Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Stalna služba u Gospiću

Gospić

Gž-376/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavelić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Mirela Hajdarević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1186/2022-27 od 5. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 5. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1186/2022-27 od 5. listopada 2023. u dijelu pod točkama I., II., III. IV., V., I VII. izreke, ispravljena rješenjem poslovni broj P- 1186/2022-35 od 23. ožujka 2026. i rješenjem P-1186/2022-36 od 23. ožujka 2026..

II. Prihvaća se žalba tužitelja kao osnovana, preinačuje se presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1186/2022-27 od 5. listopada 2023. u dijelu pod točkom VI. izreke, kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka za iznos od 607,87 eura i u tom dijelu rješava se:

"Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 607,87 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 5. listopada 2023. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi žalbeni trošak od 99,54 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog [broj kredita] od **.**.2007. kojeg su sklopili tužitelj OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditor, u dijelu članka 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je tužitelj tuženiku u otplati obvezan otplatiti kredit u CHF anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iznos od 2.320,26 eura / 17.481,83 kuna, te da isplati tužitelju zakonske zatezne kamate tekuće na pojedine iznose kao u prvostupanjskoj presudi i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

III. Odbija se preostali dio zahtjeva za isplatom po osnovi valutne klauzule za iznos od 1.088,16 eura / 8.198,77 kuna.

IV. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj [broj kredita] od **.**.2007. kojeg su sklopili tužitelj OI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditor, iz članku 2. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje plati sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge tuženika-kreditora.

V. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita iznos od 69,30 eura/7 522,16 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 925,85 eura / 6.975,82 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. listopada 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

VII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova."

1.2. Prvostupanjska presuda ispravljena je rješenjem P-1186/2022-35 od 23. ožujka 2026. koje glasi:

" I. Ispravlja se rješenje ovog suda poslovni broj P-1186/2025-35 od 23. ožujka 2026. kojim je ispravljena presuda ovog suda poslovni broj P-1186/2022-27 od 5. listopada 2023. u točki V. izreke, redak drugi, na način da nakon riječi „iznos od 69,30 eura“ treba stajati znak / a ne broj 7, a prije riječi "522,16 kuna“ tako da ispravljeni dio presude glasi: „iznos od 69,30 eura/ 522,16 kuna“. način da nakon riječi „iznos od 69,30 eura“ treba stajati znak / a ne broj 7, a prije riječi "522,16 kuna“ tako da ispravljeni dio presude glasi: „iznos od 69,30 eura/ 522,16 kuna“.

II. U preostalom dijelu presuda ostaje neizmijenjena."

1.3. Prvostupanjsko rješenje o ispravci presude ispravljeno je rješenjem P- 1186/2022-36 od 23. ožujka 2026. koje glasi:

"I. Ispravlja se rješenje ovog suda poslovni broj P-1186/2025-35 od 23. ožujka 2026. kojim je ispravljena presuda ovog suda poslovni broj P-1186/2022-27 od 5. listopada 2023. u točki V. izreke, redak drugi, na način da nakon riječi „iznos od 69,30 eura“ treba stajati znak / a ne broj 7, a prije riječi "522,16 kuna“ tako da ispravljeni dio presude glasi: „iznos od 69,30 eura/ 522,16 kuna“.

II. U preostalom dijelu rješenje poslovni broj P-1186/2025-35 od 23. ožujka 2026. kojim je ispravljena presuda ovog suda poslovni broj P-1186/2025-35 od 23. ožujka 2026. ostaje neizmijenjeno."

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se tužitelj i tuženik.

2.1. Tužitelj se žali protiv dijela presude pod točkom VI. Izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1., u vezi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o troškovima u ovom postupku pogrešno primijenio materijalno pravo – Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, učinio je bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku, te je donio pogrešnu i nezakonitu odluku o troškovima postupku. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud prihvatiti žalbu, te preinačiti presudu u dijelu pod točkom VI. izreke na način da usvoji zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u cijelosti i obveže tuženika na naknadu parničnog troška prema troškovniku dostavljenom u prvostupanjskom postupku, kao i da ga obveže da tužitelju nadoknadi trošak ovog žalbenog postupka u iznosu od 99,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja drugostupanjske odluke do plaćanja.

2.2. Tuženik se žali protiv presude u dijelu pod točkama I., II., IV., V. i VII. i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinačiti i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 392,17 eura.

3. Na žalbu tužitelja i tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja je osnovana, dok žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), na koje ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju određeno u žalbi ukazuje tuženi.

6. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika.

7. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud: (1) utvrdi ništetnost dijelova odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, (2) naloži tuženiku da mu isplati razliku između anuiteta po početnom tečaju CHF te anuiteta koje je tuženik obračunavao prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta, (3) utvrdi da je ništetan članak 2. ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva i (4) naloži tuženiku da mu na ime ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 169,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. lipnja 2007. do isplate, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

9. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom sporu te je ocjenom dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

10. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost. U presudi su navedeni jasni razlozi o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na predmetni ugovor o kreditu koji je zaključen između tužitelja i tuženika, razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, razlozi o ništetnosti ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita i razlozi dosuđenja zateznih kamata od dana stjecanja do isplate. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju određeno ukazuje žalba tuženika.

11. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a.

12. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 338. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, kako i zašto ih je utvrdio, koje je od tih činjenica utvrdio dokazivanjem, izjasnio se o pravnoj osnovi te prijedlozima i prigovorima stranaka te je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe članka 220. stavak 2. ZPP-a, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice.

13. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženika sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (članak 8. ZPP-a).

14. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 21. lipnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke sklopljen ugovor o kreditu broj 3209967047/07 temeljem kojega ugovora je tuženik kao davatelj kredita stavio na raspolaganje tužitelju kao korisnici kredita iznos od 12.513,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja, uz valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,20 % na rok otplate od 84 mjeseca u svrhu kupnje osobnog vozila i da je navedeni kredit u cijelosti otplaćen. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, jer su banke, između ostalih i tuženik, u istima ugovarale redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i da je ista prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., i utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i da je predmet tog spora između ostalog bila i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

15. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li su ništetna odredba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, naknada za obradu kredita i naknada za prijevremena otplatu kredita, odnosno da li je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF, da li je bez osnove stekao iznos u visini uplaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita te da li je tužitelj potrošač.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima svojstvo potrošača, odnosno da su sredstva ostvarena kreditom utrošena za kupnju osobnog vozila, odnosno rješavanja stambenog pitanja tužiteljice.

17. Predmetni ugovor o kreditu je namjenski kredit u svrhu kupnje osobnog vozila, a kako to proizlazi iz ugovora o kreditu, te je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba.

18. Prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

19. Točno je da je teret dokazivanja na tužitelju da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača, a što je prvostupanjski sud valjano utvrdio ne samo uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg kako je već navedeno jasno slijedi da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje stana, odnosno rješavanja stambenog pitanja, a i pravilno je od strane prvostupanjskog suda ocijenjen iskaz tužitelja u pogledu bitnih činjenica koje se tiču njegovog statusa potrošača po predmetnom ugovoru odnosno da je sredstvima kredita koji je zaključila kao fizička osoba kupio osobni automobil marke Škoda, tip i model Fabia Sedan 1,9 SDI.

20. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni ugovor o kreditu za kupnju stambenog objekta za osobne potrebe, odnosno da je kredit koristila izvan poslovne djelatnosti odnosno u svoje osobne svrhe (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude SI i ĐI, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i O, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

21. Kako je tužitelj ugovorom o kreditu i svojim saslušanjem dokazao svojstvo potrošača, to ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj potrošač.

22. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, te naložio tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

23. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, naknadu za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Dalje je utvrđeno u odnosu na ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita da tužiteljica na njih nije mogla utjecati niti se o njima pregovaralo, pa su nepoštene i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača te su navedene naknade jednostrano određene od strane tuženika. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužiteljica platila na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 2.320,26 eura, visina plaćene naknade za obradu kredita da iznosi 69,30 eura.

24. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.

25. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

26. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

27. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe članka 118. ZZP i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u iznosu od 2..320,26 eura pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava. Pri tome valja reći da je člankom 502.c ZPP-a propisan izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno članku 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu. 25. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

28. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

29. Predmetnim dijelom spornog ugovora o kreditu valutna klauzula je sadržajno izražena na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da je njegovo postupanje prilikom ugovaranja valutne bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužitelja informirao o svim rizicima promjene tečaja kao i da je tužiteljica imala mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne. Stoga su žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da je tužiteljica svojim potpisom prihvatila sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužiteljice te da je prilikom sklapanja ugovora poštivao sve tada važeće zakonske propise ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.

30. U smislu odredbe članka 81. ZZP-a na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita i visini te naknade, a što tuženik nije dokazao. Predmetni ugovor unaprijed je formuliran od strane tuženika i u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Iz predmetnih ugovorih odredbi jasno proizlazi da se radi o standardnoj odredbi tipskog ugovora o kreditu koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % iznosa kredita, te se radi o ugovornim odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su nepoštene odredbe članka 6. i 2. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 81. ZZP-a i ništetne u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP-a.

31. Sama činjenica da je trošak obrade kredita odnosno naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog kredita znači da korisnici kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom nisu obuhvaćeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Da se radi o pokrivenosti stvarnih troškova stav je ovog suda da bi ova naknada bila određena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer pojedini troškovi koje tuženik ima u vezi s kreditom prema stavu ovog suda nisu određeni visinom odobrenog iznosa kredita.

32. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

33. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

34. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“, broj 120/17) propisana zabrana naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljene prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita visine naknade, nesporno je sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

35. Tuženik nije tužitelja informirao u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova, odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja bi utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužiteljice), kao što nije dokazivao niti to (ali isto tako niti tvrdio), da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljicom pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u p ravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom pa time i ništetnom.

36. Ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF, naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

37. Člankom 326. stavak 1. ZOO-a propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

38. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

39. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi. Uostalom na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti kako je već gore navedeno pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženika izneseni u tom pravcu.

40. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

41. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

42. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2007., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

43. Nadalje, zahtjev tužitelja za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, naknada za obradu kredita ništetne.

44. U slučaju ništetnosti ugovora prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

45. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim i pozivom na odredbu članka 1111. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike nastale zbog ugovorene valutne klauzule te od strane tužitelja uplaćenu naknadu za obradu ugovora pri čemu je pravilno uzeo u obzir po sudskom vještaku izračunatu visinu toga zahtjeva, a kojoj visini tuženik u žalbi niti ne prigovara.

46. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženika. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (2. ožujka 2022.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno članku 225. ZOO.

47. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare i u odnosu na zahtjev za isplatu uslijed ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu kredita. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određen zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog duga.

48. O zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke pravilno je odlučeno temeljem članka 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

49. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka u dosuđenom dijelu.

50. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, prvostupanjsku presudu potvrditi u točkama I., II., III., IV., V. i VII. izreke.

51. Opravdano tužitelj u žalbi navodi da mu je prvostupanjski sud neosnovano odbio dosuditi trošak sastava podneska od 12. listopada 2022., jer istim ponavlja već ranije iznesene navode, pa ga sud ocjenjuje nepotrebnim što nije točno, jer iz sadržaja navedenog podneska proizlazi da se tužitelj u istom po prvi put očitovao na tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Nadalje, prvostupanjski sud je tužitelju neosnovano priznao trošak samo u omjeru od 64 % jer je to protivno praksi suda EU i Vrhovnog suda RH.

52. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH zauzetom u pojedinim revizijskim odlukama kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev, o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.). U konkretnom slučaju smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja stranaka po odvjetniku, jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev od 15.140,00 kuna ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi u iznosu od 42.000,00 kuna (Rješenje Vrhovnog suda RH, Rev 2603/2011 od 19. veljače 2013.)

53. U ovom postupku, jednako kao i u postupku koji je riješen gore navedenom odlukom Vrhovnog suda RH, troškovi spora prije i poslije smanjenja tužbenog zahtjeva ostali su u istom tarifnom razredi (10.000,01 kuna do 100.000,01 kuna), te su troškovi jednakog iznosa prema vrijednosti predmeta spora prvotnog tužbenog zahtjeva (100 bodova) i prema vrijednosti predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva (100 bodova). Sve kada i ne bi bilo mjesta primjeni gore opisanih odluka Suda EU, VSRH i županijskih sudova, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a pogrešno izračunao omjer odnosno postotak tužiteljevog uspjeha u sporu.

54. Naime, tužitelj je kao vrijednost predmeta spora u tužbi naznačio iznos od 26.202,76 kuna koji predstavlja zbroj dva postavljena kondemnatorna zahtjeva za isplatu, odnosno zahtjev za isplatu po ništetnoj valutnoj klauzuli u iznosu od 25.680,60 kuna i zahtjev za isplatu po ništetnoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi u iznosu od 522,16 kuna. Pred ta dva kondemnatorna zahtjeva za isplatu, tužitelj je u svojoj tužbi postavio i dva deklaratorna tužbena zahtjeva na utvrđenje i to ništetnosti tzv. valutne klauzule i ništetnosti odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, što znači ukupno su četiri tužbena zahtjeva od kojih je tužitelj u cijelosti, znači 100 % uspio u tri tužbena zahtjeva (gore navedena pod točkama 2., 3. i 4.), dok je sa jednom tužbenim zahtjevom (gore navedenim pod točkom 1.) uspio u 68,07 %. Pravilnom primjenom članka 154. stavak 2. i članka 155. ZPP-a matematički obračun bi izgledao ovako: (100 % + 100 % + 100 % + 68 %) : 4 = 92 %.

55. Dakle, sasvim je jasno da u ovom postupku za tuženika nisu nastali posebni troškovi zastupanja u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva jer je vrijednost predmeta spora konačnog tužbenog zahtjeva ostala u istom tarifnom razredu kao i vrijednost predmeta spora prvotnog tužbenog zahtjeva.

56. Ovdje je potrebno istaknuti i to da je tužitelju pobijanom točkom VI. izreke prvostupanjske presude zajamčeno ljudsko pravo na vlasništvo (članak 1. protokola 1. uz Konvenciju) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava". Isto tako i Ustavnom RH temeljem odredbe članka 48. stavak 1. Ustava zajamčeno je pravo vlasništva.

57. Naime, odluka o troškovima postupka izravno je povezana s pravom na pristup sudu članak 29. Ustava RH, te člankom VI. Konvencije o temeljenim pravima i slobodama.

58. Prema tome, pobijajući odluku o troškovima postupka u dijelu kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 607,87 eura tužitelj osnovano u žalbi ukazuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava .

59. Iz navedenih razloga valjalo je pozivom na odredbu članka 380. točka 3. ZPP-a prihvatiti žalbu tužitelja kao osnovanu, preinačiti točku VI. Izreke presude i dosuditi mu daljnji trošak postupka u iznosu od 607,87 eura.

60. S obzirom da je tužitelj uspio u žalbenom postupku ima pravo na naknadu troška toga postupka sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, u vezi članka 155. ZPP-a sve u vezi odredbe Tbr. 7.1. i 11.1. Tarife u iznosu od 99,54 eura.

61. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

U Gospiću, 27. svibnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić