Poslovni broj Gž-80/2024-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Martine Maršić Lukić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Davorinu Tamašu, odvjetniku u Slatini, protiv tuženika SH iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tatjani Denisov, odvjetnici u Slatini, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici – Stalne službe u Slatini posl. br. Pn-78/2022-24 od 1. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici – Stalne službe u Slatini posl. br. Pn-78/2022-24 od 1. prosinca 2023. u pobijanoj točki I. izreke u cijelosti, te u točki III. izreke za iznos troškova postupka dosuđenih tužiteljici od 1.469,25 eur (slovima: tisuću četiristo šezdeset devet eura i dvadeset pet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od 2. prosinca 2023. pa do isplate.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava odluka o parničnom trošku sadržana u točki III. izreke presude Općinskog suda u Virovitici – Stalne službe u Slatini posl. br. Pn-78/2022-24 od 1. prosinca 2023. i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 191,19 eur (slovima: sto devedeset jedan euro i devetnaest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. prosinca 2023. pa do isplate, i to za razdoblje od 2. prosinca 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 1.464,12 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos neimovinske štete od 1.387,76 eur teku počevši od 1. prosinca 2022. godine do isplate, a na iznos imovinske štete od 76,36 eur od 2. prosinca 2023. godine do isplate (točka I. izreke), zatim je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva poviše dosuđenog iznosa, a do zatraženih 1.785,46 eur tužiteljica odbijena (točka II. izreke) te je odlučeno da je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici i troškove parničnog postupka od 1.660,44 eur sa zateznim kamatama od 2. prosinca 2023. do isplate (točka III. izreke).

2. Tuženik je u naravi protiv točaka I. i III. izreke citirane presude podnio pravovremenu žalbu, pozivom na sve žalbene razloge iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u korist tuženika, a podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

3. U žalbi u bitnome ističe da je sud ocijenio kao nevjerodostojan iskaz svjedokinje ŠH i samog tuženika, dok je vjerovao iskazu tužiteljice i od nje predloženim svjedocima, pri čemu je naveo samo parcijalne iskaze svjedoka koji idu u prilog tužiteljici. Tvrdi da je sud propustio odlučiti i o preinačenju tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila i troškove liječenja, zbog čega je presuda nerazumljiva i ne može se ispitati. Tuženik nadalje u žalbi tvrdi da je dvorišna vrata kroz koja je istrčao pas što je ugrizao tužiteljicu, otvorenim ostavila njihova susjeda pa nije odgovoran za štetni događaj, a smatra i da postoji doprinos tužiteljice nastanku štete jer je tužiteljica šetala svog psa ispred ograde tuženika i tako ga dražila. Osporava i utvrđeni opseg štete, držeći da je vještačenje stalnog sudskog vještaka Fotez Ivice, u suprotnosti s materijalnim dokazima, posebno u dijelu zahtjeva za naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, dok su dosuđeni iznosi previsoki i odudaraju od mjerila postavljenih sudskom praksom. Tuženik zaključuje da je pobijanom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer nije cijenjen doprinos tužiteljice nastanku štete od najmanje 50 %, a navodi i da može odgovarati samo za polovicu iznosa štete jer pas predstavlja bračnu stečevinu njega i ŠH. Konačno, osporava i odluku o troškovima postupka u dijelu što se odnosi na tužiteljici dosuđen trošak zastupanja profesionalnog punomoćnika na ročištu za objavu presude i iznos sudskih pristojbi, potražujući trošak sastava žalbe i pripadajućih sudskih pristojbi.

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 365. u vezi članka 381. ZPP), ovaj je sud utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, niti postoje nedostatci zbog kojih se presuda ne može ispitati, kako to tuženik tvrdi. Osim toga, presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama između kojih ne postoji proturječje sa sadržajem provedenih dokaza, pa tuženik nije u pravu kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom imovinske i neimovinske štete zbog ugriza psa tuženika. Nakon provedenog postupka u kojem su pročitane priložene isprave, saslušane stranke i svjedoci OH, UH, ĐH i ŠH te je provedeno medicinsko vještačenje, prvostupanjski je sud utvrdio da postoji odgovornost tuženika kao vlasnika psa za štetni događaj od 7. kolovoza 2022. u kojem je pas tuženika ugrizao tužiteljicu za nogu . Odgovornost tuženika prvostupanjski sud je temeljio na članku 1063. u vezi članka 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, dalje: ZOO) koji propisuje odgovornost vlasnika opasne stvari za štetu nastalu u vezi s njome. U tom pravcu utvrđeno je dalje da je tužiteljica pretrpjela imovinsku štetu u vidu potrebe za pružanjem tuđe pomoći i njege, kao i neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti (prava na tjelesno i duševno zdravlje), a opseg i visina nastale štete utvrđeni su provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku Fotez Ivici, specijalistu fizikalne medicine i rehabilitacije.

8. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu naknade štete u iznosu od 1.464,12 eur.

9. Tuženik nije u pravu kada tvrdi da sud nije donio odluku o tome hoće li raspravljati o preinačenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, jer je prvostupanjski sud u točki 24. obrazloženja presude pojasnio da primjenom članka 190. stavka 2. ZPP, prihvaća preinaku tužbenog zahtjeva prema podnesku tužiteljice od 25. rujna 2023 ., a o tom tužbenom zahtjevu je i odlučivao.

10. Neosnovano se u žalbi tvrdi i da se presuda ne može ispitati jer u njoj nisu u cijelosti navedeni iskazi stranaka i saslušanih svjedoka, već jedino dijelovi iskaza koji idu u korist tužiteljice. U tom smislu, tuženiku se ukazuje da prvostupanjski sud nije u obvezi u obrazloženju odluke reproducirati sadržaj svih provedenih personalnih dokaza. To bi predstavljalo nepotrebno opterećenje sadržaja presude, tim više što o sadržaju iskaza stranaka i svjedoka postoje zapisnici. Prvostupanjski je sud, protivno tome, obvezan jedino obrazložiti koje činjenice je utvrdio uvidom u dokumentaciju priloženu spisu, odnosno koje je činjenice utvrdio saslušanjem stranaka i svjedoka, što je iz iskaza kojeg svjedoka ili stranke utvrdio i zašto je neke iskaze držao vjerodostojnim, a druge ne, što je prvostupanjski sud u cijelosti učinio. Naime, sud prvog stupnja je obrazložio da vjeruje tužiteljici koja je opisala da je pas tuženika istrčao iz otvorenog dvorišta tuženika dok je ona zatvarala vrata svog dvorišta te je ugrizao za nogu, ocijenivši pritom kao vjerodostojan i iskaz svjedokinje OH, policijske službenice koja je došla na mjesto događaja i čula od tuženika da je takav slijed događaja moguć, ocijenivši da to proizlazi i iz iskaza svjedokinje ŠH, supruge tuženika, koja sam napad psa zaista nije vidjela, no potvrdila je da pas tuženika spornoga dana nije bio vezan i da je o događaju čula vidjevši tužiteljicu kako hoda sa zavijenom nogom. Osim toga, sud prvog stupnja temelj odgovornosti tuženika vidi i u iskazu samog tuženika od 19. travnja 2023. Naime, tuženik je saslušan pred sudom tog dana, potvrdio da je njegov pas, kada je vidio psa tužiteljice, izašao kroz pritvorena dvorišna vrata te je ugrizao tužiteljicu što mu je opisala supruga ŠH, da bi tek naknadno u svom iskazu ustvrdio da „možda tužiteljicu i nije ugrizao njegov pas, već je to možda učinio i pas tužiteljice“. Prvostupanjski je sud ocijenio ovaj dio iskaza tuženika, kao i iskaz svjedokinje ŠH, dovevši ih u korelaciju s ranijim tvrdnjama tuženika, iskazom tužiteljice i iskazima drugih saslušanih svjedoka, zaključivši da je tuženik odgovoran za štetu, iz razloga koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Pobijanom presudom neistinitim je ocijenjen i iskaz tuženika u dijelu gdje naknadno poriče odgovornost za događaj, pa je tako neistinitim ocijenjen i u dijelu gdje tuženik tvrdi da je šteta nastala zbog radnje treće osobe – neimenovane susjede koja je ostavila dvorišna vrata otvorenim; odnosno da postoji doprinos tužiteljice nastanku događaja od najmanje 50 %, što tuženik opravdava tvrdnjom da bi tužiteljica spornoga dana namjerno šetala svog psa ispred njegove ograde i tako ga dražila. Ove žalbene tvrdnje se i po stavu ovoga suda ukazuju neopravdanim, tim više što tuženik u tijeku prvostupanjskog postupka nije predlagao dokaze kojima bi dokazao njihovu osnovanost.

11. Sama okolnost je li pas tuženika ranije napadao neke druge osobe, nije relevantna za presuđenje, kako to navodi i sam tuženik, ali ovo zato što pas koji se kreće po naseljenom mjestu bez nadzora vlasnika već predstavlja opasnu stvar, pa tuženik kao vlasnik psa odgovara za štetu po kriteriju objektivne odgovornosti, sukladno članku 1045. stavku 3. u vezi s člancima 1063. i 1064. ZOO.

12. Što se pak tiče žalbenih tvrdnji tuženika da bi pas predstavljao bračnu stečevinu, ukazuje se da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je tuženik prilikom redovitih godišnjih cijepljenja uvijek navođen kao vlasnik psa (ispis potvrda o cijepljenju Ministarstva poljoprivrede, Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane) pa je sud prvog stupnja pravilno i ove prigovore tuženika otklonio kao neosnovane.

13. Nadalje, sud prvog stupnja je pravilno zaključio i da tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske i imovinske štete zbog povrede prava osobnosti, pozivom na odredbu članka 19. u vezi članka 1095. i članka 1100. ZOO, čiju visinu je pravilno utvrdio cijeneći priloženu medicinsku dokumentaciju, kao i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka dr. Fotez Ivice. Pritom je ispravno vodio računa o načinu nastanka štetnog događaja, životnoj dobi tužiteljice, intenzitetu i dužinu trajanja fizičkih bolova i pretrpljenog straha, kao i izgledu te mjestu i opisu naruženosti tužiteljice. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika o previsoko dosuđenoj naknadi štete tužiteljici , pri čemu valja istaknuti kako je tuženik u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, prigovarao opsegu utvrđene štete, no u podnesku od 6. listopada 2023. godine izričito se očitovao da ne traži neposredno saslušanje vještaka na ove okolnosti. Tuženik neosnovano prigovara i opsegu utvrđene materijalne štete zbog tuđe pomoći i njege, jer je i u tom dijelu prvostupanjski sud obrazložio da je svjedok UH, brat tužiteljice, vozio tužiteljicu na previjanja 8 puta, pa joj je i na taj način očito pružao tuđu pomoć i njegu, pored pomaganja tužiteljici u obavljanju kućanskih poslova. Točno je da previjanja rane tužiteljice nisu zapisana u medicinskoj dokumentaciji pa se vještak o njima nije mogao točno očitovati, no to je zato što tužiteljica inače živi u [adresa], u Republiku Hrvatsku dolazi samo tijekom ljeta, što je i razlog zbog čega nema liječnika obiteljske medicine ni zdravstveni karton u Hrvatskoj, gdje bi se bilježili ovi medicinski događaji. Međutim, prvostupanjski je sud zaključak o potrebi da tužiteljicu netko odvede na previjanje temeljio na iskazu tužiteljice i svjedoka UH, dok je u preostalom dijelu zaključak o potrebi tuđe pomoći i njege utemeljen i na nalazu i mišljenju vještaka, što i ovaj drugostupanjski sud drži pravilnim.

14. Iz izloženih je razloga utvrđeno da sud prvog stupnja pravilno smatra da bi primjerena naknada za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti predstavljao iznos od 1.387,76 eur za neimovinsku štetu, a za imovinsku štetu zbog tuđe pomoći i njege iznos od 76,36 eur. Kako tuženik neosnovano žalbom osporava zakonitost i pravilnost pobijane presude u tom dijelu, to je primjenom članka 368. stavka 1. ZPP presuđeno kao u točki I. izreke.

15. Međutim, osnovano tuženik u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod donošenja odluke o troškovima postupka. Naime, tuženik pravilno tvrdi da je tužiteljici odmjeren previsok iznos sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosima od po 100,00 eur. Naime, tužiteljica bi da je u cijelosti uspjela u sporu, bila obvezna platiti 33,24 eur sudske pristojbe na tužbu i 33,18 eur sudske pristojbe na presudu, što su minimalni iznosi pristojbi koje bi tužiteljica platila da je plaćanje izvršila u trenutku podnošenja tužbe u elektroničkom obliku, odnosno u roku od tri dana od primitka presude (članak 7. stavak 1. i 2. Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine“ br. 118/18 i 51/23, dalje: ZSP). Tužiteljici u smislu članka 154. stavka 2. ZPP pripadaju troškovi u omjeru od 82 %, pa joj u tom omjeru pripada trošak sudske pristojbe - na tužbu od 27,25 eur i presudu od 27,20 eur. Tuženik je u pravu kada upire i na okolnost da trošak zastupanja tužiteljice na ročištu za objavu presude od 99,54 eur nije osnovan jer punomoćnik tužiteljice na to ročište nije pristupio. Prema tome, tužiteljica bi u slučaju potpunog uspjeha u postupku kao opravdan imala jedino trošak od 1.791,78 eur, no kako ostvaruje pravo na naknadu troška od 82 % to joj sukladno tome, pripada parnični trošak od 1.469,25 eur, sa zateznom kamatom počevši od 2. prosinca 2023. godine do isplate, pri čemu tijek zateznih kamata žalbom nije doveden u pitanje.

16. Slijedom svega obrazloženoga, pozivom na odredbu članka 368. stavka 1. i članka 373. točke 3. ZPP, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

17. Tuženik je primjenom članka 166. stavka 1. i 2. ZPP odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka. Tuženik nije uspio žalbom dovesti u pitanje osnovanost i pravilnost odluke o glavnoj stvari, a u odnosu na odluku o parničnom trošku uspio je sa žalbom. Stoga je ocijenjeno da je sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu i to jedino u pogledu troška parničnog postupka kao sporednog potraživanja, zbog čega je njegov zahtjev za naknadom troškova žalbe i sudske pristojbe na žalbu neosnovan te je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

18. Presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke kojom je tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom poviše iznosa od 1.464,12 eur, a do zatraženih 1.785,46 eur kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

19. Slijedom izloženih razloga, presuđeno je kao u izreci.

U Rijeci, 5. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Branka Ježek Mjedenjak