Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-432/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, kojeg zastupa punomoćnica Andreja Šeša, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-590/2025-17 od 27. veljače 2026., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-590/2025-17 od 27. veljače 2026.

II. Odbija se žalba tužitelja MI kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-590/2025-17 od 27. veljače 2026. u točki III. izreke u dijelu u kojem nije dosuđen daljnji zatraženi trošak parničnog postupka preko iznosa od 283,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. veljače 2026. do isplate, do iznosa od 776,54 EUR.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja presuđeno je:

''I Utvrđuje se da je odredba članka 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita Ugovora o kreditu broj 203682 kojeg su 22. veljače 2007. zaključili tužitelj BI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 kao kreditor, a koja glasi: „Jednokratno 1,50 % (jedancijelapetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“ ništetna i ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da tužitelju MI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 141,96 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da tužitelju MI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 283,19 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. veljače 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana. ''

2. Protiv navedene presude u dijelu u kojem je sud odlučio o troškovima postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava žali se tužitelj. Presudom su tužitelju priznati parnični troškovi u iznosu od 25 bodova umjesto u zahtijevanom iznosu od po 100 bodova za svaku radnju. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u polovici plaćenog iznosa i to u iznosu od 26,55 EUR, umjesto u punom iznosu , kako je tužitelj i platio. Tužitelj je troškovnikom zatražio naknadu parničnog troška, imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.469,19 EUR, a što uz vrijednost boda od 2,00 EUR daje iznos od 200,00 EUR + PDV. Tužitelj ističe da je vrijednost predmeta spora postavljena sukladno odredbi čl. 37. ZPP-a, obzirom da uz kondemnatorni zahtjev postoji i deklaratorni zahtjev, koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, pa je pogrešno utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 141,96 EUR. Sud je na zapisniku od 15. listopada 2025. vrijednost predmeta spora utvrdio u visini zahtjeva na isplatu (141,96 EUR). Kako je pogrešno utvrdio vrijednost predmeta spora, to je prvostupanjski sud odmjeravajući visinu opravdanih troškova pogrešno primijenio materijalno pravo sadržano u Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

Tužitelj smatra da se vrijednosti predmeta spora ne može se odrediti samo prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, pa smatra da ima pravo na zahtijevani trošak u iznosu od 200,00 EUR + PDV za navedene radnje, te trošak u iznosu od 100,00 EUR + PDV za ročište na kojem je objavljena presuda. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom podnošenja tužbe, stvarno platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 53,09 eura. Sud neosnovano zaključuje da je tužitelj „sam odgovoran“ što je platio puni iznos pristojbe. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se naloži tuženiku da naknadi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 600,00 EUR + PDV, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 EUR, odnosno ukupan iznos od 776,54 EUR, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tuženik pobija presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud navodi da je sporna odredba o ulaznoj naknadi ništetna, jer nije točno navedeno što ulazna naknada obuhvaća. Odredbe treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Tužitelj je potpuno poslovno sposobna osoba koja nije lišena bilo kakvih saznanja o kreditima i obvezama koje je potvrdio potpisom predmetnog ugovora o kreditu. Stavom da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, negira se postojeće zakonsko uređenje. Tuženik smatra bitnim istaknuti da je jasno da „Naknada za obradu kredita“ podrazumijeva sve troškove razmatranja zajma, odobravanja ili obrade kredita, te se ona plaća samo jednom i to odmah po odobrenju kredita. Njezin iznos i dan plaćanja precizirani su već u ugovoru. Tuženik tvrdi da se predmetne naknade naplaćuju odmah prilikom isplate kredita, pa nema govora kako o znatnoj neravnoteži niti o ekonomskoj neizvjesnosti za korisnika kredita. Sud nije pružio odlučne činjenice temeljem kojih je zaključio da je došlo do narušavanja ravnoteže na štetu tužitelja, pa je pogrešno utvrdio činjenično stanje i počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka navedenu u čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te pogrešno primijenio materijalno pravo odredbe Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na institut zastare. U odnosu na odluku o zateznim kamatama koju je sud donio pozivajući se na čl . 1111. i 1115. ZOO-a, zauzeo je stav kako se zatezna kamata ima isplatiti od dana uplate svakog iznosa, a taj stav je suprotan i zauzetom stavu Vrhovnog suda RH s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/20). Predlaže se pobijanu presudu preinačiti uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom, a podredno vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 1,50 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je p redmet spora jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita - da se jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita prema čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja

- da nije sporno da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili ugovor o kreditu i da je naplaćena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 141,96 eura

- da su sporni osnovanost tužbenog zahtjeva, je li nastupila zastara i tijek zakonskih zateznih kamata

- da je t užitelj kao vrijednost predmeta spora u tužbi naveo iznos od 1.469,19 eura

- da vrijednost kondemnatornog zahtjeva iznosi 141,96 eura

- da je prema stavu prvostupanjskog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu

- da se deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa je sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je prema tužbenom zahtjevu iznos od 141,96 eura

- da su Ugovor o kreditu sklopili 22. veljače 2007. pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor i tuženik kao korisnik kredita

- da je ugovor sklopljen za iznos od 15.792,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate

- da je sporna odredba sadržana u dijelu čl. 6.1. ugovora koji glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,50 % (jedancijelopetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.“

- da je iz iskaza t užitelja utvrđeno da je kredit ishodio za kupnju osobnog automobila

- da zbog kredita uopće nije išao u banku, nego da su mu u auto kući gdje je kupovao automobil dali gotov tekst ugovora o kreditu

- da mu je rečeno da treba podmiriti tu naknadu u postotku, ali da nije ništa posebno objašnjavano o toj naknadi

- da nije sporno da je tužitelju naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a iz dopisa tuženika je utvrđeno da je tužitelju naplaćena 26. veljače 2007. u iznosu od 1.069,62 kn odnosno 141,96 eura

- da prema stavu suda odredba čl. 6.1. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita je nepoštena ugovorna odredba

- da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac

- da tužitelj kao potrošač nije imao niti je mogao imati utjecaja na njen sadržaj, pa je odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja

- da je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade

- da iz ugovora nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita

- da je tuženik imao određene troškove za obradu zatraženog kredita, no sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita ukazuje na nepoštenost odredbe i stavljanja u nepovoljniji položaj onih korisnika kredita kojima je odobren kredit u većem iznosu

- da je utvrđeno da je ništetna odredba u dijelu čl. 6.1. st. predmetnog ugovora o obvezi plaćanja naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita

- da je odredba ugovora na temelju koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada ništetna, pa je tuženik dužan vratiti tužitelju naplaćeni iznos

- utvrđeno je da je naknada naplaćena 26. veljače 2007. u iznosu od 141,96 eura

- da tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate u skladu s čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je bio nepošten kada je tužitelju nametnuo ugovaranje odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništetna

- da prigovor zastare nije osnovan

- da je odluka o parničnom trošku donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku

- da je sudska pristojba na tužbu tužitelju priznata u polovici plaćenog iznosa i to u iznosu od 26,55 eura

- da je tužitelj bio dužan platiti taj iznos, pa se ne može tuženika obvezati da podmiruje potpuni iznos pristojbe

- da se trošak zastupanja sastoji od nagrade za sastav tužbe 50,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, za sastav obrazloženog podneska od 15. srpnja 2025. 50,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 15. listopada 2025. i 21. siječnja 2026. po 50,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 200,00 eura uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 50,00 eura - da ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 283,19 eura

- da tužitelju nije priznata nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda dostupna na eOglasnoj ploči pa tuženik nije dužan podmiriti tužitelju taj trošak.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 1,50 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

9. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 1,50% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

10. Valja istaći da osim što u toj odredbi Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

11. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl.81. st.1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

12. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade), a utvrđeno je da u banci nije niti bio.

13. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C - 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

14. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

15. Na temelju prednjih utvrđenja, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 141,96 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

16. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove, pa zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

17. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita, jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje: Tarifa) te sukladno postavljenim zahtjevima. Valja reći da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a jer je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice, a pravilan je stav prvostupanjskog suda da se prema za sada važećem stavu, kao vrijednost predmeta spora ne uzima u obzir deklaratorni, već samo kondemnatorni zahtjev, te da se uzimaju u obzir iznosi koje je tužitelj trebao platiti glede sudske pristojbe na tužbu, a ne iznos koji je tužitelj platio.

18. U svezi žalbe tužitelja da je trebalo naložiti tuženiku da naknadi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude , treba reći da je prvostupanjski sud pravilno riješio, neovisno o pogrešnom stavu. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr- 580/05 od 14. prosinca 2005.). Iz odredbe čl. 335. ZPP-a, po stavu ovog suda, proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici . Pregledom spisa je utvrđeno da punomoćnik tužitelja nije pristupio na ročište 27. veljače 2026. (list 108 spisa), pa isti iz tog razloga nema pravo na naknadu tog troška.

19. Zbog navedenog žalbu tuženika i žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu.

20. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka III. izreke rješenja), kao neosnovan.

21.Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 3. lipnja 2026

Predsjednik vijeća

Ankica Jakovina