REPUBLIKA HRVATSKA
P-2632/2025
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Split, Gundulićeva 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
I
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Srđan Kalebota odvj. u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po pun. Vedran Anić odvj. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 21. svibnja 2026. god., u prisustvu pun. tužitelja Srđan Kalebota odvj. u Splitu, i zamj. pun. tuženika Dražen Čuljak odvj. u Splitu, dana 05. lipnja 2026. godine,
r i j e š i o j e :
Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 2.059,14 EUR, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 11.05.2017. do 31.12.2022., prema stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
p r e s u d i o j e :
I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 44797/06 od 12.6.2006. godine, kojeg su zaključili ĆU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HVB SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u članku 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti ugovora podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditora na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, d), 3., u kojem je ugovoreno kako će se na prijevremene uplate primijeniti tečaj koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, d), 4., u dijelu u kojem kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata.
U preostalom dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu broj 44797/06 od 12.6.2006. godine, u dijelu u kojem je u članku 2., ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 61.980,00 CHF te se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te u članku 10. a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.
II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 44797/06 od 12.6.2006. godine, kojeg su zaključili ĆU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HVB SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora.
III Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 12., 12.1., Ugovora o kreditu broj 44797/06 od 12.6.2006. godine, kojeg su zaključili ĆU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HVB SPLITSKA BANKA d.d., R. Boškovića 16, OIB 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je, ugovoreno kako je korisnik kredita za prijevremenu otplatu kredita dužan platiti naknadu određenu aktom kreditora.
IV Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 12.679,78 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate koja teče do 31. 12. 2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29. 12. 2023. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. god., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to kako slijedi:
na iznos od
2,52 EUR 15.09.2006.
19,86 EUR 16.03.2007.
19,61 EUR 17.04.2007.
19,33 EUR 16.05.2007.
19,27 EUR 18.06.2007
19,20 EUR 13.07.2007.
19,38 EUR 16.08.2007.
19,40 EUR 14.09.2007.
18,99 EUR 15.10.2007
19,47 EUR 15.11.2007.
19,07 EUR 14.12.2007.
19,76 EUR 16.01.2008.
19,63 EUR 22.02.2008.
20,94 EUR 14.03.2008.
20,08 EUR 15.04.2008.
19,45 EUR 15.05.2008.
19,63 EUR 13.06.2008.
19,50 EUR 15.07.2008.
19,42 EUR 14.08.2008.
19,49 EUR 15.09.2008.
20,11 EUR 15.10.2008.
33,43 EUR 14.11.2008.
20,15 EUR 15.12.2008.
43,32 EUR 15.01.2009.
59,11 EUR 13.02.2009.
55,92 EUR 13.03.2009.
51,95 EUR 15.04.2009.
50,71 EUR 15.05.2009.
47,49 EUR 15.06.2009.
49,45 EUR 15.07.2009.
45,81 EUR 14.08.2009.
48,48 EUR 15.09.2009.
44,89 EUR 15.10.2009.
47,96 EUR 13.11.2009.
46,66 EUR 15.12.2009.
63,11 EUR 15.01.2010.
68,18 EUR 15.02.2010.
67,47 EUR 15.03.2010.
72,63 EUR 15.04.2010.
80,98 EUR 14.05.2010.
79,51 EUR 15.06.2010.
92,76 EUR 15.07.2010.
91,65 EUR 13.08.2010.
110,37 EUR 15.09.2010.
98,03 EUR 15.10.2010.
101,15 EUR 15.11.2010.
116,18 EUR 15.12.2010.
127,90 EUR 10.01.2011.
101,66 EUR 10.02.2011.
106,97 EUR 10.03.2011.
99,45 EUR 11.04.2011.
116,47 EUR 10.05.2011.
128,13 EUR 10.06.2011.
133,43 EUR 11.07.2011.
192,24 EUR 10.08.2011.
136,45 EUR 12.09.2011.
128,13 EUR 10.10.2011.
130,18 EUR 10.11.2011.
129,43 EUR 12.12.2011.
136,69 EUR 10.01.2012.
141,76 EUR 10.02.2012.
143,32 EUR 12.03.2012.
139,42 EUR 10.04.2012.
141,60 EUR 10.05.2012.
143,63 EUR 11.06.2012.
140,59 EUR 10.07.2012.
140,30 EUR 10.08.2012.
134,57 EUR 10.09.2012.
136,53 EUR 10.10.2012.
140,79 EUR 12.11.2012.
139,43 EUR 10.12.2012.
141,39 EUR 10.01.2013.
135,83 EUR 11.02.2013.
133,68 EUR 11.03.2013.
139,81 EUR 10.04.2013.
133,82 EUR 10.05.2013.
130,65 EUR 10.06.2013.
127,09 EUR 10.07.2013.
131,46 EUR 12.08.2013.
133,85 EUR 11.09.2013.
136,12 EUR 11.10.2013.
136,62 EUR 11.11.2013.
139,63 EUR 10.12.2013.
120,79 EUR 10.01.2014.
91,26 EUR 10.02.2014.
92,91 EUR 10.03.2014.
92,60 EUR 10.04.2014.
89,95 EUR 12.05.2014.
89,57 EUR 10.06.2014.
91,87 EUR 10.07.2014.
94,21 EUR 11.08.2014.
95,42 EUR 10.09.2014.
95,56 EUR 10.10.2014.
97,80 EUR 10.11.2014.
98,49 EUR 10.12.2014.
99,40 EUR 12.01.2015.
93,38 EUR 10.02.2015.
93,38 EUR 10.03.2015.
93,38 EUR 10.04.2015.
93,38 EUR 11.05.2015.
93,38 EUR 10.06.2015.
93,38 EUR 10.07.2015.
93,38 EUR 10.08.2015.
93,38 EUR 10.09.2015.
93,38 EUR 12.10.2015.
93,38 EUR 10.11.2015.
93,38 EUR 10.12.2015.
93,38 EUR 11.01.2016.
129,94 EUR 22.02.2016.
131,66 EUR 14.03.2016.
3.137,31 EUR 14.03.2016.
V Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi;
"Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 786,37 Eura, u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju HNB-a za Euro na dan isplate, a sve sa pripadajućom zateznom kamatom, tekućom od 24.1.2018. godine do isplate i obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."
VI Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.297,72 Eur sa zateznom kamatom koja teče od 05. lipnja 2026. god., pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.
Obrazloženje
Tužitelj je dana 07. svibnja 2019. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da je dana 12.06.2006. god., s tuženikom kao kreditorom, konkretno sa tuženiku pripojenim društvom Splitska banka d.d. (dalje Banka), zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 44797/06, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 61.980,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u Kunama prema prodajnom tečaju tuženika, te dana 03.03.2016. god., Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu.
Banka je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u čl. 2 Ugovora, ugovorila valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu je kredita u čl. 10 Ugovora, vezala uz ovu valutu, te je u čl. 5 navela visinu kamatne stope u iznosu 4,20% godišnje, ugovorivši u čl. 11 Ugovora da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke (odlukom kreditora) bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, a u članku 12.1. propisala naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita određenu aktom kreditora.
Postupajući na ovakav način, i to na način da je u ugovor ugradila nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, odnosno odredbu o naplati naknade kod prijevremene otplate kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarala niti utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, Banka je suprotno odredbama zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja banke, protiv iste je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12. U navedenom postupku Visoki Trgovački sud RH je dana 13.06.2014. god., odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod posl. br. Pž-7129/13-4, u točki II potvrdio presudu TS u Zagrebu posl br. P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018. god., potvrdio presudu TS u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Splitska banka d.d. (kao sedmotuženik u tom postupku) u razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008. god., povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time i interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore po kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezna glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N. N. br. 96/13) i to člancima 81 ,82 i 90, a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. god., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N .N. br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96 i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Na temelju dokumentacije iz ovog kredita izrađen je financijski izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa, kako se osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak, tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, te odredbe o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, te iznosa koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, a koji iznosi 51.458,34 Kn s osnova razlike anuiteta, 25.029,55 Kn s osnova razlike glavnice, i 5.905,88 Kn s osnova naknade, ukupno 82.393,77 Kn.
Slijedom navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba po valuti švicarski franak, te nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj navodi da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno temeljem čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502 c ZPP-a, te čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, tužitelj navodi da ima pravni interes, te je predložio da sud donese sljedeću presudu:
"1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 2. Ugovora o kreditu br. 44797/06 od 12.6.2006. godine, kojem su zaključili ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HVB Splitska banka d.d., R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je u članku 2., ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 61.980,00 CHF te se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, članak 10. a (1.), u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, čl. 10. d (1.), u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti izrađeni u CHF valuti ugovora podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d (2.), u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditoru na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, d (3.), u kojem je ugovoreno kako će se na prijevremene uplate primijeniti tečaj koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, d (4.), u dijelu u kojem kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata.
2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 11. Ugovora o kreditu broj 44797/06 od 12.6.2006. godine, kojem su zaključili ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HVB Splitska banka d.d., R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora.
3. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 12., 12.1., Ugovora o kreditu broj 44797/06 od 12.6.2006. godine, kojeg su zaključili ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], i HVB Splitska banka d.d., R. Boškovića 16, OIB: 69326397242, sada OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita za prijevremenu otplatu kredita dužan platiti naknadu određenu aktom kreditora.
4. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 76.487,89 Kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15% do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. g. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi:
na iznos
od
21,07 Kn
11.09.06.
21,07 Kn
10.10.06.
0,53 Kn
11.12.06.
90,83 Kn
10.11.08.
165,47 Kn
12.01.09.
75,76 Kn
10.02.09.
52,76 Kn
10.03.09.
128,54 Kn
10.04.09.
119,20 Kn
10.05.09.
94,92 Kn
10.06.09.
109,66 Kn
10.07.09.
82,23 Kn
10.08.09.
102,36 Kn
10.09.09.
75,30 Kn
12.10.09.
98,46 Kn
10.11.09.
88,64 Kn
10.12.09.
143,88 Kn
11.01.10.
182,18 Kn
10.02.10.
176,81 Kn
10.03.10.
215,74 Kn
12.04.10.
278,66 Kn
10.05.10.
267,58 Kn
10.06.10.
367,61 Kn
12.07.10.
359,21 Kn
10.08.10.
500,47 Kn
10.09.10.
407,40 Kn
10.10.10.
430,92 Kn
11.10.10.
544,35 Kn
10.12.10.
632,81 Kn
10.01.11.
485,41 Kn
10.02.11.
525,47 Kn
10.03.11.
468,80 Kn
11.04.11.
597,03 Kn
10.05.11.
684,92 Kn
10.06.11.
724,79 Kn
11.07.11.
1.167,99 Kn
10.08.11.
747,63 Kn
10.09.11.
684,92 Kn
12.09.11.
700,36 Kn
10.11.11.
694,65 Kn
12.12.11.
749,36 Kn
10.01.12.
787,60 Kn
10.02.12.
799,39 Kn
12.03.12.
771,59 Kn
10.04.12.
786,43 Kn
10.05.12.
801,73 Kn
11.06.12.
778,80 Kn
10.07.12.
776,65 Kn
10.08.12.
733,45 Kn
10.09.12.
748,19 Kn
10.10.12.
780,30 Kn
10.11.12.
770,09 Kn
12.11.12.
784,84 Kn
10.01.13.
742,95 Kn
10.02.13.
726,76 Kn
11.02.13.
772,95 Kn
10.04.13.
727,74 Kn
10.05.13.
703,92 Kn
10.06.13.
677,06 Kn
10.07.13.
709,96 Kn
12.08.13.
717,21 Kn
10.09.13.
745,10 Kn
10.10.13.
748,89 Kn
11.11.13.
771,54 Kn
10.12.13.
824,86 Kn
10.01.14.
675,47 Kn
10.02.14.
687,86 Kn
10.03.14.
685,57 Kn
10.04.14.
665,54 Kn
12.05.14.
662,64 Kn
10.06.14.
679,97 Kn
10.07.14.
697,59 Kn
11.08.14.
706,75 Kn
10.09.14.
707,81 Kn
10.10.14.
724,65 Kn
10.11.14.
729,89 Kn
10.12.14.
736,71 Kn
12.01.15.
1.178,47 Kn
10.02.15.
1.072,92 Kn
10.03.15.
691,38 Kn
10.04.15.
691,38 Kn
11.05.15.
691,38 Kn
10.06.15.
691,38 Kn
10.07.15.
691,38 Kn
10.08.15.
691,38 Kn
10.09.15
691,38 Kn
12.10.15.
691,38 Kn
10.11.15.
691,38 Kn
10.12.15.
691,38 Kn
11.01.16.
699,08 Kn
10.02.16.
979,82 Kn
10.03.16.
25.029,55 Kn 14.03.16.
5. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 791,78 Eura, u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju HNB-a za Euro na dan isplate, a sve sa pripadajućom zateznom kamatom, tekućom od 24.1.2018. godine do isplate i obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.
6. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."
U odgovoru na tužbu od 08. srpnja 2024. god., tuženik navodi da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe ukoliko su isti u protivnosti s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova postupka, a za slučaj da sud nađe da je tužbeni zahtjev osnovan ističe i prigovor radi prebijanja.
Tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan jer tužitelj nema pravne osnove za vođenje ove parnice budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc.
Na okolnost postojanja pravnog interesa i eventualno pozivanje tužitelja na odluku Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019., Vrhovni sud RH je ovom odlukom zauzeo stav samo glede procesne dopuštenosti tužbe, odnosno stav da takvu tužbu nije moguće odbaciti, već da sud treba meritorno suditi. Kako tuženik ne predlaže odbacivanje tužbe zbog toga što tužitelj nema pravnog interesa za njeno podnošenje, nego predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva zato što tužitelj nakon provedene konverzije kredita nema pravnog osnova, pa time niti interesa za vođenje ove parnice, pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci, posl. broj: Rev- 2868/18 od 12.02.2019., irelevantno je u ovoj pravnoj stvari.
Tužitelj tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne, ignorirajući činjenicu da je provedenom konverzijom kredita, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, i to na način kao da je od početka bio sklopljen u EUR.
Tuženik upućuje na odredbu čl. 19.a st. 1. alineja 3. ZID ZPK (NN 102/15) koja određuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača: „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu“ denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
Dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle kao da je takav bio od samog početka.
Slijedom navedenog, tužitelj nema pravne osnove i interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.
Naime, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj je sukladno odredbi čl. 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak br. 1.) kojim je provedena konverzija.
U skladu s odredbom čl. 19.b ZPK konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi se na način da se položaj potrošača ovdje tužitelja izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR. Ovo dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.
Sklapanjem Dodatka br. 1. dosljedno je provedeno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b ZID ZPK i upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom čl. 19.c ZPK došlo je do promjene, ali ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate. Samo zato što konverzija kredita djeluje od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc, i samo zato što je sklapanjem Dodatka o konverziji, konverzija ovog kredita dosljedno provedena, kod tužitelja je, kao rezultat ukupnosti svih ovih promjena: Utvrđena preplata u ukupnom iznosu od 2.059,14 EUR / 15.514,60 kn, koja je u skladu s odredbom čl. 19.c st. 1. t. 5 alineja 1. i 2. ZID ZPK i Sporazumom o korištenju preplate iskorištena za namirenje 50% budućih obroka kredita, te je; Utvrđen novi iznos nedospjele glavnice iskazan u valuti EUR.
Tuženik ističe da je glede učinaka konverzije kredita potpuno nebitno kolika je visina preplate, jer je mogao biti utvrđen i dug po konverziji, već je bitno to da je izračun konverzije rezultat, ne samo promjene valute obveze, već i rezultat činjenice da su na tužiteljev kredit u trenutku sklapanja Dodatka br. 1. o konverziji primijenjene potpuno određene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR, a koje kamatne stope su tužitelju bile poznate.
Također, u prilog tome da je tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti treba navesti činjenicu da je tuženik prije sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu dopisom od 09.11.2015., predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje tužitelj može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, te pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015., a iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača prije konačnog prihvaćanja konverzije ugovora o kreditu.
Tuženik posebno ističe da odredbe ZID ZPK (NN 102/15) o konverziji predstavljaju lex specialis, pa stoga imaju prednost pred drugim normama hrvatskog pravnog sustava, pa tako i općim odredbama ZOO-a o ništetnosti ugovora i bilo kojim drugim pravilima koja bi bila u izravnoj koliziji s pravilima ZPK o konverziji kredita. Ovo stoga što je zakonodavac radi ostvarenja zaštite korisnika CHF kredita to mogao postići donošenjem ovog Zakona i s retroaktivnom primjenom, a što je zakonodavac detaljno obrazložio u konačnom prijedlogu Zakona broj: 899. od 10.09.2015. Kako dakle nije sporno da je između ugovornih stranaka predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1. ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, to sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, pa stoga tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.
Tuženik posebno ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa tako slobodno odlučuju i o izmjeni već sklopljenih ugovora. Iznimka od ovog načela predviđena je odredbom čl. 248. st. 1. ZOO-a koja propisuje obvezno sklapanje i obvezni sadržaj ugovora. U skladu s tom odredbom ako je netko po zakonu obvezan sklopiti ugovor, zainteresirana osoba može zahtijevati da se takav ugovor bez odgađanja sklopi.
U ovom konkretnom slučaju tuženik je u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) bio obvezan tužitelju ponuditi sklapanje dodatka ugovora o konverziji kredita, a u slučaju prihvata konverzije s tužiteljem je bio dužan sklopiti ugovor. Tužitelj u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa nije bio dužan prihvatiti izračun konverzije, niti je bio dužan sklopiti Dodatak br. 1. o konverziji kredita. Da tužitelj nije prihvatio izračun konverzije i da nije sklopilo Dodatak br. 1., odredbe ZPK o konverziji kredita ne bi imale nikakav učinak na sklopljeni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i otplata tog kredita nastavila bi se prema važećim ugovorenim uvjetima (čl. 19.e st. 6. ZPK).
Međutim, kada je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika i sklopio sporazum kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, onda se prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu.
Prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu i Sporazuma o korištenju preplate, tužitelj je postupio u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz odredbe čl. 2. ZOO-a, a sklopljeni Dodatak br. 1. izraz je njegove autonomne volje, a sve izmjene ugovora su pravno valjane jer nisu u protivnosti s Ustavom RH i prisilnim propisima, odnosno sve izmjene ugovora su u skladu s imperativnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15).
Nastavno na sve naprijed navedeno tuženik upućuje i na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud RH zauzeo u odluci, posl. broj: Rev-1172/18 od 19.03.2019. Naime, Vrhovni sud RH je u ovoj odluci zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: “2) U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.”
Uostalom mogućnost izmjene ništetnih ugovornih odredbi voljom stranaka ili odlukom suda izrijekom je predviđena i u ZOO-u npr. kod zelenaških ugovora, koji su također ništetni i na koje se primjenjuju odredbe ZOO-a o posljedicama ništetnosti i o djelomičnoj ništetnosti, ali sukladno odredbi čl. 329. st. 3. ukoliko oštećena strana zahtijeva da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, sud će udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u kojem slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi, time da izmjena vrijedi od trenutka sklapanja ugovora.
Kako je u međuvremenu Ustavni sud RH donio rješenje, posl. broj: U-I-3685/15 i dr. od 04.04.2017., kojim nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZID ZPK (NN 102/15) s Ustavom RH, valja ukazati da je Ustavni sud RH ovom odlukom potvrdio shvaćanje tuženika da je osporenim Zakonom, a radi rješavanja problema korisnika kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, određen normativni okvir za konverziju kredita u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se korisnike kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi se oni nalazili da su od početka imali ugovorene takve kredite, i da se taj cilj mogao postići jedino na način da relevantne odredbe tog Zakona imaju retroaktivni učinak.
Kako su svi predlagatelji za ocjenu suglasnosti ZID ZPK (NN 102/15) s Ustavom RH prigovarali da zakoni sukladno odredbi čl. 90. st. 4. Ustava RH, ne mogu imati povratno (retroaktivno) djelovanje, to je Ustavni sud RH utvrdio “...da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava” jer se u ovom slučaju radi o tzv. “prividnoj retroaktivnosti” budući se isti primjenjuje na odnose koji su nastali prije njegovog stupanja na snagu, ali nisu dovršeni, te da se cilj koji se donošenjem tog Zakona htio postići, nije mogao ostvariti na drugi način, te ističe “…da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegovog stupanja na snagu neophodno za postizanje željenog cilja.”
Ustavni sud RH je u naprijed citiranoj odluci također zauzeo shvaćanje da je postupak konverzije kredita bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u eure ili nastaviti s otplatom vezanom uz CHF “…dok je konverzija prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih izračuna odluče za konverziju .”
Dosljedno naprijed navedenom, Ustavni sud RH je zaključio da se konverzija kao zakonski mehanizam izmjene ranije sklopljenih kreditnih ugovora “…ne provodi po sili zakona – ex lege učinkom – nego tek u provedbi budućih (novih, odnosno izmijenjenih) ugovora o kreditu čije sklapanje ovisi o volji dužnika-potrošača…”
Upravo s obzirom na naprijed navedeno, na ovaj slučaj nije moguće primijeniti niti presudu Suda EU u predmetu Ć, posl. broj: C-118/17 od 14.03.2019., jer se radi o bitno različitoj situaciji, kako činjeničnoj tako i pravnoj. Naime, u predmetu Ć radilo se o primjeni različitog tečaja kod plasiranja i vraćanja kredita, a mađarski zakonodavac je donio zakon s ex lege učinkom za sve ugovorne stranke kojim je ugovoreni tečaj zamijenio službenim tečajem koji je za odgovarajuću stranu valutu odredila Mađarska narodna banka.
Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH u obrazloženju rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., navodeći kako: „..temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.”
Tuženik ističe da je postupak koji je prethodio sklapanju Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu proveo u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), te da je sklapanjem ovog sporazuma konverzija kredita provedena u skladu sa Zakonom na način da je dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b po kojem je položaj potrošača-ovdje tužitelja kao korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR.
Tuženik ističe da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje.
Konačno, a postupajući u oglednom postupku pokrenutom po prijedlogu Općinskog suda u Pazinu, Vrhovni sud RH je donio rješenje, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., kojim je odgovorio na postavljeno pravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava na način da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
Nakon donošenja ovog rješenja i zauzetog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH, više nema nikakve dvojbe da su sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) pravno valjani sa svim pravnim učincima koji iz toga proizlaze, čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa stoga sporazum o konverziji, bez obzira u kojoj formi je sklopljen: „…predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. “
Također, valja istaknuti da je Vrhovni sud RH na jasan i nedvosmislen način dao odgovor i na pitanje postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa glede zahtjeva koji se temelje na ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a bez obzira na sklopljeni sporazum o konverziji kredita, i pozivanje tužitelja na ranije rješenje Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev- 2868/18 od 12.02.2019.
Naime, u obrazloženju rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., Vrhovni sud RH, a imajući u vidu relevantne odredbe ZPP-a, jasno ističe da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može načelno isključiti. Vrhovni sud RH nadalje ističe da se pravni interes za takvo traženje ne bi mogao isključiti u slučaju postojanja onih razloga koji izviru iz općeg obveznog uređenja (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK (NN 102/15), kao što pravni interes za isticanje takvih zahtjeva postoji i u slučaju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kod kojih voljom potrošača nije sklopljen sporazum o konverziji kredita (o čemu je Vrhovni sud RH već zauzeo pravno shvaćanje u odluci, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019.).
U vezi s prethodnim, a u odnosu na rješenje Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev- 18/18 od 26.05.2020., ističe se kako je ono doneseno je u postupku koji glede činjeničnog i pravnog stanja nije istovjetan ovom sporu za rješenje kojeg je ovaj sud vezan pravnim shvaćanjem iz rješenja, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., a koja odluka je donesena u oglednom postupku i u kojoj odluci je Vrhovni sud RH obrazložio smisao i svrhu instituta oglednog postupka, ali je dodatno pojasnio i svoju odluku, posl. broj: Rev-2868/18 od 12.02.2019.
Slijedom naprijed navedenog, budući da za svaki postavljeni zahtjev tužitelj, kako bi u konačnici uspio u parnici mora imati pravni interes, utvrđivanje kojeg se kod kondemnatornih zahtjeva svodi na pravila o teretu dokazivanja, tuženik je osnovano istaknuo da je tužbeni zahtjev neosnovan jer tužitelj nema pravnog osnova, a time niti pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je tuženik predloženim dokazima potkrijepio svoje navode da je između stranaka sklopljen sporazum o konverziji koji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba razriješiti i ovaj spor.
Zaključno, tuženik ističe da je u obrazloženju rješenja Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., posebno istaknuta i svrha oglednog postupka i donošenja tog rješenja, a to je „…da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju (...) donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju“, a u skladu s odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP-a sudovi su vezani zauzetim pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda RH.
U vezi s prethodnim, tuženik ističe da se u postupcima koji se temelje na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu (provedena konverzija kredita) donose presude kojima se pravomoćno odbijaju tužbeni zahtjevu i to upravo s izričitim upućivanjem na pravna shvaćanja zauzeta u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj:
Gos-1/19 od 04.03.2020., pa tuženik ukazuje na neke od njih: Županijski sud u Puli, posl. broj: Gž-925/17 od 20.03.2020.; Županijski sud u Karlovcu, posl. broj: Gž-73/19 od 28.04.2020.; Županijski sud u Splitu, posl. broj: Gž-2427/18 od 10.06.2020.; Županijski sud u Varaždinu, posl. broj: Gž-1658/18 od 07.12.2020.
Za ukazati je i na presudu Županijskog suda u Splitu, posl. broj: Gž-1487/22 od 06.10.2022., kojom je preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, i to pozivom na obvezujuća pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH zauzetima u rješenju, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020.
Također, i recentnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž- 244/19 od 14.06.2023., potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev kao neosnovan zbog provedene konverzije kredita.
Za potvrdu svojih navoda tuženik upućuje i na presudu Suda EU, posl. broj: C- 452/18 od 09.07.2020., u kojoj odluci je Sud EU u postupku, koji se doduše ne temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju kao i ovaj spor, uzimajući u obzir pravo EU (Direktivu 93/13/EEZ) i svoju dosadašnju praksu zauzeo stav:
-da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača, a uzimajući u obzir njegovu volju, podrazumijeva i mogućnost potrošača da odustane od ostvarenja svojih prava i
-da Direktiva 93/13/EEZ ne ide tako daleko da sustav zaštite protiv korištenja prodavatelja robe ili pružatelja usluga nepoštenih odredaba koji je uspostavila u korist potrošača čini obvezatnim.
Polazeći od naprijed navedenih stavova, Sud EU je u ovoj presudi odgovorio na ključno postavljeno pitanje zauzevši pravno shvaćanje, da unatoč odredbi Španjolskog građanskog zakonika da je obnova ništava, ako je ništava i prvotna obveza, da i ugovor koji sadržava nepoštene ugovorne odredbe može valjano biti predmetom ugovora o obnovi, a što je na nacionalnom sudu da provjeri.
U vezi s prethodno navedenim, za istaknuti je da je u rješenju, posl. broj: Gos- 1/19 od 04.03.2020., Vrhovni sud RH, kao najviši nacionalni sud u RH, zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH, pa da u skladu s time valja riješiti nastali spor među strankama.
Dakle, prema mišljenju tuženika ne bi trebale postojati dvojbe oko valjanosti sklopljenog Dodatka br. 1. o konverziji, kao niti oko njegovih pravnih učinaka, koje je tuženik prethodno detaljno razložio.
Nakon donošenja presude Suda EU, posl. broj: C-567/20 od 05.05.2022., da se Direktiva 93/13/EEZ ne primjenjuje na sporazum stranaka o konverziji kredita dodatno su osnažena pravna shvaćanja koja je Vrhovni sud RH zauzeo u svom rješenju, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., da je ZID ZPK (NN 102/15) donesen u cilju uspostavljanja narušene ravnoteže u odnosima banaka i potrošača koji su sklopili ugovore o CHF kreditu, da su banke bile obvezne postupiti po tom zakonu ali ne i potrošači, koji zakon je Ustavni sud RH ocijenio suglasnim s Ustavom RH, slijedom čega sklopljeni sporazum o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom popisu koji je u skladu s Ustavom RH.
Nadalje, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev koji se odnosi i na navodnu razliku glavnice koja je utvrđena konverzijom, što je u svakom slučaju potpuno promašeno i zapravo znači da tužitelj time ne priznaje pravne učinke konverzije i sklopljenog Dodatka br. 1. o konverziji ovog kredita.
Tužitelj očito zanemaruje kako novoformirana glavnica nije nastala jednostavnim preračunavanjem iznosa glavnice iz CHF u EUR, nego je nastala izračunom po potpuno novom otplatnom planu, koji je imao potpuno nove kamatne stope za EUR kredite i potpuno različite udjele u anuitetima, različite od početnog otplatnog plana po CHF kreditu.
Konverzija je provedena u skladu s relevantnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., a kojim su određeni ciljevi i učinci konverzije, pa je tako određeno i načelo konverzije iz odredbe čl. 19.b. ZPK. Dakle, novoformirana glavnica je rezultat novog otplatnog plana s novim kamatnim stopama za EUR kredite, dok je glavnica iz početnog otplatnog plana rezultat drugih kamatnih stopa za CHF kredite. Različiti otplatni planovi imaju različite iznose anuitete i različite udjele kamate i glavnice unutar anuiteta, što dovodi do različite dinamike otplate glavnice kredita, zbog čega se te dvije glavnice (po CHF i EUR kreditu) uopće ne mogu uspoređivati.
Povrh toga, treba imati na umu kako tužitelj, iako to nigdje izravno ne ističe, na ovaj način zapravo osporava pravne učinke sporazuma o konverziji kredita kojim su ugovorne stranke dobrovoljno i sporazumno utvrdili ostatak neotplaćene glavnice, a valjanost i pravni učinci Dodatka br. 1. o konverziji nepobitni su nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020.
U odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita (tzv. izlazna naknada), tuženik ističe da tužitelj radi utvrđivanja ove činjenice nije pružio nijedan dokaz, niti je obrazložio zbog čega bi ugovaranje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita bilo ništetno.
Ugovorne stranke su sklopljenim Ugovorom o kreditu ugovorile i modalitete u svezi prijevremene otplate kredita, u kojem slučaju će Banka naplatiti naknadu u skladu sa općim aktima – Tarifom naknada za poslove s građanima, koja ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a s ugovaranjem koje naknade se tužitelj složio.
Odredbom čl. 1022. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Parnične stranke postupile su u skladu s prednjom odredbom te su suglasno zaključile predmetni Ugovor o kreditu, kojim su uredili sve uvjete ovog obveznopravnog odnosa, pa i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u svezi prijevremene otplate kredita.
Tuženik ističe da u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa je dosljedno ovom načelu tužitelj svojom slobodno izraženom voljom sklopio Ugovor o kreditu, te se izrijekom i bezuvjetno suglasio sa svim ugovornim klauzulama, pa tako i s preuzimanjem obveze da će tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita platiti ugovorenu naknadu.
Sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s jednom odredbom ZOO-a i/ili ZPK-a, jer u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu niti jednim zakonskim propisom nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade radi prijevremene potpune ili djelomične otplate kredita, odnosno u skladu s odredbama ZPK izrijekom je, pod određenim uvjetima, dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu djelomičnu ili potpunu otplatu kredita (čl. 16. ZPK). Ova ugovorna odredba pravno je valjana, kako po odredbama ZOO-a tako i po odredbama ZZP i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
Sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, jer ugovaranje ove naknade ne predstavlja supstituiranje prihoda od kamata za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, već predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, pa stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
Slijedom naprijed navedenog, sporna ugovorna odredba pravno je valjana, a tužitelj na kojem je teret dokaza, ne nudi niti jedan dokaz da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, a te dokaze ne nudi, jer on pogrešno smatra da je ova ugovorna odredba ništetna eo ipso.
Tuženik ističe da je tzv. izlazna naknada po predmetnom kreditu naplaćena u iznosu od 5.924,89 kn / 786,37 EUR, i to 24.01.2018. što proizlazi iz dostavljenog prometa po računu kredita. Plaćanje tzv. izlazne naknade zavedeno je 24.01.2018. kao: „izmjena kreditnog pr 261293.“
Iako je s obzirom na sklopljeni sporazum o konverziji bespredmetno raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, tuženik ipak opreza radi ističe prigovor zastare i osporava visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da nije jasno kojom je metodologijom tužitelj došao do utuženog iznosa.
Međutim, ako sud ipak prihvati izvesti po tužitelju predloženi dokaz financijskim vještačenjem, iako ga tuženik drži suvišnim s obzirom na neosnovanost tužbenog zahtjeva zbog provedene konverzije iz svih prethodno navedenih razloga, za istaknuti je sljedeće.
S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPP-a, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i tzv. negativne razlike, jer kad se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla.
Osim toga, odredba čl. 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine.
Vještak bi postupio suprotno prednjem kad u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 EUR / 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.
Opreza radi, za slučaj da sud ignorira sve tuženikove navode potvrđene i od strane Vrhovnog suda RH i odluči ne postupiti u skladu s obvezujućim pravnim shvaćanjima zauzetima u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., te prihvati tužbeni zahtjev, tuženik u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate ističe prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) svoje tražbine, a po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 2.059,14 EUR / 15.514,60 kn, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 11.05.2017. do 31.12.2022. prema stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Prigovor radi prebijanja u odnosu na tužbeni zahtjev radi isplate tuženik ističe zato što osoba koja je isti dug platila dva puta ima pravo zahtijevati povrat, a upravo do dvostruke plateži dovelo bi prihvaćanje tužbenog zahtjeva na isplatu u okolnostima tuženikova propuštanja da istakne compensatio per iudicem.
Naime, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na isplatu usprkos činjenici da je sklopljen Dodatak o konverziji kojim je provedena konverzija, a na temelju kojeg je tužitelju već, u suštini, isplaćen iznos od 2.059,14 EUR / 15.514,60 kn po osnovu preplaćenih anuiteta. Dakle, tužitelj podnosi tužbu usprkos nagodbi sui generis tužitelja i tuženika koja je proizvela sve prethodno razložene pravne učinke.
Pravno je i logički neodrživo da tužitelj zadrži isplaćeno na temelju Dodatka o konverziji (nagodbe sui generis) uz supostojanje prava istoga da na temelju presude primi određeni iznos novca po istom tom osnovu. Drugim riječima, eventualno donošenje presude kojom se prihvaća tužbeni zahtjev ipso facto dovodi do otpadanja pravne osnove po kojoj je tužitelj stekao iznos 2.059,14 EUR / 15.514,60 kn, pa zato tuženik ističe prigovor radi prebijanja, ali samo za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva.
Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik navodi da podnosi ovaj odgovor na tužbu i predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva radi isplate neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a.
Tužitelj u podnesku od 28. kolovoza 2024. god., navodi da je zaprimio odgovor na tužbu tuženika čiji se navodi osporavaju u cijelosti kako slijedom navođenja netočnih činjenica tako i slijedom ignoriranja i pogrešnih tumačenja mjerodavnog prava i sudske prakse.
Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom pokušava reći kako tužitelj „nema pravni interes“ ili „pravnog osnova“ za vođenje ovog postupka pritom kao glavni argument navodeći činjenicu da su tužitelj i tuženik zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom je provedena konverzija kredita.
Tužitelj ističe kako ovo uopće nije sporno te uopće ne spori da je s tuženikom zaključio Dodatak ugovora o kreditu niti spori da je provedena konverzija kredita, međutim potpuno su proizvoljni zaključci tuženika kako sklapanjem Dodatka ugovora samim po sebi tužitelj gubi pravo na sudsku zaštitu i pravo na povrat sve koristi koju je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu.
U tom smislu se ukazuje se na pet ključnih odluka za ovaj predmet, a to su: odluka Suda Europske unije u predmetu C-118/17, Ć, odluka Suda Europske unije u predmetu C-452/18, Ibercaja Banco, odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019. godine, odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. godine, odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-809/2021-2 od 21.12.2022. godine.
Tužitelj u uvodu ističe kako ističe kako je za tumačenje smisla i ciljeva zaštite potrošača ostvarene kroz Zakon o zaštiti potrošača relevantno pravo Europske unije i to na način da sama Direktiva 93/13 nije u skladu s odlukom Suda unije, C-567/2020, izravno primjenjiva na ugovore zaključene prije pristupanja Europskoj unije, već je zajedno sa svim drugim propisima Unije relevantna za tumačenje smisla i ciljeva zaštite potrošača ostvarene kroz Zakon o zaštiti potrošača i to stoga što je Direktiva 93/13 implementirana u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o zaštiti potrošača, što je uostalom i propisani način primjene direktiva EU, sve sukladno čl. 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje UFEU).
Pošto je direktiva prenesena u nacionalno zakonodavstvo i postala njegov dio, ovdje Direktiva 93/13, njezin najznačajniji učinak, kao uostalom svih direktiva, jest njezin interpretativni učinak u nacionalnom pravu koji znači to da su nacionalni sudovi dužni interpretirati nacionalno pravo u skladu sa Direktivom, a kako je to već Sud Europske unije obrazložio u svom predmetu C-106/89, O, odnosno u predmetu, C-282/10, B.
Tužitelj posebno ukazuje kako iz stajališta Suda unije proizlazi dužnost interpretacije svog nacionalnog prava u skladu s pravom Unije kako bi se postigao cilj i djelotvornost direktive u pitanju i to bez obzira jesu li odredbe o kojima je riječ donesene prije ili poslije direktive.
O tome pak koji je to cilj Direktive 93/13 ukazuje se na presudu Suda unije, C- 269/19, Banca B, t. 37. u kojoj se navodi kako je cilj i svrha konkretne Direktive visoka razina zaštite potrošača.
Prema tome, ne bi trebalo biti sporno kako je i ovaj konkretan predmet u dosegu prava Unije iako su ugovori o kreditima o kojima se raspravlja sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, odnosno kako svaki sud mora primjenjivati pravo Unije upravo u interpretativne svrhe i nacionalno pravo tumačiti usklađeno sa pravom Unije, dakle usklađeno sa presudama Suda unije kao najvišeg interpretatora i tumača normi prava Unije, a što je u svojoj praksi dosad Vrhovni sud i poštovao te kakvo je stajalište uostalom revizijski sud već zauzeo u sporu kolektivne pravne zaštite, u presudi VSRH poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine, a istovjetno tumačenje imaju i Županijski sudovi, primjerice Županijski sud u Sisku, u presudi poslovni broj Gž-834/20-3 od 5.5.2022., ili Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj Gž-1447/2022-2 od 23.3.2023..
U tom smislu, tužitelj ukazuje kako je 14.3.2019. godine Sud Europske unije donio je obvezujuću presudu C-118/17, Ć, kojom je utvrđeno kako konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno obeštećenje potrošača temeljem Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13), implementirane u Zakon o zaštiti potrošača, te je jasno ustvrdio kako je svako drugačije postupanje kršenje odredbi prava Unije.
Sud Europske unije tako u presudi Dunai u pogledu zakona kojim se provodi konverzija navodi kako se potrošač, ovdje tužitelj, mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna ugovorna odredba, i to sa posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac, ovdje tuženik, neopravdano stekao, što je jasno iskazano u točki 44. presude.
Sukladno iznesenom sasvim je jasno kako nikakva zakonska regulativa, pa onakva kakva je propisana ZID ZPK 2015, ne može imati za posljedicu učinak u smanjenju prava koja tužitelju pripadaju pošto je imperativ uspostava početne pravne i činjenične situacije eliminiranjem nepoštenih odredbi, a osobito povrata sve koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužitelja, a upravo temeljem tih odredbi.
Drugim riječima, zaključenje dodatka glavnom ugovoru i provedba takve konverzije kredita, ne može uskratiti ili spriječiti tužitelja kao potrošača u ostvarenju povrata koristi koju je tuženik od njega neosnovano stekao upravo, a stekao je korist od točno 188.893,30 kn, a koji iznos tuženik tužitelju do danas nije vratio.
Tužitelj ističe kako je dana 9.7.2020. godine Sud Europske unije donio presudu C-452/18, Ibercaja Banco.
Naime, tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je konverzija bila dobrovoljna, a Sud unije je u ovom predmetu upravo odlučivao o slučaju kada je izmjena ugovora poduzeta dobrovoljno, a ne izravno na temelju zakona.
Sud unije je u takvoj situaciji utvrdio da potrošač može sklopiti dobrovoljni sporazum kojim zamjenjuje nevaljanu ugovornu odredbu drugom ugovornom odredbom, međutim zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač se ne može odreći, odnosno može se odreći samo pod uvjetom ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne na što ukazuje t. 30 presude.
U ovom predmetu tužitelj se nikada ničega nije odrekao.
Nadalje, Sud Europske unije zaštitu potrošača u ovoj presudi tumači na način da navodi kako se bilo koja odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu pa se potrošač nikada valjano ne može ugovoriti odricanje od buduće sudske zaštite, na što ukazuje t. 77.
Drugim riječima, Sud unije utvrđuje da se bilo koja odredba bilo glavnog, bilo novog (ili dodatka ugovora) može utvrditi nepoštenom i ništetnom pogotovo ukoliko bi se bilo koja odredba Dodatka ugovora o konverziji, odnosno on sam kao takav tumačio na način da isključuje pravo potrošača na sudsku zaštitu u kojem slučaju je takav Dodatak/Sporazum/Novi ugovor nepošten i ništetan i sud ga u skladu s Direktivom
93/13 ima isključiti iz primjene.
U bitnom, ukoliko dvije presude Suda unije, već ranije navedenu presudu C- 118/17 Ć i sada presudu C-452/18, Ibercaja Banco, sagledamo kao cjelinu sasvim jasnim proizlazi kako ni izravna zakonska intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos, kao ni dobrovoljna intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos ne može potrošaču uskratiti zaštitu koju mu pruža Direktiva 93/13, a to je povrat sve koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi.
Ukratko, presuda C-118/17, Ć, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora rezultat zakonodavne intervencije, a presuda C-452/18, Ibercaja Banco, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora dobrovoljna.
U oba slučaja potrošač ima pravo na povrat sve koristi koju je trgovac stekao.
Posebno ukazuje i na to kako se u ovom predmetu treba voditi računa u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (dalje Povelja), odnosno činjenici kako je konkretni predmet u dosegu prava Unije što znači to da u odnosu na njega treba primjenjivati i garancije koje potrošačima daje Povelja, posebice pravom na djelotvornu sudsku zaštitu predviđenim njenim člankom 47. koji pojedincima dodjeljuje prava na koja se mogu pozivati pred sudovima država članica, uključujući u sporovima između privatnih stranaka, a koje načelo djelotvorne sudske zaštite bi pogrešnim tumačenjem Dodatka ugovora ili odluke iz oglednog postupka na način da zakonodavna intervencija per se prekludira zaštitu temeljem Direktive 93/13, bilo povrijeđeno te bi takvo tumačenje predstavljalo povredu prava Unije.
Sud unije eksplicitno je primjerice u predmetu C-34/13, V, utvrdio da uvjete iz članaka 38. o zaštiti potrošača i 47. Povelje o djelotvornoj pravnoj zaštiti treba poštovati i kod primjene Direktive 93/13.
Dakle, čak i ako bi se ZID ZPK 2015 pogrešno i protivno pravu Unije te protivno samom ZID ZPK 2015 tumačio na način da je, a nije, slijedom njegove primjene, odnosno zaključenja Dodataka Ugovora o kreditima, izgubljeno pravo potrošača na sudsku zaštitu, utvrđenje ništetnosti ugovora i potraživanje potpunog obeštećenja i povrata svega što je stečeno na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora i nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, ovaj sud kao i svi sudovi, dužni su u skladu s pravom Europske unije i načelom djelotvorne sudske zaštite, čl. 47. Povelje, zajamčiti puni Zakona o zaštiti potrošača i to odbijanjem primjene svake protivne odredbe ZID ZPK 2015 te, drugim riječima, ukoliko ga se protumači na taj način ZID ZPK 2015 ne bi bio primjenjiv te bi ponovno potrošač imao pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora i potpuno obeštećenje.
Tužitelj ukazuje na presudu Suda unije C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring, i ostalu pripadajuću sudsku praksu, u kojoj Sud unije navodi kako se nepoštenost i ništetnost procjenjuju i utvrđuju prema trenutku zaključenja samog ugovora o kreditu, što je uostalom i izričito propisano čl. 4. stavak 1. Direktive 93/13. U konkretnom slučaju čak se radilo o tome da je tamo zakonodavac s obvezujućim i ex tunc učinkom, izmijenio određene odredbe sadržane u ugovorima o kreditu pa je svejedno Sud unije naveo kako to nije od utjecaja na procjenu i utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti, na što ukazuje točka 83. te presude.
Tužitelj dakle ističe da sve kada bi se Dodatak ugovora i ZID ZPK 2015 protumačio protivno pravu Unije kako je to gore iskazano te protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača pa i samom ZID ZPK 2015, čl. 19.e stavak 9. o zabrani konverzijom derogiranja prava potrošača sud tada takve odredbe Dodatka ugovora i ZID ZPK 2015 na takav način ne smije primijeniti, a na što sada jasno ukazuje i odluka Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-18/2018 od 26.5.2020. godine.
Dana 12.2.2019. donesena je odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev- 2868/2018-2 kojom je Vrhovni sud RH po izvanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d., dakle u svrhu ujednačavanja sudske prakse u istovjetnim predmetima, nedvojbeno utvrdio kako potrošači koji su konvertirali svoje kredite sukladno odredbama ZID ZPK 2015 i to sklapanjem dodataka Ugovora o kreditu, baš kao ovdje tužitelj, naravno imaju pravni interes za vođenje sudskih postupaka, za utvrđenje ništetnosti i za ostvarenje svojih prava restitucijom onoga što joj je banka protuzakonito oduzela, a ovdje se konkretno radi o neosnovanom stjecanju na ime više plaćenih kamatnih stopa i s osnova valute švicarski franak.
Vrhovni sud RH tako, a upravo u skladu s gore citiranom odlukom Suda EU, u svojoj odluci jasno iznosi kako ništetan ugovor i ništetne ugovorne odredbe ne mogu konvalidirati.
Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH dana 26.5.2020. godine donio odluku poslovni broj Rev-18/2018-2 kojom je revizijskom odlukom prihvatio reviziju potrošača koji je proveo konverziju kredita sukladno ZID ZPK 2015 te odlučio u bitnom kako potrošači i nakon provedene konverzije imaju pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu kako bi ostvarili svoja prava.
Ova odluka je značajna stoga što Vrhovni sud RH sada nakon provedenog oglednog postupka jasno navodi kako konverzijom valute kredita nipošto nije "sve riješeno" između banke i potrošača niti je točno da tužitelj „nema pravni osnov“ kako to pogrešno navodi tuženik, te jasno navodi kako se tužbe potrošača, kao ovdje tužitelja, nipošto ne mogu zbog provedbe konverzije odbiti.
Takvu odbijajuću presudu u konkretnom predmetu Vrhovni sud RH je ukinuo.
VSRH u svojoj reviziji pojašnjava kako se ima primjenjivati njegova odluka poslovni broj Rev-2868/2018 te kako potrošač koji je proveo konverziju ima pravo utvrđivati ništetnim i osnovni ugovor i ugovorne odredbe kako bi ostvario svoja prava, a temeljno pravo potrošača, neodvojivo od utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti, jest upravo pravo na povrat sve neosnovano stečene koristi koju je tuženik stekao.
Vrhovni sud RH jasno i navodi kako su netočne interpretacije tuženika o tome da bi navodno osnovni ugovor „prestao postojati“ pa da stoga tužitelj navodno nema pravni osnov ni pravo na obeštećenje, pa VSRH navodi kako je osnovi ugovor: „proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.“
Prema tome, Vrhovni sud jasno navodi kako je pravni učinak ugovora o kreditu bio upravo to što je tužitelj plaćao, a tuženi stjecao novčane iznose, temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
Kao što je tužitelj to već naveo, tuženik je neosnovano stekao upravo utuženi iznos kuna koje tužitelju nije još uvijek vratio, a iznos neosnovano stečenog utvrđen će biti upravo financijskim vještačenjem po sudskom vještaku.
Zadržavanje takve stečene koristi od strane nepoštenog trgovca, ovdje tuženika, a usprkos zahtjevu tužitelja na povrat, protivno je pravu Europske unije i Zakonu o zaštiti potrošača.
Dakle, sukladno jasnim i obvezujućim stajalištima kako Suda Europske unije, tako i Vrhovnog suda RH sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes te ima pravo na potpuno obeštećenje koje potpuno obeštećenje nije dobio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu.
Tužitelj je naime slijedom nepoštenih ugovornih odredbi oštećen i to do provedbe konverzije i uvažavajući provedenu konverziju, upravo za utuženi iznos i to za iznos na ime više naplaćenog po anuitetima od zaključenja ugovora do provedbe konverzije i za iznos od koji se iznos odnosi na razliku u glavnici kredita, odnosno razliku između glavnice kako je postavljena nakon provedene konverzije i glavnice kako je stvarno trebala iznositi na dan provedbe konverzije ukoliko eliminiramo primjenu nepoštenih ugovornih odredbi o kamati i valuti.
Prema tome konverzijom kredita nije udovoljeno zahtjevu Zakonu o zaštiti potrošača, u skladu s tumačenjem prava Unije, koja zahtjeva potpunu restituciju i povrat u stanje kao da nepoštenih odredbi nema. Konverzijom je naime, i to uvažavajući efekte konverzije u umanjenju glavnice, tužitelj još uvijek ostao oštećen upravo za utuženi iznos jer konverzija nije tužitelja dovela u početni pravni i činjenični status u kakvom bi bio na dan 30.9.2015. kao dan kada je konverzija provedena, niti u status u kakvom bi bio u slučaju ništetnosti ugovora o kreditu pa prema tome tužitelj nije u cijelosti obeštećen.
Konačno ukazuje se i na posljednju odluku revizijskog suda Rev-809/2021-2 od 21.12.2022. godine koja potpuno jasno i nedvojbeno potvrđuje kako potrošači koji su kredite konvertirali imaju pravo na utvrđenje ništetnosti i posljedično isplatu.
Dakle, sukladno jasnim i obvezujućim stajalištima kako Suda Europske unije, tako i Vrhovnog suda RH sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes te ima pravo na potpuno obeštećenje koje potpuno obeštećenje nije dobio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu pa se odluka u ovom predmetu ukazuje kao potpuno proizvoljna i arbitrarna, neutemeljena niti u pravu niti u činjenicama, niti u ustaljenoj sudskoj praksi.
Tužitelj primjećuje kako se tuženik u dijelu odgovora na tužbu u kojem iznosi shvaćanje o tome kako je navodno konverzijom „sve riješeno“, kako je navodno „ugovor pravno prestao postojati“ i kako tužitelj „nema pravnog osnova“ i „nema pravni interes“, ne poziva na niti jednu odredbu bilo kojeg zakona koja bi potvrdila takav njegov zaključak, odnosno poziva se na odredbe ZID ZPK 2015 koje nigdje ne navode to što tvrdi tuženik.
Zakon o obveznim odnosima jasno regulira kako ništetna ugovorna odredba i ništetan ugovor ne mogu konvalidirati, dakle ne može se stvoriti nikakva „nova prava osnova“ iz ništetne pravne osnove.
Tome je tako stoga što se sukladno Zakonu o obveznim odnosima (dalje ZOO), čl. 322. i 326., ništetnost utvrđuje ex tunc, dakle prosuđuje i utvrđuje s obzirom na sam trenutak zaključenja ugovora, te je odredbom čl. 326. ZOO izričito propisano: "(1) Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane."
Niti ništetan ugovor postaje valjan naknadnim nestankom uzroka ništetnosti, niti može to postati obnovom ugovora (čl. 145. ZOO) pa ne može postati valjan niti nagodbom (čl. 158.st. 2. ZOO-a), ma kako da pravno kvalificiramo Dodatak ugovoru kojeg su stranke sklopile, a tuženik ga konkretno ne kvalificira nikako jer je svjestan da konvalidacija nije moguća.
Na ovo, pored citirane odredbe čl. 326. ZOO-a, ukazuju, odredbe čl. 148. st. 1. ZOO-a koja navodi kako je obnova bez učinka ukoliko je prijašnja obveza bila ništetna te čl. 158. st. 2., ZOO-a koja navodi kako je ništetna nagodba o ništetnom pravnom poslu.
Dakle, stvaranje „nove pravne osnove“ naziva se obnova, a stvaranje nove pravne osnove iz ništetne pravne osnove je bez pravnog učinka. Time što tuženik preskače „stvaranje nove pravne osnove“ nazvati njezinim imenom – obnova ili novacija, ne može se izbjeći primjena čl. 148. ZOO-a.
49. Ovo stoga što je zakonodavac izričito regulirao da ukoliko je ugovor bio ništetan ili ukoliko je bilo koja odredba ugovora bila ništetna, stranke ne mogu sklopiti nikakav pravni posao (obnova, nagodba itd.) kojim bi te ništetne odredbe pravno osnažili, izmijenili ili učinili pravno valjanim jer se to protivi i čl. 322. ZOO-a sukladno kojem se smatra da ništetni pravni posao nije ni nastao.
Ukoliko pravni posao nije niti nastao, sasvim je jasno da ne može biti predmetom bilo kojeg ugovornog odnosa, konverzije ili bilo čega te da bilo kakav dodatak ugovora u vidu naknadnih disponiranja stranaka, pa makar taj dodatak naknadno i uklonio razlog ništetnosti, ne utječe, niti može utjecati na činjenicu ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe. Radi se naime o temeljenom pravilu obveznog prava o nemogućnosti konvalidacije ništetnih ugovora koji svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavljaju povredu javnih interesa koja se ne može ozdraviti protekom vremena.
Zbog toga, čak i ukoliko bi naknadno nestao uzrok ništetnosti, a što u konkretnom predmetu uopće ni nije slučaj, stranka, konkretno ovdje tužitelj ima svako pravo zahtijevati donošenje deklaratorne presude kojim se utvrđuje ništetnost ugovora ili ništetnost pojedinih odredbi ugovora te restituciju danog temeljem ništetne odredbe.
Kod ništetnosti se pritom radi o takvoj povredi prava da je sukladno čl. 327. ZOO-a sam sud ex officio dužan paziti i utvrditi ništetnost ugovora pa sve da tužitelj i nije postavio nikakav zahtjev, a razina zaštite javnih interesa koju je zakonodavac propisao izražena je i kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koji navodi kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.
Tužitelj je već gore ukazao na ključnu odluku u predmetu Ć, a ukazuje i na daljnja obvezujuća pravna shvaćanja Suda EU koji je primjerice u predmetu C-421/14, Banco Primus/Gutierrez, jasno naveo kako pravilo prema kojem nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača ima rang odredbe javnog prava na što je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.
Štoviše Sud EU u predmetu C-154/15, F, jasno navodi kako je nacionalni sud dužan odbiti primjenu nepoštene odredbe kako ona ne bi obvezivala potrošača te kako nacionalni sud nije ovlašten mijenjati odredbe ugovora jer se sankcija prema nepoštenom sastavljaču ugovora sastoji upravo u tome da nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača te se ima smatrati kako nepoštene ugovorne odredbe nikada nisu postojale.
U pogledu ustaljene sudske prakse u RH tužitelj je već gore ukazao na konačno pravno stajalište Vrhovnog suda RH o postojanju pravnog interesa tužitelja kod konvertiranih kredita, a prije takve odluke postojao je čitav niz drugostupanjskih odluka sa istim stajalištem pa se primjerice ukazuje na odluku Županijskog suda u Zadru, u istovjetnom predmetu u svojoj presudi poslovni broj Gž- 931/16 od 13.4.2018., i u presudi Gž-1365/2016 od 16.3.2018. godine.
Istovjetno pravno stajalište zauzima i Županijski sud u Zagrebu i to u čitavom nizu svojih odluka pa tako u presudi posl. broj Gž-1106/2017 od 19.9.2017., u presudi posl. broj Gž-1215/2017 od 19.9.2017., u presudi posl. broj Gž- 5117/17 od 27.3.2018., u presudi poslovni broj Gž 3784/2016 od 6.2.2018. godine.
Ukazuje se dodatno i na presude Županijskih sudova: ŽS u Rijeci, poslovni broj Gž 2130/2017-2, od 11.12.2019., ŽS u Zagrebu, poslovni broj Gž-4859/2017-3, od 19.7.2019., ŽS u Rijeci, poslovni broj Gž 1418/2017-2, od 10.6.2019., ŽS u Šibeniku, poslovni broj Gž 826/2017-2 od 4.11.2019., ŽS u Varaždinu, poslovni broj Gž 1908/2018-2 od 20.9.2019.
Sukladno iznijetom sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes i ima osnov potraživati potpuno obeštećenje i povrat sve koristi koju je tuženik neosnovano stekao, pritom kao referentnu vrijednost uvažavajući uvijek kredit bez primjene dvaju nepoštenih i ništetnih odredbi time da tužitelj ističe kako ne osporava činjenicu provedbe konverzije kredita i učinak konverzije koji učinak je u smanjenju glavnice tužitelj već uvažio u tužbi pa je svejedno tužitelj još uvijek oštećen za utuženi iznos koliko je platio više nego li je trebao platiti.
Tužitelj konačno, a u pogledu netočnih navoda tuženika, i napominje kako je konverzija kredita provedena na točno određeni datum i to 30.9.2015. godine i to na način da su stranke za ubuduće definirale preostalu glavnicu kredita kao i kamatnu stopu koju će se na tu glavnicu plaćati (koju je nota bene ponovno banka samovoljno odredila, kako maržu tako i parametar) što je razvidno iz samog Dodatka ugovora o kreditu u kojima se upravo definira buduća glavnica i buduća kamata, kao i uostalom odredbe čl. 19.e st. 1. ZID ZPK 2015 u kojoj je propisano: "(1) Vjerovnik je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c ovoga Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu.
Konverzija kredita prema tome temeljila se na potpuno drugačijim parametrima i osnovama, a ne na ikakvom obeštećenju koje u postupku konverzije uopće nije niti utvrđivano.
Učinak konverzije kredita naime uopće nije bilo nikakvo obeštećenje niti je to u iti jednoj odredbi tog zakona uopće propisano već je učinak ZID ZPK 2015 bio jasno propisan odredbom čl. 19.c stavak 1. točka 8., a to je utvrđenje novog iznosa neotplaćene glavnice koja je od dana sklapanja Dodatka iskazana vezano uz valutu Euro.
Naime, iz metodologije ZID ZPK 2015 sasvim je jasno kako iznosi preplate ili manjka dakle uopće nisu, niti su mogli biti, ono na što minimalno korisnici kredita imaju pravo na obeštećenje, neosnovano stečeno na ime nepoštenog i ništetnog ugovora, odnosno nepoštenih i ništetnih odredbi o kamati i valuti, pošto je taj pojam preplate dakle samo razlika između stvarno plaćanih iznosa kredita i simuliranog otplatnog plana u fiktivnom Euro kreditu.
Preplata, kao razlika u višku ili manjku, a koja je utvrđena sukladno čl. 19. c ZID ZPK 2015, ne predstavlja neosnovano stečeno u odnosu na nepoštenu odredbu o kamati i nepoštenu odredbu o valuti, već dakle predstavlja razliku u plaćenom između kredita u švicarskim francima upravo sa nepoštenim i ništetnim odredbama o valuti švicarski franak i nezakonitoj kamatnoj stopi i fiktivnog euro kredita.
Nota bene, to nije faktički bilo moguće jer je kamatna stopa koja je korištena u ovoj simulaciji ista ona jednostrano promjenjiva kamatna stopa koja je u sporu kolektivne pravne zaštite utvrđena nezakonitom, nepoštenom i ništetnom, odnosno i u tom fiktivnom euro kreditu su ponovno korištene nepoštene i ništetne kamatne stope koje je banka mijenjala jednostranom odlukom.
Naime, jedina i osnovna svrha konverzije je bila da se simulacijom otplate kredita u fiktivnom Euro kreditu dobije iznos nove glavnice u Euru, u protuvrijednosti u kunama, dakle jedino s ciljem izjednačavanja položaja korisnika kredita s onim položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti Euro, što je uostalom jasno propisano čl. 19.b. ZID ZPK 2015., a što je uostalom jasno i već utvrdio sam Vrhovni sud RH, u odluci Rev-2868/18-2 od 12.2.2019. u kojoj navodi: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
Posebno se napominje kako u konverziji kredita dakle nije bilo niti spomena obeštećenju, a još manje spomena nepoštenoj odredbi o kamatama koje se mijenjaju odlukom banke ili obeštećenju koje bi se odnosilo na eliminiranje valutne klauzule švicarski franak, tim više što su banke u konverziji, a kako je gore iznijeto, koristile istu metodu izmjena kamatnih stopa na temelju vlastitih odluka, a što je u postupku kolektivne pravne zaštite utvrđeno kao nezakonito. U konverziji u tom smislu dakle primjerice nije napravljeno ništa u pogledu izračuna i promjena kamatne stope, odnosno nije uklonjena nezakonitost promjena koje su postojale od početka trajanja kredita pa do dana zaključenja Dodataka ugovora o kreditu te je nesporna činjenica da su banke na temelju vlastitih odluka vršile promjene kamatnih stopa u iznosima koji su ušli u izračune konverzije.
U konačnici sve ovo je jasno, i bit će jasno, iz sudskog vještačenja koji će utvrditi stanje u kojem je tužitelj trebao biti na dan konverzije i kod konačne otplate kredita i usporediti sa stanjem glavnice koje je postignuto konverzijom kredita, a kako to stanje nije identično, odnosno tužitelj nije nakon konverzije u jednakom pravnom i činjeničnom stanju u kojem je trebao biti ukoliko eleminiramo nepoštene i ništetne odredbe o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, tada nije udovoljeno zahtjevima Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača te tužitelj ima pravo na obeštećenje i povrat sve one koristi koju je tuženik kao trgovac stekao, a tužitelju nije vratio.
Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH je proveo tzv. „ogledni postupak“ međutim tužitelj ističe kako tuženik ovom oglednom postupku pridaje značenje koje on nema, a kao da to nije dovoljno još i citira navodne tvrdnje Vrhovnog suda koje uopće nisu izrečene i ne postoje.
Vrhovni sud RH naime u ovom postupku nije odlučivao i izričito se ogradio od davanja odgovora na pitanje obeštećenja potrošača na temelju nepoštenih i ništetnih pojedinih odredbi ugovora.
Vrhovni sud je odlučivao samo o valjanosti Dodatka ugovora te je samo u kontekstu odlučivanja o valjanosti Dodatka ugovora o kreditu (kako ih VSRH pogrešno naziva Sporazumima), a ne u kontekstu obeštećenja i dao osvrt na presudu Suda Europske unije, Ć.
Ovo je sasvim jasno iz same odluke VSRH, a izričito stoji u trećem pasusu od kraja na posljednjoj stranici ove odluke kada Vrhovni sud RH navodi kako o pitanju jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon što su sklopili sporazum o konverziji valja odlučiti u svakom pojedinom slučaju, a kako je obrazloženo u pasusu o pravnom interesu u istoj odluci.
U tom pak pasusu VSRH navodi kako ostaje kod svoje ranije odluke Rev- 2868/18 o postojanju pravnog interesa kod potrošača koji su konvertirali svoje kredite i tužili na isplatu te kako se kod ovakvih konkretnih zahtjeva za isplatom pravni interes potrošača ne može isključiti te da bi suprotno trebao dokazivati u svakoj parnici tuženik, a što je sada potvrđeno i u novoj revizijskoj odluci VSRH, poslovni broj Rev-18/2018- 2 pa prema tome Vrhovni sud nije naveo kako se navodno pravni interes tužitelja „ne bi mogao isključiti jedino u slučaju“ konverzija koje nisu provedene suglasno ZID ZPK 2015.
VSRH navodi kako se u takvim slučajevima pravni interes nikako ne bi mogao isključiti, a u drugim bi mogao ako tuženik dokaže da takvog interesa nema.
Uostalom, nakon oglednog postupka Vrhovni sud RH je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. izričito naveo kako konverzija kredita nije prepreka utvrđenju ništetnim ugovora o kreditu niti ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, odnosno u Rev-809/2021.
Prema tome u ovoj parnici tuženik ne samo da nije dokazao da tužitelj nema pravni interes već je upravo suprotno sasvim jasno da tužitelj sukladno pravu Unije i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. i Rev-809/2021 od 21.12.2022. ima pravni interes za utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti kao i za ostvarenjem prava temeljem toga, odnosno isplatom i povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliku je korist tuženik stekao u konačnici se očitovao i sudski vještak u svom nalazu i mišljenju iz kojeg jasno proizlazi kako tužitelj konverzijom uopće nije u cijelosti obeštećen zbog čega tuženik nikako ne može dokazati da pravni interes tužitelja ne postoji.
Prema tome u ovoj parnici tuženik ne samo da nije dokazao da tužitelj nema pravni interes već je upravo suprotno sasvim jasno da tužitelj sukladno pravu Unije ima pravni interes za povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliko je korist tuženik stekao u konačnici će se očitovati i sudski vještak u svom nalazu i mišljenju. Tek ukoliko se vještačenjem utvrdi da je tužitelj u cijelosti obeštećen tada bi tuženik uspješno dokazao da pravni interes ne postoji.
Kod takvog stanja stvari u ovoj parnici za pitanje utvrđenja ništetnosti i obeštećenja jedino je važno je li konverzija ispunila uvjet Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača i osigurala povrat sve koristi koju je tuženik stekao, a irelevantno je pritom je li konverzija retroaktivna ili nije, a to je Sud unije jasno izrekao u gore citiranom predmetu C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring.
Tužitelj stoga samo istinitosti navoda ukazuje da tuženik i dalje potpuno pogrešno tumači retroaktivnost konverzije.
Konverzija je naime bila retroaktivna u smislu da je zakon zahvatio ugovore koji su u trenutku stupanja zakona na snagu bili u tijeku. Naime, da nije bilo toga, zakon bi vrijedio od dana stupanja na snagu, 30.9.2015., i odnosio se samo na ugovore o kreditu koji su zaključeni nakon 30.9.2015., dakle ne bi imao nikakvog učinka. Upravo stoga je zakonodavac pribjegao ovoj tzv. prividnoj retroaktivnosti što je uostalom Ustavni sud obrazložio u svojoj odluci U-I-3685/2015 i dr.: „Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, "Temelji prava Europske zajednice" Uvod u ustavno i upravno pravo EZ,
II. hrvatsko izdanje/uredio S, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. - 150.), nije riječ o "pravoj (actual)" nego o "prividnoj (apparent)", odnosno "nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti" kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni.“
Konkretno je to značilo da se ZID ZPK 2015 odnosio i na tužitelja čiji ugovor u trenutku stupanja na snagu zakona još uvijek nije bio ispunjen.
Štoviše, Ustavni sud jasno navodi: „ZIDZoPK-om normirana prava odnosno dužnosti i obveze pojedinih adresata (vjerovnika, potrošača, jamaca) koja proizlaze iz građanskopravnih, poreznopravnih i prekršajnopravnih učinaka konverzije (čija provedba nastupa s danom 30.9.2015. kao danom stupanja na snagu zakona) ostvaruju se i izvršavaju tek nakon stupanja na snagu osporenog zakona pa odredbe koje reguliraju pojedine pravne situacije u njegovoj primjeni djeluju tek pro futuro, a ne povratno.“
Iz citiranog je sasvim jasno kako tuženik pogrešno shvaća pojam retroaktivnosti, odnosno pogrešno shvaća djelovanje Dodatka Ugovora o kreditu, no kao što je rečeno to je za ovaj postupak irelevantno jer je jedino važno je li konverzija ispunila uvjet povrata sve koristi, a irelevantno je pritom za pitanje obeštećenja i to je li Dodatak ugovora nova pravna osnova, radi li se o izravnoj intervenciji zakonodavca ili se radi o volji stranaka itd. itd.., a što dokazuju presude C-118/17, Ć, i C-452/18, Ibercaja Banco.
Potpunosti izlaganja radi, tužitelj ponovno upućuje na suglasnu volju stranaka, a ona je bila takva da zaključe dodatak glavnom ugovoru, što jasnim proizlazi iz samog sadržaja Dodataka ugovora te čl. 1. i čl. 3. istog Dodatka, kao što se upućuje na činjenicu da se tužitelj nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koju mu pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13. Uostalom, čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava koja mu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne: "(1) Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. (2) Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su", odnosno odredu čl. 19.e st. st. 9. ZID ZPK 2015 koji navodi: "(9) Ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente osiguranja plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima bi se derogirala njegova druga prava.
Nakon okončanja oglednog postupka i Općinski sudovi te Županijski sudovi zauzimaju stajalište kako je potrebno utvrditi je li konverzijom banka vratila svu stečenu korist i potrošač potpuno obeštećen te ukoliko nije banke obvezuju na povrat neosnovano stečenog.
Ukazuje se na daljnje presude Županijskih sudova koje se donesene u međuvremenu, a koje potrošačima daju pravo na puno obeštećenje, te pravno shvaćanje zauzeto na sjednici građanskog odijela Županijskog suda u Karlovcu, a također i građanskog odjela Županijskog suda u Zadru od 10.9.2021. i pravno shvaćanje pod poslovnim brojem 6. Su: 7/2021-14 koje glasi: „Potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu.“, te Županijskog suda u Puli na sjednici građanskog odijela od 4.12.2023., koje glasi: „Potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita ima pravo na povrat više plaćenih iznosa s osnova nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli…“.
Nadalje se ukazuje na odluke Županijskih sudova pa tako: Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-52/2023-2 od 7.8.2024., Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-437/2022-2 od 8.1.2024., Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž- 1191/2020-2 od 16.9.2021., Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2614/2019-2 od 23.2.2021., Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-400/2021-2 od 24.3.2021., Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2426/2018-8 od 9.11.2020., Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-4250/2020-2 od 21.12.2020., Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-589/2020-2 od 2.11.2020., Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-2758/2019-2 od 23.11.2020., Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-672/2020-2 od 17.12.2020., Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-514/2019-2 od 14.9.2020., Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-219/2020- 2 od 23.4.2020., Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-1451/2019-4 od 25.5.2020., Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-659/2020 od 18.3.2020., Županijskog suda u Puli, poslovni broj Gž-280/2020 od 27.4.2020., Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-46/2020 od 11.3.2020., Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-365/2020 od 3.4.2020., Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj Gž-317/2020-2 od 10.3.2020., a ukazuje se na i presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3632/2019-24 od 20.8.2020., kao i na presude Općinskih sudova pa tako primjerice, OS u Osijeku, presuda poslovni broj P-746/2019-22 od 9.7.2020., OS u Varaždinu, presuda poslovni broj P-257/19-32 od 26.6.2020., OS u Sisku, presuda poslovni broj P-572/2019-23 od 16.3.2020. i P-267/2019-24 od 23.3.2020., OS u Sisku, presuda poslovni broj 9-P-264/2019-20 od 20.3.2020., OS u Vukovaru, poslovni broj P-577/2019-14 od 25.3.2020., OS u Kutini, presuda poslovni broj P-286/2019-18 od 16.3.2020. godine.
Tužitelj ističe kako je 17.9.2019. godine Vrhovni sud RH, u postupku kolektivne pravne zaštite, tzv. „slučaju Franak“, donio odluku pod poslovnim brojem Rev-2221/18- 11 kojom je potvrdio presudu VTS RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine, a kojom je već ranije potvrđena presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4.7.2013. godine, te je pravomoćno presuđeno kako je valutna klauzula u švicarskim francima nezakonita i ništetna.
Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502.c (dalje ZPP) te Zakonu o zaštiti potrošača čl. 138.a (sada čl. 118., dalje ZZP), ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan uz pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima.
Tužitelj u ovom postupku ima zakonom ustanovljeno pravo koristiti beneficije iz čl. 138. a ZZP-a (numeracija ZZP 09), odnosno čl. 502.c ZPP-a pošto sustav kolektive pravne zaštite služi upravo tome da potrošačima, ovdje tužitelju, olakša zaštitu od nezakonitog postupanja, pogotovo takvog koje traje kontinuirano i na masovnoj razini, kao što je i ovdje slučaj. Kako ovlaštenici podnošenja kolektivne tužbe nisu potrošači te osobe ovlaštene za vođenje tih sporova nisu ovlaštene tražiti kompenzaciju za pojedinog potrošača, upravo zbog toga su i propisane odredbe čl. 138. a ZZP-a, odnosno čl. 502. c ZPP-a, i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena povreda interesa potrošača isti potrošači, ovdje tužitelj, imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih presuda.
Pravno utvrđenje presude poslovni broj P-1410/12, i to pravomoćno, jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, a kod takvog utvrđenja dolazi do propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koje podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih sporova.
Suprotno tumačenje koje promovira tuženik i način na koji bi tuženik vodio ovaj postupak dovodi naprotiv do apsurdnih zaključaka kako zaštita u kolektivnom sporu nema apsolutno nikakvo značenje za potrošača, koji bi sada pored pravomoćne odluke valjda imao ponovno voditi identičan postupak i utvrđivati i dokazivati sve ono što je dokazano u sporu kolektivne pravne zaštite, što je izigravanje i ignoriranje smisla i svrhe samog propisa. Zakonske odredbe nisu same sebi svrha već se iste donose u svrhu i cilju uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa se one trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže, s svrha i cilj propisa kolektivne pravne zaštite je upravo u zaštiti potrošača i obvezujućoj snazi presude kojom je utvrđena povreda na strani trgovca.
Na ovo jasno ukazuju odredbe ZPP-a koje propisuju: Članak 502.c, "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju:
Obvezujuća snaga sudske odluke za ostale sudove Članak 118. "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
O primjeni ovih odredbi u praksi očitovali su se i sudovi u sporu kolektivne pravne zaštite pa tako VTS RH u svojoj presudi poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. godine.
Vrhovni sud RH štoviše u svojoj odluci poslovni broj Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, jasno ukazuje na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu, a istovjetno Vrhovni sud RH utvrđuje i u svojoj revizijskoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020.
U konačnici izravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-2233/2019 od 10.6.2020. po tužbi Raiffeisenbank Austria d.d. i u kojoj odluci je Ustavni sud potvrdio pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH o izravnom učinku presude iz spora kolektivne pravne zaštite te stajalište kako u pojedinačnim parnicama nema potrebe za izvođenjem bilo kakvih dokaza osim dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.
Pojednostavljeno rečeno, presuda TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, u svom pravomoćnom dijelu, kojim je utvrđena ništetnost odredbe o valutne klauzule švicarski franak i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na tuženika, a to je defacto cijela presuda, obvezujuća je za ovaj sud.
Ova presuda potvrđena je odlukom VTSRH poslovni broj Pž-6632/2017 u kojom je potvrđeno nezakonito postupanje tuženika u dijelu u kojem je u ugovor o kreditu ugradio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak koja je cjelokupnu obvezu tužitelja, kako mjesečnu tako i obvezu povrata glavnice, vezala uz špekulativnu valutu švicarski franak, odnosno već je ranije u sporu kolektivne pravne zaštite sudski okončana priča o odredbi o jednostrano promjenjivim kamatnim stopama te je također pravomoćno utvrđeno kako je i ta odredba o kamati, kao cijeni kredita, nezakonita i ništetna, a što je utvrđeno pravomoćnom odlukom VTSRH poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.
Ovom je pak presudom nesporno utvrđeno kako je tuženik unaprijed pripremio i sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja kamatnu stopu kao cijenu i bitan sastojak ugovora o kreditu te je na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet sama enormno porasla i s osnova vezivanja otplate kredita uz valutu švicarski franak, a takvim povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od same glavnice, a sve to je novčano iskazano kao razlika koja je predmet ovog postupka i što daje upravo iznos od koji je tuženik neosnovano stekao od tužitelja.
Tužitelj slijedom iznijetog predlaže da sud u nastavku postupka, odredi prije svega financijsko knjigovodstveno vještačenje, kojim će se utvrditi neosnovano stečeno od strane tuženika dok je izvođenje bilo kakvih drugih dokaza nepotrebno te suprotno izravnim učincima presude iz spora kolektivne pravne zaštite kako je to već gore obrazložio VSRH.
Kako tuženik nije ničim osporio nepoštenost i ništetnost odredbi o valuti švicarski franak to tužitelj na navode tužbe samo nadodaje to kako je u ugovorni odnos s tuženikom, kao visoko stručnom kreditnom institucijom specijaliziranom za poslovanje s novcem, pristupio s načelom povjerenja te ističe kako tada nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika pa je s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa, a tuženik u pogledu sporne odredbe ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak, kao i uostalom odredbe o kamatnoj stopi, nije tužitelju, baš kao niti jednom potrošaču, nije prezentirao nikakav poseban rizik.
Ukoliko jest neka tuženik izvoli to dokazati – a ne dokazuje ničim.
Naprotiv, tuženik se tužitelju kao potrošaču prije svega obratio putem sredstava javnog priopćavanja te reklama za sporni kredit. Radilo se pritom, to ne bi trebalo biti sporno, o organiziranoj medijskoj kampanji u rečenom periodu i to na način da je tuženik ovakav kredit prezentirao kao najbolji i najpovoljniji način rješenja financiranja bilo stambenog pitanja, a tužitelj putem komunikacije koju je tuženik plasirao kroz medije i od strane službenika banke, nije dobio nikakve, a kamoli precizne i potpune informacije, koje bi se odnosile na valutu švicarski franak kao takvu, odnosno tužitelju nije pojašnjeno da se radi o visoko rizičnom proizvodu u kojem je sav rizik prebačen na leđa tužitelja, a niti jedan rizik na stranu tuženika, premda je upravo potpuno informiranje osnovni preduvjet donošenja valjane i informirane odluke koja bi onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za zaključenje ovakvog ugovora.
Sva informacija koju je u ovom smislu tužitelj dobio bila je ta da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit, kredit vezan uz Euro ili kunski. Tužitelju je izričito i rečeno da je kredit siguran te da nema razlog za brigu, a tužitelj naglašava kako je upravo tuženik ocjenjivao i kreditnu sposobnost tuženika dok je istovremeno bio isključivi kreator svih usluga, njihova sadržaja i cijena te je onda opet sam na temelju tih kriterija određivao da li je tužitelj kreditno sposoban i koji kredit je za njega najpovoljniji. Nije se dakle niti u ovom pogledu radilo o nekim vanjskih, objektivnim i nepristranim parametrima i kriterijima nekog tijela već o poslovnom potezu tuženika koji se određujući sam parametre svih proizvoda koje nudi na temelju njih usmjeravao korisnike, pa tako i tužitelja, na određeni proizvod, ovdje CHF indeksirani kredit, a koji je sam tuženik kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć, a pritom tvrdeći kako je taj kredit „ista stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužitelju ionako biti isplaćene kune koje mu trebaju.
Izjednačavanje svih kredita pritom je bilo očito kako kroz reklamnu kampanju tako i individualni pristup tužitelju iako, a s obzirom na rizičnost ovakve vrste kreditiranja, ovakav kredit nikada realno nije mogao imati ovoliku kamatu stopu. Naime, ukoliko je kamatna stopa i odraz rizičnosti klijenta u smislu povrata kredita4, tada je kamatna stopa na ovom i ovakvim kreditima imala biti znatno veća, dakle realno se nije smjela dogoditi od tuženika umjetno stvorena situacija da su potrošači kreditno sposobni za visoko rizični kredit sa špekulativnom valutom švicarski franak, a nisu za nisko rizične kredite u kunama i Eurima. Ističe se kako je dakle sam tuženik svjesno kreirao situaciju u kojoj je nudeći niže kamatne stope na visoko rizični proizvod lažno prikazivao rizik te sam proizvod kao siguran i stabilan. Da je i sama kamatna stopa bila samo instrument kojim se tuženik poslužio samo kako bi lažnim prikazivanjem činjenica tužitelja uopće obvezao na ovaj kredit ukazuje i postupanje samog tuženika koji je kamatnu stopu povećao iznad ugovorene kamatne stope.
Pritom se ističe da je upravo visina kamatne stopa bila i odlučujući element kod ocjene kreditne sposobnosti tužitelja pa u konačnici i kod definiranja cijene kredita pa je samo iz ovog poteza tuženika jasno da je cijeli taj postupak bio lažan kao i da je lažna bila cijena ovog kredita i prezentacija rizičnosti istog kroz nisku, bolje reći nižu kamatnu stopu.
Da je naprotiv tuženik tužitelju tada pružio iti jednu pa makar i minimalnu i relevantnu informaciju o švicarskom franku i što implementiranje takve klauzule u Ugovor znači, tužitelj sasvim sigurno takav ugovor ne bi „ni u ludilu“ sklopio, a zasigurno ne bi ni ostalih najmanje sto tisuća korisnika ovakvih kredita. Kao izvrstan primjer na koji način je tuženik tužitelja morao informirati o rizičnosti ovog proizvoda navodi se Austrijska Narodna Banka (OeNB) te FMA (regulatornu agencija) koje su još 2006. godine jasno i nedvosmisleno, u tiskanoj brošuri Informativni letak o rizicima deviznih kredita koja je bila obvezna za prezentirati građanima prije zaključenja bilo kakvih ugovora o kreditu koji bi bio vezan uz švicarski franak, upozoravali građane na sve rizike i posljedice zaključenja takvih ugovora. Brošura je tiskana u 300.000 primjeraka, a Republika Austrija slijedom gore iznesenog postupanja Austrijske Narodne Banke još 2008. godine zabranila bankama izdavanje kredita vezanih uz CHF.
Ovdje se ponovno napominje kako je tuženik, kao trgovac profesionalac, u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga uostalom obvezuje i čl. 10. ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, ovdje konkretno pogotovo uzevši u obzir neravnopravan položaj dvaju ugovornih strana, kako s aspekta ekonomske moći tako i ekonomskog znanja. Izostanak pružanja relevantnih informacija, a kao informacija ključnih za formiranje i stvaranje informirane odluke tužitelja prema tome teško je kršenje načela ovakvog postupanja. Dovoljno je samo pogledati priloženi Informativni letak i količinu barem osnovnih informacija koje je tužitelj naprosto morao imati pa ih usporediti sa informativnim materijalima koje je tuženik pružao da bi bilo jasno kako je tuženik teško prekršio i postupao suprotno standardima koji se od njega traže. Navedena upozorenja centralne banke Austrije navode već u prvoj rečenici: „Devizni kredit poseban je oblik devizne špekulacije. Sukladno tome raznoliki i visoki su rizici koji ga prate…“
Tužitelj posebno ukazuje kako mu nikada nije prezentiran nikakav, a kamoli realan pregled kretanja tečaja švicarskog franka u odnosu kunu, odnosno na Euro, a kamoli da mu je objašnjeno da se ovdje radi zapravo o posrednoj vezanosti kune za švicarski franak, a preko Eura, i to na način da švicarski franak mijenja vrijednost prema Euru, a onda tek posljedično prema kuni te de je moguće da švicarski franak poraste prema kuni, a da vrijednost kune kao valute te njen odnos prema svim ostalim valutama ostane nepromijenjen. Tuženik je bio dužan prije svega tužitelju pružiti informaciju, i to ključnu, kako je odnos švicarskog franka i kune u periodu kreditiranja bio na povijesnom minimumu. Konkretno tečaj CHF za kunu je vrijeme podizanja kredita bio oko 4,505 kn, odnosno oko 0,60 za Euro, što je bila najniža razina unatrag 10 godina za tu valutu. Jedan pogled na povijesni graf kretanja švicarskog franka jasno ukazuje na stalan rast vrijednosti ove valute sa velikom volatilnošću još od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas pa je jasno da plasiranje kredita na dugi period tuženiku znači jedino i isključivo dobit, a za tužitelja jedino i isključivo ogroman rizik. Ovo je također tuženik bio dužan prezentirati tužitelju.
Povijesno gledano, švicarski franak je u odnosu na američki dolar doživio primjenu od 493,49 %, u odnosu na eurozonu doživio primjenu od 317,09 %, od uvođenja eura 1.1.1999. do danas 71,18%, od uvođenja kune 30.5.1994. do danas sa skokovima 96,75% ili od dana uzimanja kredita do danas sa skokovima do 80,08 %! Toliko o stabilnoj valuti.
Važno je pritom i naglasiti da je ovakvim postupanjem tuženik izigrao i povrijedio odredbe Ustava RH kao i zakonske odredbe (Zakon o HNB-u, čl. 3. i čl. 4.) kojima je regulirana monetarna politika Republike Hrvatske, a kojima se upravo preko Hrvatske narodne banke (dalje HNB) jamči stabilnost cijena, financijskog sustava i domaće valute, kune, i to na način da HNB štiti tečaj domaće valute kune i to isključivo prema EURU.
Tužitelj ukazuje kako ja ova činjenica ključna u primjeni čl. 296. st. 2. ZOO-a i čl. 81., st. 1. i 83. ZZP03, a posebice na to da ista nije tužitelju ikada prezentirana, a upravo je ona bila nužna za ispunjenje obveze potpunog i točnog informiranja od strane tuženika.
Monetarna politika u Republici Hrvatskoj naime zasniva se upravo na tečaju kune prema Euru, kao nominalnom sidru, a o čemu tužitelj citira i sam HNB koji navodi: „Zašto je važno održavati stabilnost tečaja kune? Hrvatska narodna banka održava stabilnost tečaja kune prema euru kako bi mogla ostvariti svoj temeljni cilj, a to je stabilnost cijena. Naime, u visokoeuriziranim gospodarstvima kao što je hrvatsko cijene su osjetljive na promjene tečaja. Uz promjene tečaja vezana su i inflacijska očekivanja stanovništva, koja su osobito izražena zbog loših iskustava s visokom inflacijom na ovim prostorima u prošlosti. Je li se stabilnost tečaja dosad uspješno održavala? Tečaj kune prema njemačkoj marki odnosno euru kretao se u razdoblju od njezina uvođenja 30. svibnja 1994. godine do današnjih dana u rasponu od plus/minus 6% oko prosječnog tečaja ostvarenog u tom razdoblju.“
O svim ovim pitanjima u konačnici se u svojoj presudi Pž-6632/17 izjasnio i VTSRH te je jasno naveo kako potrošačima nisu objašnjeni ni razlozi ni kriteriji na temelju kojih bi oni mogli predvidjeti ukupne ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz ovog ugovaranja.
Tužitelj ističe kako jasnim proizlazi da tuženik općenito, niti neopćenito, nije upozoravao na ništa, a što je razvodno iz bogate arhive reklamnih materijala koje se dostavljaju u prilogu ovog podneska, a iz kojih je sasvim jasno potpuno izjednačavanje kredita u euru i kredita u švicarcima gdje se krediti u švicarcima predstavljaju kao „akcije“ kao „najpovoljniji“ itd., sve usporedno sa osjetno nižom i istaknutom kamatnom stopom.
Osim toga dovoljno je sagledati činjenicu da tuženik je tuženik u reklamnu kampanju ovih visoko rizičnih i nepoštenih kredita uložio gotovo stotinu milijuna kuna. Sukladno provedenim nezavisnim istraživanjima u spornom periodu oglašavanje ovakvih kredita od strane osam poslovnih banaka koje su ih plasirale na tržište pokriva gotovo ukupno četiri tisuće oglasa (3.914) u svim medijima, a pritom je samo tuženik na reklamnu promociju visoko rizičnih i nepoštenih kredita za koje sam zna da su štetni uložio znatna novčana sredstva i bio među vodećih osam banaka po ulaganju u oglašavanje ovih kredita.
Kako tuženik ničim nije ni osporio nepoštenost i ništetnost odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj u tom smislu nema što dodatno argumentirati izvan onog iznijetog u tužbi i ovom podnesku.
Tuženik prigovara i zastari koji prigovor je također neosnovan. Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH dana 30.1.2020. zauzeo pravno shvaćanje o tome da zastarni rok kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, odnosno to shvaćanje glasi:
Ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 323. stavak 1. ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke, a kojom se utvrđuje nepoštenom i ništetnom odredba valuti i odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke. Sasvim je jasno stoga da zastare u ovom predmetu nema.
Tuženik u odgovoru na tužbu ističe i prigovor radi prebijanja koji prigovor je u potpunosti promašen i to na način da je i pogrešno postavljen i potpuno neosnovan. Kao prvo, da bi prijeboj bio osnovan moraju postojati barem dva obveznopravna odnosa iz kojih proizlaze tražbine dvaju strana, dakle može se u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) čl. 195. i 197. ZOO-a, uzajamno obračunavati samo tražbina iz jednog obveznog odnosa sa tražbinom iz drugog obveznog odnosa, a to ovdje nije slučaj pošto postoji samo jedan obveznopravni odnos, onaj između tužitelja i tuženika po ugovoru o kreditu po kojom se i vodi ovaj predmet.
Kao drugo, tuženik uopće nema nikakvo dospjelo potraživanje prema tužitelju, što je pretpostavka prebijanja u skladu s čl. 195. ZOO-a, pa nije jasno ni što bi htio prebijati. Naime, iznos od 2.059,14 Eura koji je tuženik u provedbi konverzije utvrdio kao zakonsku preplatu uopće nije potraživanje tuženika već je to potraživanje tužitelja, odnosno iznos koji je tužitelj više platio u provedbi konverzije. Prema tome ne može tuženik prebijati potraživanje tužitelja sa potraživanjem tužitelja jer je to pogrešno i apsurdno.
Kao treće, sve i da postoji nekakvo potraživanje tuženika prema tužitelju, a ne postoji, ono je u zastari.
Kao četvrto, sve i da postoji nekakvo potraživanje tuženika prema tužitelju, tuženik bi pravo na zateznu kamatu na taj iznos od 2017. godine imao jedino u slučaju da ne postoji Zakon o obveznim odnosima.
Nažalost po tuženika postoji Zakon o obveznim odnosima kao što postoji i odredba čl. 1115. ZOO-a koja propisuje: "Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva."
Tužitelj ni u kojem slučaju nije nikakav nepošteni stjecatelj ičega pa nije jasno odakle tuženiku uopće ideja da bi, pored činjenice što prebija nešto čega nema, na to još i naplatio zateznu kamatu.
Kako je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva to tužitelj ostaje kod prijedloga da se u ovom postupku provede financijsko knjigovodstveno vještačenje i to na način da se vještaku da uputa da, a prema rekapitulaciji na dan provedbe konverzije:
- po danima uplata utvrdi preplatu, više plaćeno po kamati i više plaćeno po valuti, po mjesecima, tako i u ukupnom zbroju, sve uspoređujući kredit sa početnom kamatnom stopom i početnim tečajem, u kunama, sa stvarno plaćanim iznosima u kunama u konkretnom kreditu,
- kod izračuna do 31.12.2013. primjenjuje kao referentnu početnu kamatnu stopu, a od 1.1.2014. godine primjenjuje kao referentnu kamatu od 3,23% kao zakonom propisanu, dakle zakonitu kamatnu stopu,
- pored razlike kamate i valute prikaže i razliku u glavnici, odnosno prikaže koliko je glavnica po ovom kreditu trebala iznositi ukoliko eliminiramo nepoštene odredbe, dakle prema kreditu u kunama prema početnom tečaju i prema početnoj kamatnoj stopi i koliko je glavnica iznosila u kunama nakon što je provedena konverzija te iskaže razliku tih dvaju glavnica,
- utvrdi iznos plaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita.
U podnesku od 02. rujna 2024. god., tuženik navodi da je već u odgovoru na tužbu obrazložio pravne učinke konverzije kredita u skladu s imperativnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15, dalje: ZID ZPK), te je između ostalog ukazao i na odluku Ustavnog suda RH, posl. broj: U-I-3685/15 i dr. od 04.04.2017., koji je ZID ZPK (NN 102/15) ocijenio suglasnim s Ustavom RH, te da ovaj Zakon predstavlja lex specialis u odnosu na opća pravila obveznog prava, a da se svrha i cilj koji se želio postići donošenjem ovog Zakona mogao ostvariti jedino na način da isti ima retroaktivni učinak.
Tuženik je ukazao i na to da je postupak konverzije bio dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u EUR ili nastaviti s otplatom vezanom uz valutu CHF, dok je konverzija bila prisilna za vjerovnike (kreditne institucije) ukoliko se potrošači CHF kredita nakon zaprimljenih ponuda s izračunima odluče za konverziju, slijedom čega se konverzija kredita nije provodila po sili zakona s ex lege učinkom, nego na temelju sporazuma stranaka, i to ovisno o volji dužnika – potrošača.
Upravo zbog navedenog, tuženik je osnovano ustvrdio da je sklapanjem Sporazuma o konverziji, predmet ugovora o kreditu sada ugovoren na drugačiji način nego što je bio ugovoren osnovnim ugovorom, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, pa da tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora sve kada bi odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF i bile ništetne, pa zato niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.
Tuženik je ukazao i na to da je u oglednom postupku Vrhovni sud RH donio rješenje, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020. godine, a sudovi su u skladu s odredbom čl. 502.n st. 1. ZPP-a vezani zauzetim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH.
Međutim, tužitelj svojim navodima iz podneska od 28.08.2024. u potpunosti ignorira pravna shvaćanja iz oglednog postupka koji je završen donošenjem rješenja Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., i koja su obvezna za sve sudove, a u kojem je Vrhovni sud RH jasno i nedvosmisleno obrazložio i učinio nespornim:
-svrhu i cilj donošenja ZID ZPK (NN 102/15) - „Zakon je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize tu svrhu nastojao postići na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR-ima na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u EUR-ima i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR-ima (čl. 19.a do čl. 19.e. ZID ZPK)“, te da „...ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera.“
-da su u skladu sa ZID ZPK (NN 102/15) banke bile obvezne postupiti, ali ne i potrošači od čije je dispozicije zavisilo hoće li se provesti konverzija kredita - „Iz navedenog se može zaključiti da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF.“, te „U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF.”
-da je ZID ZPK (NN 102/15) ocijenjen suglasnim s Ustavom RH - „....valja istaknuti da je ZID ZPK ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona...“.
-da odredbe ZID ZPK (NN 102/15) predstavljaju lex specialis u odnosu na opća pravila obveznog prava, te da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno ex tunc -
„... imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“
-da sporazum o konverziji predstavlja novu pravnu osnovu u skladu s kojom treba riješiti nastali spor - „...taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka
– aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.”
-dao je tumačenje ranije donesenog rješenja Vrhovnog suda RH, posl. broj:
Rev-2868/18 od 12.02.2019. - „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“
-dao je tumačenje ranije donesene presude Suda EU, posl. broj: C-118/17 od 14.03.2019. - „U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Zauzeto je pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena. Ali temeljna učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi .“
-da je proveden zakonom propisan postupak informiranja potrošača (korisnika kredita) prije konačnog prihvaćanja konverzije Ugovora o kreditu - „Način izračuna konverzije propisan je čl. 19.c ZID ZPK, dok je odredbom čl. 19.d propisan postupak informiranja. Tako za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik je dužan izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZID ZPK te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču....“, „Suglasno čl. 19.e ZID ZPK kojim je propisana sama konverzija kredita, banka je kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZID ZPK preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita – potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Također, zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija je bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije. Taj izračun je trebao sadržavati jasan pregled svih promjena, iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR-ima i kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima iz čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZID ZPK, iznos preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZID ZPK ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK ako je on utvrđen.“
-da presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati temelj za utuženo potraživanje - „Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.“
Dosljedno naprijed navedenom, valja zaključiti da u situaciji kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i sklopio Sporazum o konverziji, ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je pravno prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle kao da je takav bio od samog početka.
Isto tako, u odnosu na navode tužitelja glede toga da je Sporazumom o konverziji uređeno isključivo pitanje određivanja kamatne stope i valutne klauzule nakon sklapanja istog, a da njime nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, za istaknuti je sljedeće.
Temeljno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b ZPK, dakle izjednačavanje položaja potrošača ovdje tužitelja s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR, moglo se postići samo tako da se ugovorne strane suglase oko kamatnih stopa za cijelo razdoblje od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja sporazuma o konverziji i o zamjeni valute ugovora za isto to razdoblje, tj. tako da svi učinci konverzije, na temelju sporazuma ugovornih stranaka, djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.
Naime, ako konverzija ne djeluje ex tunc, i ako se njome ne rješava „sudbina“ spornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, zašto bi se onda izrađivao simulirani plan u valuti EUR od trenutka sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu (?!), zašto bi se kamatne stope mijenjale retroaktivno (?!), i konačno zašto bi se i kako bi se utvrđivala preplata po kreditu (?!). Niti na jedno od ovih pitanja nije moguće ponuditi logičan i na materijalnom pravu utemeljen odgovor pođemo li od navoda tužitelja da se sklapanjem Sporazuma o konverziji ne rješava sudbina svih spornih ugovornih odredbi.
Tuženik je ponudu za sklapanje sporazuma o konverziji od 09.11.2015. sa svim potrebnim izračunima dostavio uz odgovor na tužbu. Dakle, tužitelj bio dobro informiran o načinu na koji će se konverzija provesti jer je tuženik predočio tužitelju sve informacije i objašnjenja o tome što je konverzija i na koji način će se Ugovor o kreditu konvertirati, tužitelj je dobio informativni izračun konverzije za potrebe provjere izračuna uz korisničko ime i lozinku putem koje može pristupiti na internetsku stranicu banke, kontakt broj telefona za sve dodatne informacije, kao i pregled uplata po originalnom CHF kreditu, te simulirani otplatni plan kredita u valuti EUR na dan 30.09.2015. iz kojeg je vidljivo kako se mijenjala kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja, odnosno na koji će se način mijenjati kamatna stopa za vrijeme cijelog otplatnog razdoblja prihvaćanjem konverzije, i to sve u skladu s relevantnom odredbom čl. 19.d ZID ZPK (NN 102/15) kojom je propisan postupak informiranja potrošača (korisnika kredita) prije konačnog prihvaćanja konverzije.
Upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom čl. 19.c ZPK došlo je do promjene valute ugovora (valutne klauzule) i kamatnih stopa, ali ne samo od trenutka sklapanja Dodatka o konverziji, već od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu. Štoviše, iznos početno odobrene glavnice sada je izračunat prema tečaju EUR, a osim toga izmijenjena je početno ugovorena kamatna stopa, a početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope) zamijenjeni su novim otplatnim planom u valuti EUR, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate.
Isto tako su promašeni navodi tužitelja da je tužitelj kao potrošač morao sklopiti Sporazum o konverziji. Naime, postupak konverzije kredita bio je dobrovoljan za korisnike CHF kredita, koji su imali mogućnost izbora konvertirati kredit u EUR ili nastaviti s otplatom vezanom uz CHF, dok je konverzija kredita bila prisilna za vjerovnike (banke) ukoliko se potrošači – korisnici CHF kredita nakon zaprimljenih ponuda sa svim izračunima odluče za konverziju, sve to u skladu s odredbama čl. 19.e ZID ZPK (NN 102/15).
U vezi sa svim prethodno rečenim, za slučaj da tužitelj smatra kako je prilikom sklapanja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu bio u zabludi s obzirom na okolnost da je odluka o ništetnosti valutne klauzule u CHF donesena tek 14.06.2018., onda tuženik mora istaknuti da sukladno odredbama čl. 273. u vezi s čl. 230. ZOO-a zabluda glede pobuda za sklapanja naplatnog pravnog posla nije bitna te stoga ne utječe na valjanost pravnog posla. Čak i kad bi bila riječ o bitnoj zabludi, a nije, takav prigovor bio bi bez ikakvog značaja u ovoj pravnoj stvari, s obzirom na to da bitna zabluda pravni posao čini pobojnim, s čim u vezi stranka pravnog posla koja smatra da je bila u bitnoj zabludi, treba ustati s konstitutivnom tužbom radi poništenja pravnog posla poduzetog u bitnoj zabludi.
Dakle, ako tužitelj doista smatra da je bio u bitnoj zabludi, tada je trebao u zakonom određenim rokovima ustati s konstitutivnom tužbom radi poništenja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu. Budući da je to propustio učiniti, kao i to da zabluda glede pobuda za sklapanje naplatnog pravnog posla ne utječe na njegovu valjanost, spomenuti navodi u potpunosti su deplasirani, a Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu valjan je i proizvodi sve pravne učinke kako je to dosad detaljno izloženo.
Identično shvaćanje je zauzeo i Vrhovni sud RH u rješenju, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020. godine.
Tuženik ističe i da se tužitelj potpuno neosnovano poziva na Direktivu 93/13/EEZ od 05.04.1993., jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne može primijeniti. Naime, u skladu s odredbom čl. 267. Ugovora o funkcioniranju EU, tumačenje dvojbenih odredbi prava EU, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda EU.
Sud EU je tumačenje o (ne)mogućnosti primjene Direktive 93/13/EEZ dao u presudi, posl. broj: C-567/20 od 05.05.2022. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom Suda EU koji je više puta ocjenjivao vremensku primjenjivost Direktive 93/13/EEZ u državama članicama EU koje su, poput RH, pristupile u EU nakon 31.12.1994., kad je istekao rok za njezino prenošenje. U skladu s tim tumačenjem Suda EU, Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva na potrošački ugovor o kreditu koji su ugovorne stranke zaključile prije pristupanja RH u EU, dakle nije primjenjiva na ugovore zaključene prije 01.07.2013.
Naime, tumačenje Suda EU iz presude, posl. broj: C-567/20 od 05.05.2022., djeluje erga omnes i obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju norme prava EU koju je već istumačio Sud EU u svojoj presudi. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje prava EU. Imajući na umu da je tumačenje u presudi, posl. broj: C-567/20 od 05.05.2022. ishodio Općinski građanski sud u Zagrebu, očito je da tumačenje iz te presude obvezuje i ovaj sud. Identično shvaćanje o vremenskoj nemogućnosti primjene Direktive 93/13/EEZ na ugovore zaključene prije 01.07.2013., izraženo je u odluci Vrhovnog suda RH, posl. broj: Revd- 3149/20 od 03.11.2021.
U odnosu na već dostavljenu praksu drugostupanjskih sudova, tuženik ovim putem upućuje na presudu Županijskog suda u Varaždinu, posl. broj: Gž-1498/22 od 04.10.2023., kojom je odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan, i to upravo pozivom na obvezujuća pravna shvaćanja zauzeta u rješenju Vrhovnog suda RH, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020.
Nadalje, glede navoda tužitelja koji se odnosi na navodnu razliku glavnice koja je utvrđena konverzijom, tuženik ističe da je u svakom slučaju potpuno promašeno i da to zapravo znači da tužitelj ne priznaje pravne učinke konverzije i sklopljenog Dodatka br. 1. o konverziji ovog kredita.
Tužitelj očito zanemaruje kako novoformirana glavnica nije nastala jednostavnim preračunavanjem iznosa glavnice iz CHF u EUR, nego je nastala izračunom po potpuno novom otplatnom planu, koji je imao potpuno nove kamatne stope za EUR kredite i potpuno različite udjele u anuitetima, različite od početnog otplatnog plana po CHF kreditu.
Konverzija je provedena u skladu s relevantnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., a kojim su određeni ciljevi i učinci konverzije, pa je tako određeno i načelo konverzije iz odredbe čl. 19.b. ZPK. Dakle, novoformirana glavnica je rezultat novog otplatnog plana s novim kamatnim stopama za EUR kredite, dok je glavnica iz početnog otplatnog plana rezultat drugih kamatnih stopa za CHF kredite. Različiti otplatni planovi imaju različite iznose anuitete i različite udjele kamate i glavnice unutar anuiteta, što dovodi do različite dinamike otplate glavnice kredita, zbog čega se te dvije glavnice (po CHF i EUR kreditu) uopće ne mogu uspoređivati.
Povrh toga, treba imati na umu kako tužitelj, iako to nigdje izravno ne ističe, na ovaj način zapravo osporava pravne učinke sporazuma o konverziji kredita kojim su ugovorne stranke dobrovoljno i sporazumno utvrdili ostatak neotplaćene glavnice, a valjanost i pravni učinci tog Dodatka br. 1. o konverziji nepobitni su nakon donošenja rješenja Vrhovnog suda RH, posl. broj Gos-1/19 od 04.03.2020.
Zaključno, tuženik ponovo naglašava da je konverzija bila prisilna za tuženika i nije nastala ex lege učinkom nego tek prihvatom konverzije od strane potrošača - tužitelja, pa je stoga prema mišljenju tuženika sklapanjem Dodatka o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), tužitelj restituiran za nepoštene ugovorne odredbe, jer ga s jedne strane te ugovorne odredbe više ne obvezuju, a s druge strane sve isplate koje je na temelju tih ugovornih odredbi učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete sklopljenim Sporazumom o konverziji, čime je ujedno uspostavljena i narušena ravnoteža u ugovornim odnosima između ugovornih stranaka.
Da je tome tako, a je, proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev- 1151/20 od 23.05.2023., koje je doneseno u postupku po CHF kreditu po kojem je provedena konverzija u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15).
Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik ustraje u navodima da je bespotrebno i neekonomično posebno utvrđivati visinu tužbenog zahtjeva kad se i bez toga zbog provedene konverzije pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev treba u cijelosti odbiti kao neosnovan, dakle zbog nepostojanja pravne osnove.
Međutim, u svakom slučaju tuženik ističe da je tužiteljev prijedlog zadatka vještaku da se za anuitete prema početnom otplatnom planu u razdoblju nakon 01.01.2014. primjenjuje kamatna stopa od 3,23%, pogrešan jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu kamatne stope od 3,23% u početni otplatni plan i posljedično tome smanjivanje početnog anuiteta.
Naime, odredbom čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13), koja je stupila na snagu 01.01.2014., određena je najviša kamatna stopa na način da: „…promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta…“
Dakle, temeljna pretpostavka za primjenu kamatne stope od 3,23% (koja je izračunata sukladno citiranoj odredbi) jest činjenica da je došlo do aprecijacije (rasta) tečaja CHF za više od 20% u odnosu na visinu tečaja na dan plasiranja kredita. Stoga, ako nema aprecijacije tečaja, onda nema ni uvjeta za primjenu te zakonske odredbe i kamatne stope od 3,23%.
S obzirom da je u provedenom (primijenjenom) otplatnom planu, primjenjivan tečaj CHF koji je aprecirao za više od 20%, tu su ispunjeni zakonski uvjeti za primjenu kamate 3,23%, zbog čega se u provedenom otplatnom planu primjenjuje ta kamatna stopa. Međutim, u početnom otplatnom planu, na iznos anuiteta po početnoj kamatnoj stopi primjenjuje se početni tečaj CHF za cijelo vrijeme, koji je cijelo vrijeme isti - fiksan. Stoga, ako je tečaj CHF koji se primjenjuje na izračun obveze tužitelja po početnoj kamati cijelo vrijeme isti - fiksan, to znači da tečaj nije aprecirao (rastao), pa onda nema ni zakonske pretpostavke za primjenu kamatne stope od 3,23% u početni otplatni plan, nego se primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme otplate kredita.
Prema tome, na visinu početnog anuiteta ne može se primjenjivati kamatna stopa od 3,23% za razdoblje nakon 01.01.2014., nego se i dalje treba primjenjivati početno ugovorena kamatna stopa i početno ugovoreni anuitet, zato što se na početni anuitet primjenjuje početni fiksni tečaj CHF! Dakle, tužitelj u podnesku od 28.08.2024., protivno odredbi čl. 3. ZID ZPK (NN 143/13) traži da se primijeni kamatna stopa od 3,23% na početni anuitet po fiksnom tečaju gdje nema aprecijacije (rasta) tečaja nego je tečaj cijelo vrijeme isti, odnosno fiksan, što znači da je takav tužiteljev prijedlog zadatka vještaku pogrešan i pravno neutemeljen.
Također, tuženik smatra potrebnim ponoviti svoje navode iz točke XIV. odgovora na tužbu da je, ukoliko se u ovoj pravnoj stvari izvede po tužitelju predloženi dokaz financijskim vještačenjem (čemu se tuženik dosljedno protivi zbog provedene konverzije kredita), radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno da vještak u nalazu i mišljenju iskaže i tzv. negativne razlike, odnosno razlike kada je tužitelj plaćao manje iznose od onih koje je trebao plaćati prema početnim parametrima, odnosno da te razlike ne prikazuje kao 0,00 EUR / 0,00 kn jer je to matematički neispravno. Sve ovo tim više budući je u međuvremenu Vrhovni sud RH rješenjem, posl. broj: Rev-1277/22 od 08.03.2023., ukinuo drugostupanjsku presudu zbog tzv. negativnih razlika i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
Slijedom svega dosad navedenog, tuženik ustraje u prijedlogu da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na snošenje troškova postupka sa zateznom kamatom po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva radi isplate neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a.
Rješenjem ovog suda posl. br. P-1976/2020 od 18. listopada 2024. god., odbačen je uslijed nedostatka pravnog interesa deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi čl. 2, čl.10 i čl. 11 predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 44797/06 od 12. 06. 2006. god., (valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa).
Osim toga, Presudom ovog suda posl. br. P-1976/2020 od 18. listopada 2024. god., odbijen je kao neosnovan deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe čl. 12 predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 44797/06 od 12. 06. 2006. god., (naknada za prijevremenu otplatu kredita), kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iz istog osnova (povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita), a budući da je u konkretnom slučaju među strankama sukladno odredbama ZIDZPK/15, provedena konverzija predmetnog Ugovora o kreditu, sklopljenim Dodatkom br. 1 ugovoru o kreditu, a kojega tužitelj kako navodi, uopće u ovoj parnici ne osporava, te da tužitelj stoga ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanje preplaćenog s osnova ugovorene promjenjive kamatne stope i ugovorne valutne klauzule u CHF, odbijen je kao neosnovan i kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iz osnova povrata preplaćenog uslijed ugovorene promjenjive kamatne stope i ugovorne valutne klauzule u CHF.
Rješenjem Županijskog suda u Puli pol. br. Gž-52/2025-4 od 04. lipnja 2025. god., prihvaćena je žalba tužitelja, ukinuto rješenje i presuda ovog suda posl. br. P- 1976/2020 od 18. listopada 2024. god., i predmet vraćen ovom sudu na novo suđenje.
Stranke su zatražile parnični trošak.
U dokazne svrhe sud je pregledao Zahtjev za povrat sredstava od 09.04. 2018. god., Pismo namjere od 23. 01. 2018. god., Univerzalni nalog za plaćanje od 23. 01. 2018. god., Računovodstveno-financijsko vještvo OU oecc. Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo od 17. 04. 2019. god., Račun G 31/1/2 od 25. 04. 2019. god., Otplatni plan od 27. 03. 2019. god., Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 44797/06 od 12. 06. 2006. god., Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 44797/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 03. 03. 2016. god., Izračun EKS-a i Otplatni plan za ugovor broj 261293 za razdoblje od 14. 03. 2016. do 10. 06. 2024. god., Otplatni plan od 27. 03. 2019. god., Izračun EKS-a i Otplatni plan za ugovor broj 44797/06 za razdoblje od 27. 06. 2006. do 10. 06. 2024. god., Izvod sa tekućeg računa Splitska banka d.d. br. 40161996000 00 za razdoblje od 27. 06. 2006. do 13. 03. 2019. god., Izvod sa tekućeg računa Splitska banka d.d. br. 40161996000 00 za razdoblje od 01. 03. 2016. do 19. 05. 2017. god., Obavijest Splitska banka d.d. od 09. 11. 2015. god., Otplatni plan za razdoblje od 27. 06. 2006. do 10. 06. 2024. god., Pregled uplata za razdoblje od 10. 07. 2006. do 11. 09. 2015. god., Obavijest od 09.11.2015. god., uz priloženi nacrt Dodatka Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, Otplatni plan za razdoblje od 27.06.2006. god. do 11.06.20204. god., Pregled uplata za razdoblje od 10.07.2006. do 11.09.2015. god., Sporazum o korištenju pretplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutne klauzule od 02.03.2016. god., Izvadak sa računa br. 01011038394 00 od 05. 07. 2024. god., Tarifu naknada za poslove s građanima – primjena od 28.11.2017. god., Presudu Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-1487/2022-3 od 06. listopada 2022. god., Presudu Županijskog suda u Varaždinu posl.br. 24 Gž-244/2019-5 od 14. lipnja 2023. god., Presudu i rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. god., Presudu Visokog trgovačkog suda RH br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god., Presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda RH br. 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god., Presudu Vrhovnog suda RH br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. god., Odluku Ustavnog suda RH br. U-III-2233/2019 od 10.06.2020. god., Informacije o rizicima deviznih kredita, Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-809/2021-2 od 21. prosinca 2022. god., i br. Rev-18/18-2 od 26.svibnja 2020. god., Rješenje Županijskog suda u Zadru posl.br. 5 Gž-1191/2020-2 od 16. rujna 2021. god., Presudu Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021. god., Presudu Županijskog suda u Splitu posl.br. Gž-400/2021-2 od 24. ožujka 2021. god., i br. Gž-2426/2018-8 od 09.11.2020. god., Presudu Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-4250/2020-2 od 21. prosinca 2020. god., Presudu Županijskog suda u Vukovaru posl.br. Gž-589/20-2 od 04. studenog 2020. god., Presudu Županijskog suda u Osijeku br. Gž-2758/2019-2 od 23.11.2020. god., Rješenje Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-672/2020-3 od 17. prosinca 2020. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Karlovcu posl.br. Gž- 52/2023-2 od 07. kolovoza 2024. god., Presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. 12 Gž-1498/2022-2 od 04. listopada 2023. god., i Rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-1151/2020-2 od 23. svibnja 2023. god., Vještvo stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. od 29. listopada 2025. god., Dopunu vještva stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. od 04. ožujka 2026. god., te izveo dokaz saslušanjem tužitelj ana raspravnom ročištu dana 21. svibnja 2026. godine.
Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.
Prigovor radi prebijanja nije osnovan.
Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).
U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).
Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st. 2).
Među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i prednika ovdje tuženika, na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže predniku tuženika prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.
Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.
Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i prednik tuženik u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.
Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem. U odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), propisano je da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).
U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, između ostalih i prednika ovdje tuženika, ali u kojem kolektivnom sporu osim naprijed navedenog, nije utvrđeno da bi potrošački Ugovori o kreditu u kojima je korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ništetna i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, bili nepošteni, odnosno ništetni u cijelosti.
Po ocjeni ovog suda nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih dijelova odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se tužitelj obvezao tuženiku platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora, kao i u dijelu u kojem se ugovora tzv. valutna klauzula u CHF-u, a koje odredbe po ocjeni ovog suda nisu bitni sastojci predmetnog Ugovora o kreditu, predmetni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 44797/06 od 12. 06. 2006. god., sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da nominalna kamatna stopa iznosi 4,20 %, (toč. 5.1. Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita, kao i u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da tužitelju prednik tuženika odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.980,00 CHF, a oji se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita (toč. 2.1. i 2.2. Ugovora).
U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).
Tužitelj tijekom postupka osnovno ističe da je neosnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi i iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev
– 2245/2017 od 20. ožujka 2018. god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021.godine.
Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 07. svibnja 2019. god., dakle sve tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.
Međutim, ovaj sud je cijenio da tuženik tijekom postupka osnovano ističe da tužitelj nema pravne osnove za vođenje ove parnice budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su ugovorne stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor, i to s važenjem ex tunc.
Ovaj sud je cijenio da tuženik osnovano upućuje na odredbu čl. 19.a st. 1. alineja 3. ZID ZPK (NN 102/15) koja propisuje da se ovim Zakonom uređuje odnos između vjerovnika i potrošača: „u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu“ denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa da je dakle, kada je tužitelj prihvatio ponudu tuženika i konvertirao CHF kredit, predmetni Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF pravno prestao postojati, i to kao da ga nikada nije ni bilo, a nastao je novi ugovorni odnos, tj. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR s važenjem ex tunc, dakle kao da je takav bio od samog početka.
Nadalje je ovaj sud cijenio da se tužitelj stoga u konkretnom slučaju ne može s uspjehom pozivati na nemogućnost konvalidacije kako ništetnog ugovora, tako i ništetne ugovorne odredbe, a osim toga, u konkretnom slučaju se niti ne radi o ništetnom ugovoru o kreditu kada se imaju uvidu citirane odredbe čl. 324 st. 1 ZOO-a.
Ovaj sud je smatrao da tuženik stog osnovano ističe kako tužitelj nema pravne osnove, a niti interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15) konvertiran u EUR kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke, jer se radi o pravno nepostojećim ugovornim odredbama.
Nadalje je ovaj sud smatrao da se tuženik osnovano poziva i na činjenicu da je u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), u postupku provođenja konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tužitelj sukladno odredbi čl. 19.e st. 5. prihvatio konverziju kredita nakon čega je s tuženikom sklopio Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak br. 1.) kojim je provedena konverzija, te da se u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, provodi na način da se položaj potrošača, ovdje tužitelja, izjednači s položajem u kojem bi tužitelj bio da je od početka koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR, a što dosljedno znači da konverzija kredita i svi učinci konverzije djeluju od trenutka sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, dakle ex tunc.
Isto tako je ovaj sud smatrao da tuženik s pravom ističe kako je sklapanjem Dodatka br. 1. dosljedno provedeno načelo konverzije kredita iz odredbe čl. 19.b ZID ZPK, te da je upravo zato što konverzija djeluje ex tunc, u skladu s odredbom čl. 19.c ZPK, došlo do promjene, i to ne samo valutne klauzule na način da je iznos početno odobrene glavnice sada izračunat prema tečaju EUR, već je izmijenjena i početno ugovorena kamatna stopa, početno utvrđeni otplatni plan i sve njegove izmjene (dakle i kamatne stope), koje su zamijenjene novim otplatnim planom, pa su dosljedno i svi iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka konvertirani u EUR po tečaju na dan uplate.
S pravom je tuženik po ocjeni ovog suda upirao i na to da među strankama nije sporno da je predmet ugovora o kreditu sklapanjem Dodatka br. 1. ugovoren na drugačiji način nego što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, pa da stoga sporazum stranaka o konverziji kredita predstavlja novu pravnu osnovu kojom su stranke odredile svoja uzajamna prava i obveze, uslijed čega tužitelj nema osnova, pa time niti prava potraživati bilo kakvu isplatu temeljem osnovnog ugovora, pa da iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje.
Konačno, ovaj sud je cijenio da tuženik osnovano ističe i to da je tužitelj svojom slobodnom voljom prihvatio ponudu tuženika, što nije bio obvezan, i sklopio sporazum kojim je konverzija kredita dosljedno provedena, pa se onda prava i obveze ugovornih stranaka moraju prosuđivati isključivo i jedino u skladu sa sklopljenim Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu, te da niti jednim zakonskim propisom tužitelj nije bio ograničen u mogućnosti izmjene već sklopljenog ugovora, bilo da ta izmjena važi pro futuro, ili s retroaktivnim učinkom, kao što je ovdje slučaj, ali kada je na tu izmjenu dobrovoljno pristao ne može se više pozivati na eventualnu ništetnost spornih ugovornih odredbi, jer pravno one više niti ne postoje.
Ovaj sud je prihvatio i pravno stajalište tužitelja kada navodi da je tužitelj ukoliko doista smatra da je bio u bitnoj zabludi prilikom sklapanja Dodatka br. 1 predmetnog Ugovor o kreditu, tada trebao u zakonom određenim rokovima ustati s konstitutivnom tužbom radi poništenja Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, a što je propustio učiniti, te da zabluda glede pobuda za sklapanje naplatnog pravnog posla ne utječe na njegovu valjanost.
Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C- 567/20 u rješenju posl.br. Gos 1/2019, zauzeo je i potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK/15, tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata (Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine - ogledni postupak).
Naime, pravna stajališta VSRH izražena u rješenju posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj sljedeća: Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 44797/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 03. 03. 2016. god., kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom br. 1 Ugovora o kreditu br. 44797/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 03. 03. 2016. god., sklopljenim između tužitelja i pravnog prednika tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnima odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te je stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.
Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019, je rješenjem od 04. ožujka 2020. god., odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava, da li je Sporazum o konverziji sklopljen osnovom Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Nadalje, ovaj sud je cijenio da Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU, a iz čega jasno proizlazi da je konverzija kredita tužiteljice iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZID ZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti.
Tužitelj se tijekom postupka pozivao na čitav niz sudskih odluka čija obrazloženja sadržavaju njegova pravna stajališta koja iznosi tijekom postupka, ali bi se isto tako i tuženik mogao pozivati na još veći broj sudskih odluka koje idu u prilog njegovih pravnih stajališta, kao i stajališta ovog suda, i to primjerice presudu Županijskog suda u Splitu, Gž-2460/17 od 04.03.2020., presudu Županijskog suda u Puli, Gž-9/19 od 16.03.2020., presudu Županijskog suda u Puli, Gž-925/17 od 20.03.2020., presudu Županijskog suda u Karlovcu, Gž-73/19 od 28.04.2020., presudu Županijski sud u Sisku, Gž-604/17 od 08.05.2020., presudu Županijskog sud u Splitu, Gž-2427/18 od 10.06.2020., presudu Županijskog sud u Varaždinu, Gž-1658/18 od 07.12.2020., presudu Županijskog suda u Varaždinu, Gž-244/19 od 14.06.2023., presudu Županijskog suda u Splitu, Gž- 1285/2022 od 5.07.2023., presudu Županijskog suda u Splitu, Gž- 592/2023 od 12.07.2023., presudu Županijskog suda u Splitu, Gž-257/2023 od 6.07.2023., presudu Županijskog suda u Varaždinu, Gž- 1780/19 od 07.07.2020., presudu Županijskog suda u Varaždinu, Gž-1938/19 od 19.05.2020., presudu Županijski sud u Dubrovniku, Gž-706/19 od 29.04.2020.
Ovaj sud je potom citirao pravna stajališta sadržana u obrazloženju presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 1487/22 od 06. 10. 2022. god., i u obrazloženju presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 244/19 od 14. 06. 2023. godine.
Osim toga, Županijski sud u Varaždinu primjenjujući pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 07. lipnja 2023. godine, jednoglasno je donio sljedeći zaključak: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“, ustvrdivši kako je očigledno da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.
Slijedom svega navedenog, ovaj sud je u potpunosti prihvatio pravna stajališta sadržana u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020., te presudama Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 1487/22 od 06. 10. 2022. god., i Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž 244/19 od 14. 06. 2023. god., cijeneći da ih valja ujednačavajući sudsku praksu u svrhu osiguranja jedinstvene primjene Zakona i ravnopravnosti građana, primijeniti i u konkretnom slučaju, a sve budući da su temeljem istih pravnih stajališta donijete pravomoćne sudske odluke u predmetima radi utvrđenja i isplate iz istog činjeničnog i pravnog osnova, te imajući u vidu da sudovi u konkretnom slučaju nemaju zakonskih ovlasti za donošenje svoje odluke primjenom načela pravičnosti.
Ovaj sud je potom ustvrdio da tužitelj dakle, nema pravnog osnova za vođenje ove parnice, budući je kredit s valutnom klauzulom u CHF na koji se tužitelj poziva, u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), koji je stupio na snagu dana 30.09.2015.g., konvertiran u eurski kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor i to s važenjem ex tunc.
Osim toga, tužitelj tijekom postupka nije osporavao sadržaj sklopljenog Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu br. 44797/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 03. 03. 2016. god., a i sam je tijekom postupka isticao da se monetarna politika u RH zasniva upravo na tečaju Kune prema Euru, kao nominalnom sidru, a o čemu citira i sam HNB koji navodi: "Zašto je važno održavati stabilnost tečaja Kune? Hrvatska Narodna Banka održava stabilnost tečaja Kune prema Euru kako bi mogla ostvariti svoj temeljni cilj, a to je stabilnost cijena. Naime, u visokoeuriziranim gospodarstvima kao što je hrvatsko cijene su osjetljive na promjene tečaja. Uz promjenu tečaja vezana su i inflacijska očekivanja stanovništva koja su osobito izražena zbog loših iskustava s visokom inflacijom na ovim prostorima u prošlosti. Je li se stabilnost tečaja dosad uspješno održavala? Tečaj Kune prema njemačkoj marki, odnosni Euru kretao se u razdoblju od njegova uvođenja 30. svibnja 1994. godine do današnjih dana u rasponu od plus/minus 6% oko prosječnog tečaja ostvarenog u tom razdoblju."
Konačno, tužitelj je i i sam isticao da je jedina i osnovna svrha konverzije bila da se simulacijom otplate kredita u fiktivnom Euro kreditu dobije iznos nove glavnice u Euru, u protuvrijednosti u kunama, dakle jedino s ciljem izjednačavanja položaja korisnika kredita s onim položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti Euro, što je uostalom jasno propisano čl. 19.b. ZID ZPK 2015, a što je uostalom jasno i već utvrdio sam Vrhovni sud RH, u odluci Rev-2868/18-2 od 12.2.2019.
Ovaj sud nije mogao prihvatiti pravno stajalište tužitelja kada navodi kako nikakva zakonska regulativa, pa onakva kakva je propisana ZID ZPK 2015, ne može imati za posljedicu učinak u smanjenju prava koja joj pripadaju na temelju Direktive 93/13, odnosno Zakona o zaštiti potrošača, a čiji je imperativ uspostava početne pravne i činjenične situacije eliminiranjem nepoštenih odredbi, a osobito povrata sve koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužitelja, a upravo temeljem tih odredbi, te da konverzijom kredita nije udovoljeno zahtjevu Zakona o zaštiti potrošača, u skladu s tumačenjem prava Unije, koja zahtjeva potpunu restituciju i povrat u stanje kao da nepoštenih odredbi nema. Konverzijom da je naime, i to uvažavajući efekte konverzije u umanjenju glavnice, tužitelj još uvijek ostao oštećen upravo za utuženi iznos jer ga konverzija nije dovela u početni pravni i činjenični status u kakvom bi bo na dan 30.9.2015., kao dan kada je konverzija provedena, niti u status u kakvom bi bio u slučaju ništetnosti ugovora o kreditu, pa da prema tome on nije u cijelosti obeštećen.
Naime, po ocjeni ovog suda intencija donošenja Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, svakako nije bila isključivo konverzija kredita, odnosno da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, već je intencija svakako bila i obeštećenje korisnika kredita u valuti CHF, a koje obeštećenje je tužitelji nesumnjivo prihvatio sklapajući sa pravnim prednikom tuženika priloženi Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 44797/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 03. 03. 2016. godine.
Tužitelj je dakle, po ocjeni ovog suda sklapanjem predmetnog Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu br. 44797/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 03. 03. 2016. god., prihvatio ne samo konverziju kredita, već i obeštećenje u vidu izjednačavanja svojega statusa korisnika kredita sa statusom korisnika kredita koji je istoga dana sa prednikom tuženikom sklopio identičan Ugovor o kreditu, ali sa ugovorenom valutnom klauzulom u EUR-ima, te se je na taj način prešutno (konkludentnom radnjom) odrekao od obeštećenja kojega potražuje u ovom postupku, a koje ima u vidu početno ugovorenu nominalnu kamatnu stopu i početni prodajni devizni tečaj za CHF na dan korištenja kredita. U protivnom bi svaki korisnik kredita koji je tijekom spornog razdoblja sa prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u bilo kojoj stranoj valuti, ostvarivao pravo na obeštećenje kakvo potražuje tužitelj u ovom sporu, a koje ima u vidu početno ugovorenu nominalnu kamatnu stopu i početni prodajni devizni tečaj za CHF na dan isplate kredita. Nadalje, u odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita (tzv. izlazna naknada), ovaj sud je cijenio da tuženik osnovano ističe da tužitelj radi utvrđivanja ove činjenice nije pružio nijedan dokaz, niti je obrazložio zbog čega bi ugovaranje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita bilo ništetno, te da sporna ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a, jer ugovaranje ove naknade ne predstavlja supstituiranje prihoda od kamata za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti (a koji prihod tuženik nesumnjivo gubi prijevremenom otplatom-zatvaranjem kredita), već predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, pa stoga ova ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
Rješenjem ovog suda posl. br. P-1976/2020 od 18. listopada 2024. god., odbačen je uslijed nedostatka pravnog interesa deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi čl. 2, čl.10 i čl. 11 predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 44797/06 od 12. 06. 2006. god., (valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa).
Presudom ovog suda posl. br. P-1976/2020 od 18. listopada 2024. god., odbijen je kao neosnovan deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe čl. 12 predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 44797/06 od 12. 06. 2006. god., (naknada za prijevremenu otplatu kredita), kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iz istog osnova (povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita), a budući da je u konkretnom slučaju među strankama sukladno odredbama ZIDZPK/15, provedena konverzija predmetnog Ugovora o kreditu, sklopljenim Dodatkom br. 1 ugovoru o kreditu, a kojega tužitelj kako navodi, uopće u ovoj parnici ne osporava, te da tužitelj stoga ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanje preplaćenog s osnova ugovorene promjenjive kamatne stope i ugovorne valutne klauzule u CHF, odbijen je kao neosnovan i kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iz osnova povrata preplaćenog uslijed ugovorene promjenjive kamatne stope i ugovorne valutne klauzule u CHF.
U obrazloženju ukidnog Rješenja Županijskog sud au Puli posl. br. Gž-52/2025- 4 od 04. lipnja 2025. god., navodi se da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog Ugovora o kreditu broj 44797/06 od 12. lipnja 2006., te restitucijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF), jednostrane izmjene redovne kamatne stope i obveze korisnika kredita na plaćanje naknade u slučaju prijevremene otplate kredita prema aktu kreditora, koje su odredbe sadržane u čl. 2., 10. a (1.), d (1.,2.,3.,4.), 11. i 12.1. tog Ugovora, a u odnosu na koji su stranke 3. ožujka 2016. sklopile Dodatak 1 u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine" broj 102/2015. (dalje: ZID ZPK15).
Pritom, nije sporno da je Ugovor br. 44797/06 koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o jednostranom određivanju promjenjive redovne kamate po tuženiku zaključen 12. lipnja 2006. (i odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita); da je Dodatak 1 tom Ugovoru zaključen 3. ožujka 2016. prema Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015., dalje ZID ZPK15); da se tužitelj u tužbi i u postupku pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je u dijelu toč. 6. izreke utvrđeno da su tuženica i ostale banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna; da je reviziju protiv te odluke, između ostalih i tuženice, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broja Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio; da se tužiteljica pozivala i na pravna utvrđenja pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno i da su tuženica i ostale banke, u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu, kao trgovci, potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009., dalje ZZP/07) i to čl. 96. i 97. te Zakona o obveznim odnosima; da je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broja Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio reviziju tuženice protiv drugostupanjske presude u tom dijelu; da je navedenim presudama, kojima je prihvaćen zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a utvrđeno kako su postupanjem i propuštanjem tuženice povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi i da je u tom slučaju sud vezan za ta utvrđenja, tako i u ovoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv tuženice prema odredbi čl. 502.c ZPP-a.
Prvostupanjski sud odbacio je rješenjem tužbu tužitelja u navedenim dijelovima, uz zaključak kako tužitelj nema pravnog interesa ni pravne osnove za vođenje predmetne parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK15 konvertiran u EUR kredit Dodatkom tom Ugovoru, slijedom čega su osnovni ugovor stranke suglasno izmijenile glede valutne klauzule i primijenjenih kamatnih stopa s važenjem ex tunc i glede načina promjene kamatne stope nakon provedene konverzije, tako da sporne ugovorne odredbe, suglasnom voljom ugovornih stranaka više nisu na snazi i ne proizvode nikakve pravne učinke (radi se o pravno nepostojećim ugovornim odredbama).
Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita (tzv. izlazna naknada) iz čl. 12., 12.1. Ugovora, zaključivši da tužitelj radi utvrđivanja te činjenice nije pružio ni jedan dokaz niti obrazložio zbog čega bi ugovaranje naknade za prijevremeno zatvaranje kredita bilo ništetno, ali i zbog provedene konverzije. Ocjenjuje kako ta ugovorna odredba nije u suprotnosti niti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a jer ugovaranje ove naknade ne predstavlja supstituiranje prihoda od kamata za vrijeme od dana prijevremenog vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, već sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, a zbog čega ta ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Posljedično je odbio i zahtjev za traženu restituciju.
Takve odluke prvostupanjskog suda nisu pravilne ni zakonite i to već zbog počinjenih bitnih povreda odredaba postupka.
Žalitelj osnovano ističe da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a na koju i ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Naime, osnovano tužitelj tvrdi da je sud prvog stupnja u obrazloženju rješenja i presude naveo dijelove drugih odluka, tako i gotovo cijelo obrazloženje jedne drugostupanjske presude (od 57. do 68. stranice presude), tako da se ne zna točno što je obrazloženje (što su razlozi suda prvog stupnja), a što su razlozi drugostupanjskog suda izraženi u drugim postupcima. Stoga, žalitelj osnovano u žalbi tvrdi da je pobijana odluka nerazumljiva te da nije jasno koji su od iznesenih razloga navedenih u pobijanim odlukama razlozi prvostupanjskog suda pa se ta odluka ne može ispitati. Također, da u odlukama nisu izneseni svi potrebni razlozi o odlučnim činjenicama. Dijelom je tome tako i iz razloga što prvostupanjski sud u obrazloženju prenosi i gotovo cjelovite podneske stranaka, što također značajno doprinosi nerazumljivosti prvostupanjske odluke. Već je zbog počinjenja spomenutih bitnih povreda odredaba parničnog postupka prema odredbi čl. 369. st. 1. ZPP-a ukinute prvostupanjske odluke i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na novo suđenje.
Sud zaključuje i kako tužitelj nije pružio ni jedan dokaz o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita, iako iz odluke ne proizlazi da je uzeo u obzir i analizirao tvrdnje tužitelja o razlozima ništetnosti te odredbe, sve u vezi s predloženim dokazima u tom smislu (sve prema tužbi). Također, nejasna je konstatacija prvostupanjskog suda da spomenuta naknada predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa povezanih s prijevremenom otplatom kredita jer ne navodi na temelju čega tako zaključuje. Zato i u ovom dijelu, kao i u dijelu tražene restitucije odluka nema potrebne razloge o odlučnim činjenicama.
Sud prvog stupnja počinio je i bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 187. st. 2. i čl. 288. st. 1. ZPP, a na koju sadržajem žalbe ukazuje žalitelj, odbacivši pobijanim rješenjem tužbu tužitelja za utvrđenje da su spomenute odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj promjeni kamatne stope po tuženiku, ništetne i bez pravnog učinka, ali i pogrešno zaključivši da za te zahtjeve tužitelj nema pravni interes (čl. 187. st. 2. ZPP).
Naime, protivno tom zaključku, tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za podnošenje takve tužbe, neovisno o tome što je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu odlučeno i pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. „kolektivnom sporu“ (na koje se tužitelj poziva u tužbi), budući da sada u pojedinačnom postupku, kakav je i aktualan, s obzirom na činjenicu da na temelju tih utvrđenjia, kondemnatornim zahtjevom traži i ostvarenje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada. Postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom cijeni se prema okolnostima svakog konkretnog slučaja te u vezi s time određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist (tako npr. i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-735/2014).
Počinjene povrede postupka dijelom su rezultat i pogrešnog materijalnopravnog stava prvostupanjskog suda o učincima provedene konverzije po strankama prema ZID ZPK15 i Dodatku 1.
Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., koje prihvaća i ovaj sud, sporazum o konverziji (Dodatak) sklopljen na osnovi ZID ZPK15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, to ne znači da je u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK15, isključeno zahtijevati isplatu više plaćenih iznosa na temelju utvrđene ništetnosti odredbi Ugovora (u konkretnom slučaju o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenih između tužitelja, kao potrošača i tuženika, banke, kao davatelja kredita. Iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je sporazum o konverziji valjan i u slučaju kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe Ugovora.
Valja istaknuti da korisnik kredita (potrošač), sklapanjem dodatka Ugovoru po pravilima ZID ZPK15, ne gubi pravni interes ni zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev 809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019., koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK15, a kakva je situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je dogovoreno zaključenje posebnog sporazuma o raspolaganju preplatom u skladu s čl. 19.c st, 1, toč. 5. podtočka 1. ZID ZPK15, ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne.
U odnosu na zaključak suda prvog stupnja o nedopuštenosti i neosnovanosti zahtjeva tužitelja zbog činjenice da je s tuženikom sklopio navedeni Dodatak Ugovoru, u skladu s odredbama ZID ZPK15, valja istaknuti da, suprotno takvom zaključku, po ocjeni ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK15 (Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK15, i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. To i iz razloga jer odredbama ZID ZPK15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi čl. 19.b ZID ZPK15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
Dakle, sklapanje navedenog sporazuma utemeljenog na odredbama čl. 19.c ZID ZPK15 mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita, i prilikom njegovog sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je prethodno bila narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
Pritom, u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda prema kojem su sklapanjem navedenog Dodatka otklonjene sve pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, valja ukazati na odredbu čl. 19.c st. 1. toč. 2. ZID ZPK15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF pa bi time, prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke, trebalo voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
To proizlazi iz navedene zakonske odredbe i kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu s valutom CHF i tečaj ove valute mogli su biti jedino poznati potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije, kada je dolazilo do njihove promjene.
Valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom Ugovoru, sklopljenim prema odredbama ZID ZPK15 uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog, ali ne i one prethodno ugovorene nepoštenim postupanjem banaka. Pritom, iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla tih svojih prava, a koja u ovom postupku zahtijeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK15, već je, suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP-a propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ona mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom čl. 19.e ZID ZPK15 u kojoj, kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegovog sklapanja, a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK15 korisnik kredita bio u mogućnosti odbiti sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija bila upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna, budući da im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv, a sklapanjem tih sporazuma prema odredbama ZID ZPK15 potrošači su spašavali svoju egzistenciju.
Pravo potrošača koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK15 da, nakon sklapanja tog sporazuma, traži povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK15) i to po pravilima o stjecanju bez osnove, u skladu je s pravnim shvaćanjem ovog suda izraženog u presudi poslovni broj: Gž-942/2021- 2 od 30. studenog 2021., ali i pravnim shvaćanjem zauzetim na njegovoj sjednici Građanskog odjela 4. listopada 2021.
Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda, valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava, na način da je ugovorno izmijene pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegovog slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena (što je na sudu da provjeri) te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud zbog počinjenih bitnih povreda odredaba postupka i navedenog pogrešnog materijalnopravnog pristupa, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, valjalo je prihvatiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 369. st. 1. i 380. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao izreci ovog rješenja.
Prvostupanjski sud će u nastavku postupka pravilno i potpuno raspraviti zahtjev tužitelja, uvažavajući i sve istaknute prigovore tuženika tijekom postupka. Odgovarajućim vještačenjem po vještaku financijske struke će utvrditi, a budući da navedene ugovorne odredbe ipak smatra ništetnima, kako to tvrdi i tužitelj (pozivom na navedena pravna shvaćanja iz tzv. sporova o kolektivnoj zaštiti potrošača) je li, uz primjenu navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tuženik od njega više naplatio određeni novčani iznos, koji u ovom postupku zahtijeva da mu isplati po pravilima o stjecanju bez osnove te će, nakon toga, utvrditi je li mu tako utvrđeni novčani iznos (više plaćen uz primjenu navedenih ugovornih odredbi) u cijelosti ili djelomično uračunat u izračun konverzije prilikom sklapanja navedenog Dodatka (kroz utvrđenu preplatu), a sve uz pravilnu primjenu odredaba ZID ZPK15, na način kako je prethodno navedeno. Nakon toga će donijeti novu, pravilno obrazloženu presudu, navođenjem odlučnih činjenica i ocjena (bez nepotrebnog prenošenja gotovo cjelovitih podnesaka stranaka, tako i odlomaka presuda drugih sudova), cijeneći i sve prigovore tuženika, sve u skladu sa odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a.
Odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.
Tijekom ponovno provedenog postupka izveden je dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem od strane stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec., koji u vještvu od 29. listopada 2025. god., navodi da je dana 07.05.2019., tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti dijela Ugovora o kreditima koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora.
Kredit pod brojem 44797/06 je ugovoren dana 12.06.2006. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=61.980,00 na rok od 216 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=61.980,00. Isplaćen je u kunama 27.06.2006. prema prodajnom tečaju kreditora 1CHF=4,669 Kn, dok je naplata mjesečnih anuiteta vršena po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća ili u slučaju kašnjenja na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 4,20% postotnih poena godišnje, a početni anuitet CHF plativo u kunama po prodajnom tečaju kreditora na dan dospijeća/plaćanja. Prvi anuitet je dospio 10.07.2006. godine. Banka je od 12.02.2007.g. povisila kamatnu stopu na 5,20%, te ju je kroz otplatu višekratno mijenjala i kroz razdoblje do 01.01.2014. je bila veće stope od početno ugovorene. Od 01.01.2014. kamatna je stopa zakonski određena na 3,23%. Kredit je dodatkom ugovora konvertiran u kredit s valutnom klauzulom Eur, te je iz navedenog razloga obračun vještaka napravljen sa 10.03.2016. odnosno do anuiteta pred ugovaranje konverzije. Tužitelj je po izvršenom obračunu konverzije na dan 02.03.2016. preplatio iznos od 15.514,60 Kn, odnosno 2.059,14 Eur, a koji iznos je tuženik vratio tužitelju kroz podmirenje 50% budućih anuiteta.
Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do mijenjanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukadno promjeni tečaja švicarskog franka.
U tablici koje prileže ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Priložene su dvije tablice, jedna bez uključenih negativnih razlika i jedna isključivo sa negativnim razlikama. Povećanje i smanjenje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u CHF u stupcu br 5, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na dan plaćanja u stupcu 9. Različito plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 10, a dobiveni su razlikom umnoška početnog (ili nižeg) anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Pojedini su anuiteti dijelom i manje naplaćeni zbog nižeg tečaja CHF/Kn od tečaja korištenog pri isplati kredita. Zbirni je iznos ukupne preplate anuiteta prikazan u stupcu broj 11. tablice. Protuvrijednosti preplate anuiteta su preračunate u valutu Eur po fiksnom tečaju konverzije u stupcima br. 12, 13 i 14 . Tečaj po kojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.
Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 12. rujna 2025. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-2632/2025. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu.
Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je: Konverzija kredita u Eur je napravljena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i sve su uplate izvršene u korist CHF kredita, ukuljučujući preplatu, priznate kao plaćanje u Eurima. Tužitelj je po izvršenom obračunu konverzije na dan 02.03.2016. preplatio iznosu od 2.059,14 Eur, a koji iznos je tuženik vratio tužitelju kroz podmirenje 50% budućih Eur anuiteta. Preplatom po konverziji nije nadoknađen iznos preplate zbog ništetnih odredbi, niti je takvo što bila svrha konverzije kredita.
Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 44797/06. U razdoblju od 12.02.2007. do 01.01.2014. tuženik je na više mijenjao kamatnu stopu u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten prodajni tečaj CHF/KN kreditora važeći na dan dospijeća odnosno kod kašnjenja na dan plaćanja.
Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 12.03.2007. do 10.01.2014. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Eur = 3.182,27. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Eur = 6.360,20. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi Eur = 9.542,47. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku.
Izračun tzv. negativne tečajne razlike: Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu i promjenjive kamatne stope, za vrijeme niže kamatne stope od početne i nižeg tečaja od tečaja po kojem je isplaćen kredit, platio pojedinačne manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF i kamatna stopa u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu = 218,03 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih iznosa je predočen tablično u nastavku.
Tužitelj u podnesku od 12. studenog 2025. god., navodi da generalno nama primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića, i to u dijelu koji se odnosi na mjesečno više plaćene iznose koje je vještak utvrdio u iznosu od 9.542,47 Eura.
Međutim, ističe kako ovaj nalaz i mišljenje ima propust koji je potrebno ispraviti. Vještak naime, nije iskazao razliku glavnica kolika je bila nakon provedena konverzije i kolika bi bila po početnim parametrima, početnoj kamati i valuti, te nije iskazao iznos plaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita koja je isto predmet tužbe.
U svakom slučaju moli se da vještak iskaže glavnicu kolika je bila nakon konverzije u kunama i glavnicu kolika je tada trebala biti po početnim parametrima, početnoj kamati i početnom tečaju, u kunama, te iskaže njihovu razliku u kunama pa onda i u Eurima po fiksnom tečaju konverzije, da iskaže naplaćenu naknadu za prijevremeno zatvaranja kredita, te da i na sve preplaćene iznose iskaže zatezne kamate do dana konverzije, a sve kako bi konačno tužitelj mogao urediti tužbeni zahtjev.
Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl. oec., u dopuni vještva od 04. ožujka 2026. god., navodi da je tužitelj u svom podnesku zatražio iskazivanje plaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita i razlike glavnice utvrđene konverzijom od glavnice koja bi preostala po početnim parametrima (kamati i tečaju), iskazano u kunama, te u Eurima po fiksnom tečaju konverzije.
Evidencijom prometa po kreditnom računu utvrdio je da je dana 24.01.2018. godine, naplaćena naknada za zatvaranje kredita, i to konvertiranog kredita u valuti Eur, u iznosu od 5.924,89 Kn, odnosno 786,37 Eur.
Na dan 14.03.2016., tuženik je tužitelju utvrdio ostatak glavnice konvertiranog kredita u iznosu od 24.078,98 Eur, po prodajnom tečaju tuženika 7,617 je bilo jednak 183.409,59 Kn. Ostatak glavnice CHF kredita primjenom početnog tečaja i kamatne stope bi na dan 14.03.2016, iznosio 34.219,64 Chf, odnosno 159.771, 50 Kn. Razlika glavnice tako iznosi 23.638,09 Kn tj. 3.137,31 Eur po fiksnom tečaju konverzije, na štetu tužitelja.
Tužitelj u podnesku od 10. travnja 2026. god., navodi da je zaprimio dopunski nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića na koji nema primjedbi, te drži kako je vještak pravilno utvrdio više plaćeno po valuti i kamati (9.542,47 Eura), razlici glavnice (3.137,31 Eura) i naknadi (786,37 Eura).
Slijedom navedenog, tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci presude.
Tužitelj nadalje navodi da u pogledu izračuna vještaka kojem je vještak računao negativne tečajne razlike kao periode u kojima nije bilo preplate tužitelja po valuti, predlaže sudu isto zanemariti pošto je vještak izračunavao tzv. negativne razlike što je nedopušteno u situaciji u kojoj ne postoji nikakav zahtjev tuženika u tom smjeru. Bilo kakvo odbijanje tzv. negativnih tečajnih razlika nije moguće. Tuženik za taj iznos u ovom postupku niti je iskazao postojanje ikakvog potraživanja, nije isticao nikakav prijeboj, protutužbu ili bilo kakav zahtjev za taj iznos pa je uopće bilo kakvo raspravljanje i odlučivanje o toj tražbini u skladu s ovom činjenicom, potpuno bespredmetno, sve kad bi i tuženik imao pravo na nekakva potraživanja s tog osnova
– a nema.
Sukladno tome ne postoji ikakav osnov da bi se vršilo ikakvo prebijanje ili umanjivanje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i nepoštene odredbe o kamati stekao od tužitelja, odnosno takvo samoinicijativno prebijanje nije mogao vršiti niti sudski vještak, niti sud, pošto je takvo postupanje protuzakonito i protivno čl. 323. ZOO-a, koji regulira pitanje restitucije kod ništetnosti i pretpostavlja prije svega postojanje restitucijskog zahtjeva tuženika – kojeg nema.
S druge strane, sve i da takav zahtjev postoji – a ne postoji, isti bi bio potpuno neosnovan, pa i zastario, i to iz jednostavnog razloga što na strani tužitelja nema nikakvog stjecanja bez osnova, pa da bi tužitelj imao nešto vraćati tuženiku jer je sva plaćanja vršio tužitelj, a ne tuženik, odnosno radilo bi se o potraživanjima tuženika s osnova manje plaćenih anuiteta za što je propisan zastarni rok od tri godine.
Jedini tko je neosnovano stjecao novčane iznose i dužan ih je stoga vratiti je bio upravo tuženik.
U tom smislu ukazuje se na upravo doneseno pravno shvaćanje proširenog vijeća Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-549/2023 od 18.12.2013. godine.
Osim toga o ovom pitanju ukazuje se na relevantnu sudsku praksu primjerice odluke odluku Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-650/2023-2 od 27.9.2023. godine, Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-1003/21-3 od 6.3.2023., Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-755/2021-2 od 13.10.2021., Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž-635/2021 od 3.2.2022., Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-1429/2021-3 od 24.2.2022., Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1200/2021-2 od 2.6.2021., Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-611/2022 od 12.7.2022., Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-819/2021-2 od 20.7.2022., ili Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž-605/2022-2 od 29.11.2022. godine.
U podnesku od 17. travnja 2026. god., tuženik navodi da ustraje u svim navodima, prigovorima i prijedlozima iz odgovora na tužbu i dosadašnjeg tijeka postupka, te ponovno naglašava da je konverzija bila prisilna za tuženika i nije nastala ex lege učinkom nego tek prihvatom konverzije od strane potrošača – ovdje tužitelja, pa je stoga prema mišljenju tuženika sklapanjem Sporazuma o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 102/15), tužitelj restituiran za nepoštene ugovorne odredbe, jer ga s jedne strane te odredbe ne obvezuju, a s druge strane sve isplate koje je na temelju tih ugovornih odredbi učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun u ispunjenju valjane obveze preuzete Sporazumom o konverziji, čime je uspostavljena narušena ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka.
Za potvrdu svojih navoda da je Sporazum o konverziji od odlučnog značaja glede neosnovanosti tužbenog zahtjeva, tuženik upućuje na konačne meritorne odluke Vrhovnog suda RH, posl. broj: Rev-1359/19 od 17.09.2024., Rev-586/19 od 21.12.2022., Rev-637/19 od 15.11.2022., Rev-925/23 od 08.04.2025. i Rev-9/25 od 15.07.2025., u kojima je Vrhovni sud RH pozivom na rješenje, posl. broj: Gos-1/19 od 04.03.2020., zauzeo shvaćanje da je sklapanjem Sporazuma o konverziji u skladu s odredbama ZID ZPK (NN 105/15), kojim sporazumom je izvršena zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama, a koji sporazum djeluje ex tunc, uspostavljena stvarna ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do sklapanja Sporazuma o konverziji došlo slobodno i uz prethodnu potpunu informiranost potrošača.
Tako Vrhovni sud RH u presudi, posl. broj: Rev-637/19 od 15.11.2022. navodi: „(23) Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u Eur koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. (24) Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO…“
Zaključno, Vrhovni sud RH je u ovoj presudi dao sljedeći odgovor na postavljeno materijalnopravno pitanje, koji odgovor glasi: „Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovu ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19. c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“
Glede eventualnog pozivanja tužitelja na rješenje Vrhovnog suda RH, posl. broj:
Rev 1096/22 od 08.11.2022., u kojem je zauzeto suprotno pravno shvaćanje, tuženik ističe da to shvaćanje nije u skladu s pravnim shvaćanjem koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 13.12.2022. i 20.12.2022., a osim toga ovo je ukidno rješenje, a ne konačna meritorna odluka, kao što su to prethodno citirane odluke.
Slijedom navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan, a tužitelja obveže da tuženiku naknadi troškove postupka sa zateznim kamatama, a u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva neka sud o postojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja odluči sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a.
Tužitelj u iskazu od 21. svibnja 2026. god., navodi da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen je u Splitu, 12.06.2006. god., gdje je još bio u radnom odnosu u društvu Brodospas d.d.. Predmetni ugovor je sklopio budući da su mu bila neophodna sredstva za adaptaciju stana u [adresa], na adresi [adresa], koji je bio star otprilike 40 godina. Kako je u to vrijeme plaću primao preko Splitske banke d.d., tako se je ovoj banci i obratio sa molbom da mu se odobri kredit. O uvjetima kredita ga je izvijestila poznanica koja živi u njihovom kvartu, a koja je tada koliko se sjeća bila voditeljica ove službe u Splitskoj banci. Ona mu je kazala pošto je smatrao da će podići kredit u kunama, da je kredit u CHF najpovoljniji, pa je tako poslušao i sklopio predmetni ugovor.
Na posebno pitanje navodi da mu ovom prigodom nije rečeno da će banka tijekom otplate kredita mijenjati ugovorenu kamatnu stopu, a niti da će visina anuiteta otplate kredita ovisiti o kretanju tečaja švicarskog franka. Ono što je njega zanimalo prilikom sklapanja ugovora je iznos kredita, iznos rate kredita i ugovorena kamatna stopa, kao i rok otplate kredita.
Na daljnje pitanje navodi da je sklopio i priloženi Dodatak ugovoru od 03. ožujka 2016. godine jer je u međuvremenu umirovljen, tako da mu je svaka rata otplate predmetnog kredita iznosila gotovo polovinu njegove mirovine. Smatra da je sklapanjem ovog dodatka dobio određene povlastice, ali njemu isto tako prilikom sklapanja ovog Dodatka ugovoru nisu pojašnjene sve posljedice konverzije sklopljenog ugovora u eurski kredit. Koliko se može sjetiti nakon toga je rata kredita bila u nešto manjem iznosu ,ali u ovaj čas se toga doista ne može sjetiti.
Na posebno pitanje navodi da mu prilikom sklapanja ugovora nije rečeno da će u slučaju prijevremenog zatvaranja ugovora morati platiti određenu naknadu banci.
Slijedom svega navedenog, a imajući u vidu pravno stajalište drugostupanjskog suda da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva, neovisno o tome što je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu odlučeno i pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. „kolektivnom sporu“ (na koje se tužitelj poziva u tužbi), budući da sada u pojedinačnom postupku, kakav je i aktualan, s obzirom na činjenicu da na temelju tih utvrđenja, kondemnatornim zahtjevom traži i ostvarenje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada, te da se postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe s deklaratornim zahtjevom cijeni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, te da u vezi s tim određena osoba ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe ako od ishoda sudskog postupka očekuje određenu konkretnu pravnu korist (tako npr. i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-735/2014), prihvaćen je tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u članku 10., d), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti ugovora podmiruju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, d), 2. u dijelu u kojem je ugovoreno kako će ukoliko korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditora na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad je kreditoru omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, d), 3., u kojem je ugovoreno kako će se na prijevremene uplate primijeniti tečaj koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, d), 4., u dijelu u kojem kreditor zadržava pravo obračuna i naplate iznosa nastalog uslijed razlike tečajeva zbog izvršenih prijevremenih ili zakašnjelih uplata, te u članku 11., u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora.
Međutim, u preostalom dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnim predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je u članku 2., ugovoreno kako se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti 61.980,00 CHF te se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te u članku 10., a), 1., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u valuti CHF, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, obzirom da je predmetni ugovor o kreditu pravno valjan u dijelu u kojem je ugovorena glavnica kredita vezana za švicarski franak, i otplata kredita vezana za švicarski franak. Štoviše, tužitelj upravo na vezanosti glavnice kredita i otplate kredita za tečaj švicarskog franka temelji svoj kondemnatorni zahtjev radi isplate na ime razlike uvećanja anuiteta uslijed primjene valutne klauzule (toč. I i II izreke presude).
Ovaj sud jednako tako cijeni i da sporna odredba članka 12., 12.1., predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita za prijevremenu otplatu kredita dužan platiti naknadu određenu aktom kreditora, ima za posljedicu značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, u smislu odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te odredbi Zakona o obveznim odnosima.
Naime, po ocjeni ovog suda, ugovorene 216 mjesečne kamate predstavljaju cijenu koju tužitelj plaća tuženiku za obavljenu kreditnu uslugu, te da ugovorene kamate između ostaloga, predstavljaju i sporazumno dogovorenu naknadu za angažman tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita.
Radi navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev i u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 12., 12.1. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je korisnik kredita za prijevremenu otplatu kredita dužan platiti naknadu određenu aktom kreditora (toč. III izreke presude).
U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.
Stranke nisu imale primjedbi na sam matematički izračun stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl. oec. od 29. listopada 2025. god., i 04. ožujka 2026. godine, a temeljem kojega je tužitelj podneskom od 10. travnja 2026. god., sukladno izračunu vještaka, preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva radi isplate i predložio sudu da donese kondemnatornu odluku pobliže opisanu toč. IV izreke presude.
Imajući u vidu pravno stajalište drugostupanjskog suda da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK15 (Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK15, i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom, prihvaćen je i kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate iz osnova preplaćenog uslijed ugovorene tzv. valutne klauzule, promjenjive kamatne stope i razlike u glavnici (toč. IV izreke presude).
Imajući u vidu odluku Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i u novo Pravno shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., u kojima je zauzeto pravno stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. god., razvidno je da će zastarni rok predmetnog kondemnatornog tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 786,37 Eur sa kamatama koje teku od 24. 01. 2018. god., do isplate, na ime povrata naknade za prijevremenu otplatu kredita, otpočeti teći tek eventualnom pravomoćnošću toč. III izreke presude, a kada će dakle, i potraživanje tužitelja iz ovog osnova dospjeti za isplatu.
Radi navedenog, kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate na ime na ime povrata plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, u cijelosti je odbijan kao preuranjen (toč. V izreke presude).
Pravni prednik tuženika HVB Splitska banka d.d. je jednako kao tužitelj, u konkretnom slučaju doznao za potplaćene iznose anuiteta uslijed promjene ugovorene kamate i tečaja CHF, donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetni prigovor radi prebijanja je istaknuo u odgovoru na tužbu od 08. srpnja 2024. god., dakle, po proteku općeg zastarnog roka od pet godina od donošenja Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine.
Radi navedenog, odbijen je kao neosnovan uslijed zastarjelosti istaknuti prigovor radi prebijanja, i utvrđeno da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po osnovu utvrđene i iskorištene preplate u ukupnom iznosu od 2.059,14 EUR, uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 11.05.2017. do isplate, te je donijeta odluka kao u izreci rješenja.
Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 3 Zakona o parničnom postupku. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., sastav tri podneska po 100 bod., sastav žalbe 125 bod., pristup na pet ročišta po 100 bod., pristup na dva ročišta po 50 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 562,50 Eur, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su priznati i troškovi knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 329,40 Eur, a priznati su i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 155,82 Eur (1.174 kn), pa tako ukupan trošak tužitelja iznosi 3.297,72 Eur.
U Splitu, 05. lipnja 2026. godine
S U D A C
Živomir Topić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.
DNA: -pun. tužitelja
-pun. tuženika
