Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-466/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Gašparuš-Horvat, predsjednice vijeća, Adele Turkalj, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Nevkoš d.o.o., Vinkovci, Ulica Martina Ballinga 5, OIB: 76173743169, kojeg zastupa punomoćnik Davor Petrović, odvjetnik u Osijeku, Šamačka 9, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Pn-113/2023-11 od 24. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Nevkoš d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Pn-113/2023-11 od 24. ožujka 2026.

II. Odbija se zahtjev tuženika Nevkoš d.o.o. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 250,00 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju na ime naknade štete isplati iznos od 12.918,81 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje ZPP). Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu plaćanja parničnog troška tuženiku, a podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 250,00 EUR.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku, kao poslodavcu njegova osiguranika RĆ, za naknadom štete koja mu je nastala isplatom invalidske mirovine navedenom osiguraniku u razdoblju od 8. kolovoza 2019. do 31. prosinca 2021., te isplatom naknade za tjelesno oštećenje u razdoblju od 1. svibnja 2019. do 31. prosinca 2021. u ukupnom iznosu od 12.918,81 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe – 3. kolovoza 2022. do isplate.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje sud drugoga stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju sadržajem žalbe upire tuženik, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje presude te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje te stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

7.1. Tako je sud prvog stupnja u bitnome utvrdio:

- da je RĆ (osiguranik tužitelja i radnik tuženika) doživio povredu na radu 6. ožujka 2018.,

- da je RĆ radio kod tuženika na radnom mjestu nalagača – poslužitelja komunalnih vozila, da je obavljao poslove prikupljanja komunalnog otpada, da je neposredno prije štetnog događaja stajao na zadnjem dijelu kamiona na papučici predviđenoj za stajanje radnika te dok se kamion kretao unazad pao je sa papučice pod kamion koji je prešao preko njega,

- da je RĆ u vrijeme štetnog događaja bio osposobljen za rad na siguran način na poslovima i zadacima na koje je raspoređen,

- da prema zapisniku o inspekcijskom nadzoru Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Inspektorat rada od 6. srpnja 2018. proizlazi da je uzrok ozljede loša organizacija rada te da su utvrđeni propusti poslodavca u primjeni mjera zaštite na radu (čl. 44. st. 1., 2. i 3. Zakona o zaštiti na radu) te je naređeno poslodavcu - tuženiku da zabrani obavljanje radnih zadataka protivno zakonu i drugim propisima (vožnja kamiona u natrag s radnicima koji su raspoređeni na poslove i zadatke nalagača),

- da su prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka prilikom kretanja kamiona unatrag, oba radnika (RĆ i GĆ) stajala na stojnim platformama s lijeve i desne strane na mjestima vidljivim iz pozicije vozača teretnog vozila, da do nesreće ne bi došlo u slučaju da se radnik RĆ nije nalazio na desnom stojnom mjestu,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka zaštite na radu ozlijeđeni radnik morao biti upoznat sa zabranom stajanja na stajalištima kada se komunalni kamion kreće unatrag, da je vozač bio dužan ne pokretati vozilo ako se na njemu nalaze radnici– nalagači,

- da je uobičajen način rada (stalna praksa) bio da nalagači stoje na papučici kamiona za vrijeme dok se isti kreće unatrag te da pri tome pomažu vozaču navodeći ga,

- da je nakon štetnog događaja poslodavac donio odluku o zabrani vožnje unatrag s radnicima koji stoje na papučici kamiona,

- da je tužitelj RĆ zbog ozljeda zadobivenih u štetnom događaju 6. ožujka 2018., priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti koja je nastala zbog ozljede na radu 100 % (rješenje HZMO od 18 srpnja 2019.), kao i pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (rješenje HZMO od 6. 11. 2019.),

- da je tužitelj isplatio svom osiguraniku RĆ invalidsku mirovinu za razdoblje od 8. kolovoza 2019. do 31. prosinca 2021. u iznosu od 89.216,40 kn / 11.841,05 EUR,

- da je tužitelj isplatio svom osiguraniku RĆ naknadu za tjelesno oštećenje za razdoblje od 1. svibnja 2019. do 31. prosinca 2021. u iznosu od 8.120,36 kn / 1.077,76 EUR,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P - 1369/2019-36 od 18. travnja 2023. naloženo ovdje tuženiku da Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje naknadi štetu u iznosu od 16.218,22 EUR s osnove osnovnog osiguranja na ime troškova liječenja i privremene nesposobnosti za rad (bolovanja) osiguranika RĆ.

8. Tuženik žalbenim navodima ove činjenice nije doveo u sumnju , a razlozi koje iznosi predstavljaju samo njegovo viđenje izvedenih dokaza budući da se u žalbi poziva samo na dijelove pojedinih točki obrazloženja pobijane presude koji su izvađeni iz konteksta i kao takvi ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica u ovome postupku potrebnih za donošenje zakonite odluke o tužbenom zahtjevu.

8.1. Navodi tuženika da sud prvog stupnja nije obrazložio iz čega proizlazi zaključak da postupci radnika nalagača i kretanje vozača kamiona unatrag predstavljaju uobičajeni način rada i rukovanja sredstvima rada nisu odlučni, budući da isto proizlazi iz stanja spisa i to iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru toč. 4.1. (str. 41 spisa) i službene bilješke ODO u Vukovaru od 20. studenog 2018. (str. 62 spisa) te iskaza svjedoka ŠĆ, vozača kamiona (str. 68 spisa).

8.2. Nadalje, navod tuženika da je sud prvog stupnja odbio kao nevjerodostojne zapisnike sa sjednice Odbora zaštite na radu iz kojih proizlazi da su svi radnici vozači i nalagači usmeno upozoreni, između ostalog, da se nalagači ne voze unatrag, neodlučno je za ishod ovog postupka budući da se iz istih ne može izvesti zaključak da je konkretno radnik RĆ doista bio upozoren na navedeno.

9. Prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih činjeničnih utvrđenja prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19, dalje ZMO) i Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 71/14,,118/14, 154/14, dalje ZZR) te Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 121/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO).

9.1. Odluka suda prvoga stupnja je pravilna te je prihvaća i ovaj sud. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržaja u pobijanoj presudi.

9.2. Odredbom čl. 161. st. 1. ZMO propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema stavku 2. toga članka, naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to 1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu, 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja.

9.3. Odredbom čl. 162. ZMO (sud prvog stupnja pogrešno navodi čl. 157. ZMO) propisano je da Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe (st. 1.), a ako je štetu prouzročio radnik na radu ili u vezi s radom odgovaraju poslodavac i radnik solidarno (st. 2.), s time da za štetu odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu odnosno mjere za zaštitu građana (st. 3.).

9.4. Odredbom čl. 25. st. 1. ZZR, propisano je da poslodavac odgovara po načelu objektivne odgovornosti za štetu koju zbog ozljede na radu i profesionalne bolesti pretrpi radnik obavljajući poslove za poslodavca, a st. 2. istog članka poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

9.5. Prema čl. 44. st. 1. ZZR, poslodavac je obvezan planirati, pripremati i provoditi radne postupke te razraditi i primjenjivati tehnologiju rada tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje radnika, uvažavajući pri tome najvišu moguću razinu zaštite od rizika na radu i u vezi s radom, u skladu s pravilima zaštite na radu i drugim propisima

10. Sukladno gore navedenim odredbama ZMO i ZZR, u ovom predmetu ključno je utvrditi je li nastala šteta u uzročno posljedičnoj vezi sa neprovođenjem mjera zaštite na radu od strane poslodavca – tuženika.

11. Tuženik u žalbi ustraje u tvrdnji iznesenoj tijekom postupka, da ne postoji odgovornost poslodavca u konkretnom slučaju, već da je za nastanak štetnog događaja isključivo odgovoran sam radnik RĆ jer je znao da je zabranjena vožnja na papučicama kamiona kada se on kreće unazad.

11.1. U odnosu na navedeno treba reći da prema odredbi čl. 162. ZMO Zavod ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe (st. 1.) te da za navedenu štetu odgovara poslodavac ako je šteta nastala zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu, odnosno mjere za zaštitu građana (st. 3.).

11.2. Prvostupanjski sud je na temelju dokaza koje su predložile stranke, utvrdio da je predmetna šteta nastala zbog toga što nisu bile provedene mjere zaštite na radu. Naime iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 6. srpnja 2018. proizlazi da su utvrđeni propusti u primjeni mjera zaštite na radu te je tuženiku izdano usmeno rješenje kojim mu se naređuje da zabrani obavljanje radnih postupaka protivno zakonu i drugim propisima (vožnja kamiona unatrag sa radnicima koji su raspoređeni na poslove i zadatke nalagača). Vožnja kamionom unatrag za vrijeme dok radnici- sakupljači otpada stoje na papučici kamiona predstavlja situaciju značajnog i izravnog rizika za sigurnost i zdravlje radnika. Izričita zabrana poslodavca kojom se zabranjuje takva vožnja bila je potrebna radi izbjegavanja ozljeđivanja radu, a izostanak zabrane rizične vožnje predstavlja propust tuženika u poduzimanju mjera zaštite na radu iz čl. 44. st. 1. ZZR. Nadalje, iz provedenog vještačenja vještaka zaštite na radu također proizlazi da poslodavac nije postupio sukladno odredbi čl. 19. ZZR kojom je propisano da je poslodavac odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima. Naime, poslodavac je tek nakon štetnog događaja u kojem je stradao osiguranik tužitelja RĆ donio odluku o zabrani vožnje unatrag za vrijeme dok radnici sakupljači otpada stoje na papučici kamiona te se neosnovano, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja, poziva na razloge isključenja svoje odgovornosti.

11.3. Također su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je osiguranik tužitelja postupao s krajnjom nepažnjom, budući je tijekom postupka utvrđeno da je vožnja unatrag za vrijeme dok radnici stoje na papučici kamiona bio uobičajen način rada kod tuženika te u vrijeme štetnog događaja nije bilo pisane zabrane takvog postupanja, jer je takvu odluku poslodavac (tuženik) donio po usmenom rješenju Inspektorata rada, a nakon štetnog događaja u kojem je stradao osiguranik tužitelja RĆ.

11.4. Kako je građansko pravna odgovornost šira od kazneno pravne nisu od važnosti ni navodi tuženika da je isključena njegova odgovornost kao poslodavca za štetni događaj jer protiv njega kao pravne osobe kao ni protiv odgovorne fizičke osobe nije pokrenut kazneni postupak vezano za štetni događaj.

11.5. Dakle, budući da tuženik nije proveo potrebne mjere zaštite na radu i osigurao obavljanje radnog procesa na siguran način, neosnovano se poziva na razloge isključenja svoje odgovornosti.

12. Kako je šteta nastala zbog neprovođenja mjera zaštite na radu, sud prvog stupnja pravilno je primjeno materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev.

13. Vezano za tuženikovo osporavanje visine potraživanja tužitelja, treba reći da je tužitelj dostavljenim obračunom isplata invalidske mirovine i novčane naknade za tjelesno oštećenje, koje je izvršio svom osiguraniku, kao i izvodom iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja iz kojih su vidljivi iznosi koji su isplaćeni i po godinama i po mjesecima, dokazao visinu predmetne tražbine. Naime, prema odredbama ZMO tužitelj je javna ustanova koja se skrbi o ostvarivanju mirovinskih i invalidskih prava zaposlenika, poljoprivrednika, obrtnika i drugih osiguranih osoba te u postupku rješavanja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja ima javne ovlasti te primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21). Ostvarivanje mirovinskih i invalidskih prava osiguranika uključuje utvrđivanje određenih individualnih prava osiguranika, ali i isplatu novčanih iznosa koja temeljem priznatih mirovinskih ili invalidskih prava pripadaju tim osiguranicima, pa kada Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje izda potvrdu (obračun) o mirovinama kao i naknadama za tjelesno oštećenje isplaćenim svom osiguraniku, onda je izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja pa takva potvrda (obračun) ima značenje javne isprave koja dokazuje istinitost onoga što se u njoj navodi odnosno potvrđuje (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x 827/15-2 od 7. veljače 2017. te u odluci Revt 139/16-2 od 15. veljače 2017.). Slijedom navedenog, tužiteljev obračun mirovine i naknade za tjelesno oštećenje ima dokaznu snagu javne isprave u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP, a tuženik nije predlagao dokaze kojima bi dokazao da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepropisno sastavljena (čl. 230. st. 3. ZPP).

13.1. Dakle, visina stvarne štete utvrđena je na temelju obračuna isplata izvršenih na teret tužitelja, u iznosu od 89.216,40 kn / 11.841,05 EUR s osnove invalidske mirovine i u iznosu od 8.120,36 kn / 1.077,76 EUR s osnove naknade za tjelesno oštećenje (str. 45 i 46 spisa), koje je tužitelj isplatio svom osiguraniku u skladu s propisima mirovinskog osiguranja u spornom razdoblju, zbog uzroka za koji je odgovoran tuženik kao poslodavac osiguranika tuž itelja. Slijedom navedenog, tuženik je tužitelju u obvezi nadoknadi štetu s osnove invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje u zatraženom iznosu od 12.918,81 EUR sa zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe (3. kolovoza 2022.) do isplate.

14. Stoga je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja u navedenom iznosu pa je, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

15. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, temeljem čl. 166. st.1. u vezi čl. 154. st.1. ZPP, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova u povodu žalbe.

U Velikoj Gorici 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Vesna Gašparuš-Horvat