majke tužiteljice bila sagrađena glavna kuća a na ostalim nekretninama razni pomoćni objekti pa tako kokošinjac, vanjski WC, kuhinja dok se ostatak koristio kao dvorište. Navode i to da je za pristup toj cjelini bilo nekoliko ulaza pa tako jedan pješački ulaz s glavne ceste po kč. br [katastarska čestica], potom jedan pješački ulaz ispred glavne kuće, nakon toga kolni ulaz iza glavne kuće i konačno zadnji ulaz na dnu na kojem su stajala željezna vrata, a predstavljao je ulaz u dvorište. Iskazuju i o tome da se predmetni posljednji ulaz sa željeznim vratima koristio zasigurno od 1958. Naime, o navedenom iskazuju svjedok TN koji ima najranija saznanja i u svom iskazu izričito navodi da se tamo doselio 1958. i da je predmetni put do zadnjeg ulaza sa željeznim vratima tada već postojao i koristio se za ulaz u dvorište kako pješice tako i vozilima. Svjedoci opisuju da se taj ulaz koristio za potrebe vrta, nošenje drva, za prolaz traktorom. Svi svjedoci su na skici lica mjesta i fotografijama iz nalaza i mišljenja vještaka uspjeli identificirati nekretnine koje su predmet spora te posebno ulaz u nekretninu tužiteljice, što je bilo i životno logično s obzirom da je riječ o ljudima koji su tamo dugi niz godina živjeli, odnosno tamo žive i dalje. Svjedoci iskazuju i o tome da su predmetni put koristili i drugi ljudi za pristup nekim garažama te da su tim putem prolazili kamioni cementare kao i radnici koji su tamo u cementari radili. O tome osobito vjerno i okolonosno iskazuju svjedoci CN, RN, UN i DN. Iz iskaza svjedoka utvrđeno je i to da su se predmetne nekretnine tuženika koristile kao deponij odnosno odlagalište otpada cementare te da su kamionima pristupali po predmetnom putu i na tom mjestu odlagali smeće, ali da je pri tom pravilo bilo da se isto ne odlaže po predmetnom pristupnom putu i na stranu predmetnog ulaza. U svom iskazu svjedok DN vjerno objašnjava da je upravo on bio jedan od radnika cementare koji je iskrcavao predmetni otpad te da je njegov šef znao da tužiteljičini prednici koriste predmetni put i ulaz u dvorište. U svojim iskazima svi saslušani svjedoci potvrđuju da nitko nikada nije branio prednicima tužiteljice niti njoj osobno da koristi predmetnu put i predmetni ulaz, već objašnjavaju da su mislili da se tim putem može slobodno prolaziti i da su to i sami činili, s obzirom da put vodi skroz na drugu stranu.

9.2. Iz iskaza svjedoka utvrđeno je, dalje, da je na mjestu deponija (na nekretninama tuženika) cementara napravila dvije kućice-barake koje je dala na korištenje svojim radnicima i to svjedocima DN i CN. Upravo su oni zajedno s ocem tužiteljice postavili malu ogradu (na fotografiji iz nalaza vještaka broj 1 list 95 spisa) kako bi se zaštitili od parkiranja automobila turista i posjetitelja noćnog kluba te odlaganja smeća.

9.3. Iskaz tužiteljice sukladan je iskazima svjedoka i drugim provedenim dokazima. Tužiteljica u svom iskazu dodatno opisuje stanje predmetnog ulaza. Tako je iz njenog iskaza utvrđeno da je oduvijek postojala visinska razlika između pristupnog puta i ulaza zbog čega je napravljen potporni zid desno od ulaza, a pri tom opisuje da je prethodno prije zida postojala drugačija potpora u vidu betonskih blokova, bloketa i drva. Sud je iskaze svjedoka i tužiteljice ocijenio vjerodostojnima jer su svi iskazivali međusobno suglasno, objektivno i uvjerljivo, a njihovi su iskazi sukladni materijalnim dokazima.

10. Tužiteljica je, dakle, dokazala svoju aktivnu legitimaciju odnosno pravno predništvo u odnosu na povlasnu nekretninu, a time i posjed prava stvarne služnosti. Dakle, iz isprava te iskaza svjedoka i tužiteljice utvrđeno je da su pravni prednici tužiteljice predmetni put koristili zasigurno od 1958. kada su tužiteljičini baka i djed doselili u predmetnu kuću i počeli koristiti cjelinu zajedno te da je već tada 1958. (iskaz svjedoka TN) postojao put s ulazom u dvorište (sada nekretnine tužiteljice).

11. Jedini mogući način stjecanja prava stvarne služnosti na osnovi zakona jest dosjelošću, dakle institutom na kojem tužitelj i temelji svoj tužbeni zahtjev. Za to trebaju biti ispunjene zakonom propisane pozitivne pretpostavke i to faktično posjedovanje odnosno vršenje sadržaja služnosti, pošten i istinit posjed i protek određenog vremena te negativna pretpostavka koja se ogleda u neprotivljenju izvršavanja od strane vlasnika poslužnog dobra. Predmetne pretpostavke propisane su odredbama članka 229. stavka 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje: ZVDSP). Odredbom stavka 1. toga članka određeno je da se stvarna služnost osniva na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio, dok je stavkom 2. propisano da se ne može dosjelošću osnovati stvarna služnost ako se njezin sadržaj izvršavao zlouporabom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužne nekretnine, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva. Sadržaj služnosti puta opisana je odredbama članka 190. ZVDSP-a.

12. Sud je utvrdio da su pravni prednici tužiteljice zasigurno od 1958. izvršavali pravo stvarne služnosti puta, prijelaza i prijevoza predmetnim putom po česticama u vlasništvu tuženika i to redovito i kontinuirano pješke i vozilima te da im pri tom nikada nitko navedeno nije branio niti se tome protivio. Naime, utvrđeno je da su prednici tužitelja koristili predmetni put, a da sada to čini tužiteljica kako bi pristupila do svoje nekretnine.

12.1. Navod tuženika o tome da su tužiteljica odnosno njeni prednici put koristili zlouporabom povjerenja ili potajno nije osnovan. Naime, iz iskaza svjedoka DN utvrđeno je da se u cementari (pravni prednik tuženika) znalo da taj ulaz koristi obitelj tužiteljice i da se ispred tog ulaza otpad ne smije odlagati. Svjedok u svom iskazu objašnjava da je njegov šef poznavao roditelje tužiteljice jer tada susjedstvo nije bilo veliko, a i cementara je komunicirala sa susjedima zbog miniranja. Stoga predmetni navodi tuženika nisu osnovani. Da je posjed izvršavan potajno značilo bi da se izvršava namjerno u vrijeme kada vlasnik ne može to vidjeti, dakle da se vodi računa da to vlasniku ostane skriveno. Međutim, u ovom je postupku utvrđeno da su tužiteljica i njeni prednici posjed prava stvarne služnosti izvršavali svakodnevno i kontinuirano dugi niz desetljeća i uz prisustvo i na znanje ostalih mještana i tadašnjih vlasnika (cementara). Uostalom utvrđeno je da je predmetni put održavan, da je najprije bio makadamski, a potom da je asfaltiran odnosno djelomično betoniran (i to od strane cementare) pa očito korištenje puta nije moglo biti potajno. Uz to, promijenjena su ulaza vrata te su postavljena nova, iz čega se zaključuje da zasigurno nije bilo riječi o potajnom korištenju jer su izvođeni radovi. Tužiteljica i njeni prednici nisu put koristili niti zlouporabom povjerenja. Naime, svi saslušani svjedoci navode da nitko nije prednicima tužiteljice nikada priječio da koriste predmetni put do ulaza u dvorište, čak navode da su mislili da je to put namijenjen svima.

12.2. Navodi tuženika o tome da prednici tužiteljice nisu mogli misliti da je javni put jer su odlučili postaviti ulaznu ogradu, također nisu osnovani. Utvrđeno je da je ulazna ograda postavljena početkom 1990.-ih na mjestu nekadašnje rampe te da se isti nikada nije zaključavao. Navedeno su postavili DN i CN zajedno s ocem tužiteljice da se zaštite od parkiranja vozila (turista jer je u blizini plaža) te posjetitelja noćnog kluba kao i od ljudi koji su tamo, naviknuti da je nekada bio deponij, bacali smeće.

12.3. Navod tuženika da o tome da oni kao pravne osobe nisu mogli koristiti ove čestice je neosnovan s obzirom da je utvrđeno da je pravni prednik tuženika koristio čestice sada u vlasništvu tuženika, ali i predmetni put, a navedeno tuženicima (neovisno o tome što su kao pravne osobe osnovane tek krajem 2015.) nije moglo ostati nepoznato zbog očiglednog stanja na terenu. Uzimajući u obzir sve do sad utvrđeno te okolnost da je predmetni put sve do ulaza u nekretninu tužiteljice bio uređen, razvidno je da se tuženik u konkretnom slučaju ne može s uspjehom pozivati na načelo povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige s obzirom da je tužiteljica putem svojih prednika i sama stekla pravo služnosti na temelju zakona mnogo prije no što su tuženici postali vlasnici poslužnih nekretnina.

12.4. Nije osnovan niti navod tuženika o tome da je potreba za ovakvim ulazom nastala tek nakon što je tužiteljica postala vlasnicom predmetne povlasne nekretnine, jer je ta nekretnina do tada zajedno sa susjednim nekretninama činila cjelinu u vlasništvu majke tužiteljice. Naime, nije sporno da je tužiteljica postala vlasnicom predmetne povlasne nekretnine darovanjem od svoje majke. Međutim, u ovom je postupku utvrđeno da su predmetni prolaz i ulaz u dvorište prednici tužiteljice i tužiteljica koristili zasigurno od 1958. pa uopće nije od značaja okolnost da nekretnina sada u vlasništvu tužiteljice više ne predstavlja cjelinu sa susjednom nekretninom njene majke.

13. Slijedom svega navedenog, stav je suda da je tužiteljica dokazala da je u poštenom i istinitom posjedu prava stvarne služnosti puta u korist svoje nekretnine kao povlasne na teret poslužnih nekretnina tuženika zasigurno 20 godina prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice na temelju odredaba članka 190., 228. i 229. ZVDSP-a i odlučeno je kao u izreci presude.

14. Iz izreke presude izostavljen je paricijski rok (rok za izvršenje iz članka 328. ZPP- a) s obzirom da se presudom tuženicima ne nalaže izvršenje nikakve činidbe (nema kondemnacije).

15. Odluka o trošku donesena je na temelju odredaba članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja postupka, na što upućuje Tbr.52. t.4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23) vezano za postupke u kojima je određena jednokratna nagrada iz Tbr.7.t.2. Tarife.

15.1. Tužiteljici je, stoga, priznata jednokratna nagrada za prvostupanjski postupak (bez obzira na broj radnji koje je poduzeo) u visini od 200 bodova, na što valja primijeniti sadašnju vrijednost boda od 2,00 eura po bodu te obračunati PDV što ukupno iznosi 500,00 eura. Tom iznosu valja pridodati trošak uviđaja i vještačenja u utrošenom iznosu od 315,00 eura kao i sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,08 eura). Na ime pristojbe na presudu tužiteljici je priznat iznos od 55,00 eura kao polovina punog iznosa s obzirom da će tužiteljica biti u mogućnosti platiti polovinu pristojbe na presude, pri tom cijeneći da je odredbom članka 10. ZPP-a određeno da stranke trebaju voditi računa da se postupak provede sa što manje troškova. Visina pristojbe na presudu odmjerena je prema "novoj" Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 50/2026) koja se primjenjuje od 1. lipnja 2026. Stoga je naloženo tuženicima da tužiteljici naknade troškove ovog postupka isplatom ukupnog iznosa od 923,08 eura.

16. U preostalom dijelu za iznos od 2.855,14 eura odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka kao neosnovan s obzirom da tužiteljica neosnovano potražuje nagradu za svaku obavljenu radnju prema vrijednosti predmeta spora, pri tom zanemarujući da je za ovu vrstu postupka Tbr.7. t.2. Tarife određena jednokratna nagrada. Odbijen je i preostali dio zahtjeva koji se odnosi na trošak pristojbe na presudu s obzirom da tužiteljica ostvaruje pravo na plaćanje pristojbe u manjem iznosu te troškova predujma jer dio nije utrošen i bit će tužiteljici vraćen.

17. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti budući da nisu uspjeli u ovom sporu.

U Puli 5. lipnja 2026.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve ostale stranke u postupku, u roku od petnaest (15) dana od dana primitka ovjerenog prijepisa odluke. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljici po pun. uz R/pristojba na presudu (uz točku II.)

2. Tuženicima po pun.