REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br.: P-818/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ireni Šafar, u pravnoj stvari tužiteljice FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 koga zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. svibnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP) dana 3. lipnja 2026. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 016-63/2008 od 25. siječnja 2008. sklopljenog između tužiteljice FU, F 28, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 a koja:

- u dijelu čl. 5 glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita",

- u dijelu čl. 13 glasi: "Korisnik kredita se obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja krdita u iznosu od 1,90 % iznosa kredita uvećanog za kamatu iz prva četiri anuiteta."

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da tužiteljici FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 239,17 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da tužiteljici FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 385,74 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da tužiteljici FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 308,48 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da tužiteljici FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 497,52 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, Zagreb, Slavonska avenija 8, OIB: 14036333877 da tužiteljici FU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime parničnog troška isplati iznos od 950,64 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 3. lipnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 25. siječnja 2008. godine s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj 016-63/2008, prema kojem je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 26.608,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NHB na dan plaćanja na rok od 5 godina. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu propisano je kako se korisnik kredita obvezuje da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % kredita. Slijedom toga tuženik je tužiteljici naplatio naknadu u iznosu od 239,17 eura dana 28. siječnja 2008. u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju NHB na dan uskrate. Tužitelj isto tako navodi da je u dijelu članka 13 ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iz kredita platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,90 % iznosa kredita uzastopno, uz kamatu iz prva četiri anuiteta. Tuženik tužitelju nije prethodno a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se oni sastoje niti zašto je određena naknada u tom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja čini u potpunosti neodređenom i posljedično nepoštenom i ništetnom prema odredbi čl. 270 Zakona o obveznim odnosima, te čl. 81. st. 1. i st. 2 i čl. 82 Zakona o zaštiti potrošača(NN 96/2003). Tužitelj se poziva i na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, odredbu čl. 323 st. 1. tog Zakona. Nezakonitim i nepoštenim ugovornim odredbama tuženik je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem nije mogao utjecati na unaprijed pripremljeni sadržaj ugovora o kojem se nije pojedinačno pregovaralo. Isto tako u ugovoru nije bilo navedeno u kojem iznosu će se obračunati sporna naknada. Isto tako tužitelj se poziva i na presudu suda Europske unije C-222/2019, C-252/2019 i C-224/2019, C- 84/2019 i C-252/2019, na presudu VSRH br. Rev 673/2023. Slijedom toga tužitelj predlaže u konačno uređenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 7. listopada 2025. da sud donese presudu kako je to utvrđeno u točki I izreke ove presude te da naloži tuženiku isplatu iznossa od 239,17 eura, po osnovu naknade troškova za obradu kredita s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 7. listopada 20205. godine te iznos od 385,74 eura koji predstavlja uglavničenu zakonsku zateznu kamatu na prethodni iznos od 29. siječnja 2008. pa do 7. listopada 2025. s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate, te iznos od 308,48 eura koji se odnosi na troškove osiguranja kredita s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 7. listopada 2025. do isplate, te iznos od 497,52 eura koji predstavlja uglavničenu zakonsku zateznu kamatu na prethodni iznos od 29. siječnja 2008. pa do 7. listopada 2025. sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, da tužitelju plati trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva, navodi da je odredbom čl. 5 Ugovora o kreditu propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove prilikom korištenja kredita. Dakle, osporava da se navedena odredba ima smatrati nepoštenom i ništetnom. Iznosi opsežno svoje stajalište vezano uz ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita te tako navodi da je sporna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne odredbe za njega proizlaze. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja da jednokratno podmiri troškove naknade za obradu kredita a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti predmetnu naknadu. Dakle, sporna naknada je bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika. Iznosi svoja stajališta vezano uz tumačenje i primjenu Odluka suda Europske unije u predmetu C-565/2021 i C-621/2017 te primjenu Direktive 93/2013 EEZ kao i stajališta vezano uz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Isto tako navodi da ugovaranjem naknade za osiguranje kredita nije narušeno načelo sudionika u obveznom odnosu iz odredbe čl. 3 ZOO-a te da ta odredba nije nepoštena sukladno odredbi čl. 41 st. 1 i 2 Zakona o zaštiti potrošača. Vezano uz taj dio tužbenog zahtjeva ističe prigovor promašene pasivne legitimacije tužitelja. Dakle, tuženik je mišljenja da sporne ugovorne odredbe nisu bile nejasne ili nerazumljive, da naplata naknade za obradu kredita nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Ista nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva te nema razloga da se ocjeni nepoštenom u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Navodi da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu pa tako i sporne ugovorne odredbe imao stvarnu mogućnost pregovarati o njihovom sadržaju. Ukoliko bi se utvrdilo da se o spornim odredbama nije pregovaralo navedeno još uvijek ne znači da su ugovorne odredbe nepoštene s obzirom da se za njihovu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju. Ističe prigovor zastare kao i pravo tužitelja na potraživanje zakonskih zateznih kamata te prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na osiguranje kredita. Slijedom svega izloženog predlaže da sud tužitelja odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U provedenom postupku izvršen je uvid i pročitan je obračun (list 8 spisa), Ugovor o kreditu (list 9 do 18 spisa), ponuda auto kuće (list 13 spisa), kreditni prijedlog (list 29 do 34 spisa), zapisnik tuženika (list 35 spisa), izračun zakonskih zateznih kamata (list 104 do 107 spisa) saslušana je tužiteljica kao stranka (list 115 spisa).

4. Cijeneći rezultate provedenog postupka, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 7. listopada 2025. u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 25. siječnja 2008. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade i troškova za obradu kredita te utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 13 u kojem je korisnik kredita obvezan za predmetni kredit platiti premiju osiguranja kredita u iznosu od 1,90 % iznosa kredita uvećanu za kamatu iz prva četiri anuiteta.

6. Sporno je da li su te ugovorne odredbe temeljem kojih su tužiteljici uskraćeni iznos za obradu kredita od 239,17 eura dana 29. siječnja 2008. godine te iznos od 308,48 eura koji je uskraćen tužiteljici za osiguranje kredita dana 29. siječnja 2008. nepoštene i ništetne, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te posljedično tome pravo tužitelja na isplatu tih iznosa, a ta visina proizlazi iz dokumentacije tuženika.

7. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

8. Na ročištu 18. svibnja 2026. godine saslušana je tužiteljica kao stranka te je navela da je predmetni Ugovor o kreditu sklopila s tuženikom u svrhu kupnje automobila. Na uvid je dobila Ugovor te su joj u banci rekli kolika je kamatna stopa, to je bio Ugovor "uzmi ili ostavi" te ga nije posebno iz tih razloga ni čitala a nitko ju nije upozorio na ugovorne odredbe o plaćanju iznosa za obradu kredita i osiguranje kredita. Ona je znala koji joj je iznos potreban za kupnju automobila, odobren joj je viši iznos od kojeg su uskraćeni utuženi iznosi. Dakle iz jasnog iskaza tužiteljice koji je životno logičan proizlazi da joj nitko od strane tuženika nije objasnio na što se predmetne naknade odnose, od kojih se parametara sastoje i koja je njihova svrha. Očito je bilo neizbježno plaćanje predmetnih naknada.

9. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužiteljice vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i osiguranje kredita te uskrate utuženog iznosa.

10. Prigovor zastare nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Treba navesti i Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine

11. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru u kojoj se pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, treba navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklopila u svrhu kupnje vozila, te da o odredbama ugovora nije bilo pregovaranja, a posebno ne o spornoj odredbi citiranog ugovora. S obzirom da je tužiteljica temeljem čl. 5 i čl. 13 predmetnog Ugovora platila tuženiku pobijane naknade, time da tuženik nije objasnio u koju svrhu se te naknade naplaćuju, od čega se sastoje troškovi, itd. Očito je da su te odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, iz čega proizlazi da su navedene odredba ništetne sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona, jer predstavljaju nepoštene odredbe u smislu tog Zakona. Citirane odredbe ugovora o kreditu na koje tužiteljica nije mogla utjecati, već je tuženik taj koji je odlučio o tim odredbama i stavio tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Slijedom toga ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade za obradu kredita i premije za osiguranje kredita, jer tuženik nije dokazao da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo. Dakle, radi se radi o standardnim odnosno tipskim ugovornim odredbama, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoje predmetne naknade niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takve ugovorne odredbe uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te su iz svih navedenih razloga takve ugovorene naknade ništetne ugovorne odredbe te daju pravo tužiteljici da zahtjeva isplatu iznosa od 239,17 eura, po osnovu ništetne odredbe za obradu kredita te iznosa od 308,48 eura, po osnovu ništetne odredbe premije za osiguranje kredita, sa zakonskom zateznom kamatom od 7. listopada 2025. do isplate, iz razloga jer je tuženik isplatio tužiteljici manji iznos kredita po naprijed navedenim osnovama (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina tih naknada i uskrata tih iznosa proizlazi iz dokumentacije tuženika. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem pobijane odredbe u ovom predmetu nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

13. Nije osnovan prigovor tuženika u dijelu u kojem navodi da je promašena pasivna legitimacija u odnosu na zahtjev tužiteljice koji se odnosi na premiju za osiguranje kredita. Tuženik je upravo taj koji je naplatio tužiteljici tu naknadu a kako je već naprijed obrazloženo on ju nije na to posebno upozorio niti joj objasnio razloge, cilj i parametre temeljem kojih se ta premija naplaćuje. Dakle, tuženik je uskratio tužiteljici utuženi iznosa te je slijedom toga pasivno legitimiran i u tom dijelu tužbenog zahtjeva.

14. Tužiteljica u točki III i V petita osnovano zahtjeva iznos od 385,74 eura i 497,52 eura koji se odnosi na uglavničene zakonske zatezne kamate i to na iznos od 239,17 eura i 308,48 eura od 29. siječnja 2008. pa do 7. listopada 2025. a sve prema nalazu i izračunu koji je tužitelj priložio uz podnesak od 7. listopada 2025. Tuženik nije prigovarao izračunu već osnovu tog potraživanja. Prigovor tuženika nije osnovan iz razloga što je tužitelj tu mogućnost temeljio na odredbi čl. 31 st. 2 ZOO- a koji propisuje da na iznos neplaćenih kamata se mogu zahtijevati zatezne kamate od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Pri tome treba navesti da je tužitelj na taj dio tužbenog zahtjeva predložio da zakonske zatezne kamate teku od presuđenja do isplate. Slijedom navedenog sud je presudio kao u izreci od I do V.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i odredbi čl. 155 ZPP, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja i tuženika po punomoćniku odvjetniku prema OT, VPS te uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.

16. Sud je tužitelju priznao trošak za sastav tužbe prema Tbr. 7 točka 1 – 200,00 eura, za sastav podneska 7.10.2025. prema tbr. 8 točka 1 – 200,00 eura, zastupanje na ročištu 18.5.2026. prema tbr. 9 točka 1 – 200,00 eura, za zastupanje na ročištu za objavu presude prema tbr. 9 točka 3 - 100,00 eura,što ukupno iznosi 700,00 eura, koje treba uvećati za 25% PDV ili 175,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu 25,55 eura i presudu 53,09 eura pa priznati trošak iznosi 950,64 eura. Sud je tužitelju priznao kamatu na parnični trošak prema odredbi čl. 30 Ovršnog zakona, te je odlučeno kao u izreci pod Vi.

U Zagrebu, 3. lipnja 2026. godine

Sudac:

Irena Šafar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo na žalbu u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.