REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-992/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužiteljice ZV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Branka Štajduhar, odvjetnica u Štajduhar & Jurec Baras odvjetničkom društvu d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnik Damir Metelko i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 29. travnja 2026. u prisutnosti tužiteljice i njene punomoćnice, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude 3. lipnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništava odredba ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5102223141 od 4. veljače 2005. kojeg su sklopili tužiteljica ZV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 koja u dijelu čl. 10 glasi: „10. NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužiteljici ZV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 544,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. veljače 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 da tužiteljici ZV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 431,55 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 21. listopada 2025 podnijela tužbu u kojoj navodi da je 4. veljače 2005. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102223141 kojim joj je tuženik odobrio kredit u iznosu od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. U čl. 10 tog ugovora propisano je da je tužiteljica kao korisnik kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja kredita dužna platiti 1,00 % naknade na iznos kredita što je ona i učinila. Tužiteljica tvrdi da joj tuženik nije jasno predočio strukturu tih troškova, zašto baš u tom postotku i u kojem konačnom iznosu što tu obvezu tužiteljice čini neodređenom i neodredivom pa i ništetnom prema čl. 270 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO). Također radi se o nepoštenoj odredbi iz čl. 49 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/22, 59/23) jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ta je odredba unaprijed formulirana u tipskom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženik kao jača ugovorna strana, a tužiteljica nije mogla utjecati na njegov sadržaj. Na temelju takve ništetne ugovorne odredbe tuženik je stekao bez osnove naplaćeni iznos ulazne naknade kojeg je prema navodima tužbe tužiteljica platila 7. veljače 2005. u iznosu od 4.100,23 kn odnosno 544,19 eura[1] . Tužiteljica stoga svojim tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi traži da se utvrdi da je ništetna odredba čl. 10 koja glasi: „10, NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom ugovora.“ te potražuje isplatu iznosa od 544,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 8. veljače 2005. do isplate kao i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženiku je tužba dostavljena 28. listopada 2025. i on u ostavljenom roku nije podnio odgovor na tužbu, nego je u podnesku od 4. ožujka 2026. osporio osnovanost tužbe, istaknuo prigovor zastare i dodao da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Osporava vrijednost predmeta spora koju je tužiteljica odredila u iznosu od 1.328,00 eura jer smatra da se deklaratorni zahtjev u ovom slučaju ne uzima u obzir. Dodaje da su neosnovani navodi da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila ništetna jer ona predstavlja naknadu za prouzročene troškove obrade kredita i ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana . Osporava i potraživanje zakonskih zateznih kamata te ističe da tužiteljica eventualno ima pravo na te kamate tek od pravomoćnosti odluke u ovom predmetu odnosno podredno od podnošenja tužbe. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova postupka.

3. Tužiteljica je u podnesku od 16. ožujka 2026. osporila navode tuženikovog podneska i dodala je da nisu postojali posebni troškovi obrade kredita jer tuženik ima službenike za ugovaranje kredita koji primaju redovnu plaću pa nisu postojale nikakve posebne usluge.

4. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora u tužbi navela iznos od 1.328,00 eura što bi predstavljalo zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva (783,81 eura ) i kondemnatornog zahtjeva (544,19 eura). Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je iznos od 544,19 eura.

5. Sud je pročitao dopis tuženika (str. 6), ugovor o kreditu (str. 8-11) i saslušao je tužiteljicu. Financijsko vještačenje nije provedeno jer nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

6. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu i da je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 544,19 eura. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara i sporan je tijek zakonskih zateznih kamata.

8. Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5102223141 (str. 8- 11) sklopili su 4. veljače 2005. tuženik kao kreditor, tužiteljica kao korisnik kredita te ĆV kao sudužnik. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Sporna odredba sadržana je u čl. 10 ugovora u dijelu koji glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 kn, obračunate s datumom Ugovora.“ Prema čl. 3 ugovora radi se o stambenom kreditu. Iz dopisa tuženika (str. 6) proizlazi da je naknada za obradu kredita naplaćena 7. veljače 2005. u iznosu od 4.100,23 kn odnosno 544,19 eura.

9. Tužiteljica je u svojem iskazu navela da je ovaj kredit uzela za kupnju stana u koji su smjestili suprugovog djeda koji tamo živi i sada te se ne bavi nikakvom poslovnom aktivnošću u tom stanu. Iskazala je i da ona nema registrirano trgovačko društvo, obrt ni OPG i da su joj prilikom dogovaranja ovog kredita u banci dali gotov tekst kredita koji je ona pročitala prije potpisivanja. U banci su joj rekli da mora platiti naknadu za obradu kredita jer se kredit obrađuje, a nisu joj rekli što se točno podmiruje tom naknadom. Dodala je da joj je kredit isplaćen umanjen za iznos te naknade.

10. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

11. Prema čl. 1065 Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05 – dalje: ZOO/91) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 84 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C- 259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

12. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1069 ZOO/91-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 84 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

13. Prema čl. 81 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužiteljice, koji je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužiteljici dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 81 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 81 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

14. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 544,19 eura. U tekstu predmetnog ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 10 st. 1 predmetnog ugovora navedeno da ona iznosi 1,00 % od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kn. Tuženik u svom podnesku samo navodi da je imao troškove obrade kredita, no ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi iznosili baš 1,00 % od ukupnog iznosa kredita pa sud njegovu tvrdnju o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnom. Također, i sama tužiteljica je iskazala da joj prilikom ugovaranja kredita nisu dane nikakve posebne informacije o naknadi za obradu kredita pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita iako je transparentno, jer je tužiteljica mogla znati iznos te naknade, nije jasno.

15. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 96 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kn, je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužiteljica kao potrošač nije imala niti je mogla imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelj ice kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Štoviše, budući da je naknada za obradu i odobravanja kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, korisnici kredita su time dodatno dovedeni u neravnopravni položaj. Naime, sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost takve odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj onih korisnika kredita kojima je odobren kredit u većem iznosu i koji time plaćaju višu naknadu zato što nije transparentno ni jasno zašto bi određeni osnovni troškovi koji nastaju pri obradi svakog kredita bili viši u slučaju kad se radi o ugovoru o kreditu na veći iznos. Slijedom svega navedenog takva nepoštena odredba je prema čl. 87 st. 1 ZZP-a ništava.

18. Sud je stoga u točki I. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica traži da se utvrdi da je ništava odredba predmetnog ugovora sadržana u dijelu čl. 10 st. 1 predmetnog ugovora koji propisuje obvezu plaćanja naknade za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Tužiteljica doduše traži da se utvrdi da je sporna odredba ništetna, no kako je predmetni ugovor sklopljen u vrijeme kad su na snazi bile odredbe ZOO/91 koje su koristile izraz ništavost za isti pojam za koji se u odredbama ZOO-a koristi izraz ništetnost, time što je sud utvrdio da je sporna odredba ništava u skladu s propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.

19. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužiteljici naplaćena naknada za obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva ništava, tuženik je prema čl. 104 st. 1 ZOO/91-a dužan vratiti tužiteljici iznos koji mu je naplaćen na temelju te odredbe, a to je 544,19 eura što među strankama nije sporno.

20. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti (ništavosti) sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 371 ZOO/91-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

21. Sud je stoga u točki II. izreke presude naložio tuženiku da tužiteljici isplati zatraženi iznos od 544,19 eura sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od 8. veljače 2005., kao dana nakon dana kad je tuženik stekao taj iznos, do isplate u skladu s čl. 214 ZOO/91-a jer je tuženik, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužiteljici nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništava.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP), a tužiteljičin trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 29. travnja 2026. Taj trošak obuhvaća nagradu za zastupanje koja se sastoji od nagrade za sastav tužbe 100,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, 107/25 – dalje: OT) i za zastupanje na dva ročišta 10. ožujka 2026. i 29. travnja 2026. po 100,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT što je ukupno 300,00 eura i tome treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 75,00 eura. Tužiteljičin trošak obuhvaća i sudsku pristojbu na tužbu koja joj je priznata u polovici plaćenog iznosa tj. 26,55 eura jer je tužiteljica mogla iskoristiti zakonsku pogodnost iz čl. 7 st. 1 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23 – dalje: ZSP) i platiti samo pola propisane pristojbe pa tuženik nije dužan tužiteljici nadoknaditi puni iznos te pristojbe jer je sama odgovorna za to što je morala platiti puni iznos pristojbe na tužbu. Njen trošak obuhvaća i sudsku pristojbu na presudu koja joj je u skladu s čl. 7 st. 2 priznata u iznosu od 30,00 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 50/26) jer se ova presuda punomoćnici tužiteljice dostavlja u elektroničkom obliku pa je ona dužna platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 431,55 eura pa je tuženiku naloženo da joj namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

23. Tužiteljici nije priznata nagrada za sastav podneska od 12. ožujka 2026. jer u spisu nema podneska s tim datumom. Trošak pristojbe na rješenje o pristojbi na tužbu u iznosu od 13,27 eura nije priznat jer je taj trošak skrivila sama tužiteljica time što nije pravovremeno platila pristojbu na tužbu pa je sud morao donositi rješenje o pristojbi iz čl. 28 ZSP-a.

U Sesvetama 3. lipnja 2026.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnica Branka Štajduhar

2. odvjetnik Damir Metelko na EP 4757