Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-1174/2019-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužiteljice RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima OD Brlečić & partneri j.t.d., Varaždin, Optujska 25/I, protiv tužene Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 , zastupane po punomoćnicima OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 28. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i z. punomoćnice tuženika ĆB, odvjetničke vježbenice kod punomoćnika tuženika, 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1 0, OIB: 92963223473 da tužiteljici RB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.197,43 € (slovima: osamtisućastodevedesetsedameura i četrdesettricenta) uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje na

iznos 2,86 EUR teku od 1. srpanj 2006.

iznos 7,61 EUR teku od 1. kolovoz 2006.

iznos 7,61 EUR teku od 1. rujan 2006.

iznos 7,61 EUR teku od 1. listopad 2006.

iznos 7,61 EUR teku od 1. studeni 2006.

iznos 7,61 EUR teku od 1. prosinac 2006.

iznos 7,61 EUR teku od 1. siječanj 2007.

iznos 7,61 EUR teku od 1. veljača 2007.

iznos 7,61 EUR teku od 1. ožujak 2007.

iznos 7,61 EUR teku od 1. travanj 2007.

iznos 7,61 EUR teku od 1. svibanj 2007.

iznos 7,61 EUR teku od 1. lipanj 2007.

iznos 22,57 EUR teku od 1. srpanj 2009.

iznos 73,97 EUR teku od 1. kolovoz 2009.

iznos 73,97 EUR teku od 1. rujan 2009.

iznos 73,97 EUR teku od 1. listopad 2009.

iznos 73,97 EUR teku od 1. studeni 2009.

iznos 73,97 EUR teku od 1. prosinac 2009.

iznos 73,97 EUR teku od 1. siječanj 2010.

iznos 73,97 EUR teku od 1. veljača 2010.

iznos 73,97 EUR teku od 1. ožujak 2010.

iznos 73,97 EUR teku od 1. travanj 2010.

iznos 89,63 EUR teku od 1. svibanj 2010.

iznos 89,63 EUR teku od 1. lipanj 2010.

iznos 89,63 EUR teku od 1. srpanj 2010.

iznos 89,63 EUR teku od 1. kolovoz 2010.

iznos 89,63 EUR teku od 1. rujan 2010.

iznos 114,30 EUR teku od 1. listopad 2010.

iznos 107,82 EUR teku od 1. studeni 2010.

iznos 130,46 EUR teku od 1. prosinac 2010.

iznos 152,89 EUR teku od 1. siječanj 2011.

iznos 141,02 EUR teku od 1. veljača 2011.

iznos 141,90 EUR teku od 1. ožujak 2011.

iznos 134,25 EUR teku od 1. travanj 2011.

iznos 137,58 EUR teku od 1. svibanj 2011.

iznos 167,96 EUR teku od 1. lipanj 2011.

iznos 129,52 EUR teku od 1. srpanj 2011.

iznos 129,52 EUR teku od 1. kolovoz 2011.

iznos 202,43 EUR teku od 1. rujan 2011.

iznos 131,62 EUR teku od 1. listopad 2011.

iznos 132,70 EUR teku od 1. studeni 2011.

iznos 129,37 EUR teku od 1. prosinac 2011.

iznos 135,41 EUR teku od 1. siječanj 2012.

iznos 136,65 EUR teku od 1. veljača 2012.

iznos 142,30 EUR teku od 1. ožujak 2012.

iznos 138,08 EUR teku od 1. travanj 2012.

iznos 139,78 EUR teku od 1. svibanj 2012.

iznos 142,28 EUR teku od 1. lipanj 2012.

iznos 139,59 EUR teku od 1. srpanj 2012.

iznos 140,17 EUR teku od 1. kolovoz 2012.

iznos 137,69 EUR teku od 1. rujan 2012.

iznos 132,61 EUR teku od 1. listopad 2012.

iznos 132,59 EUR teku od 1. studeni 2012.

iznos 139,49 EUR teku od 1. prosinac 2012.

iznos 139,57 EUR teku od 1. siječanj 2013.

iznos 131,37 EUR teku od 1. veljača 2013.

iznos 135,27 EUR teku od 1. ožujak 2013.

iznos 139,18 EUR teku od 1. travanj 2013.

iznos 135,81 EUR teku od 1. svibanj 2013.

iznos 125,65 EUR teku od 1. lipanj 2013.

iznos 123,97 EUR teku od 1. srpanj 2013.

iznos 127,19 EUR teku od 1. kolovoz 2013.

iznos 130,60 EUR teku od 1. rujan 2013.

iznos 130,60 EUR teku od 1. listopad 2013.

iznos 133,88 EUR teku od 1. studeni 2013.

iznos 124,07 EUR teku od 1. prosinac 2013.

iznos 123,28 EUR teku od 1. siječanj 2014.

iznos 85,02 EUR teku od 1. veljača 2014.

iznos 76,78 EUR teku od 1. ožujak 2014.

iznos 75,11 EUR teku od 1. travanj 2014.

iznos 72,41 EUR teku od 1. svibanj 2014.

iznos 72,46 EUR teku od 1. lipanj 2014.

iznos 74,80 EUR teku od 1. srpanj 2014.

iznos 76,59 EUR teku od 1. kolovoz 2014.

iznos 77,69 EUR teku od 1. rujan 2014.

iznos 78,46 EUR teku od 1. listopad 2014.

iznos 82,07 EUR teku od 1. studeni 2014.

iznos 82,76 EUR teku od 1. prosinac 2014.

iznos 83,14 EUR teku od 1. siječanj 2015.

iznos 83,20 EUR teku od 1. veljača 2015.

iznos 83,20 EUR teku od 1. ožujak 2015.

iznos 106,35 EUR teku od 1. travanj 2015.

iznos 79,15 EUR teku od 1. svibanj 2015.

iznos 244,80 EUR teku od 1. srpanj 2015.

pa do isplate, a koja se do 31.07.2015. godine računa u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.20 22 . se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev preko iznosa od 8.197,43 EUR do iznosa od 8.382,97 EUR sa zateznom kamatom.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici RB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.648,16 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 3. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica navodi u tužbi da je tuženik jedna od banaka obuhvaćena pravomoćnim presudama donesenima u postupcima povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pozivajući se na pravomoćnu presudu tog suda P-1401/12 od 4.7.2013., presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. Ističe da su stranke 5.12.2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 93.050,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i koji je solemniziran po javnom bilježniku. Predmetnim Ugovorom da je između ostalog ugovoreno da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu te ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,5% godišnje. Otplatni anuiteti da su ugovoreni u kunskoj protuvrijednosti 512,45 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja. Imajući u vidu citirane presude, da je i predmetni ugovor opterećen ništetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu uz koju je vezan švicarski franak. Imajući u vidu navedeno, u podnesku od 5.11.2020. traži isplatu iznosa od 63.161,48 HRK / 8.382,97 EUR.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome ističe da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača niti da je sredstva kredita koristila za potrošačke svrhe. Dalje ističe prigovor zastare jer se na zahtjev za isplatu primjenjuje trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja tužitelja po uvećanim anuitetima, uz okolnost da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete. Uz uvjet da se primjenjuje i zastarni rok od pet godina, da bi sva potraživanja tužiteljice dospjela prije 13. lipnja 2014. bila u zastari. Kao odlučnu činjenicu da treba uzeti u obzir da su stranke 14. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Time je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu koja se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Zakonom da je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija, a tuženik da je u cijelosti postupio sukladno navedenim odredbama i tužiteljici je pravovremeno dostavio izračun konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. Pri tome se poziva na odluku C-567/20 Suda Europske unije od 5. svibnja 2022. kojom odlukom je odgovorio na pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog Ugovora ili na zakonu uspostavljenog Dodatka Ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi, na način da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi jer su odredbe glave IV.a ZID ZPK/15 isključene od ispitivanja nepoštenosti, što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut i što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Na identičan način očitovao se i Vrhovni sud RH u predmetu Gos-1/2019 na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U odnosu na zatezne kamate, na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, takav zahtjev tužiteljice da je neosnovan pa bi eventualno imala pravo na zatezne kamate od podnošenja tužbe.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 5.12.2005., izvadak iz zemljišne knjige, Dodatak 2 Ugovoru o kreditu od 14.1.2016., izračun konverzije na dan 30.9.2015., informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015., pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015., prijedlog izmjene Ugovora o kreditu, izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak, podatke o uplatama kredita, provedeno je financijsko vještačenje te je pročitan nalaz stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Natalije Jambrečić i saslušana je tužiteljica.

4. Nije sporno između stranaka da su 5.12.2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kunsku protuvrijednost od 95.050,00 CHF prema srednjem tečaj HNB na dan isplate kredita, da je solemniziran po javnom bilježniku 12.12.2005. te da su stranke sklopile i Dodatak 2 Ugovoru o kreditu od 14.1.2016. kojim Dodatkom su postigle Sporazum o preplati i Sporazum o manje plaćenom iznosu te su utvrdile novu glavnicu od 46.800,27 EUR. Nije sporno da je osnovnim Ugovorom o kreditu u čl. 2. ugovorena redovna kamatna stopa od 4,5% godišnje i to promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tužene, dok je u čl. 7. sadržana odredba o valutnoj klauzuli kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak, time da je tužiteljica bila u obvezi otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF koji važi na dan plaćanja kredita. Nije sporno ni to da je rizik promjene vrijednosti valute CHF u cijelosti snosila tužiteljica koja je anuitete otplaćivala u hrvatskim kunama. Sve navedeno proizlazi iz dokumentacije u spisu. Također nije sporno da je konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15: dalje u tekstu ZID ZPK/15), te tužiteljica ne osporava ispravnost izračuna sukladno odredbama citiranog zakona.

5. Sporno je da li su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu iz čl. 2. i čl. 7. (o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženika i o valutnoj klauzuli). Nadalje, da li tužiteljica ima pravo na kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK/15, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvarila pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporan je i iznos eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30.9.2015. s kojim danom je izvršena konverzija kredita te je sporno da li je nastupila zastara tražbine. Sporno je i to da li je tužiteljica potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), kao i tijek zateznih kamata na utuženi iznos.

6. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

7. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

8. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.

9. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača i da je s njom pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima.

10. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

11. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U konkretnom slučaju utvrđeno je da tužiteljica ima svojstvo potrošača jer je teret suprotnog dokaza na tuženiku, a na koju okolnost nije predložio provođenje nijednog dokaza. Naprotiv tužiteljica navodi u stranačkom iskazu da je sredstva kredita utrošila za adaptaciju kuće u kojoj stanuje, dakle, u svrhe koje nisu namijenjene očito njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti i poduzetničkoj djelatnosti. Također je istaknula da ni o jednoj ugovornoj odredbi nije pregovarala s tuženikom, a da joj je tuženik upravo ovaj kredit ponudio kao najpovoljniji. Prema tome utvrđeno je da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, slijedom čega su protivne odredbi čl. 81. st.1 ZZP/03, a posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba propisana je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. U vrijeme podnošenja ove tužbe 13.6.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

13. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,5% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

14. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju koji je na snazi od 30.9.2015. (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

16. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

17. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 14. siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o manjku.

18. Dodatak Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

19. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

20. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

21. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

22. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

23. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

24. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 R protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

25. Točno je da je tužiteljica kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužiteljica ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan, dakle da joj je tuženik obračunao sve uplaćene iznose kao da je Ugovor o kreditu otpočetka bio sklopljen u valuti EUR.

26. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrdile preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava ko ja ima temeljem citiranog zakona.

27. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je da je tužiteljica do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,5% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužiteljica je do 30.9.2015. više uplatila 8.197,43 EUR, uzimajući u obzir i preplatu iz konverzije od 286,67 EUR sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Pri tome je za navesti da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom vještaka odnosno u manjem iznosu na način kao u podnesku od 26.3.2025.

28. Slijedom iznijetog, sud u cijelosti prihvaća nalaz vještaka stručnim i objektivnim i temelji odluku na nalazu vještaka, odnosno prihvaća tužbeni zahtjev koji je usklađen upravo sa nalazom vještaka.

29. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok kod stjecanja bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 13.6.2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe.

30. Kako je tužiteljica smanjila tužbeni zahtjev, to se smatra da je taj dio tužbenog zahtjeva povukla, a tuženik nije dao pristanak na povlačenje tužbe pa je o tom dijelu zahtjeva trebalo meritorno odlučiti. Budući iz nalaza vještaka ne proizlazi osnovanost daljnje tražbine preko iznosa od 8.197,43 EUR, to je tužbeni zahtjev odbijen do iznosa od 8.382,97 EUR.

31. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

32. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Točno je da je odbijen dio tužbenog zahtjeva međutim sukladno Direktivi EU broj 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, sud u ovakvoj parnici može odlučiti o troškovima postupka i na drugi način, ako ocijeni da bi odmjeravanje troškova postupka prema prije navedenim pravilima narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku. Drugačija odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samo bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, te predmet Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, br. 72152/13, presuda Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. i odluka Ustavnog suda RH broj U- III-4029/2013 od 19. prosinca 2017.), a ovaj stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021.. Kako je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je smanjila tužbeni zahtjev, uz okolnost da sam nema stručnog znanja da preliminarno postavi tužbeni zahtjev koji će biti istovjetan onome iz nalaza vještaka, to je tužitelj ici priznat cjelokupni parnični trošak, odnosno priznate su joj radnje u postupku koje su prema stavu suda bile potrebne za donošenje meritorne odluke, a primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23).

33. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 5.11.2020., 26.3.2025., 25.2.2026. i 14.7.2023, zastupanje na ročištima 1.6.2023., 10.10.2023., 19.12.2023., 28.4.2026. u iznosima od po 200,00 EUR, trošak vještačenja 331,80 EUR, sudska pristojba na tužbu i rješenje 66,36 EUR te PDV 450,00 EUR ili ukupno 2.648,16 EUR. Naprotiv, tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 29.10.2020. i 29.12.2023. jer isti nisu bili potrebni za donošenje meritorne odluke.

Varaždin, 3. lipnja 2026.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnici tužiteljice – OD Brlečić & partneri j.t.d., Varaždin, Optujska 25/I 2) Punomoćnici tuženika – OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb,

Lopašićeva 6