Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-545/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Sertić, odvjetnica u Jastrebarskom, protiv tuženika IMPULS-LEASING d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 24, OIB: 65918029671 kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Arko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu od 27. veljače 2026. poslovni broj: P-421/2025-11, u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se prihvaća pa se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: P-421/2025-11 od 27. veljače 2026. u točki I. izreke:

- potvrđuje u djelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 00729 sklopljenog između tužitelja AV i prednika tuženika IMPULS - LEASING d.o.o. 10. srpnja 2008. sadržana u članku E u djelu kojim se ugovaraju troškovi zaključenja ugovora o kreditu od 0,40% u iznosu od 77,84 CHF

- preinačuje u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 00729 sklopljenog između tužitelja AV i prednika tuženika IMPULS - LEASING d.o.o. 10. srpnja 2008. sadržana u članku E u djelu kojim ugovaraju troškovi zaključenja ugovora o kreditu od 3,10% u iznosu od 603,21 CHF te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev.

r i j e š i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: P-421/2025- 11 od 27. veljače 2026. u točki II. i III. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II. Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 00729 sklopljenim između tužitelja i prednika tuženika 10. srpnja 2008. sadržana u članku E. koja glasi: „Troškovi zaključenja ugovora o kreditu 3,50% u iznosu od 681,05 CHF.“. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.106,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 27. veljače 2026. do isplate, a pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

2. Navedenu prvostupanjsku presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. točkom 1. - 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 155/23 i 146/25– dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i naloži tužitelju da mu naknadi parnični trošak sukladno predanom troškovniku te trošak žalbe u iznosu od 365,59 EUR.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora određen tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br.00729 sklopljenim 10. srpnja 2008. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Impuls-Delta d.o.o. u svojstvu davatelja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), prvostupanjski sud je na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne kao i onih utvrđenih provedenim dokazima čitanjem pisanih isprava, saslušanjem svjedoka KV i saslušanjem tužitelja utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu prednik tuženika odobrio tužitelju kredit u iznosu od 20.139,53 CHF u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom teča ju za devize Zagrebačke banke d.d. na dan odobrenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca za kupnju vozila Opel Corsa 1.3 kod trgovca Autowill d.o.o.

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit

- da je Ugovorom o kreditu u točki E ugovorena obveza tužitelja isplatiti pravnom predniku tuženika troškove zaključenja ugovora o kreditu koji iznose 3,50% od iznosa odobrenog kredita odnosno 681,05 CHF

- da je ugovorna odredba iz članka E Ugovora o kreditu jasna i lako uočljiva, ali ne i razumljiva jer je istom nedvojbeno određeno da je obveza korisnika kredita ovaj trošak platiti kao i da njegovu visinu utvrđuje pravni prednika tuženika, no ne i što se (koji trošak) naknađuje, a obzirom da je riječ o bitnom sastojku predmetnog ugovora – cijeni, koji ovako nije precizno određen, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja jer dovodi do situacije da tužitelj opravdanost plaćanja tog troška ne može provjeriti jer za to nema nikakvih kriterija

- da je spornom odredbom pravni prednik tuženika potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 29/18 , 126/21, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje u tekstu: ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a uvažavajući odredbu članka 269. stavka 2. ZOO kojom je propisano da bitni sastojak ugovora mora biti određen ili barem odrediv, u situaciji kada sastav ove naknade nije detaljno i potpuno određen, to je takva odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom člankom 4. ZOO

- da nepostojanje propisa koji bi nalagao pravnom predniku tuženika da u ugovoru o kreditu precizno utvrdi sastav ove naknade pravnom predniku tuženika ne daje ovlaštenje ovu naknadu naplatiti paušalno već dokazuje da je pravni prednik tuženika upravo u svom interesu i iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koja ga je stavila u neravnopravni položaj i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je ponovno u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja

- da je tužitelj tom odredbom doveden u neravnopravni položaj u odnosu na pravnog prednika tuženika jer je na temelju iste jedino mogao znati da je ovaj trošak obvezan platiti, no ne i razumjeti na što se isti odnosi odnosno što se njima nadoknađuje, a da tuženik tijekom ovog postupka nije niti jasno naveo niti ičim dokazao da je njegov pravni prednik tužitelju ovo i objasnio obzirom to ne proizlazi iz sadržaja isprava koje je sudu predložio čitati, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor dobio u auto kući kao već složen i pripremljen, da nije dobio nikakvu ponudu na razmatranje već odmah ugovor, da su mu rekli da mu zbog njegove visine plaće takav ugovor mogu ponuditi, da se sjeća da je u njemu bila navedena nekakva naknada u postocima, no ne i jasno kakva je to naknada, da misli da mu je naknada oduzeta od jedne od rata kredita te da mu nitko nije rekao da je ugovoreno osiguranje za slučaj da on ovaj ugovor ne može otplaćivati

- da iz iskaza tužitelja jasnim proizlazi da ga pravni prednik tuženika nije informirao o troškovima na koje se odnosi predmetna ugovorna naknada kao i da o tim troškovima nije mogao pregovarati već mu je jedino bilo jasno da te troškove mora platiti, a isto proizlazi i iz iskaza svjedoka KV saslušanog na prijedlog tuženika jer ni on u okviru svog posla kao zaposlenika tuženika na poslovima potpisivanja ugovora poput predmetnog te ocjene boniteta kupaca nije znao od čega se trošak obrade kredita sastojao koji trošak je određivala uprava prednika tuženika

- da niti navodi tuženika da se taj trošak sastojao od troškova osiguranja otplate predmetnog kredita, troškova upisa prijenosa prava vlasništva vozila koji je kupljen kreditom i drugih troškova vezanih za sklapanje ugovora poput predmetnog, a obzirom na očit izostanak navoda o upravo takvim troškovima u spornoj odredbi uz iskaze tužitelja i svjedoka, potvrđuju pravilnost utvrđenja da pravi prednik tuženika sa tužiteljem predmetnu ugovornu obvezu nije ni pošteno ni valjano ugovorio, a niti suprotno dokazuje sadržaj pisane ponude tužitelju za predme tni kredit jer iz istog nije razumljivo na koje se troškove zaključenja ugovora odnose niti su samim nazivom razdvojeni od troškova osiguranja otplate kredita za koje tuženik tvrdi da su njegov dio, dok je, da je riječ o dva različita troška, jasno i uvjerljivo iskazao saslušani svjedok KV i time opovrgnuo da bi dio predmetnih troškova činili troškovi osiguranja otplate kredita,

te na temelju naprijed utvrđenih činjenica zaključuje da je tužitelj ovaj kredit podigao za kupnju automobila za osobne potrebe, dakle kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) te da je u smislu članka 270. stavka 1., članka 272. stavka 1. i članka 322. stavka 1. ZOO kao i odredaba članka 81., 84. i 87. ZZP/03 odredba članka E predmetnog ugovora o kreditu ništetna.

6. Drugostupanjski sud je prije svega pobijanu presudu ispitao na temelju članka 365. stavka 2. ZPP u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje se povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti.

7. Tuženik, međutim, osnovano pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer i po ocjeni ovog suda postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. To se prije svega odnosi na iskaz svjedoka KV koji je u svom iskazu naveo da su troškovi osiguranja također bili u ugovoru, ali i da se ne zna od čega se sastojao trošak obrade te da ne zna da li je premija osiguranja bila odvojena u ugovoru od ovog troška. Obzirom na takav iskaz svjedoka utvrđenje prvostupanjskog suda da je svjedok KV jasno i uvjerljivo iskazao da je riječ o dva različita troška i time opovrgnuo da bi dio predmetnih troškova činili troškovi osiguranja otplate kredita u proturječju su s njegovim iskazom.

7.1. Utvrđenje prvostupanjskog suda da iz pisane ponude tuženika tužitelju s lista 37 spisa (Informativna ponuda za kredit od 24. lipnja 2008. – ops. ovog suda) „ne proizlazi kao razumljivo na koje se troškove zaključenja ugovora odnose uvažavajući i da su ti troškovi i u tom sadržaju i samim nazivom razdvojeni od troškova osiguranja otplate kredita za koje tuženik tvrdi da su njegov dio“, također je u proturječju s tuženikovom pisanom informativnom ponudom za kredit upućenoj tužitelju u kojem je eksplicitno naveden iznos financiranja u iznosu od 20.139,53 CHF koji se sastoji od vrijednost predmeta financiranja od 19.458,48 CHF i troškova zaključenja ugovora i troškova osiguranja kredita u iznosu od 681,05 CHF, a što je u skladu sa samim Ugovorom o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita od 20.139,53 CHF kao i trošak zaključenja ugovora o kreditu od 3,50% u iznosu od 681,05 CHF. Dakle u toj Informativnoj ponudi za kredit tuženika br.5.163 adresiranoj na tužitelja, navodi se da trošak zaključenja ugovora i troškovi osiguranja kredita iznose 681,05 CHF.

8. Posljedično ostvarenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka djelomično je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a što se prvenstveno odnosi na pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je prednik tuženika propustio informirati tužitelja da se troškovi zaključenja ugovora o kreditu od 681,05 CHF odnose i na troškove osiguranja kredita. U konkretnom slučaju tuženik je nedvojbeno sklopio ugovor o osiguranju kredita s osiguravajućem društvom Euroherc osiguranje d.d. i istom za osiguranje kredita odobrenog tužitelju platio premiju u iznosu od 2.412,11 kuna , a kako to proizlazi iz dokaza koje je tuženik priložio uz odgovor na tužbu (računa Euroherc osiguranja za osiguranje kredita s popisom polica i prijava kreditnih partija te Izvatka iz žiroračuna broj 120 od 30. listopada 2008. s lista 38-43 spisa). Osim troškova premije za osiguranje kredita osiguravajućem društvu tuženik je dokazao i daljnje troškove nastale mu u svrhu osiguranja kredita i to prijedlogom za glavni upis prijenosa prava vlasništva radi osiguranja (list 46 spisa) i računom FINA-e br.258-001008 od 18. srpnja 2008. (list 47 spisa) kojoj je za upis prijenosa prava vlasništva na osobnom automobilu kupljenim kreditom radi osiguranja platio troškove u iznosu od 305,00 kn ili sveukupno 2.717,11 kn od ukupnih troškova od 3.069,98 kn (račun tuženika za troškove obrade kredita 3,50% s lista 38 spisa), a koji iznos čini 88,51% naplaćenih troškova osiguranja kredita i što prema tečaju CHF prema kuni (1 CHF = 4,5077 kn – 3.069,98 kn : 368,05 CHF ) iznosi 603,21 CHF ili 3,10 % od iznosa kredita od 19.458,48 CHF.

9. U konkretnom slučaju, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu sklopljen 10. srpnja 2008. relevantan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07 – ispravak – dalje u tekstu: ZZP/07), a ne ZZP/03 na temelju kojeg je prvostupanjski sud prosuđivao osnovanost tužbenog zahtjeva.

10. Člankom 74. stavkom 1. ZZP/07 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito, između ostalog i odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

11. Prema članku 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovo ra trgovca (stavak 2.). Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima (stavak 3.) i ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Prema članku 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. Tijekom postupka, a niti sada u žalbenoj fazi, nije bilo sporno da je u predmetnom obveznom pravnom odnosu tužitelj potrošač, da je predmetni Ugovor o kreditu tipski, unaprijed po predniku tuženika formulirani ugovor o kreditu za kupnju vozila, da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe o troškovima zaključenja ugovora, te da tuženik nije ni tvrdio da bi stranke o toj odredbi pojedinačne pregovarale . Međutim, po ocjeni ovog suda tuženik je protivno utvrđenju prvostupanjskog suda upoznao tužitelja da se troškovi kredita odnose i na troškove osiguranja kredita kako to proizlazi iz informativne ponude kredita, ali nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirao u čemu se sastoje ostali stvarni troškovi koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Sporna odredba transparentna je u smislu članka 100. ZZP/07 u odnosu na visinu naknade (681,05 CHF) te je omogućavala tužitelju da procijeni ekonomske posljedice koje za njega proizlaze sklapanjem Ugovora o kreditu. Tuženik je dokazao visinu troškova osiguranja kredita u ukupnom iznosu od 2.717,11 kn koji iznos uključuje i 55,00 kn plaćenog PDV-a na uslugu upisa osiguranja prijenosom vlasništva automobila (PDV se ne plaća na premije osiguranja niti je obračunat u računu Euroherc osiguranja d.d. kako to navodi tuženik tijekom postupka i ponavlja u žalbi), dok ostale troškove zaključenja ugovora o kreditu za koje nije navedeno na što se odnose niti u informativnoj ponudi niti u Ugovoru o kreditu u iznosu od 350,88 kn (77,84 CHF) nije dokazao da su mu nastali i da ih je objasnio i upoznao tužitelja s njihovom strukturom prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu.

13. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Odredba članka 99. ZZP/07 ne dopušta testiranje poštenja glavnog predmeta ugovora i primjerenosti cijene/naknade (odnos ponuđene robe/usluge i cijene) samo u slučaju, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim, ostali aspekti financijskih obveza (osim glavnog predmeta ugovora i cijene), među koje spada i sporna naknada, podliježu testu poštenosti i kad su potpuno transparentne. Glavni predmet ugovora o kreditu definiran je odredbom članka 1021. ZOO prema kojem se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, sporna naknada nije glavni predmet ugovora o kreditu. Točkom E. Ugovora o kreditu ugovorena je sporna naknada bez da određuje o kakvoj se naknadi radi, dok je informativnom ponudom jedino određeno navedeno da se ti troškovi odnose na troškove osiguranja kredita, dok ne određuje daljnje troškove i usluge tuženika koji se podmiruju iz te naknade, a niti tuženik dokazuje koji su troškovi podmireni tom naknadom (osim troškova osiguranja kredita). Nije sporno da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti tuženik dokazuje da je pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio ugovornu odredbu prema kojoj je dužan naknaditi troškove zaključenja kredita za koje ne zna od čega se sastoje .

14. Odredbom točke E. Ugovora o kreditu tužitelju je nametnuta dodatna obveza u vidu plaćanja naknade koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima - člancima 1021. do 1024. ZOO, a niti tada važećim Zakonom o bankama (niti je bila zabranjena) koji se primjenjuju automatski ili na temelju prisiln ih odredbi već se plaćanje takve naknade moralo ugovoriti, a što je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen dispozitivnim nacionalnim pravom. Kada se tome doda činjenica da je tužitelj tu naknadu platio, a da nije znao što podmiruje tom naknadom koja visina je uz to vezana uz iznos kredita, te imajući u vidu da je odredbom članka 74. stavkom 1. ZZP/07 propisano da ugovor o zajmu mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju, a da predmetna odredba ne sadrži ni naziv usluge ni troškove koji se iz naknade podmiruju, to je za zaključiti da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima (osim za troškove osiguranja kredita). Na taj je način stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer je platio troškove za koje nije znao na što se odnose (osim troškova osiguranja kredita), a da tuženik ni u ovom postupku nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. Kako je nepoštena ugovorna odredba sukladno članku 102. stavku 1. ZZP/07 ništetna, a da je tuženik spornu obvezu plaćanja naknade nametnuo tužitelju u unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru bez da je određeno navedeno u samom Ugovoru i informativnoj ponudi kredita koje usluge i nastali troškovi se tuženiku podmiruju iz ugovorene naknade (osim troškova osiguranja kredita), nije usmeno tužitelju objasnio što se iznosom ugovorene naknade podmiruje, a niti je tijekom ovog postupka opravdao ugovaranje takve naknade za iznos od 350,88 kn (77,84 CHF ili 0,40% od iznosa kredita), to je takva odredba u tom dijelu protivna načelu i savjesnosti koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitel ja kao potrošača.

16. Predmetna odredba djelomično je nepoštena u smislu članka 96. stavka 1. ZZP/07 pa je stoga ništetna sukladno članku 102. ZZP/07 kojom je propisano da je nepoštena odredba ništetna, a ne stoga što je protivna prisilnim propisima (članak 322. ZOO) kako to sugerira tuženik ukazujući na Upute za primjenu Odluke o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite ("Narodne novine" broj: 74/03).

17. Bespredmetno je pozivanje tuženika u odgovoru na tužbu ali i prvostupanjskog suda na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). No, kada se već tuženik poziva na praksu Suda Europske unije valja navesti da je u presudi tog suda od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, izraženo shvaćanje da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a što je u ovom konkretnom predmetu slučaj.

18. Zbog svega naprijed navedenog, ovaj sud je temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne kao i onih koje je utvrdio na temelju ocjene provedenih dokaza, djelomično žalbu tuženika ocijenio neosnovanom i djelomično osnovanom i na temelju članka 373.a stavka 3. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu u djelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 00729 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika IMPULS-LEASING d.o.o. 10. srpnja 2008. sadržana u članku E u djelu kojim su ugovoreni troškovi zaključenja ugovora o kreditu od 0,40% u iznosu od 77,84 CHF i preinačio u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba istog Ugovora o kreditu sadržana u članku E u djelu kojim su ugovoreni troškovi zaključenja ugovora o kreditu od 3,10% i iznosu od 603,21 CHF na način da je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

19. Imajući u vidu da je svaka od stranaka djelomično uspjela u sporu time da je uspjeh tuženika veći od uspjeha tužitelja, a da se radi o tužbi potrošača protiv tuženika kao trgovaca radi utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe Ugovora o kreditu, to po ocjeni ovog suda tužitelj ne treba ni djelomično snositi troškove tuženika jer bi stvaranje sustava po kojem bi tužitelj u parnicama za zaštitu prava koja mu pripadaju na temelju Zakona o zaštiti potrošača predstavljalo znatnu prepreku koja potrošača odvraća od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredbi.

20. Iz naprijed navedenih razloga ovaj sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka te je na taj način na temelju članka 380. točke 3. ZPP preinačio i odluku o troškovima postupka sadržanoj u točkama II. i III. izreke. Iz istih razloga tužitelju nisu dosuđeni troškovi žalbe u razmjernom dijelu uspjeha žalbe.

U Varaždinu 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer