Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], ŠU

Poslovni broj: P-406/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja VU , OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, 51000 Rijeka, zastupanog po punomoćnicima iz OD METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI društvo s ograničenom odgovornošću, radi utvrđenja ništetnosti i isplate , nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 27.travnja 2026., u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika, dana 3.lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I.Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103042327 sklopljenog dana 28. lipnja 2006. između tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/A i tužitelja VU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], u prvom odjeljku koji glasi:

10. NAKNADA:

„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”

II.Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/A da tužitelju VU OIB: [osobni identifikacijski broj] izČakovca, [adresa] isplati iznos od 285,51 EUR (slovima: dvijestotineosamdesetpeteura i pedesetjedancent) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 30. lipnja 2006. pa do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi zatezne kamate od 15 % godišnje, nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te od 1. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III.Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/A da tužitelju VU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] nadoknadi nastali parnični trošak u iznosu od 269,91 EUR , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom dana 28. lipnja 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5103042327 (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim je tužitelju s danom 29. lipnja 2006. stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 46.500,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan puštanja kredita u tečaj. U konkretnom slučaju radilo se o stambenom potrošačkom kreditu te su ugovorne strane 28. siječnja 2016. sklopile i Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5103042327. Tužitelj je predmetni kredit otplatio u cijelosti.

1.1.Dana 29. lipnja 2006. tuženik je tužitelju prilikom isplate naznačenog kredita obračunao i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,000 % od iznosa kredita, tzv. ulaznu naknadu u jednokratnom iznosu od 2.151,18 kn, odnosno 285,51 EUR.

1.2. Odredbom točke 10. Ugovora o kreditu određena je obveza tužitelja kojom je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita dužan tuženiku prije korištenja kredita platiti 1,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200 kn, obračunate s datumom Ugovora te da bi tužitelj bio suglasan da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana. Radi se o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora, a o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati. Predmetnom odredbom nije određena svrha naknade, koje troškove ona obuhvaća, niti ista ima podlogu u eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu s obzirom da je određena u postotnom iznosu od iznosa kredita. Stoga se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila 1 % od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužitelj na ime tzv. ulazne naknade platio tuženiku iznos od 2.151,18 kn, odnosno 285,51 EUR, što je u tom trenutku predstavljalo iznos od gotovo dva anuiteta kredita. Tužitelj nadalje ističe kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama) smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima, pa je shodno tome odredba točke 10. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava.

1.3.Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iztih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja izodredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 5/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO), te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba izodredbe čl. 7. ZOO-a, tužitelj ovdje ukazuje na činjenicu kako u Ugovoru nije jasno i određeno navedena svrha ni struktura naknade, nije je tužitelj o spornoj odredbi mogao pregovarati. Ističe se kako je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužitelju čak 1 % od iznosa kredita, pa naznačena odredba sadržana u točki 10. Ugovora doista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja i slijedom gore naznačenih odredaba ZZP-a ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Budući je sporni iznos od 285,51 EUR na ime obrade zahtjeva i odobravanje kredita, tuženik stekao bezvaljane pravne osnove, to je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene i ništetne odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111 st. 1. ZOO dužan naznačeni iznos vratiti tužitelju i to zajedno sa zateznom kamatom, a sukladno odredbama čl. 1115 ZOO.

4. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da spori u cijelosti osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva dok ne osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, sada NN 41/14, dalje ZZP), te s osnova Zakona o potrošačkom kreditiranju ( u daljnjem tekstu ZPK). Naime, radi se o kreditu čija je namjena bila izgradnja stambeno poslovnog prostora na adresi [adresa], radi izgradnje wellness parka. Dakle, tužitelj je ugovorio predmetni kredit s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti slijedom čega se ne može smatrati potrošačem. Tuženik se poziva na potvrdu Ureda državne uprave u Međimurskoj županiji od 8.lipnja 2006. kojom se potvrđuje da je tužitelju odobrena izgradnja stambeno poslovne građevine na predmetnoj adresi. Na istoj adresi nalazi se obrt za usluge : „ [obrt]“. Tužitelj je bio vlasnik navedenog obrta do 3.siječnja 2025. time da je dana 16.1.2025. zabilježeno istupanje tužitelja iz istog. Tuženik navodi da je na tužitelju teret dokaza da je predmetni kredit koristio za osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi čl.3. ZZP. Glede naknade za obradu kredita navodi da je ista odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Nadalje, ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, time da mu je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije sklapanja kredita. Iznos naknade od 1 % od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita, poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana i povezanih regulatornih troškova. Tuženik smatra da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanje naknade za obradu kredita, a u kojoj naknadi je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik se poziva na navode suda EU iz čl.4.st.2. i čl.5. Direktive 93/13 u kojima se navodi da ne treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose glede iznosa troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača. Zaključak suda EU je da čl. 3.st.1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom koja ne omogućava da se nesporno utvrde koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove načelno ne uzrokuje na štetu potrošača u suprotnosti s uvjetima o dobroj vjeri znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. U konačnici tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 29.6.2006.godine. Tuženik nadalje navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojao nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013.godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, te se poziva na čl.3. Pravilnika o naknadama za potrošačke kredite, na Zakon o stambeno potrošačkom kreditiranju, te slijedom svega navedenog predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovano, te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog postupka.

5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu ( list 6-10 spisa), otplatni plan ( list 11-16 spisa), Aneks ugovora o kreditu ( list 17-21 spisa), podnesak tuženika ( list 22 spisa), pregled prometa po predmetnom kreditu ( list 23-28 spisa), sudske odluke ( list 39-69 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 73-92 spisa), podnesak tužitelja ( list 96-98 spisa), iskaz svjedoka ZU, djelatnika tuženika, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

6. Svjedok ZU je izjavio da se tužitelja sjeća i zna da je isti uzimao stambeni kredit. Tužitelj se odlučio za kredit u CHF iako su u to vrijeme u ponudi bili krediti u EUR i HRK. Vezano uz predmetni kredit izjavio je da i sada radi na isti način kako je radio i u vrijeme kada je tužitelj uzimao predmetni kredit, da postoji katalog i letci u kojima su navedeni uvjeti , te u razgovoru sa klijentom prolazi kroz iste, a što se odnosi na iznos kredita, dokumentaciju koju treba priložiti, procjenu nekretnine, ilegalnost nekretnine. Namjena predmetnog kredita prema njegovom sjećanju bila je poslovna i stambeno poslovna, time da postoje uvjeti tako da se u ovom trenutku ne može financirati stambeno poslovna izgradnja ukoliko je više od 40 % predviđeno za poslovnu namjenu. Dakle, iz procjene je razvidno koji dio se odnosi na poslovnu, a koji na stambenu izgradnju. Ukoliko je postotak veći od postotka koji je naveo vezano uz poslovnu izgradnju, tada se ne može dobiti stambeni kredit. U konkretnom slučaju bili su zadovoljeni uvjeti za odobravanje stambenog kredita. Sa tužiteljem je između ostalog prošao i odredbu koja se odnosi na ulaznu naknadu koja je iznosila 1 ili 1,5 % time da postoji mogućnost korekcije , a na zahtjev klijenta za korekcijom odlučuju neki drugi nivoi u banci. Koliko se sjeća tužitelj nije tražio korekciju naknade. Naknada je ista, dakle 1 % odnosno 1,5 % bez obzira na visinu traženog kredita. Glede Aneksa o konverziji za isti su bile zadužene dvije njegove kolegice, te on o tome nema nikakvih saznanja. On nije upoznao tužitelja da postoji mogućnost korekcije glede visine naknade za obradu kredita, no klijenti koji su to tražili mogli su dobiti korekciju naknade. Svjedok je iskazao da se u konkretnom slučaju radilo o stambenom kreditu, ne o stambeno poslovnom.

7. Tužitelj je izjavio da je predmetni kredit uzeo kao stambeni kredit za izgradnju vikendice i da se nije radilo o nikakvom poslovnom objektu. Međutim, s obzirom na situaciju u kojoj se našao vezano uz njegov posao, krizu, plaće su išle dolje, dok mu je rata kredita od 2.900,00 HRK mjesečno došla do iznosa od 4.500,00 HRK mjesečno, s time da je primao plaću od 6.000,00 HRK mjesečno, slijedom čega je nešto morao poduzeti, te je otvorio obrt i otvorio Arcadia wellness park. On je kao i većina građana u to vrijeme tražio kredit u CHF jer se tvrdilo da su to najpovoljniji krediti, a u što su ga uvjeravali i u banci, te nije sumnjao u navode djelatnika banke da je to najpovoljniji kredit. Djelatnik banke nije mu spominjao nikakve rizike vezane uz kredit u CHF , nije naveo da bi to bio rizičniji kredit od kredita u EUR-ima, nije spominjao termin valute utočišta, pa ni sad ne zna što to znači, niti ga je upoznao s tim koju valutu u RH štiti HNB. Dozvoljava mogućnost da mu je djelatnik banke spomenuo ulaznu naknadu, no on se u to ne razumije i nije smatrao da može o bilo čemu pregovarati s bankom, a sigurno mu nije bilo rečeno da može bilo što poduzimati vezano uz visinu ulazne naknade, niti mu je objašnjeno o čemu visina ulazne naknade ovisi. Konverziju je sam tražio, nije dobio ponudu banke za sklapanje Aneksa o konverziji. Izjavio je da se ne sjeća što je pisalo u predmetnom Aneksu, nije mu predočen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, no dozvoljava mogućnost da mu je isti objašnjen. Kod sklapanja Aneksa banka nije tražila nikakvu dokumentaciju.

8. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl.8. ZPP-a kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

9. U čl.2.st.1. ZPP-a određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. ZPP-a određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, a u čl.219. ZPP-a određeno je da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. U čl.221.a. ZPP-a određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl.8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

10. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 5103042327 od 28.6.2006., kao niti činjenica sklapanja Aneksa broj 1 predmetnog ugovora o kreditu dana 28.1.2016.

11. Između stranaka je sporno da li se radi o kolektivnoj tužbi, da li je tužitelj potrošač i da li je nastupila zastara.

12. Prema odredbi čl.502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a. st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni kao što je to u konkretnom slučaju. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku s obzirom na navode iznijete u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenja iz gore naznačenih presuda, sukladno čl.502.c. ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima iz presuda Vrhovnog suda RH.

13. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07) koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Odredbom članka 99. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

17. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

18. Sud je u pojedinačnom postupku u kojem potrošač zahtjeva restituciju zbog nepošteno ugovornih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi. U ovom postupku tužena nije predložila dokaz na okolnost da je u postupku sklapanja ugovora o kreditu dala tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe, na način da bi predložila saslušanje djelatnika banke s kojim je tužitelj razgovarao o predmetnom kreditu.

19. Ovaj sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru , te da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 96.st.1. i čl. 102.st.1. ZZP/07. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl.100 ZZP/07 ( prema kojoj ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno, lako razumljive i moraju biti lako uočljive ) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. Kod ocjene postupanja suprotno Načelu savjesnosti i poštenja ovaj sud smatra da je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i tijekom pojedinačnih pregovora, odnosno da li je banka uzela u obzir zakonite interese potrošača, pa je sukladno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na takvu ugovornu odredbu. Kako se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i o spornoj odluci se nije pojedinačno pregovaralo može se zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

21. Da li se predmetnom spornom ugovornom odredbom uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača ocjenjuje se ne samo ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već ocjenom da li bi neprihvaćanjem takve odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava ( zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja proizlazi da bez predmetne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor, dok je iz odgovora na tužbu tuženika razvidno da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva ugovoreni uvjet davanja kredita.

22. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. iz koje proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 1.4.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednike tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tužena time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 1.9.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

24. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

25. Presudom VTSRH broj Pž-6632/1710 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba udruge Potrošač i ukinuta točka I. presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovnu odluku i raspravljanje) je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev-2221/2018 od 3.9.2019.g.

26. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osnov te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

27. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB

Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

28. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

29. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

30. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

31. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, što su sudovi i raspravili.

32. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali ne i o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj prije sklapanja ugovora imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

33. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

34. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Iz iskaza tužitelja, kao i iskaza svjedoka, djelatnika tuženika proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu.

35. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

36. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

37. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu dana 28.lipnja 2006. u kojoj je u točci III. namjena navedeno stambeni kredit građana, te je s istim dana 28.1.2016. sklopio Aneks ugovora o kreditu vezano uz stupanje na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015) iz čega nesporno proizlazi da je i ugovor i aneks sklopljen s tužiteljem kao s potrošačem. Ujedno tužitelj je tvrdio da je predmetni kredit uzeo za izgradnju vikendice, da u to vrijeme nije imao otvoren obrt i da je obrt otvorio nakon što su porasle rate kredita kako bi ih mogao plaćati. Uvidom u izvadak iz obrtnog registra razvidno je da je datum početka obavljanja obrt 26.6.2007. dakle godinu dana nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ujedno iz iskaza svjedoka, djelatnika tuženika koji je s tužiteljem pregovarao o predmetnom kreditu proizlazi da je istome odobren stambeni kredit temeljem dokumentacije koju je tužitelj trebao priložiti.

38. Prigovor zastare je neosnovan budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO od pet godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

39. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

40. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 102. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Stoga je neosnovano pozivanje tuženika na čl. 326. st. 2. ZOO budući da se ne radi o zabrani manjeg značaja.

41. Kako je dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje naknade za odobrenje kredita ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela konkretnog ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

42. Tuženik je dužan temeljem odredbi čl.1111. u vezi čl.323.st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja sukladno čl. 115. Zakona o obveznim odnosima, a s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita i po stopi kamate sukladno odredbi čl.29.st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

43. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

44. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN 142/12, 103/14, 118/14,107/15, dalje Tarife), sastav podneska od 11.12.2025. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 3.3.2026. i 27.4.2026. ( Tbr.9.1. Tarife), za svako zastupanje u iznosu od 50,00 eura, što ukupno iznosi 200,00 EUR, a kojem iznosu treba dodati iznos PDV-a od 50,00 EUR, te iznos sudske pristojbe za tužbu od 6,64 EUR i iznos sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR, što ukupno iznosi 269,91 EUR, koji iznos je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

Čakovec, 3.lipnja 2026.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.