Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-2862/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, sutkinja Antonia Škaričić Majić, u pravnoj stvari tužitelja JĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Igor Kalebić i Jadranka Kalebić iz Splita, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koje zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 13. svibnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno s punomoćnikom tužitelja Igorom Kalebićem, odvjetnikom u Splitu i zamjenika punomoćnika tuženika UĐ, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Ive Smrke, na ročištu za objavu presude 3. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 418-50-4036711 od 16. travnja 2007., zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je u točki 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 14.711,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora, na dan korištenja kredita, u točki 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu.

II Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-4036711 od 16. travnja 2007., zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, odnosno sve ostale odredbe koje se pozivaju na promjenjivu kamatnu stopu.

III Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, točka 3. Ugovora o kreditu broj 418-50-4036711 od 16. travnja 2007., zaključenog između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena naknada za obradu kredita u visini 3,30 % od iznosa kredita.

IV Nalaže se tuženiku, u roku 15 dana, isplatiti tužitelju po osnovu preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu iznos od 1.575,04 eura, sve uvećano za zatezne kamate koje od svakog pojedinog više plaćenog iznosa teku od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do 31.12.2007., od 01.01.2008. tekući do 31. srpnja 2015. na navedene iznose teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

na iznos od 0,96 eura od 29. veljače 2008. do isplate,

na iznos od 3,81 eura od 31. ožujka 2008. do isplate,

na iznos od 12,92 eura od 31. listopada 2008. do isplate,

na iznos od 3,45 eura od 30. studenoga 2008. do isplate,

na iznos od 15,49 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

na iznos od 17,33 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,

na iznos od 18,17 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

na iznos od 15,97 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

na iznos od 16,41 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

na iznos od 12,86 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,

na iznos od 10,26 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,

na iznos od 10,95 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

na iznos od 12,32 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

na iznos od 12,20 eura od 30. rujna 2009. do isplate,

na iznos od 10,81 eura od 31. listopada 2009. do isplate,

na iznos od 13,42 eura od 30. studenoga 2009. do isplate,

na iznos od 15,52 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

na iznos od 18,49 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

na iznos od 17,81 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

na iznos od 21,85 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

na iznos od 21,08 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

na iznos od 22,57 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

na iznos od 35,50 eura od 30. lipnja 2010. do isplate,

na iznos od 32,84 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

na iznos od 40,97 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

na iznos od 38,16 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

na iznos od 33,64 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

na iznos od 43,17 eura od 30. studenoga 2010. do isplate,

na iznos od 55,30 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

na iznos od 46,71 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

na iznos od 49,72 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

na iznos od 45,89 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,

na iznos od 46,58 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

na iznos od 62,84 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

na iznos od 64,42 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

na iznos od 78,00 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

na iznos od 71,02 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

na iznos od 63,39 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

na iznos od 62,37 eura od 31. listopada 2011. do isplate,

na iznos od 61,78 eura od 30. studenoga 2011. do isplate,

na iznos od 65,41 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

na iznos od 68,58 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

na iznos od 69,00 eura od 29. veljače 2012. do isplate,

na iznos od 66,81 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,

na iznos od 68,29 eura od 30. travnja 2012. do isplate.

V Nalaže se tuženiku u roku 15 dana isplatiti tužitelj po osnovu naplaćene naknade za obradu kredita iznos od 290,68 €, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od 24.04.2007. do isplate po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do 31.12.2007., od 01.01.2008. tekući do 31. srpnja 2015. na navedene iznose teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku, u roku 15 dana, isplatiti tužitelju po osnovu preplate po kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu iznos od 311,98 eura, sve uvećano za zatezne kamate koje od svakog pojedinog više plaćenog iznosa teku od tuženikovog stjecanja svakog pojedinog iznosa do isplate po stopi koja je određena čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate koja na svaki pojedini mjesečni iznos teče od dospijeća do 31.12.2007., od 01.01.2008. tekući do 31. srpnja 2015. na navedene iznose teče po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

na iznos od 4,63 eura od 31. svibnja 2008. do isplate,

na iznos od 4,63 eura od 31. svibnja 2008. do isplate,

na iznos od 4,69 eura od 30. lipnja 2008. do isplate,

na iznos od 4,61 eura od 31. srpnja 2008. do isplate,

na iznos od 4,61 eura od 31. kolovoza 2008. do isplate,

na iznos od 4,66 eura od 30. rujna 2008. do isplate,

na iznos od 5,04 eura od 31. listopada 2008. do isplate,

na iznos od 4,79 eura od 30. studenoga 2008. do isplate,

na iznos od 5,11 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

na iznos od 5,16 eura od 31. siječnja 2009. do isplate,

na iznos od 5,18 eura od 28. veljače 2009. do isplate,

na iznos od 6,30 eura od 31. ožujka 2009. do isplate,

na iznos od 6,32 eura od 30. travnja 2009. do isplate,

na iznos od 6,20 eura od 31. svibnja 2009. do isplate,

na iznos od 6,12 eura od 30. lipnja 2009. do isplate,

na iznos od 6,14 eura od 31. srpnja 2009. do isplate,

na iznos od 6,18 eura od 31. kolovoza 2009. do isplate,

na iznos od 6,18 eura od 30. rujna 2009. do isplate,

na iznos od 6,13 eura od 31. listopada 2009. do isplate,

na iznos od 6,22 eura od 30. studenoga 2009. do isplate,

na iznos od 6,29 eura od 31. prosinca 2009. do isplate,

na iznos od 6,39 eura od 31. siječnja 2010. do isplate,

na iznos od 6,36 eura od 28. veljače 2010. do isplate,

na iznos od 6,50 eura od 31. ožujka 2010. do isplate,

na iznos od 6,47 eura od 30. travnja 2010. do isplate,

na iznos od 6,52 eura od 31. svibnja 2010. do isplate,

na iznos od 6,94 eura od 30.lipnja 2010. do isplate,

na iznos od 6,86 eura od 31. srpnja 2010. do isplate,

na iznos od 7,12 eura od 31. kolovoza 2010. do isplate,

na iznos od 7,03 eura od 30. rujna 2010. do isplate,

na iznos od 6,88 eura od 31. listopada 2010. do isplate,

na iznos od 7,20 eura od 30. studenoga 2010. do isplate,

na iznos od 7,59 eura od 31. prosinca 2010. do isplate,

na iznos od 7,31 eura od 31. siječnja 2011. do isplate,

na iznos od 7,41 eura od 28. veljače 2011. do isplate,

na iznos od 7,29 eura od 31. ožujka 2011. do isplate,

na iznos od 7,31 eura od 30. travnja 2011. do isplate,

na iznos od 7,84 eura od 31. svibnja 2011. do isplate,

na iznos od 7,89 eura od 30. lipnja 2011. do isplate,

na iznos od 8,34 eura od 31. srpnja 2011. do isplate,

na iznos od 8,11 eura od 31. kolovoza 2011. do isplate,

na iznos od 7,86 eura od 30. rujna 2011. do isplate,

na iznos od 7,06 eura od 31. listopada 2011. do isplate,

na iznos od 7,05 eura od 30. studenoga 2011. do isplate,

na iznos od 7,15 eura od 31. prosinca 2011. do isplate,

na iznos od 7,25 eura od 31. siječnja 2012. do isplate,

na iznos od 7,26 eura od 29. veljače 2012. do isplate,

na iznos od 7,19 eura od 31. ožujka 2012. do isplate,

na iznos od 7,24 eura od 30. travnja 2012. do isplate"

VII Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, u roku 15 dana, naknaditi tužitelju JĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj],, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.484,54 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 3. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužba je ovom sudu podnesena 18. srpnja 2022. u pravnoj stvari tužitelja protiv tuženika u kojoj se navodi da su tužitelj i tuženik 16. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 418-50-4036711 (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 14.711,00 CHF, a koji je iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju tuženika, s kamatom od 5,95% godišnje promjenjivo, uz uvjete navedene u citiranom ugovoru. Tužena da je u Ugovoru ugradila odredbe kojima da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na temelju jednostrane odluke tužene i o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje se u tužbi sadržajno navodi da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio niti je mogao biti razumljiv, posljedica toga da je evidentno ništetnost istih budući da takvo ugovaranje ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio od suda utvrditi ništetnim ugovornu odredbu članka 1., 2., 3. Ugovora, kojim je odredbama ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF. Konačno tužitelj od tuženika zahtijeva povrat sredstava u iznosu od 1.575,04 eura zajedno sa zateznim kamatama na pojedini mjesečni iznos anuiteta, što ih je tuženik neosnovano stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora u odnosu na valutnu klauzulu i iznos od 311,98 eura zajedno sa zateznim kamatama na pojedini mjesečni iznos anuiteta, što ih je tuženik neosnovano stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kao dokaze svojim tvrdnjama predložio je pročitati materijalnu dokumentaciju priloženu u spisu, izvesti dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva predložio je izvođenje vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi zahtjevu i predlaže da sud isti odbije kao neosnovan, ističe zastare, poriče osnovu i visinu, istaknuo je da je bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope kao i ugovaranje valutne klauzule. Kao dokaze svojim tvrdnjama predložio je pročitati materijalnu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu.

3. Podneskom od 30. travnja 2026. tužitelj je nakon provedenog financijskog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev , istaknuo je da nema primjedbi na zaprimljeni nalaz i mišljenje sudskog vještaka te zahtijeva povrat sredstava u iznosu od 1.575,04 eura zajedno sa zateznim kamatama na pojedini mjesečni iznos anuiteta, što ih je tuženik neosnovano stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora u odnosu na valutnu klauzulu i iznos od 311,98 eura zajedno sa zateznim kamatama na pojedini mjesečni iznos anuiteta, što ih je tuženik neosnovano stekao na temelju ništetnih odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: ugovora o kreditu broj 418-50-4036711, otplatnog plana – prometa po kreditu i specifikacije uplata, promjenu kamatne stope po predmetnom kreditu.

5. U postupku je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije Marijanu Joviću, koji je u predmetnom postupku izradio pisani nalaz i mišljenje i dostavio ga sudu 12. siječnja 2026.

6. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu broj 418-50-4036711 (dalje: Ugovor), a kojim odredbama je ugovoreno da se kamatna stopa u tijeku otplate kredita mijenja sukladno jednostranoj odluci tuženika kao i u dijelu kojim je otplata kredita vezana za tečaj CHF, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.887,02 eura s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose a koji se iznos odnosi na razliku zbog promjene kamate i tečaja CHF u tijeku otplate kredita te isplatu iznosa od 290,68 eura koja se odnosi na naknadu za obradu kredita.

8. Među parničnim strankama nije sporno da su 16. travnja 2007. kao kreditor i kao korisnik kredita sklopili namjenski Ugovor o kreditu broj 418-50-4036711 za kupnju motorkotača, kojim je tužena banka odobrila predniku tuženika kao korisniku iznos kredita od 14.711,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika, rok otplate 60 mjeseci, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, u članku 2. redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika, a na dan zaključenja ugovora iznosi 5,95 % godišnje.

9. Sporno u postupku je utvrditi jesu li predmetne odredbe Ugovora ništetne, odnosno posljedično tome je li osnovano novčano potraživanje tužitelja s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF i kamate u tijeku otplate.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen u travnju 2007.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03), dok su za razdoblje od 6. kolovoza 2007. mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se odlučio na kupnju motocikla te otišao u predstavništvo Honde budući da nije imao novac u gotovini odlučio se na podizanje kredita gdje su ga uputili na banku tuženika s kojima oni surađuju. Kada je došao u banku tražili su ga potrebne papire, dobio je okvirni izračun u eurima, odobren mu je kredit, a kada je došao na potpis ugovora vidio je ugovor u valuti CHF. Pitao je osobnog bankara zašto je to tako ako je obračun bio u eurima, on mu je kazao da je to u tom trenutku najpovoljnije za njega. Ugovor je već unaprijed bio sastavljen i dobio ga je na potpis. Zanimalo ga je samo kolika će biti rata i hoće li to financijski moći podnijeti, a računao je valuta je valuta ako je povoljnije za njega prihvatio je. Nije znao ništa o valutnoj klauzuli niti ga je itko o njoj informirao a obavijest o promjeni kamatne stope dobivao je na kućnu adresu onako kako bi se mijenjala kamata, nije imao mogućnosti pregovarati već je znao da mora to platiti. Rata mu se s početnih 1250 kuna u konačnici povisila na 2300 kuna. Nije imao u vlasništvu obrt niti bio član trgovačkog društva već radio u državnoj firmi a motocikl kupio za vlastite potrebe. Vezano za naknadu za obradu kredita nije ga nitko posebno upozorio na što se ona odnosi već samo da je mora platiti, njemu je bilo u interesu dobiti kredit i platio je sve što je trebalo platiti. Nije mu poznato na što se odnosi ulazna naknada.

12. U konkretnom slučaju radi se o kreditu kao potrošačkom ugovoru tužitelju kao laiku nije bilo poznato da se kamata tijekom isplate kredita mogu mijenjati jednostranom Odlukom kreditora niti su mu bile poznate posljedice vezane za sami pojam valutne klauzule. Naime, iz podataka u spisu konkretno, čitanjem Ugovora, nesporno je da je tužitelj navedeni ugovor sklopio kao fizička osoba i to za adaptaciju, pa stoga tužitelj ispunjava sve zakonske uvjete iz članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP, te se smatra potrošačem. Ističe se da je ovakav zaključak u skladu sa važećom sudskom praksom, status tužitelja kao potrošača se predmnijeva, a na tuženiku je teret dokaza ako tvrdi suprotno, sve sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH zauzetom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 23. studenoga 2023.

12.1. Stoga je u nastavku potrebno, kao prethodno pitanje, raspraviti jesu li utužene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF ništetne ili ne.

13. Odredbom članka 96. stavka 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

14. Ove odredbe ZZP se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

16. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014. je djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor na način da je, između ostalog, presuđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, da je naloženo tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

17. Pitanje ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli se pravomoćno okončalo u predmetu poslovni broj Pž-6632/17 na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Članak 118. ZZP određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

20. Sukladno odredbi članka 502.c ZPP ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako pravno shvaćanje izrađeno je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-3142/2018).

21. U navedenoj odredbi članka 502.c ZPP riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventumlitis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o naknadi štete; misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz kolektivne presude u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin naknade štete iz odredbe 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz kolektivne parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta.

22. Osim toga, treba reći da je na temelju odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tuženika. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81.stavak 1. i članak 82. alineja11. u vezi s člankom 87.stavkom 1. ZZP/07), a jednako tako tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

23. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude u tzv. "Parnici Potrošač", a sud je u sporovima individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama vezan za utvrđenja u gore navedenoj parnici.

24. Stoga ovaj sud smatra da su ništene utužene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na vezanje uz valutu švicarski franak, kao i odredbe vezane za promjenjivost kamatne stope, smatrajući da je došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli kao i promjenjivost kamatne stope sud utvrdio ništavim pojedine odredbe predmetnog Ugovora, a što je sud djelomično utvrdio kao prethodno pitanje, a djelomično izrekom ove presude.

25. Kada je sud dakle, kao prethodno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora u članku 1., 2., 10., Ugovora valjalo je odlučiti o osnovanosti potraživanja isplate utuženih iznosa po osnovi stjecanja bez osnove onoga što je isplaćeno po utvrđenim ništetnim odredbama.

26. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

27. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, u kojem pravnom shvaćanju je zaključeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

28. Pozivajući se na gore navedeno shvaćanje te imajući u vidu da je pravomoćno okončan spor pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. (ovo glede kamate, dok je za valutu pravomoćnost 14.6.2018.), kao i to da je zastarni rok po stjecanju bez osnove pet (5) godina, dok je tužba radi isplate iznosa pretplaćenih po valuti u ovom predmetu podnesena 18. srpnja 2022. to jasno proizlazi da je prigovor zastare istaknut od strane tuženika djelomično osnovan u dijelu kojim tužitelj potražuje od tuženika iznos od 311,98 eura s osnove pretplate po kreditu u odnosu na promjenjivu kamatu.

29. Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži od tuženika isplata iznosa od 311,98 eura zajedno sa zateznim kamatama kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom VI ove izreke.

30. Vezano za odredbu članka 3. Ugovora u dijelu kojim je ugovoreno da se naplaćuje naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita za navesti je da se u konkretnom radi o tzv. ulaznoj naknadi, odnosno jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita za navesti je da je ovaj sud kao prethodno pitanje utvrdio da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi. Naime, tužitelj se nije mogao suprotstaviti jednostranoj odluci banke koja je u Ugovor o kreditu unijela i nametnula spomenutu obvezu plaćanja naknade za obradu kredita. Treba naglasiti, da se radi o tipskom ugovoru, koji je unaprijed pripremljen od strane banke, te na spomenutu odredbu tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati ni na koji način, niti izbjeći ugovaranje ulazne naknade. Sud je prihvatio tvrdnju tužitelja da se o toj odredbi uopće nije pregovaralo i da mu nitko nije objasnio zašto se plaća takva naknada i po kojim kriterijima su utvrdili visinu naknade od 3,30% od iznosa kredita. Slijedom navedenog, kako se radi o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, to je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Takva ugovorna odreda protivi se načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pritom je za istaknuti da tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je taksativno naveo što čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

31. Osim toga za navesti je da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženica nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, valjalo je utvrditi ništetnim odredbu Ugovora u članku 3. i time obvezati tuženu vratiti tužiteljici plaćene iznose po tom osnovu.

32. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Marijanu Joviću.

31. Nakon provedenog financijskog vještačenja, stalni sudski vještak za financije iznio je sudu i strankama svoj nalaz i mišljenje u kojem je istaknuo da je u razdoblju od 01.05.2008. tuženik mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN tuženika važeći na dan dospijeća. Tužitelj je tuženiku prilikom korištenja kredita 24.04.2007. platio naknadu od 3,3% glavnice u protuvrijednost od 290,68 Eur. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 31.05.2008. do 30.04.2012. platio veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa, u ukupnom iznosu 311,98 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je nadalje kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu 1.575,04 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita

32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Marijana Jovića s obzirom na to da je nalaz dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti, a stranke na istog nisu imale konkretnih primjedbi.

33. U odnosu na tzv. negativne razlike za istaknuti je da tužitelj od tuženika, čak i u vrijeme kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita, nije ništa primio (primio je samo isplaćeni iznos kredita). Stoga niti tuženik, koji nije potrošač, temeljem citiranih odredbi o posljedicama ništetnosti te povrata stečenog bez osnove, nije ovlašten tražiti uračunavanje niže plaćenih iznosa. Isto tako valja naglasiti da je sud vezan činjeničnim navodima iz tužbe i tužbenim zahtjevom, pa prema tome shvaćanje je ovog suda da tuženik nema pravo na tzv. negativnu razliku s obzirom da u tom smislu nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili protutužbu.

34. Stoga je valjalo tuženika obvezati na isplatu iznosa od 1.575,04 eura (preplaćeni anuiteti po promjenjivoj valuti) i iznosa od 290,68 eura (ulazna naknada) zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose anuiteta kako je navedeno u izreci.

35. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, a odluka o kamatnoj stopi na iznos pretplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF temelji se na odredbi članka 277. ZOO, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO.

36. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 2., članku 155. i članku 164. ZPP. Imajući na umu naveden zakonske odredbe, ovaj sud smatra da je tužitelj uspio u 92% tužbenog zahtjeva (osnova 100% i visina 84%), a tuženika u 8%. Pa tužitelju valja odmjeriti troškove sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP. Kada se oduzmu postotci uspjeha stranaka u ovom postupku, tužitelj je sa svojim zahtjevom uspio u 84%.

37. Ovdje je za napomenuti da je sud ima na umu da se u konkretnom radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže pa da bi odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka. Međutim u situaciji kada je opseg konačnog uspjeha tužitelja u provedenom sporu posljedica odbijanja dijela tužbenog zahtjeva, tužitelju može pripadati trošak samo srazmjerno njegovom uspjehu u provedenom sporu, utvrđenom sukladno odredbi čl.154.stav.2. ZPP. (ovakvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1506/2024-2)

38. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir konačna vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.865,72 eura te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

39. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužiteljici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 17. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 30. travnja 2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 29. svibnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 13. svibnja 2026. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife)

40. Ovako dosuđeni ukupan iznos od 1.000,00 eura valjalo je uvećati za porez na dodanu vrijednost od 25 %, dakle tužitelju na ime odvjetničkog zastupanja pripada trošak u iznosu od 1.250,00 eura, odnosno s obzirom na uspjeh u postupku 1.050,00 eura.

41. Ovaj iznos valjalo je uvećati za plaćeni iznos predujma financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 398,17 eura.

42. Nadalje, tužitelju je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 36,37 eura (Tar.br. 1. stavak 2. i Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi), budući da je pristojbena obveza tužitelja na plaćanje sudske pristojbe tužbe nastala u trenutku podnošenja tužbe, dakle prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 51/23,; dalje: ZOIZSP), to mu je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu.

43. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.484,54 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a kako je i zatraženo u tužbenom zahtjevu.

44. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Splitu 3. lipnja 2026.

Sutkinja

Antonia Škaričić Majić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun tužitelja

- pun tuženika

- u spis