Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-968/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja AČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužiteljice ŠČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 3. tužitelja BČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 4. tužiteljice IČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 5. tužitelja AČH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 6. tužiteljice GČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 7. tužitelja RČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 8. tužiteljice EČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te 9. tužiteljice UČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Filip Lisec, odvjetnik u Opatiji, protiv tuženice KentBank d.d., OIB: 73656725926, Gundulićeva 1, Zagreb, koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Jašaragić, Mamut & Stojan iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-396/2022-32 od 21. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba 1. tužitelja AČ, 2. tužiteljice SČ, 3. tužitelja BČ, 4. tužiteljice IČ, 5. tužitelja AČH, 6. tužiteljice GČ, 7. tužitelja RČ, 8. tužiteljice EČ i 9. tužiteljice UČ, i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-396/2022-32 od 21. lipnja 2024. pod st. I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tužitelja AČ, 2. tužiteljice SČ, 3. tužitelja BČ, 4. tužiteljice IČ, 5. tužitelja AČH, 6. tužiteljice GČ, 7. tužitelja RČ, 8. tužiteljice EČ i 9. tužiteljice UČ za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika KentBank d.d. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev, koji glasi:

„Nalaže se tuženici KentBank d.d. da tužiteljima 1. MČ, 2. ĐČ, 3. BČ, 4. IČ, 5. AČH, 6. GČ, 7. RČ, 8. EČ i 9. UČ isplati iznos od 13.272,28 eura (100.000,00 kn), uplatom na račun zajedničke pričuve zgrade na adresi [adresa] u [adresa], sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 13. svibnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine teku po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 4,00% godišnje te za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do isplate po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljima 1. MČ, 2. ĐČ, 3. BČ, 4. IČ, 5. AČH, 6. GČ, 7. RČ, 8. Noveli EČ i 9. UČ da tuženici KentBank d.d. naknade troškove postupka, u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvije tisuće petsto eura), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 21. lipnja 2024. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 4,50% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. II., a do zatraženog iznosa od 2.589,58 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje su zahtijevane počevši od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, zahtjev tuženice KentBank d.d. za naknadu troškova postupka odbija se.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja 1. AČ, 2. SČ, 3. BČ, 4. IČ, 5. AČH, 6. GČ, 7. RČ, 8. EČ i 9. UČ za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 2.402,09 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje su zahtijevane počevši od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.“

2. Protiv navedene presude žale se tužitelji zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP), s prijedlogom sudu drugoga stupnja da prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja, tuženica se u cijelosti protivi iznesenim žalbenim navodima te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju su tužitelji pretrpjeli povredom ugovorne obveze iz ugovora o namjenskom kreditu broj 5025005672, kojeg su 7. srpnja 2016. zaključili tuženik kao banka s jedne strane i suvlasnici stambene zgrade [adresa] zastupano po predstavniku stanara NČ i tvrtka upravitelja Dux d.o.o., s druge strane, tvrdeći da tuženik nije obavijestio suvlasnike o nedostatku sredstava na računu pričuve radi podmirenja kreditnih obveza uslijed čega nisu pravovremeno saznali da upravitelj zgrade nezakonito raspolaže sredstvima pričuve.

6. Osnovano tužitelji u žalbi ukazuju da pobijana presuda ne sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, osobito u odnosu na dinamiku podmirivanja kreditnih obveza, postojanje pretpostavki iz čl. 5. st. 7. Ugovora o kreditu te odbijanje dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja, čime je ostvarena bitna povreda odredaba paničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

7. Međutim, odlučujući o žalbi tužitelja, ovaj sud je primjenom ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. i st. 3. ZPP sam dopunio i konkretizirao ocjenu dokaza temeljem isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, kao i nespornih činjenica među strankama.

8. Na temelju nespornih činjenica, činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud i onih koje je na temelju priloženih isprava utvrdio ovaj sud drugoga stupnja je utvrđeno:

- da su stranke 7. srpnja 2016. sklopile Ugovor o kreditu na temelju kojega je, u svrhu kreditiranja obnove i sanacije pročelja i krova zgrade čiji su suvlasnici tužitelji, njima od strane tuženice odobren kredit u iznosu od 800.000,00 kn, s rokom otplate od 10 godina, isplatom anuiteta od 8.682,10 kn, direktnim terećenjem računa zajedničke pričuve zgrade, otvorenog kod tuženice, s tim da je odredbom čl. 5. st. 7. Ugovora o kreditu od 7. srpnja 2016. (na kojem su potpisi ugovaratelja ovjereni 22. srpnja 2016.) određeno da su, u slučaju kada je račun zajedničke pričuve u blokadi ili kada na njemu nema dovoljno sredstava za podmirivanje obveza iz tog Ugovora, tužitelji dužni obveze iz Ugovora o kreditu podmiriti direktnom uplatom na račun tuženice, dok je odredbom čl. 5. st. 8. Ugovora o kreditu od 22. srpnja 2016. predviđeno da je tuženica o takvoj obvezi direktne uplate dužna sve suvlasnike zgrade obavijestiti pisanim putem,

- da je upravitelj zgrade Dux d.o.o. odnosno njegova odgovorna osoba HČ bio ovlašten raspolagati računom zajedničke pričuve.

9. Nadalje, iz prometa po računu zajedničke pričuve proizlazi da tijekom trajanja ugovornog odnosa račun nije bio blokiran te da su kreditne obveze kontinuirano podmirivane, pri čemu su eventualna zakašnjenja pojedinih uplata bila kratkotrajna. Saslušane djelatnice tuženika su iskazale da je tuženik takvu dinamiku podmirenja obveza smatrao urednim izvršavanjem ugovora, dok je i sam 1. tužitelj u iskazu naveo da suvlasnici tijekom trajanja kreditnog odnosa nikada nisu bili pozvani na neposredno podmirenje dospjelih anuiteta niti su iste osobno plaćali.

10. Na temelju takvog činjeničnog stanja pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

11. Odredbom čl. 5. st. 3. Ugovora o namjenskom kreditu ugovoreno je da se uplata vrši temeljem ugovora o trajnom nalogu broj 14/2016 – direktnim terećenjem (pod)računa zajedničke pričuve zgrade otvorenog u banci, a stavkom 7. istoga članka je propisano da su suvlasnici dužni kreditne obveze podmirivati neposrednom uplatom na račun tuženice samo u slučaju kada je račun zajedničke pričuve u blokadi ili kada na njemu nema dovoljno sredstava za podmirenje obveza iz Ugovora, dok je odredbom čl. 5. st. 8. istoga Ugovora određeno da je tuženica o nastupu takve obveze direktne uplate dužna suvlasnike obavijestiti pisanim putem.

12. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da tijekom trajanja ugovornog odnosa račun zajedničke pričuve nije bio blokiran te da su kreditne obveze kontinuirano podmirivane iz sredstava pričuve, pri čemu su eventualna zakašnjenja pojedinih uplata bila kratkotrajna i nisu dovela do trajne nemogućnosti podmirenja kreditnih obveza niti do aktiviranja neposredne naplate od suvlasnika.

13. Sama činjenica da su pojedini anuiteti podmireni s određenim vremenskim odmakom ne znači da na računu zajedničke pričuve nije bilo dovoljno sredstava za podmirenje obveza iz Ugovora u smislu čl. 5. st. 7. Ugovora o kreditu, osobito imajući u vidu da nijedan anuitet nije ostao trajno nepodmiren niti je došlo do situacije da bi dospjele obveze ostale nepodmirene do dospijeća sljedećih anuiteta, a to zbog toga što je uplatama suvlasnika po osnovi zajedničke pričuve osiguran priljev sredstava na račun.

14. Slijedom navedenoga, pravilno je zaključiti da tijekom trajanja ugovornog odnosa nisu nastupile pretpostavke iz čl. 5. st. 7. Ugovora o kreditu, pa stoga nije nastupila niti obveza tuženice iz čl. 5. st. 8. Ugovora da suvlasnike obavijesti o potrebi neposrednog podmirenja kreditnih obveza.

15. Pri tome valja istaknuti da ugovorna odredba na koju se tužitelji pozivaju po svojoj svrsi predstavlja instrument osiguranja uredne naplate kreditnih obveza, a ne preuzimanje obveze zaštite suvlasnika od eventualnih zlouporaba upravitelja ili nadzor nad njegovim poslovanjem.

16. Budući da je upravitelj zgrade bio ovlašten raspolagati računom zajedničke pričuve, tuženica nije bila dužna niti ovlaštena kontrolirati zakonitost pojedinih isplata izvršenih po nalogu ovlaštene osobe.

17. Stoga činjenica da bi eventualna obavijest o zakašnjenju u podmirenju pojedinog anuiteta mogla posredno dovesti do ranijeg saznanja suvlasnika o nepravilnostima u poslovanju upravitelja ne uspostavlja adekvatnu uzročnu vezu između postupanja tuženika i nastale štete.

18. Navodi žalbe prema kojima bi pravodobnim obavještavanjem suvlasnici mogli spriječiti otuđenje sredstava ostali su na razini pretpostavke i hipotetskog zaključivanja.

19. Neosnovano tužitelji u žalbi ističu i da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja bilo potrebno provesti financijsko vještačenje. Naime, odlučne činjenice bilo je moguće utvrditi iz prometa po računu zajedničke pričuve, ugovorne dokumentacije i provedenih personalnih dokaza, dok među strankama nije bilo sporno da su kreditne obveze podmirivane, već je sporno bilo pravno značenje evidentiranih zakašnjenja u uplati pojedinih anuiteta.

20. Odgovornost tuženika valja prosuđivati prema pravilima o odgovornosti za povredu ugovorne obveze iz čl. 348. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), budući da tužitelji postojanje odgovornosti izvode iz navodne povrede ugovorne obveze obavještavanja suvlasnika o nemogućnosti urednog podmirenja kreditnih obveza.

21. Međutim, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da tijekom trajanja ugovornog odnosa nisu nastupile ugovorne pretpostavke koje bi aktivirale obvezu tuženika na takvo obavještavanje, budući da račun pričuve nije bio blokiran, kreditne obveze su kontinuirano podmirivane, a eventualna zakašnjenja pojedinih uplata bila su kratkotrajna i nisu predstavljala okolnosti predviđene čl. 5. st. 7. Ugovora o namjenskom kreditu.

22. Osim toga, šteta čiju naknadu tužitelji zahtijevaju nije nastala kao posljedica eventualnog propusta tuženika u izvršenju ugovorne obveze, već kao posljedica raspolaganja sredstvima pričuve od strane upravitelja zgrade, zbog čega između postupanja tuženika i nastale štete ne postoji pravo relevantna uzročna veza.

23. Na zakonu je osnovana i odluka o troškovima postupka. Tuženik je u cijelosti uspio u parnici pa su mu tužitelji temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP dužni naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

24. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP.

25. Kako je žalba tužitelja neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

26. Trošak sastava odgovora na žalbu tuženiku nije dosuđen, jer ta parnična radnja nije potrebna za donošenje odluke (čl. 155. ZPP).

U Velikoj Gorici 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina