REPUBLIKA HRVATSKA
Trgovački sud u Zagrebu
Zagreb, Trg Johna
Fitzgeralda Kennedyja 11
Poslovni broj: P-2262/2025-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Domagoju Tomiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50 , OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 20. travnja 2026. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, 3. lipnja 2026.
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 9012552999 od 31. svibnja 2007., sklopljenog između korisnika kredita HL i tuženika, sadržana u odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu, a koja glasi:
„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, najviše 7.000,00 kn.“
II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 390,09 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 12. lipnja 2007. do 31. prosinca 2007. na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (“Narodne novine” broj 50/94., 19/95., 36/96., 76/96., 72/02. i 153/04.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 414,81 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 3. lipnja 2026. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III/ Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, za iznos od 661,74 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj potraživao plaćanje iznosa od 47,19 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 31. svibnja 2007. do isplate te u dijelu kojim je isplatu pripadajućih zateznih kamata na iznos od 390,09 eur potraživao u razdoblju od 31. svibnja 2007. do 11. lipnja 2007.
Obrazloženje
1./ Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 5. listopada 2025. navodi da su HL kao korisnik kredita i tuženik 31. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu. Tvrdi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački, što da je razvidno iz njegove namjene. Tužitelj da je s korisnikom kredita sklopio Ugovor o ustupu tražbine kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu s osnova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tvrdi da je ništetna odredba čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je utvrđena obveza korisniku kredita plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Tvrdi, u bitnome, da je predmetna odredba ništetna, u skladu s odredbama mjerodavnih Zakona o zaštiti potrošača, jer da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, korisniku kredita nameće obvezu koju da on u vrijeme sklapanja ugovora nije mogao objektivno sagledati niti na nju na bilo koji način utjecati. Tvrdi da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tuženik korisniku na bilo koji način pojasnio koje bi troškove imao prilikom obrade kreditnog zahtjeva pa da bi ih korisnik plaćanjem ove naknade bio dužan podmiriti. Tvrdi da ova odredba nije lako razumljiva niti uočljiva. Tužbom stoga potražuje povrat plaćenog tuženiku temeljem predmetne ništetne odredbe, u iznosu od 437,28 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim po stopi mjerodavnoj za ostale odnose, počevši od 31. svibnja 2007. do vraćanja, jer tvrdi da je tuženik nepošteni stjecatelj.
2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik, u bitnome, osporava osnovanost tužiteljevog zahtjeva. Ukazuje da je naknada naplaćena u iznosu od 2.939,12 kn i to 11. lipnja 2006. Osporava da bi se radilo o ništetnoj odredbi ukazujući da je iznos naknade točno i jasno određen, da je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva pa stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe, da je korisnik kredita kao prosječan potrošač bio sposoban izračunati visinu ove naknade, shvatiti financijske obveze koje iz predmetne odredbe za njega proizlaze te procijeniti da li je predmetna odredba za njega prihvatljiva. Osim toga, da je obveza plaćanja predmetne naknade propisana i tuženikovim općim aktima, na primjenu kojih je, potvrđujući da je s njima upoznat, korisnik kredita pristao. Sve i kada bi bila dopuštena ocjena poštenosti, tvrdi da predmetna odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prigovara vrijednosti predmeta spora, kako ju je tužitelj naznačio u odnosu na dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, smatrajući da je suviše visoko naznačena.
3./ Tijekom postupka tužitelj je zahtjev za isplatu smanjio, na način da, u skladu s tvrdnjama tuženika o visini i vremenu naplate, potražuje isplatu iznosa od 390,09 eur sa zateznim kamatama počevši od 12. lipnja 2007. do isplate (na ročištu 20. travnja 2026.).
4./ Tuženik je na djelomično povlačenje tužbe pristao, s obzirom da se u roku od 15 dana od primitka obavijesti o povlačenju, dostavnom raspravnog zapisnika (20. travnja 2026.) nije protivio, pa je, uz primjenu odredbe čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje ZPP), odlučeno kao u izreci rješenja.
5./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: ugovor o ustupu tražbine uz obavijest o ustupu i zahtjev za dostavu dokumentacije (list 9-14 i 75 spisa), knjigovodstvena kartica (list 15-62), ), ugovor o kreditu (list 63-74 spisa), Opći uvjeti tuženika (list 84-92 spisa). Nadalje, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka HL (list 105 spisa).
6./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je konačno istaknuti tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
7./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 31. svibnja 2007., u dijelu čl. 12.3., kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa kredita, te zahtjev za povratom iznosa koji je tuženik primio po osnovi predmetne ništetne ugovorne odredbe, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita HL.
8./ Nije sporno da je tuženik s HL kao korisnikom kredita zaključio Ugovora o kreditu od 31. svibnja 2007., koji sadrži osporavanu ugovornu odredbu, a po osnovi koje je tuženik 11. lipnja 2007. naplatio od korisnika kredita naknadu u iznosu od 390,09 eur.
9./ Među strankama je sporno da li je predmetna ugovorna odredba ništetna kako to tužitelj tvrdi, odnosno može li se isticati njezina ništetnost. Sporan je prigovor zastare kao i vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio u odnosu na dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti.
10./ Ugovorom o kreditu od 31. svibnja 2007. tuženik je kao kreditor odobrio HL kao korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.894,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita . Ugovoreno je, odredbom čl. 12.3. predmetnog Ugovora, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita.
11./ Sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.
12./ S obzirom da drugačije ne proizlazi iz navoda stranaka i priloženih isprava, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač, u svrhu kupnje stambenog objekta, dakle u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).
13./ Posljedica ništetnosti ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO).
14./ Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO - a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2023. HL ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.
15./ Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je p rijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama.
16./ Utvrđeno je stoga da je tužitelj aktivnog legitimiran na isticanje tužbenog zahtjeva koji je predmet spora.
17./ U odnosu na među strankama sporno pitanje ništetnosti odredbe o naplati naknade za obradu kredita, dakle odredbe čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu valja navesti sljedeće.
18./ Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a u st. 3. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pri čemu je, u skladu sa st. 4., propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača). Prema odredbi čl. 87. st. 1. ovog Zakona, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
19./ Radi utvrđenja osnovanosti navoda tužitelja vezanih uz ništetnost predmetne ugovorne odredbe, proveden je dokaz saslušanjem korisnika kredita HL.
20./ Iz iskaza ovog svjedoka, navode kojeg sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi, a nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, utvrđeno je da se o predmetnoj ugovornoj odredbi prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te da od djelatnika banke nije dobio nikakva pojašnjenja vezana uz visinu predmetne naknade, način određivanja njezine visine i usluge banke koje bi se njome podmirivale.
21./ Pri tome, po ocjeni ovog suda, iz navoda tuženika da je plaćanje sporne naknade navedeno u samom ugovoru o kreditu, ali da je osim toga plaćanje ove naknade propisano i tuženikovim općim aktima na primjenu kojih , na predmetni ugovor, je korisnik pristao, proizlazi istinitost navoda svjedoka da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naime, iz navedenog proizlazi zaključak da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prije isplate kredita platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,00% od iznosa kredita.
22./ Osim toga, opći akti tuženika, kojima je prema navodima samog tuženika predviđeno plaćanje sporne naknade, predstavljaju nedvojbeno opće uvjete ugovora u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a, dakle ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna strana (sastavljač) predlaže drugoj. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama općih akata banke koji uređuju materiju kreditiranja, a koje su odredbe sadržane i u pojedinačnim ugovorima o kreditu, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu.
23./ Konačno, u predmetnom ugovoru o kreditu, a drugih isprava s tim u vezi stranke nisu dostavile, nije navedeno od čega se sastoji sporna naknada za odobrenje kredita, odnosno zašto je određena baš u visini 1,00 % od ukupnog iznosa kredita. Tuženik nije iznio činjenice niti predložio dokaze iz kojih bi proizlazilo da je korisniku prilikom pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, iz kojih bi korisnik mogao zaključiti na koji je način njezina visina određena u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale. Tuženik nije stoga u sumnju doveo istinitost navoda iz iskaza svjedoka da nikakva pojašnjena vezana uz predmetnu naknadu nije dobio. Dakle, utvrđeno je da informacije s ovom naknadom u vezi, izvan navedenog u predmetnom ugovoru o kreditu, korisnik kredita prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu nije dobio.
24./ S obzirom da tuženik korisniku kredita nije dao jasne, potpune i točne informacije o predmetnoj naknadi, što ona uključuje i na koji se način određuje njezina visina, u zavisnosti od ukupnog iznosa kredita, odnosno s obzirom na usluge banke koje bi se njome podmirivale, zaključak je ovog suda da odredba kojom je ugovoreno plaćanje ove naknade korisniku nije bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, pojmovi "jasna" i "lako razumljiva" ne mogu se tumačiti na način da bi korisniku bilo jasno koliko predmetna naknada matematički iznosi (1,00% od ukupnog iznosa kredita), već se ovi pojmovi imaju tumačiti na način da se odnose na jasnoću i razumijevanje parametara na osnovu kojih se predmetna naknada utvrđuje upravo u iznosu od 1,00% i na što se ova naknada odnosi (za koju uslugu ili troškove odobrenja kredita). Naime, nelogično je, po shvaćanju ovog suda, da visina naknade za odobrenje kredita ovisi o visini iznosa kredita, jer navedeno nije od utjecaja na eventualne troškove tuženika s odobravanjem kredita u vezi. Pri tome, okolnost da tuženik nije bio dužan, prema važećim propisima, u ugovoru o kreditu navesti na što se predmetna naknada odnosi i koje troškove tuženik njome namiruje, ne dokida obvezu koja za tuženika proizlazi iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača, vezano uz potrošačku zaštitu, dati potrošaču jasne, potpune i točne informacije. Konačno, kasnijim je zakonskim izmjenama, iz Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13), izloženo pravno shvaćanje i potvrđeno jer je zakonodavac propisao da naknada za odobrenje kredita mora biti vezan uz stvarni trošak kredita, a ona određena u postotku od ukupnog iznosa kredita, kao u konkretnom slučaju, ne proizlazi da jest.
25./ Prilikom ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi pod brojem Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. izrazio pravno shvaćanje sukladno kojem sud ocjenu o tome da li je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, odnosno sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Dakle, uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).
26./ Prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju razvidno da tuženik nije vodio računa o interesima potrošača. Naime, o spornoj se naknadi nije pojedinačno pregovaralo, potrošač očito nije imao mogućnost ne prihvatiti obvezu plaćanja naknade za odobrenje kredita, u samom ugovoru nije navedena visina ove naknade, već način njezina izračuna u postotku od ukupnog iznosa kredita, ne proizlaze razlozi na okolnost opravdanosti predmetne naknade u iskazanom postotku od ukupnog iznosa kredita niti je korisnik kredita bio informiran o razlozima koji bi opravdavali plaćanje te naknade. Korisnik kredita nije stoga mogao izvesti zaključak o svrsi navedene naknade jer u ugovoru nisu navedeni razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).
27./ Slijedom svega navedenog, na temelju opisanih utvrđenih okolnosti konkretnog slučaja, zaključak je ovog suda da je ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita nepoštena ugovorna odredba, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (korisnika kredita), slijedom čega je ova odredba ništetna.
28./ S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na isplatu utuženog iznosa. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Tužitelju zatezne kamate na iznose povrat kojeg tužbom potražuje pripadaju počevši od dana nakon dana izvršenog plaćanja, u skladu s istaknutim tužbenim zahtjevom (čl. 2. st. 1. ZPP-a).
29./ Osnovano je zatezne kamate dosuditi od dana stjecanja, jer je po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu utvrđenje o ništetnosti odredbe o naknadi za odobrenje kredita kao nepoštene ugovorne odredbe, kojom je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg pos tupanja je ništetnost predmetne ugovorne.
30./ Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO - a za ostale odnose, jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.
31./ U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO-a). Zakonskim odredbama o zaštiti potrošača, na temelju kojih je ništetnost u konkretnom slučaju utvrđena, ne štiti se samo interes jedne ugovorne strane, već javni interes poštenog i ravnopravnog poslovanja i zaštite potrošača.
32./ Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti. Sukladno odredbi čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora, jer ugovor može opstati bez ništetne odredbe.
33./ U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina , sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO -a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, ako za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. Međutim, u implementaciji pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pogrešno je shvaćanje tuženika da se navedeno pravno shvaćanje u konkretnom slučaju ne bi moglo primijeniti. Naime, od utjecaja na početak tijeka zastare prema izloženom pravnom shvaćanju nisu okolnosti na koje tuženik ukazuje, jer na početak tijeka zastare nije od utjecaja da se radi o djelomičnoj, a ne ništetnosti cijelog ugovora, dok su navodi o zabrani manjeg značaja svakako neosnovani.
34./ S obzirom da je tužitelj tek u ovoj parnici istaknuo zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za odobrenje kredita, to je prigovor zastare neosnovan.
35./ Konačno, pogrešno je shvaćanje da bi, s obzirom na izloženo shvaćanje o početku tijeka zastare, tužiteljeva tražbina radi povrata stečenog bez osnove do pravomoćnog utvrđenja ništetnosti bila nedospjela, s posljedicom nedopuštenosti tužbe kao preuranjene. Naime, radi se o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).
36./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, koji su, s obzirom na povlačenje tužbenog zahtjeva, tužitelju odmjereni prema konačnoj vrijednosti predmeta spora, kako ju je sud utvrdio.
37./ U odnosu na tuženikov prigovor suviše visoko naznačenoj vrijednosti predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valja navesti kako slijedi. Prije svega, pogrešno je, po ocjeni ovog suda, shvaćanje tuženika da ovaj zahtjev za utvrđenje ne bi bio od utjecaja na vrijednost predmeta spora smo stoga što se u istom postupku zahtijeva i isplata neosnovano stečenog na temelju ništetne odredbe. Takav zaključak ne proizlazi iz odredaba ZPP-a kojima je propisan način određivanja vrijednosti predmeta spora kod objektive kumulacije tužbenih zahtjeva (kao u konkretnom slučaju) odnosno u situacijama kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu (čl. 37. st. 1. i čl. 40. st. 1. ZPP-a). Sudska praksa na koju tuženik ukazuje (VSRH Revr-475/08-2 od 27. listopada 2008.) nije mjerodavna u konkretnom slučaju. Naime, radilo se o pravnom shvaćanju kojim se određivanjem vrijednosti predmeta spora nastojalo, u režimu u kojem je dopuštenost revizije ovisila o vrijednosti predmeta spora, omogućiti izjavljivanje ovog izvanrednog pravnog lijeka kada takvom izjavljivanju nije bilo mjesta. Po shvaćanju ovog suda, u situacijama kada je deklaratorni zahtjev istaknut uz zahtjev za činidbu, pa sve i da tako istaknuti deklaratorni zahtjev treba poslužiti za ocjenu osnovanosti, valja prihvatiti da i ovaj zahtjev ima određenu vrijednost. U konkretnom slučaju tim više, s obzirom da bi tužitelj deklaratorni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti mogao istaknuti i samostalno, za što bi nedvojbeno imao pravni interes. Osim toga utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe kao u konkretnom slučaju deklaratornim utvrđenjem u izreci presude, a osobito imajući u vidu da se radi o ništetnoj odredbi iz potrošačkog ugovora, ima širi pravozaštitini cilj pa stoga ne služi isključivo radi ocjene osnovanosti zahtjeva za isplatu stečenog temeljem ove ništetne odredbe. Međutim, tužitelj je ipak suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti, pa je, primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a, vrijednost predmeta spora u ovom dijelu sud odredio u visini iznosa plaćanje kojeg tužitelj tužbom potražuje konačno istaknutim zahtjevom (390,09 eur), ocjenjujući da je tako određena vrijednost primjerena okolnostima konkretnog slučaja. Pogrešno je shvaćanje tužitelja da bi vrijednost predmeta spora u ovom dijelu imala biti određena u iznosu od 1.327,22 eura, a prema odredbi čl. 19. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.). Svrha citirane odredbe je obračun vrijednost predmeta spora radi naplate sudske pristojbe prilikom pokretanja postupka te ne dokida procesnu odredbu vezanu uz odmjeravanje vrijednosti kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu iz čl. 40. ZPP-a. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnosti i povrat plaćenog na temelju ništetne odredbe, za ocjenu vrijednosti predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje mjerodavna je, u konkretnom slučaju, upravo vrijednost koja se, kao posljedica utvrđenja ništetnosti, potražuje radi plaćanja. Pri tome, i uz na ovaj način određenu ukupnu vrijednost predmeta spora (780,18 eur), odvjetnički troškovi zastupanja uz primjenu mjerodavne odvjetničke tarife ostaju u jednom od nižih tarifnih razreda (75 bodova), ali koji tarifni razred pri tome, po ocjeni ovog suda, odgovara složenosti i značaju predmeta spora.
38./ Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora (ukupno u iznosu od 780,18 eur) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), priznat trošak odvjetničkog zastupanja za:
- sastav tužbe (T.br. 7/1 Tarife) iznosu od 150,00 eur,
- zastupanje na ročištu 20. travnja 2026. (T.br. 9/1 Tarife), u iznosu od 150,00 eur,
- zastupanje na ročištu za objavu presude (T.br. 9/3 tarife) u iznosu od 75,00 eur,
dakle ukupno 375,00 eur.
39./ Trošak za sastav podneska od 15. studenog 2025. nije priznat jer je tužitelj već u tužbi mogao, s obzirom na uobičajen način saslušanja svjedoka čije je prebivalište izvan mjesta suda uz korištenje sredstava za komunikaciju na daljinu , naznačiti adresu elektroničke pošte svjedoka (čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 156. st. 1. ZPP- a). Obrazloženi podnesak od 16. studenog 2025. tužitelj nije dostavio, već je, dostavljen od tužitelja, zaprimljen u eSpisu odgovor na tužbu tuženika, a pripremno ročište u ovoj pravnoj stvari nije održano 9. veljače 2026., stoga troškovi za ove radnje nisu nastali pa nisu ni priznati.
40./ Nadalje, tužitelju je, u skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.), prema vrijednosti predmeta spora kako ju je sud utvrdio, priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 eur (dakle u iznosu pravovremenim plaćanjem kojeg se tužitelj obveze mogao osloboditi (razlog iz odredbe čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama)) i za presudu, u iznosu od 26,54 eur.
41./ Dakle, sveukupno je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 414,81 eur, dok je u više zatraženom, za iznos od 661,74 eur, njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.
42./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.
43./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 3. lipnja 2026.
Sutkinja:
Tina Šimović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.
