Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: Pr-241/2024-20

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Slavku Nediću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Zoran Šarić & Slavko Nedić iz Osijeka, protiv tuženice Republika Hrvatska, OIB:52634238587, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ulica grada Vukovara 33, OIB:36162371878, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku, radi zaštite dostojanstva radnika, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. travnja 2026. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika, te zastupnika po zakonu tužene Ante Jurića, zamjenika općinskog državnog odvjetnika, uz javnu objavu dana 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je tuženica Republika Hrvatska, OIB:52634238587, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ulica grada Vukovara 33, OIB:36162371878, povrijedila pravo tužitelja PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na jednako postupanje na radnom mjestu višestrukom i dugogodišnjom diskriminacijom po osnovi obrazovanja i to sprječavanjem u napredovanju i raspoređivanju na radno mjesto u skladu s tužiteljevom visokom stručnom spremom, unatoč višestrukim zahtjevima tužitelja, a što je sve rezultiralo povredom dostojanstva tužitelja, njegove osobnosti i time ugrozilo njegovo zdravlje.

II. Nalaže se tuženici Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ulica grada Vukovara 33, OIB:36162371878, da osigura tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zaštitu od diskriminacije, povrede dostojanstva kao i povrede prava osobnosti.

III. Nalaže se tuženici Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ulica grada Vukovara 33, OIB:36162371878, da tužitelju PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.000,00 eura (tritisućeeura) na ime naknade nematerijalne štete, sa zateznom kamatom koja teče od 3. lipnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan preostali tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je tuženica povrijedila pravo tužitelja na jednako postupanje na radnom mjestu diskriminacijom po osnovi dobi, radi naloga tuženici da omogući tužitelju napredovanje u službi, te radi isplate iznosa od 10.000,00 eura (desettisućaeura) na ime naknade nematerijalne štete, s pripadajućim zateznim kamatama.

V. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbu za iznos od 7.000,00 eura (sedamtisućaeura) s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 30. prosinca 2024. podnio tužbu protiv tužene radi zaštite dostojanstva radnika s tužbenim zahtjevom koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tuženik PP iz [adresa], OIB: kao radnik tuženika trpio uznemiravanje i povredu dostojanstva kao i povredu prava osobnosti na svom radnom mjestu u periodu od 20.08.2019. do podnošenja ove tužbe.

II. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ulica grada Vukovara 33, OIB: da osigura tužitelju zaštitu od povrede dostojanstva kao i povrede prava osobnosti, te omogući tužitelju napredovanje u službi.

III. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ulica grada Vukovara 33, OIB: da tužitelju PP iz [adresa], OIB: isplati iznos od 20.000,00 EUR-a na ime naknade nematerijalne štete sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate a prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ulica grada Vukovara 33, OIB: da tužitelju PP iz [adresa], OIB: nadoknadi prouzročene parnične troškove sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate a prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

1.1. Tužitelj tužbu obrazlaže i tijekom postupka navodi da je policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova koji je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od 30.04.2022. raspoređen s danom 1.05.2022. na radno mjesto u PU vukovarsko- srijemskoj, Policijska postaja Vukovar na radno mjesto Voditelj smjene graničnog prijelaza, te je nakon više ukidanja tog rješenja od strane Odbora za državnu službu, Ministarstvo unutarnjih poslova dana 11.10.2023. donijelo rješenje kojim se raspoređuje s danom 1.05.2022. u PP Vukovar, na radno mjesto policijski službenik za obradu kriminaliteta, odnosno nakon godinu i pol dana pravne borbe je zadržao svoje radno mjesto na kojem je radio prije 1.05.2022., a koje radno mjesto zahtijeva VŠS ili SSS, a on ima VSS, odnosno završen Pravni fakultet. U zadnjih nekoliko godina je pokušao ishoditi premještaj na radno mjesto sa VSS ali tuženik je na sve moguće načine opstruirao njegove zahtjeve. Tako je na njegov zahtjev od 20.08.2019. i 3.06.2020. za premještaj na radno mjesto sa VSS u PU osječko-baranjsku, tuženik donio rješenje 30.12.2020. kojim odbija njegov zahtjev s obrazloženjem da u PU osječko-baranjskoj postoji 12 nepopunjenih radnih mjesta, a čak 41 djelatnik sa završenom VSS radi na radnom mjestu koje zahtijeva VŠS ili SSS, ali unatoč tome na slobodno radno mjesto u Sektoru kriminalističke policije u Odjelu općeg kriminaliteta (linijski inspektor za krvne delikte) prima V.V.-policijskog službenika iz PU zagrebačke, a isto tako i M.K. u Sektor kriminalističke policije, bez ijednog dana radnog iskustva u tom Sektoru. Unatoč tome što je upozorio tuženika-poslodavca da će se osloboditi radno mjesto inspektorice M.Č. zbog odlaska u mirovinu, on nije primljen na njeno radno mjesto, a tuženik iako je obvezan prema Zakonu o policiji, nije objavio da je njeno radno mjesto slobodno. Zahtjev za premještaj je podnio i dana 11.01.2020. u kojem navodi da će biti slobodno radno mjesto pol. službenika E.R., o kojem zahtjevu tuženik odlučuje po nalogu Odbora za državnu službu na način da rješenjem od 23.04.2024. odbija njegov zahtjev uz obrazloženje da je tražio rukovodeće radno mjesto, a što nije točno. Novi zahtjev podnosi dana 28.04.2022. u kojem navodi da postoje dva slobodna radna mjesta u I Policijskoj postaji osječko -baranjskoj, koji tuženik ignorira i po nalogu Odbora za državnu službu donosi rješenje dana 19.03.2024. kojim odbija njegov zahtjev s obrazloženjem da je stupanjem na snagu Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova od 25.03.2022. s danom 1.05.2022. izvršeno raspoređivanje svih službenika pa se njegov zahtjev nije mogao usvojiti, već je raspoređen s danom 1.05.2022. na radno mjesto koje zahtijeva SSS i za koje nije imao radnog iskustva (voditelj smjene graničnog prijelaza). Dana 4.07.2022. podnosi novi zahtjev za premještaj u kojem navodi da postoje dva slobodna radna mjesta u Sektoru kriminalističke policije, koji tuženik ponovno ignorira i po nalogu Odbora za državnu službu donosi rješenje dana 19.04.2024. u kojem navodi da poslodavac odlučuje o premještaju sukladno kompetencijama službenika i potrebama službe, ali osobe koje prima na ta dva radna mjesta nemaju radnog iskustva u kriminalističkoj policiji i imaju bitno manje radnog staža. Dana 11.07.2023. podnosi novi zahtjev u kojem se poziva na dva slobodna radna mjesta u Sektoru kriminalističke policije, uz koji prilaže suglasnost za premještaj Ureda glavnog ravnatelja policije i Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, koji tuženik ponovno ignorira, te po nalogu Odbora za državnu službu donosi rješenje dana 29.12.2023. kojim odbija njegov zahtjev obrazlažući da je tražio rukovodeće radno mjesto, a što nije točno. U istom rješenju tuženik navodi da će ga imati u vidu u budućnosti i rasporediti na prvo slobodno radno mjesto u Sektoru kriminalističke policije. Dana 26.09.2023. podnosi novi zahtjev za premještaj na radno mjesto policijskog službenika Ž .K. koji odlazi u mirovinu, uz koji prilaže rješenje navedenog policijskog službenika o prestanku njegove službe zbog odlaska u mirovinu s danom 1.10.2023., koji tuženik ignorira. Nakon što je saznao da će na to radno mjesto biti primljen T.M. koji ne radi kod tuženika već 15 godina, o čemu je dana 13.10.2023. izvijestio Ministarstvo unutarnjih poslova i Glavnog ravnatelja policije, koji nisu ništa poduzeli, već je T.M. primljen na navedeno radno mjesto bez javnog natječaja, iako nije osoba u sustavu MUP-a, nakon čega je po njegovoj žalbi zbog ne donošenja rješenja o njegovom zahtjevu, a po nalogu Odbora za državnu službu, tuženik rješenjem od dana 21.05.2024. odbilo njegov zahtjev od 26.09.2023. navodeći da ne postoji pravo policijskog službenika na premještaj nego da o tome odlučuje poslodavac prema kompetencijama i potrebama službe, a ne obrazlažući konkretno zašto neka osoba ima više kompetencije i zašto postoji potreba da se na radno mjesto primi osoba izvan službe, a ne on kao policijski službenik koji 29 godina radi u službi i ima status hrvatskog branitelja, a time pravo prioritetnog zapošljavanja iz čl. 101. i čl. 102. st. 3. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, čak i ako se radi o internom oglasu. Pored navedenog napominje da je položio više tečajeva, te dana 20.06.2013. ispit za policijskog inspektora, dana 20.12.2023. ispit za višeg policijskog inspektora, dana 6.05.2016. pohađao je seminar za predavače-instruktore, te dana 9.12.2016. i 16.12.2016. seminar za stručno usavršavanje istražitelja. Unatoč činjenici da već godinama radi na radnom mjestu sa nižom stručnom spremom od one koju ima, da je hrvatski branitelj, ima višegodišnje radno iskustvo i završene tečajeve i seminare, da je čl. 16. Zakona o policiji propisano pravo na profesionalni razvoj, dakle i napredovanje u službi, da je Glavni ravnatelj policije dana 22.04.2020. zatražio da se radi smanjenja putnih troškova omogući policijskim službenicima premještaj na radna mjesta svoga prebivališta i većoj kompetentnosti koju ima od svih primljenih osoba koje su premještene ili primljene u radni odnos na radna mjesta na koja je zahtijevao premještaj, tuženik ignorira njegove zahtjeve i prima podobnije osobe čime je ugroženo njegovo dostojanstvo i njegova diskriminacija u odnosu na druge službenike, što je protivno odredbi čl. 7. st. 4. Zakona o radu. Poziva se na čl. 16. st. 1. i 2. Zakona o policiji, te napominje da iako ima VSS, tuženik mu kao poslodavac onemogućava napredovanje u službi jer ga nije premjestio na posao sa VSS u PU osječko-baranjsku. U više navrata je tražio zaštitu svoga dostojanstva pritužbama ministru Mup-a TP i Glavnom ravnatelju policije HP, bezuspješno, jer nisu usvojili njegove zahtjeve. Radi onemogućavanja u napredovanju u službi je trpio teške duševne boli zbog čega se obraćao liječniku te je zbog stresa i uznemirenosti imao visok krvni tlak i bio na bolovanju, u dokaz kojih tvrdnji predlaže vještačenje po vještaku medicinske struke.

1.2. Tužitelj na pripremnom ročištu od dana 2. listopada 2025. navodi da svoj zahtjev temelji na čl. 7. i čl. 135. Zakona o radu, te čl. 1., čl. 2., čl. 6., čl. 8., čl. 9. st. 1., čl. 11., čl. 17. i čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije, navodeći da je tužena dala prednost za premještaj na radna mjesta za koja je on podnio zahtjev, osobama sa manje radnog iskustva od njega i nižom stručnom spremom (M.D. i I.M.) i sa puno manjih stručnih sposobnosti od njega, koje za razliku od njega nemaju status hrvatskog branitelja, te u smislu dobi, jer je logičnije da prednost u napredovanju ima osoba sa dosta godina radnog staža i čak blizu mirovine, a ne osobama koje su zaposlene tek nekoliko godina i imaju vremena za napredovanje službi.

2. Na pripremnog ročištu od dana 2. listopada 2025. tužitelj vrši preinaku tužbe u odnosu na točku I. i II. tužbenog zahtjeva, dok djelomično povlači tužbu po osnovi zahtjeva za naknadu neimovinske štete pod točkom III. za iznos od 7.000,00 eura, tako da sada tužbeni zahtjev glasi:

„I. Utvrđuje se da je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje na radnom mjestu višestrukom i dugogodišnjom diskriminacijom po osnovi dobi, obrazovanja i to: sprječavanjem u napredovanju i raspoređivanju na radno mjesto u skladu s tužiteljevom visokom stručnom spremom, unatoč višestrukim zahtjevima tužitelja, a što je sve rezultiralo povredom dostojanstva tužitelja, njegove osobnosti i time ugrozilo njegovo zdravlje.

II. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB:, da osigura tužitelju zaštitu od diskriminacije, povrede dostojanstva kao i povrede prava osobnosti, te omogući tužitelju napredovanje u službi.

III. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: da tužitelju PP iz [adresa], OIB: isplati iznos od 13.000,00 eura na ime naknade nematerijalne štete sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate a prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: da tužitelju PP iz [adresa], OIB: nadoknadi prouzročene parnične troškove sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate a prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2.1. Zastupnik po zakonu tužene se nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, slijedom čega je sud u skladu s odredbom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., 146/2025.), odlučio kao u izreci rješenja.

2.2. Kako se zastupnik po zakonu tužene protivio preinaci, sud je rješenjem na pripremnom ročištu od dana 2. listopada 2025. dopustio preinaku tužbe iz razloga svrsishodnosti za konačno rješenje odnosa među strankama, sukladno odredbi čl. 190. st. 1., 3., 7. i 9. Zakona o parničnom postupku.

3. U odgovoru na tužbu tužena se protivi osnovanosti i visini tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, ističe prigovor litispendencije sukladno čl. 194. st. 3. Zakona o parničnom postupku, budući je tužitelj prethodno podnio činjenično istovrsnu tužbu naslovnom sudu koja je dostavljena na odgovor tuženiku dana 27. rujna 2023. pod poslovnim brojem Pr-4/2023 koji je postupak u tijeku. Nadalje, tužena se poziva na odredbu čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije u kojem je taksativno navedeno što se smatra diskriminacijom, te smatra da se taj Zakon ne može primijeniti na tužitelja, s obzirom da diskriminacijska osnova na koju se poziva tužitelj nije obuhvaćena ovim zakonom. Tuženica je postupila sukladno čl. 7. Zakona o radu i tužitelj nije diskriminiran na području rada i uvjeta rada, te je istom određeno radno mjesto i način obavljanja rada pri čemu se poštivalo pravo i dostojanstvo tužitelja. Navodi tužitelja da je diskriminiran i da mu je povrijeđeno dostojanstvo činjenicom da je vodio upravne postupke vezano za premještaj na drugo radno mjesto vezano uz njegovo napredovanje u državnoj službi, nemaju karakteristiku diskriminacije i povrede dostojanstva. Poziva se na odredbu čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave, prema kojoj za nezakonit rad tijela državne uprave, kao postupanje suprotno zakonu ili drugom propisu ili propuštanje primjene zakona ili nekog propisa, za što bi bila odgovorna Republika Hrvatska potrebno je da odgovorna osoba u tijelu državne uprave ima volju ili barem pristaje da se takvim postupanjem nanese nekome šteta, a kod te osnove odlučno je utvrditi postojanje voljnih elemenata kao kvalificiranih oblika krivnje (gruba nepažnja ili namjera). Navodi iz tužbe ne ukazuju na mobing prema tužitelju, već se upravo iz svih navoda može zaključiti da se tužitelj izdvojio od svih ostalih zaposlenika, a postupke nadređenih mu osoba koje donose odluke radi organizacije poslova i izvršavanja radnih zadataka, krivo smatra da se radi o uznemiravanju. Tužitelj je raspoređen u Policijsku upravu vukovarsko-srijemsku, Policijsku postaju Vukovar sa danom 15.01.2007. na radno mjesto policijski službenik, dok je od dana 12.10.2008. raspoređen na radno mjesto policijski službenik za obradu kriminaliteta u Policijskoj postaji Vukovar. Novom sistematizacijom povodom donošenja Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva unutarnjih poslova (NN7/22), te na temelju navedene uredbe donesenim novim Pravilnikom o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova od 25. ožujka 2022. početkom mjeseca travnja 2022. sačinjavan je prijedlog rasporeda za sve policijske i državne službenike Policijske postaje Vukovar, kojom prilikom je predloženo da se tužitelj koji je prethodno bio raspoređen na radnom mjestu „Policijski službenik za obradu kriminaliteta“, rasporedi na radno mjesto „Voditelj smjene graničnog prijelaza“. Vođen je upravni postupak vezano za zahtjev tužitelja u kojem je isti odbijen u tom postupku odlukom upravnog tijela. Tako je po zahtjevu imenovanog za premještaj od 10. lipnja 2020. doneseno rješenje od 23. travnja 2024. kojim je njegov zahtjev odbijen, kao i zahtjev od 9. studenoga 2021., te zahtjevi od 28. travnja 2022. i 4. srpnja 2022.. Protiv rješenja tuženika od 29. prosinca 2023., tužitelj je izjavio žalbu koju je Odbor za državnu službu odbio rješenjem od 11. ožujka 2024. godine. I 26. rujna 2023. isto tako po zahtjevu tužitelja od 26. rujna 2023. doneseno je rješenje od 21. svibnja 2024. kojim je zahtjev također odbijen. U odnosu na činjenične navode podnesene tužbe, uvidom u Registar službenih poslova za tužitelja utvrđeno je da je isti 2019. godini opravdano izbivao 192 radna dana (bolovanje 163 radna dana, godišnji odmor 25 radnih dana i plaćeni dopust 4 radna dana) od ukupno 250 radnih dana, u 2020. godini opravdano je izbivao 192 radna dana (bolovanje 79 radna dana, godišnji odmor 30 radnih dana i plaćeni dopust 3 radna dana) od ukupno 253 radnih dana, u 2021. godini opravdano je izbivao 166 radnih dana (bolovanje 110 radnih dana, godišnji odmor 53 radnih dana i plaćeni dopust 3 radna dana) od ukupno 253 radna dana, dok se u 2022. godini neprekidno nalazio na bolovanju od 06.06.2022. do 7. listopada 2022. kada je dostavljeno očitovanje, ali o navedenom tuženik će dostaviti točan podatak za 2022., kao i za 2023. i 2024. godinu. Tijekom kontinuiranog praćenja rada i postupanja u obavljanju poslova i zadaće radnog mjesta kao i drugih povjerenih poslova i zadataka iz djelokruga rada kriminalističke policije uočeno je da tužitelj poslove i zadaće svog radnog mjesta zbog gore navedenog često izbivanja s posla nije mogao obavljati u skladu sa očekivanjem što je izazvalo i određeno nezadovoljstvo kod nekih od djelatnika koji rade sa tužiteljem. U postupku ocjenjivanja tužitelja za 2020. godinu isti je prvotno ocijenjen ocjenom „zadovoljava“, međutim u postupku ocjenjivanja isti je ocijenjen za drugi kvartal (01.05. -01.08.2020.) iako je bio odsutan s posla 49 radnih dana od ukupno 83 radna dana, te je naknadnim zbrajanjem svih kriterijima ocijenjen ocjenom „dobar “ o čemu je dana 13.04.2021. godine izdano Rješenje PU vukovarsko-srijemske. U svezi uočenih propusta u radu tužitelja, isti je u više navrata od strane neposredno nadređenog usmeno upozoravan, te savjetovan i usmjeravan u cilju poboljšanja kvalitete rada, kojom prilikom je navedeno smatrao osobnim „napadajima“ na sebe i mobingom što je rezultiralo brojnim pritužbama i podnescima protiv rukovoditelja bez obzira tko se u tom trenutku nalazio na čelu ustrojstvene jedinice. Policijska uprava vukovarsko-srijemska kao i Služba za unutarnju kontrolu Ministarstva unutarnjih poslova vršile su provjere navoda iz podnesaka za koje je utvrđeno da su neutemeljeni i nepotvrđeni. S obzirom da su uočene nepravilnosti u radu tužitelja od strane neposredno mu nadređenog, pomoćnika načelnika policijske postaje za kriminalističku policiju, sačinjene su Službene zabilješke i to 21.02.2022., 16.02.2022., 04.02.2022., 05.01.2022. i 27.01.2021. Tužitelj je sa stečenom visokom stručnom spremom i osobnim zvanjem policijskog inspektora bio raspoređen na radno mjesto policijskog službenika za obradu kriminaliteta za koje su potrebni uvjeti završen preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij u trajanju od najmanje tri godine ili srednja stručna sprema sa osobnim policijskim zvanjem policijski narednik. U opisu poslova navedenog radnog mjesta nalazi se neposredno obavljanje poslova kriminalističkog istraživanja, poduzimanje mjera i radnji u cilju sprječavanja te otkrivanja kaznenih djela i njihovih počinitelja, zaprimanje kaznenih prijava, popunjavanje obrazaca o kaznenim djelima i počiniteljima, obavljanje očevida, obavljanje i drugih radnji povjerenih policiji, sudjelovanje u izradi informacija, te obavljanje drugih poslova sukladno utvrđenim zadaćama. Protiv tužitelja je podneseno je pet prijedloga za pokretanje disciplinskog postupka, od kojih su tri za težu povredu službene dužnosti i dva za lakšu službene dužnosti. U navedenim postupcima u tri predmeta je utvrđena disciplinska odgovornost tužitelja i to rješenjem Policijske uprave vukovarsko-srijemske od 14.07.2020. radi lakše povrede službene dužnosti opisane u čl. 95. st. 1. toč. 4. Zakona o policiji kažnjen na novčanu kaznu od 5% od posljednje plaće isplaćene za pun mjesec proveden na radu, rješenjem Policijske uprave vukovarsko-srijemske od 21. svibnja 2021. radi lakše povrede službene dužnosti opisane u čl. 95. st. 1 toč. 4. Zakona o policiji kažnjen na novčanu kaznu od 10% od posljednje plaće isplaćene za pun mjesec proveden na radu, te rješenjem Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudjelovanja Split od 11.02.2022. radi teže povrede službene dužnosti opisane u čl. 96 st. 1. toč. 4. Zakona o policiji, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1x10% od posljednje plaće za puni mjesec, dok je u jednom postupku oslobođen disciplinske odgovornosti Rješenjem Odjela prvostupanjskog disciplinskog sudjelovanja Split od 09.09.2021. radi teže povrede službene dužnosti opisane u čl. 96. st. 1. toč. 1. Zakona o policiji, a na koji postupak se jedino poziva u tužbi. Za napomenuti je da je u tijeku disciplinski postupak radi teže povrede službene dužnosti opisane u 96. stavku 1. točki 7. Zakona o policiji povodom prijedloga za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka Policijske postaje Vukovar od 27. travnja 2022. Izvršenim uvidom u operativnu evidenciju prekršaja vidljivo je da je tužitelj 14 puta evidentiran kao počinitelj prekršaja od čega 13 puta evidentiran po prekršajima iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama (u 2022. godini za 2 prekršaja, u 2021. godini 3, u 2020. godini 4, u 2019. godini 2 puta, dok je u 2018. i 2017. godini evidentiran po jedan put), te jedanput po Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, zbog kojeg prekršaja je protiv istog i podnesen Prijedlog za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka Policijske uprave Vukovar broj 511-15-07/1-7-1/2022 od 27. travnja 2022. Tužitelj od dolaska u Policijsku upravo vukovarsko-srijemsku, Policijsku postaju Vukovar redovito podnosi podneske protiv kolega i nadređenih bez obzira tko se u to vrijeme nalazio na čelu ustrojstvene jedinice. O navedenim podnescima Policijska uprava vukovarsko-srijemska kao i Služba za unutarnju kontrolu vršili su provjere istih kojom prilikom navodi iz podneska nisu potvrđeni ili su bili neutemeljeni.

3.1. Podneskom od dana 17. prosinca 2025. tužena navodi da Pravilnikom o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova, životna dob niti godine radnog iskustva nisu uvjeti propisani Pravilnikom o unutarnjem redu za prijam/raspored/ premještaj na radno mjesto. U konkretnom slučaju, u Sektoru kriminalističke polic ije, Službi organiziranog kriminaliteta, ukazala se potreba službe za boljom i učinkovitijom organizacijom službe i rada službenika, pa je stoga na radno mjesto policijski službenik za obradu kriminaliteta Sporazumom o trajnom premještaju, zaključenim između Ministarstva pravosuđa i uprave i Ministarstva unutarnjih poslova, raspoređen T .M., budući isti ima prijašnje radno iskustvo i dobre rezultate rada iz linije rada kriminalističke policije, a uz navedeno je konzumirana i zakonska mogućnost premještaja određenog policijskog službenika zbog bolje organizacije rada, odnosno procijenjeno je da će drugi policijski službenik učinkovitije obavljati poslove određenog radnog mjesta, u konkretnom slučaju radnog mjesta policijski službenik za obradu kriminaliteta. Sporazum o trajnom premještaju T.M. je zaključen temeljem odredbi čl. 76., 78. i 80. tada važećeg Zakona o državnim službenicima, kojim je propisano kako državni službenik može po potrebi službe biti premješten na drugo radno mjesto u istom ili drugom državnom tijelu, u istom ili u drugom m jestu rada, ali samo na radno mjesto za koje je propisan isti stupanj obrazovanja i potrebno radno iskustvo u jednakom ili dužem trajanju. Iznimno, državni službenik može uz njegovu suglasnost biti premješten na radno mjesto za koje je propisano radno iskustvo u kraćem trajanju. Nadalje, odredbom članka 76. st. 2. navedenog Zakona propisano je da se premještaj po potrebi službe temelji na slobodnoj ocjeni čelnika tijela o potrebi da se državni službenik premjesti s jednog radnog mjesta na drugo, a naročito u slučajevima: popunjavanja upražnjenog radnog mjesta čiji se poslovi moraju obavljati bez prekida, potrebe povećanja broja izvršitelja zbog povećanog opsega posla, bolje organizacije rada, potrebe za angažiranjem drugog državnog službenika na određenom radnom mjestu radi pravodobnog i efikasnijeg obavljanja određenih poslova i zadataka. U odnosu na pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, u smislu ostvarivanja prednosti prilikom premještaja u odnosu na druge policijske službenike, ukazuje na činjenicu da su odredbe tog Zakona, kojima se propisuje ostvarivanje prava prednosti pod jednakim uvjetima prilikom zapošljavanja, primjenjive samo u slučajevima zapošljavanja putem javnog natječaja, oglasa i internog oglasa. Vezano za navedeno, PU osječko- baranjska nije objavila javni natječaj ili oglas za prijam u državnu službu te se odredbe navedenog Zakona ne mogu primijeniti na zamolbe za premještaj tužitelja. Uvjeti za radna mjesta propisani su Pravilnikom o unutarnjem redu MUP-a, a status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i životna dob, na koja se tužitelj opetovano poziva, nisu utvrđeni kao jedan od uvjeta za prijem/raspored/premještaj na radno mjesto. U odnosu na navode tužitelja glede zapošljavanja T.M., V.V., M.K., H.Lj., M.D., K.Ž. i I.M., da se radi o osobama s manje radnog iskustva, s nižom stručnom spremom (M.D., I.M.) te da bi u smislu dobi bilo logičnije da prednost u napredovanju ima osoba koja ima dosta radnog staža i koja se bliži mirovini nego imenovane osobe, ukazuje se da su imenovani policijski službenici prilikom premještaja/rasporeda na radna mjesta ispunjavali sve uvjete koji su propisani Pravilnikom o unutarnjem redu MUP-a (propisano policijsko zvanje, razina stručne spreme, posebni uvjeti za pojedino radno mjesto). Navodi da je čl. 49. st. 2. Zakona o policiji (NN 34/11.) propisano da se prije raspisivanja javnog natječaja slobodna radna mjesta policijskih službenika mogu popuniti putem internog oglasa, premještajem ili na drugi način propisan tim Zakonom. S obzirom da u PU osječko-baranjskoj postoji određeni broj policijskih službenika koji posjeduju znanja, vještine i sposobnosti za uspješno obavljanje poslova iz linije rada kriminalističke policije, te zbog ograničenog broja slobodnih radnih mjesta u Sektoru kriminalističke policije PU osječko-baranjske, a za koje je, između ostalog, propisana visoka stručna sprema, nije bilo mogućnosti realizacije premještaja tužitelja. Napominje kako je tužitelj u više navrata primljen na razgovor kod načelnika PU osječko-baranjske u nadi pozitivnog rješavanja njegovih zahtjeva za premještaj, no isti je odbijao prijedloge premještaja na upražnjena radna mjesta (sukladno stručnoj spremi u Policijsku postaju Belišće i u Policijsku postaju Donji Miholjac) te je zahtijevao premještaj na rukovodeća radna mjesta i na radna mjesta u I. Policijskoj postaji Osijek s Ispostavom Čepin (Policijska postaja I. kategorije) ili u Sektoru kriminalističke policije. Također, tijekom mjeseca lipnja 2025. tužitelju je ponuđen premještaj na upražnjeno radno mjesto policijski službenik za poligrafsko ispitivanja u Službi za očevide i kriminalističku tehniku u PU osječko-baranjskoj, koji je isti odbio, te je tražio premještaj na druga radna mjesta za koja je imao saznanja da će eventualno biti upražnjeno. U odnosu na prijedlog tužitelja za mirno rješenje spora na način da se isti rasporedi na radno mjesto policijski službenik za zakonitost postupanja, ukazuje kako navedeno radno mjesto prema ustroju MUP-a RH nije u sastavu PU osječko-baranjske.

4. Tužitelj tijekom postupka navodi da tužena bez obzira na objektivne okolnosti prima druge osobe koje su mlađe, s manje stručne spreme i sa bitno manje zahtjeva za premještaj, a bez objavljenih natječaja za slobodna radna mjesta, iako je to svaka policijska uprava sukladno Zakonu o policiji, dužna učiniti najmanje dva puta godišnje i na taj način omogućiti svima, pa tako u njemu, da se kao kandidat prijavi na slobodno radno mjesto i da ima pravo osporavati izbor druge osobe s obzirom na njegov status hrvatskog branitelja koji drugi nemaju. Tužena upravo da bi onemogućila jedno od osnovnih prava iz radnog odnosa temeljem Zakona o policiji, a to je pravo na napredovanje u službi, slobodno radno mjesto ne objavljuje, nego samo postavi drugu osobu i sklopi s tom osobom ugovor, te donese rješenje da je ta osoba primljena. U toj situaciji Odbor za državnu službu, ne može mu pomoći jer nije bilo natječaja i nije moguće voditi nikakav postupak radi osporavanja zapošljavanja te osobe na slobodno radno mjesto. A da se u takvim slučajevima radi o „slobodnim radnim mjestima“, najbolje govori i samo rješenje tužene koje se odnosi na zapošljavanje V.V. u kojem se u obrazloženju rješenja od 13.03.2020. izrekom navodi „U postupku donošenja rješenja utvrđeno je da je imenovani policijskih službenik podnio zamolbu za premještaj za slobodno radno mjesto policijski službenik za krvne delikte“, pa je dakle V.V. sa jednom zamolbom raspoređen na slobodno radno mjesto unatoč činjenici što je mlađi od njega 25 godina. Unatoč njegovih desetak podnijetih zamolbi, niti sa jednom od tih zamolbi nije uspio biti premješten na radno mjesto za koje je podnio zamolbu, no ono što je bitno, a to je radilo se o slobodnom radnom mjestu za koje je tužena po Zakonu obvezna raspisati ili natječaj ili interni oglas i tada bi on mogao biti zaposlen s obzirom na prioritet kao hrvatski branitelj. No kako je želja tužen ice da se ne zapošljavaju osobe koje bi to pravo imala, nego one koji su za nekog podobne, to se takva slobodna radna mjesta u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj u zadnjih 5 godina ne objavljuju. Do koje mjere tužena krši Zakon najbolje govori slučaj zapošljavanja T.M., koji je doveden iz drugog Ministarstva i na taj način mu je pružena prednost pred tužiteljem koji u Ministarstvu unutarnjih poslova radi 30 godina i 15 godina pokušava ostvariti svoje pravo na napredovanje u službi i zapošljavanje u skladu sa njegovom stručnom spremom (VSS) koju on ima već 14 godina.

5. Tužena tijekom postupka na ročištu od dana 24. travnja 2026. navodi da je očito da poslodavac tužitelja iz nekih razloga nije htio udovoljiti tužitelju, ali da se ne radi o nikakvoj povredi dostojanstva jer ukoliko tužitelj nije mogao doći do ostvarenja nekog svog prava putem Odbora za državnu službu, nejasno je po kom osnovu bi se radilo o povredi njegovog dostojanstva, već se radi o subjektivnom doživljaju samog tužitelja, koji je bez obzira na njegovu želju za premještajem cijelo vrijeme imao stalnu službu i sva prava koja mu pripadaju.

4. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja te izvršio uvid i pročitao rješenje Ministarstva unutarnjih poslova od 11.10.2023. (list 10.-13. spisa), diplomu tužitelja (list 14. i 15. spisa), Uvjerenje MUP, Uprava za pravne poslove i ljudske potencijale, Sektor za upravljanje ljudskim potencijalima broj:511-01-156-UP/I- 01735/1-2013, E-245 (list 16.), Uvjerenje MUP, Policijska uprava vukovarsko- srijemska, Klasa:133-02/23-01/46, E-126 (list 17.), potvrdu o pohađanju Ravnateljstva policije, Policijska akademija od 6.05.2016., 9.12.2016., 16.12.2016., 17.04.2014. (list 18.-20., 22.), Uvjerenje o osposobljenosti od 15.11.2008. (list 21.), Uvjerenje o usavršavanju od 15.05.2000. (list 23.), rješenje MUP Uprava za ljudske potencijale od 21.05.2024. (list 24.-25.), rješenje Odbora za državnu službu od 8.05.2024., 8.04.2024., 20.02.2024., 8.04.2024., 22.08.2022., 11.03.2024. (list 26.-27., 43.-44., 49.-50., 54.-55., 78.-79., 88.-91.), rješenje MUP od 7.7.2023. (list 28.), Zahtjev za premještaj od 20.08.2019., 4.06.2020., 10.06.2020., 28.04.2022., 4.07.2022. , 11.07.2023., 26.09.2023. (list 36.-38., 41.-42., 47.-48., 53., 58.-59., 63.-64.), rješenje MUP Uprave za ljudske potencijale od 30.12.2020., 23.04.2024., 19.03.2024., 19.04.2024., 29.12.2023., 3.11.2023., 13.02.2020., 4.12.2019. (list 39.-40., 45.-46., 51.-52., 56.-57., 61.-62., 75.-77., 106., 108.-109.)), dopis Odbora za državnu službu od 13.12.2023. (list 60.), dopis tužitelja od 13.10.2023. (list 65. -66.), rješenje Upravnog suda u Zagrebu broj Usl-2775/22-13 od 19.09.2023. (list 80.-84.), dopis MUP, Policijske uprave osječko-baranjske od 13.02.2024., 9.08.2023. (list 85. -87.), podatke PU osječko-baranjske od 12.05.2025. (list 104. -105.), rješenje MUP-a za V.V.i M. K. od 30.04.2022. (list 107., 110.), rješenje MUP-a za H.Lj. od 17.03.2020., 30.04.2022. (list 111., 113.), rješenje PU osječko-baranjske za P. od 25.06.2020. (list 112.), rješenje MUP Uprave za ljudske potencijale od 8.06.2020. i 27.07.2023. za M .D. (list 114., 116.), rješenje MUP od 30.04.202. za M.D. (list 115.), rješenje MUP-a za K.Ž. od 30.04.2022. (list 117.), rješenje MUP PU osječko-baranjske od 25.07.2022. za K.Ž. (list 118.), rješenje MUP-a za I.M. od 30.04.2022. (list 119.), rješenje MUP PU osječko- baranjske od 11.05.2023. za I.M. (list 120.), rješenje MUP-a Uprava za ljudske potencijale od 30.10.2023. (list 130. -131.), rješenje o trajnom premještaju od 10.10.2023. (list 132.-133.), Sporazum o trajnom premještaju od 23.10.2023. (list 134.), Očitovanje načelnika PU osječko-baranjske od 13.06.2025. (list 136. -137.), te preslika dijela zdravstvenog kartona tužitelja (list 152. -153. spisa).

4.1. Sud nije izveo dokaz medicinskim vještačenjem na okolnost trpljenja duševnih boli tužitelja (stres, uznemirenost, visok krvni tlak, bolovanje), jer je tužitelj na ročištu od dana 12. siječnja 2026. odustao od tog dokaznog prijedloga.

5. Izvedeni dokazi su ocijenjeni sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku .

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da mu je tuženik kao poslodavac povrijedio pravo na jednako postupanje na radnom mjestu višestrukom i dugogodišnjom diskriminacijom po osnovi dobi i obrazovanja sprječavanjem u napredovanju i premještanjem na radno mjesto sukladno njegovoj visokoj stručnoj spremi, zahtjev da sud naloži tuženiku da mu osigura zaštitu od diskriminacije, povrede dostojanstva i povrede prava osobnosti i omogući napredovanje u službi, kao i zahtjev za naknadu neimovinske štete koju tužitelj trpi uzrokovanu povredom prava zaštićenih Zakonom o suzbijanju diskriminacije u iznosu od 13.000,00 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

8. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova za obradu kriminaliteta u Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj;

- da je za radno mjesto policijskog službenika za obradu kriminaliteta potrebna SSS ili VŠS;

- da je tužitelj zaposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova u trajanju od 30 godina, a dana 1.12.2012. je stekao VSS (završen Pravni fakultet);

- da tužitelj ima status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata;

- da je tužitelj od 2019. do 2023. godine u više navrata podnosio zahtjeve za premještaj iz Policijske uprave vukovarsko-srijemske u Policijsku upravu osječko- baranjsku;

- da je tužena zahtjeve tužitelja za premještaj iz Policijske uprave vukovarsko- srijemske na radno mjesta u Policijsku upravu osječko-baranjsku, odbijala;

- da su na radna mjesta na koja je tužitelj tražio premještaj, primljeni policijski službenici T.M., V.V., M.K., H.Lj., M.D., K.Ž. i I.M.;

- da za navedena radna mjesta tužena nije objavila natječaj, niti interni oglas.

9. Među strankama je sporno:

- prigovor litispendencije, odnosno prigovor presuđene stvari (res iudicata),

- da li je tuženica povrijedila pravo tužitelju na jednako postupanje na osnovi obrazovanja i dobi, pri popunjavanju slobodnih radnih mjesta i u postupku razmatranja zahtjeva za premještaj, te onemogućila tužitelja u napredovanju u Službi;

- da li je zbog povrijeđenog prava na jednako postupanje tužitelj trpio povredu prava osobnosti u vidu duševnih boli;

- visina nematerijalne štete.

10. Nije osnovan prigovor litispendencije (čl. 194. st. 3. Zakona o parničnom postupku) u odnosu na predmet ovoga suda poslovni broj Pr-4/2023. Naime, budući da je predmet Pr-4/2023 u međuvremenu pravomoćno okončan, prigovor litispendencije izgubio je pravnu osnovu jer je parnica prestala teći, te je umjesto toga, sud u smislu odredbe čl. 333. st. 2. Zakona o parničnom postupku, dužan po službenoj dužnosti ispitati je li stvar pravomoćno presuđena, pa se prigovor litispendencije sada ima smatrati prigovorom presuđene stvari.

10.1. Uvidom u pravomoćno okončan predmet broj Pr-4/2023, sud je utvrdio da između tog predmeta i ovog postupka ne postoji identitet tužbenih zahtjeva koji je neophodna pretpostavka za odbacivanje tužbe, već se radi o dva pravno i činjenično bitno različita predmeta. Naime, postupak pod Pr-4/2023 se vodio po tužbi tužitelja protiv ovdje tuženice, radi zahtjeva tužitelja kao radnika tuženice za utvrđenjem da je trpio uznemiravanje i povredu dostojanstva, te povredu prava osobnosti na svom radnom mjestu u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. svibnja 2023. , zahtjev tužitelja da sud naloži tuženici da istom osigura zaštitu od uznemiravanja, prestanak svakog uznemiravanja i povrede dostojanstva kao i povredu prava osobnosti, uz zahtjev za isplatom iznosa od 11.000,00 eura na ime naknade nematerijalne štete sa zateznom kamatom. Za odbacivanje tužbe na osnovi presuđene stvari, neophodne su tri kumulativne pretpostavke, 1.) identitet stranaka, 2.) identitet predmeta spora, 3.) identitet tužbenog zahtjeva. Nedostatak ijedne od njih isključuje primjenu instituta presuđene stvari. Naime, iako se radi o istim parničnim strankama, u predmetu Pr- 4/2023 i u ovom predmetu se radi o različitim pravnim institutima (uznemiravanje/mobing - diskriminacija po osnovi obrazovanja), različitim činjeničnim osnovama (konkretna postupanja osoba na radnom mjestu - sustavno onemogućavanje napredovanja kroz odbijanje premještaja mimo zakonskog postupka), različitim zahtjevima (utvrđenje uznemiravanja - utvrđenje diskriminacije, nalog za prestanak uznemiravanja - nalog za zaštitu od diskriminacije), različitim dokazima (u ovom predmetu niti su predlagani, niti izvođeni isti dokazi kao u predmetu Pr-4/2023). Konačno, pravomoćna presuda u predmetu Pr-4/2023 kojom je odbijen zahtjev tužitelja, ni na koji način ne veže ovaj sud pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu od diskriminacije po osnovi obrazovanja i dobi, jer se radi o pravno i činjenično autonomnim zahtjevima koji štite različita prava na temelju različitih pravnih normi . Slijedom navedenog, ne postoji objektivni identitet tužbenih zahtjeva, pa je tužba u ovom predmetu dopuštena.

11. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da mu je tužena kao poslodavac povrijedila pravo na jednako postupanje na radnom mjestu višestrukom i dugogodišnjom diskriminacijom po osnovi dobi i obrazovanja sprječavanjem u napredovanju i raspoređivanju na radno mjesto u skladu s njegovom VSS, unatoč njegovim višestrukim zahtjevima za premještaj na radna mjesta u skladu s njegovim obrazovanjem, stručnim znanjima i dugogodišnjim radnim iskustvom, a što je sve rezultiralo povredom njegova dostojanstva, njegove osobnosti i time ugrozilo njegovo zdravlje, pozivajući se na odredbe čl. 7. Zakona o radu, te čl. 1., 2., 6., 8., 9. st. 1., 11., 17. i 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

12. Prije svega treba napomenuti da su zaštita od diskriminacije i zaštita od uznemiravanja osigurani Zakonom o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/2008., 112/2012.), kojom je odredbom čl. 1. propisano da se tim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama. Diskriminacijom se smatra i stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. ovoga članka. Oblici diskriminacije su izravna i neizravna diskriminacija te uznemiravanje i spolno uznemiravanje. Odredbom čl. 2. Zakona o diskriminaciji je propisano da je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna. Odredbom članka 3. istog Zakona je propisano da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili tjelesno neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a posebice ako stvara zastrašujuće, neprijateljsko, ponižavajuće, omalovažavajuće ili uvredljivo okruženje. Na uznemiravanje i spolno uznemiravanje na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona koje se odnose na diskriminaciju.

13. Nadalje, postupak zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja propisan je odredbom čl. 134. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 64/2023.), time da Zakon o radu ne sadrži definiciju uznemiravanja, već je ona sadržana u citiranom članku 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

14. Prema odredbi članka 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010.) propisana je zabrana diskriminacije:

„Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurava se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

15. Prema načelnim stajalištima zauzetim u praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), diskriminacija znači različito postupanje prema osobama u relevantno sličnim situacijama, bez objektivnog i razumnog opravdanja, to jest ako ne teži ostvarenju legitimnog cilja, te ako ne postoji razumni odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojemu se težilo (primjer predmeta ESLJP-a Oršuš i drugi protiv Hrvatske, br. 15766/03, §§ 149. i 156., presuda od 16.03.2010.; Guberina protiv Hrvatske, br. 23682/13, §§ 68. i 69., presuda od 22.03.2016.).

16. Pred navedenog, odredba čl. 14. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” broj 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 05/2014.) ukazuje na otvorenu listu osnova diskriminacije jer određuje da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

17. Nadalje, članak 16. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije propisuje da svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. toga Zakona, kojim je propisano da osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti:

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije),

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije),

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete),

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima. O zahtjevima iz stavka 1. ovoga članka odlučuje sud primjenjujući odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Odredbom čl. 20. st. 1. istoga Zakona je propisano da, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije; u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.

18. Dakle, da bi bila riječ o diskriminaciji, mora postojati jedan od taksativno nabrojanih zabranjenih osnova diskriminacije. Isto vrijedi i za uznemiravanje, ako stavljanje u nepovoljniji položaj nije utemeljeno na nekom od zabranjenih osnova iz Zakona o suzbijanju diskriminacije, onda nije riječ o diskriminaciji i uznemiravanju u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije ili Zakona o radu.

19. Obzirom na navedeno, ukoliko se tužitelj poziva na diskriminaciju mora, u smislu odredbe članka 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, navesti po kojoj od osnova taksativno navedenih u čl 1. st. 1. toga Zakona je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, dok u tužbi za zaštitu od uznemiravanja kao oblika ponašanja mora biti naznačeno da se radi o neželjenom ponašanju (koje podrazumijeva činjenje ili nečinjenje), da su aktivni subjekti tog ponašanja bilo poslodavac, bilo odgovorna osoba ili drugi radnici poslodavca ili druge osobe s kojima uznemiravani dolazi u obzir, da je takovo ponašanje potaknuto (motivirano) nekom od zakonom zabranjenih, taksativno navedenih osnova, da takovo ponašanje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

19.1. Osim taksativno navedenih osnova, ovaj sud smatra da tužitelju valja pružiti zaštitu od diskriminacije odnosno zaštitu od uznemiravanja i u slučaju kada se diskriminacija/uznemiravanje ne može utemeljiti na nekoj od taksativno navedenih osnova iz članka 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, već u smislu odredaba Ustava Republike Hrvatske ili Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koje nemaju zatvoreni krug diskriminatorni osnova, na nekoj od drugih osnova, na koju se tužitelj tada također treba pozvati. Jednako tako, tužitelj je dužan konkretizirati radnje koje opravdavaju sumnju da je došlo do diskriminacijskog postupanja odnosno do uznemiravanja. Tek ukoliko tužitelj učini vjerojatnim da je diskriminiran, odnosno uznemiravan, tada teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije, odnosno uznemiravanja, leži na tuženiku.

20. Dakle, diskriminacija se odnosi na nejednako postupanje prema nekoj osobi ili skupini osoba na temelju određenih osobnih karakteristika, kao što su npr. spol, vjera, dob, obrazovanje, društveni položaj, nacionalnost i dr. Diskriminacija je protuzakonita i krši temeljna ljudska prava.

21. U ovom postupku tužitelj tvrdi da je bio diskriminiran zbog dobi i obrazovanja u smislu da mu je tužena kao poslodavac povrijedila pravo na jednako postupanje pri popunjavanju slobodnih radnih mjesta i u postupku razmatranja zahtjeva za premještaj, te mu onemogućila napredovanju u Službu u odnosu na ostale mlađe osobe koje su premještene na radna mjesta na koja je tražio premještaj, a koje osobe imaju puno manje ili su bez radnog iskustva i stručnih znanja koja je on stekao tijekom dugogodišnjeg rada kod tužene, te sa nižom stručnom spremom od njegove ; kao i da tužena krši propise Zakona o policiji i ne objavljuje natječaje, pa on ne može pokrenuti postupak radi osporavanja zapošljavanja druge osobe na slobodno radno mjesto, a niti se pozivati na status hrvatskog branitelja.

21.1. Diskriminacija po dobi nastaje kada se osoba stavlja u nepovoljniji položaj zbog svoje dobi, bez objektivnog i razumnog opravdanja. Ključno pitanje je li različito postupanje na temelju dobi objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem te jesu li sredstva za postizanje tog cilja primjerena i nužna. Tužitelj tvrdi da su osobe mlađe dobi stavljene u povoljniji položaj zbog dobi, a istovremeno tvrdi da su te osobe stavljene u povoljniji položaj zbog „podobnosti“, dakle zbog nekog drugog razloga.

21.2. Obrazovanje je razina ili vrsta stečene stručne spreme i znanja - VSS, VŠS, SSS, ili konkretna vrsta diploma (npr. mag. iur., tehničar). Diskriminacija po obrazovanju nastaje kada se osoba stavlja u nepovoljniji položaj zbog svog obrazovanja (ili nedostatka istog), a da za to ne postoji objektivno i razumno opravdanje. Naime, nejednako postupanje temeljeno na razini ili vrsti obrazovanja, bez objektivnog opravdanja, može se smatrati diskriminacijom. Diskriminacijom se ne smatra svako različito postupanje na temelju dobi ili obrazovanja, već je dakle ključno da takvo postupanje mora biti objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem (npr. socijalna politika, politika zapošljavanja, zaštita ranjivih skupina, sustavna koherentnost, fiskalna održivost); te proporcionalno, odnosno sredstva za postizanje tog cilja moraju biti primjerena i nužna, što znači da ne smiju prekomjerno ograničavati prava pojedinaca. Ako se različito postupanje ne može opravdati ovim kriterijima, tada se radi o diskriminaciji.

21.3. Razlika je u uzročno-posljedičnoj vezi, odnosno za oba oblika diskriminacije, nije dovoljno da postoji razlika u dobi ili obrazovanju između tužitelja i povoljnije tretiranih osoba, već mora biti dokazivo makar na razini vjerojatnosti da je upravo ta razlika bila razlog nepovoljnog postupanja.

21.3. Tužitelj treba učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, nakon čega teret dokazivanja prelazi na tuženicu da dokaže da diskriminacije nije bilo ili da je bila objektivno opravdana (tako u rješenju VSRH broj Rev 3387/2019-2 od 23.06.2020.).

21.4. Naime, prema odredbi čl. 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama tog zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci. Dakle u smislu te odredbe u postupcima kao što je ovaj, onaj koji tvrdi da je određenim postupanjem/nepostupanjem bio doveden u nepovoljniji položaj

- diskriminiran (u ovom slučaju tužitelj) dovoljno je da takvo postupanje/nepostupanje učini vjerojatnim, a nakon toga teret dokaza da takvog postupanja nepostupanja nije bilo, je na protivnoj stranci, u ovom slučaju tuženici - poslodavcu.

22. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je zaposlen kao policijski službenik za obradu kriminaliteta u Policijskoj upravi vukovarsko-srijemskoj i napominje da su svi osim njega koji ima VSS, na tom radnom mjestu zaposleni sa SSS, a za koje radno mjesto je i potrebna SSS ili VŠS. Smatra da mu je poslodavac povrijedio njegovo dostojanstvo jer mu nije omogućio napredovanje u Službi sukladno njegovoj stručnoj spremi, budući je tijekom zadnjih 15 godina tražio premještaj na razna upražnjena mjesta sa VSS u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj s obzirom da je njegovo prebivalište u toj županiji, te nikada nije premješten na radna mjesta u toj Policijskoj upravi sukladno njegovim zamolbama, te ne bi dobivao niti odgovore na njegove zamolbe, radi čega se žalio Odboru za državnu službu, koja je potom davala naloge Policijskoj upravi osječko- baranjskoj da se očituje na njegove zamolbe, ali su u međuvremenu ta radna mjesta do očitovanja na koja je želio biti premješten, popunjena, pa je takav odgovor uvijek i bio. Svi službenici koji su premješteni na radna mjesta za koje je on slao zamolbe su bila slobodna, te su svi službenici mlađi od njega koji su premješteni na ta radna mjesta, a neki čak nemaju niti VSS kao on, iako su premješteni na radno mjesto koje zahtijeva VSS. Napominje da su ti službenici mlađi od njega, nemaju ni približno radnog staža kao što on ima u Ministarstvu unutarnjih poslova, a također nemaju niti iskustvo koje je on stekao tijekom tridesetogodišnjeg rada u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Nije osnovan navod tužene da je tražio premještaj na rukovodeća radna mjesta u Policijskoj postaji Osijek, jer se to desilo samo u jednom slučaju kada je takvo mjesto bilo upražnjeno ali je i tom prilikom tražio da ukoliko ne može biti premješten na to rukovodeće radno mjesto, da se premjesti na drugo upražnjeno radno mjesto koje nije bilo rukovodeće. Osporava da je odbijao razgovore sa načelnikom Policijske uprave osječko-baranjske i je zahtijevao ići na razgovore isključivo u Ministarstvu unutarnjih poslova u Zagreb, jer sama tužena navodi da je u više navrata dolazio na razgovore upravo kod načelnika u Policijsku upravu osječko-baranjsku. Nije istina da je odbio premještaje na radna mjesta u Policijsku postaju Belišće i Policijsku postaju Donji Miholjac, jer nikada nije niti bilo razgovora o premještaju u te policijske postaje. Nije inzistirao da ga prebace u I. Policijsku postaju Osijek, Ispostavu Čepin ili u Sektor kriminalističke policije. Ne osporava da je u lipnju 2025. odbio ponuđeni premještaj na radno mjesto policijskog službenika za poligrafsko ispitivanje u Službi za očevide i kriminalističku tehniku u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj, koje je radno mjesto za VSS, ali je to odbio iz razloga jer nije imalo potrebnu licencu i edukaciju za poligrafsko testiranje koje on nikada nije radio, a niti je, kao prije, više bilo mogućnosti da završi tu edukaciju, jer više takve edukacije nema. Na to radno mjesto je primljen njegov kolega T, koji također nema tu licencu i kojem su rekli da će bez obzira na to biti raspoređen na radno mjesto ali da neće obavljati poligrafska ispitivanja, a ne zna koje onda poslove isti obavlja u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj. Krajem 2024. mu je kolega Ž.K. javio da će ići u mirovinu sa 1. listopada 2024 i poslao mu je rješenje o mirovini koje je dobio mjesec dana prije odlaska u mirovinu, a bio je zaposlen na radnom mjestu linijskog inspektora za organizirani kriminalitet koje zahtijeva VSS, a koja poslove upravo on i obavlja i ima radnog iskustva u tim poslovima, pa je stoga poslao zamolbu za premještaj uz odobrenje njegovog Načelnika, uz koju je zamolbu priložio rješenje za mirovinu Ž.K.. Nakon toga ga je nazvao netko iz Policijske uprave osječko-baranjske i rekao da je načelnik te uprave pitao odakle njemu rješenje o mirovini Ž.K.. Unatoč njegovoj zamolbi za premještaj, na to radno mjesto je primljen T.M. koji je u to vrijeme bio zaposlen izvan Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno bio je zaposlen u Ministarstvu pravosuđa i uprave, a za čije zaposlenje je on imao saznanja i upozorio je na to tri mjeseca prije primitka T.M. da će upravo on biti zaposlen na to radno mjesto, a što se i desilo i u odnosu na njegovu zamolbu nije dobio nikakav odgovor. Odnosno, kada je dobio odgovor, to radno mjesto je bilo u međuvremenu popunjeno s kolegom T.M., koji je također mlađi od njega. Napominje da mu je načelnik Policijske uprave osječko- baranjske prilikom jednog razgovora izjavio da oni unutar te Policijske uprave imaju puno neraspoređenih mladih ljudi u odnosu na stručnu spremu koji konstantno završavaju VSS i žele napredovati u službi, na što ga je on pitao hoće li onda i njegovom sinu koji je zaposlen upravo u toj Policijskoj upravi i koji završava VSS,, dati prednost u odnosu na njega i njegov radni staž. Napominje da js navod načelnika Policijske uprave osječko-baranjske pokazao neosnovanim, jer je nakon tog razgovora na radnom mjestu u Policijsku upravu osječko-baranjsku primljen na radnom mjestu linijskog inspektora za krvne delikte V.V. iz Policijske uprave zagrebačke, koji je također mlađi od njega, a na to je radno mjesto premješten bez ijednog dana radnog staža za poslove na tom radnom mjestu, a koje on obavlja od 2003. godine. Ne zna da li H ima uopće VSS, ali radno mjesto linijskog inspektora za krvne delikte zahtijeva VSS. Želi naglasiti da mu se dopisom od prije tri godine obratio punomoćnik ministra - GP i izvijestio ga da su trenutno sva radna mjesta na koja bi mogao biti raspoređen u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj popunjena, ali da će za sljedeće prvo slobodno radno mjesto za njega biti udovoljeno njegovom zahtjevu i da se javi sa zamolbom za premještaj. Međutim, nakon toga , njegovih pet zamolbi za premještaj su prošle kao i prijašnje, kojima nije udovoljeno. Svi službenici u Ministarstvu unutarnjih poslova su dobili Odluku Ravnatelja policije da je zbog smanjenja troškova potrebno tražiti premještaj ukoliko policijski službenik radi u jednoj Županiji, a ima prebivalište u drugoj Županiji, a koju je Odluku on redovito prilagao uz zamolbe kao i dokaz o statusu hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, sukladno kojem ima prednost pri zapošljavanju i internom popunjavanju radnih mjesta unutar policijske uprave. Napominje da niti za jedno radno mjesto na koje je tražio premještaj, nije bio objavljen niti interni natječaj, a niti bilo kakav oglas da je određeno radno mjesto upražnjeno, već je isključivo za ta upražnjena radna mjesta saznao usmenom predajom putem svojih kolega zaposlenih u Policijskoj upravi osječko baranjskoj. Svaki put kada je bio odbijen doživio je stres, dobivao bi herpes i povišen tlak, zbog čega je morao biti na bolovanju pod dijagnozom akutnog stresa i koja su bolovanja trajala otprilike desetak dana i uzrokovana su isključivo stresom kojeg je doživio zbog odbijanja njegovih zamjedbi i šikaniranja njega kao policijskog službenika.

22.1. Pregledom Diplome Pravnog fakulteta u Osijeku, Uvjerenja Ministarstva unutarnjih poslova, te potvrda o pohađanju Ravnateljstva policije, Policijska akademija od 6.05.2016., 9.12.2016., 16.12.2016., 17.04.2014. (list 15. -23. spisa), sud je utvrdio da je tužitelj stekao VSS i naziv diplomirani pravnik dana 1.12.2012., da je 20.12.2023. položio ispit za policijsko zvanje Viši policijski inspektor, završio je 6.05.2016. Pedagoško-instruktivni seminar za predavače – instruktore, te dana 16.12.2016. za istražitelja – Modul I i II – dokazne radnje ispitivanja osumnjičenika/okrivljenika, ispitivanje svjedoka i suočenje, dana 15.11.2008. završio tečaj „Kriminalistička obrada eksplozija eksplozivnih naprava“, a dana 17.04.2014. seminar „Rukovanje opremom za audio – video snimanje dokazne ili druge radnje u prethodnom i kaznenom postupku“, kao i dana 15.05.2000. tečaj za policajce specijalce – vježbenike.

22.2. Iz Zahtjeva za premještaj od 20.08.2019., 4.06.2020., 10.06.2020., 28.04.2022., 4.07.2022., 11.07.2023., 26.09.2023, 13.10.2023. (list 36.-38., 41.-42., 47.-48., 53., 58.-59., 63.-66.) proizlazi da tužitelj navodi da je dana 15.01.2007. premješten privremeno uz njegovu suglasnost iz Policijske uprave osječko-baranjske u Policijsku upravu vukovarsku-srijemsku, te da se u zahtjevima poziva na radni staž, radno iskustvo od 19 godina u krim. policiji (od 2003.), Odluku Ravnateljstva policije o smanjenju putnih troškova, status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, navodi da je više puta priman kod načelnika Policijske uprave osječko-baranjske na razgovore vezano za njegove zahtjeve, premještaj traži na slobodna radna mjesta u Odjelu organiziranog kriminaliteta, Odjelu Općeg kriminaliteta, te Sektoru krim. policije, da za premještaj ima odobrenje načelnika Policijske uprave vukovarsko-srijemske.

22.3. Čitanjem rješenja Odbora za državnu službu od 22.08.2022., 20.02.2024., 8.04.2024. (Klasa:UP/II-112/07-24-01-130 i Klasa:UPI/II-112/07/24-01/129), 8.05.2024. (list 26.-27., 43.-44., 49.-50., 54.-55., 78.-79.) sud je utvrdio da povodom zahtjeva tužitelja za premještaj od dana 10.06.2020., 9.11.2021., 28.04.2022., 4.07.2022., 26.09.2023., nije donesen upravni akt (prvostupanjsko rješenje) neopravdano, zbog čega je Odbor za državnu službu naložio Ministarstvu unutarnjih poslova, da u roku od 15 dana donese rješenje povodom zahtjeva tužitelja, sukladno čl. 119. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku.

22.4. Čitanjem rješenja Ministarstva unutarnjih poslova od 30.12.2020., 3.11.2023., 29.12.2023., 19.03.2024., 19.04.2024., 23.04.2024., 21.05.2024. (list 24.- 25., 39.-40., 45.-46., 51.-52., 56.-57., 61.-62., 75.-77.) sud je utvrdio da je tužitelj odbijen sa zahtjevima za premještaj iz Policijske uprave vukovarsko-srijemske u Policijsku upravu osječko-baranjsku u Sektor kriminalističke policije u razdoblju od 2019.-2024. godine, te se u gotovo svim rješenjima napominje da ne postoji pravo na premještaj ni obveza premještaja policijskog službenika, već je odlučivanje o premještaju u ovlasti poslodavca prema kompetencijama službenika i potrebama službe, te da se premještaj po potrebi službe temelji na slobodnoj ocjeni o potrebi da se policijskog službenika premjesti na drugo radno mjesto zbog potreba popunjavanja radnog mjesta na kojem se poslovi moraju obavljati u kontinuitetu ili zbog povećanja broja izvršitelja radi povećanog opsega posla zbog bolje organizacije rada ili potreba za angažiranjem drugog policijskog službenika na određenom radnom mjestu radi pravovremenog ili efikasnijeg obavljanja određenih poslova i zadataka, a što konkretno nije slučaj. Također se kao razlozi navode da je tužitelj odbijao doći na razgovor kod načelnika PU osječko-baranjske (rješenje od 21.05.2024.), a potom da je tužitelj u više navrata primljen na razgovor kod načelnika PU osječko-baranjske u nadi pozitivnog rješavanja njegovih zahtijeva za premještaj, ali da zatraženi premještaj nije realiziran (rješenje od 19.04.2024.). Nadalje, ukazuje se da je premještaj policijskih službenika reguliran člancima 68. -77. Zakona o policiji, te da se prema članku 68. Zakona o policiji, policijskog službenika premješta na osobni zahtjev ili po potrebi službe na neodređeno vrijeme, trajni premještaj ili određeno vrijeme privremeni premještaj. Da je u PU osječko-baranjskoj na dan 30.12.2020. sistematizirano 179 radnih mjesta sa VSS od čega je nepopunjeno 12 radnih mjesta, dok je 41 djelatnik sa VSS raspoređen na radna mjesta VŠS ili SSS (2020.), pa ukoliko bude postojala potreba za popunom slobodnih radnih mjesta VSS, ista se mogu popuniti premještajima službenika unutar PU osječko-baranjske i ne postoji potreba za popunom slobodnih radnih mjesta službenicima iz drugih policijskih uprava. Navodi se da je tužitelj odbijao ponuđena radna mjesta i zahtijevao premještaj na rukovodeće radno mjesto u I. Policijskoj postaji Osijek s Ispostavom Čepin. U odnosu na navode tužitelja da kao hrvatski branitelj iz Domovinskog rata ima prednost prilikom popunjavanja slobodnih radnih mjesta temeljem članka 101. st. 1 točke f) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, ukazuje se da je navedenom odredbom propisano da su tijela državne uprave, tijela, sudbene vlasti i druga državna tijela obvezna prilikom zapošljavanja na neodređeno vrijeme na temelju javnog natječaja ili na određeno vrijeme na temelju oglasa dati prednost nezaposlenim hrvatskim braniteljima iz domovinskog rata, a stavkom 3. toga članka propisano je da su tijela obvezna dati prednost pod jednakim uvjetima i prilikom popunjavanja slobodnih radnih mjesta na temelju internog oglasa. Dakle, prednost s osnove statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata nije se mogla primijeniti u konkretnom slučaju budući se ne radi o zapošljavanju na temelju javnog natječaja na neodređeno vrijeme ili oglasa na određeno vrijeme, kao ni o popunjavanju slobodnog radnog mjesta na temelju internog oglasa.

22.5. Čitanjem rješenja Odbora za državnu službu od 11.03.2024. (list 88. -91.) sud je utvrdio da je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Klasa, Uprave za ljudske potencijale, Klasa:112-02/23-05/1972 od 29.12.2023., odbijena kao neosnovana, jer je premještaj policijskih službenika reguliran odredbama posebnog zakona, pa se sukladno odredbi članka 68. Zakona o policiji, policijskog službenika premješta na osobni zahtjev ili po potrebi službe na neodređeno vrijeme (trajni premještaj) ili određeno vrijeme (privremeni premještaj). Člankom 70. Zakona o policiji, propisano je da je Ministarstvo dužno najmanje dva puta godišnje objaviti popis slobodnih radnih mjesta radi popune tih radnih mjesta, premještanjem na osobni zahtjev na neodređeno vrijeme iz članka 68. toga Zakona. Zamolbu za premještaj policijski službenik podnosi u roku od 15 dana od dana objave popisa. Odabir kandidata za premještaj obavlja povjerenstvo koje imenuje ministar koji je u zamolbi odlučuje u roku od 30 dana od dana objave popisa. Slijedom navedenog, policijski službenici mogu na vlastiti zahtjev biti premješteni prema odredbi čl. 70. Zakona o policiji kao jednom od načina premještaja nakon objave popisa slobodnih mjesta. No navedeni članak Zakona o policiji ni na koji način ne omogućava provedbu ostalih načina premještaja u kojim slučajevima dolazi do primjene odredbe članka 68. toga zakona. Naime, institut premještaja službenika na njegov zahtjev predstavlja mogućnost premještaja kada unutar sistematizacije radnih mjesta prvostupanjskog tijela postoji predviđeno i slobodno radno mjesto, kao i potreba službe za popunjavanje tog radnog mjesta, pri tome prvostupanjsko tijelo odlučuje ovisno o razlozima na kojima državni službenik temelji svoj zahtjev i slobodnom radnom mjestu na koje se službenik može premjestiti. Tužitelju se napominje da odredbe Zakona o policiji kojima se uređuje institut premještaja policijskog službenika na zahtjev ne predstavljaju odredbe koje imaju obligatorni karakter, već mogućnost za premještaj, a u konkretnom slučaju je nakon detaljne analize upražnjenih radnih mjesta i razmatranja razloga navedenih u zahtjevu za premještaj, prvostupanjsko tijelo ocijenilo da ne postoji potreba službe za popunjavanjem radnog mjesta u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj. Neosnovano se tužitelj poziva na odredbu člana 101. st. 1 točke f) Zakona o hrvatskim braniteljima iz domovinskog rata i članovima njihovih obitelji kao razlog za prednost prilikom popunjavanja slobodnih radnih mjesta, jer je prednost osnove statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata primjenjivo u postupku zapošljavanja, odnosno postupku popunjavanja slobodnih radnih mjesta temeljem internog oglasa, a ne o postupku rješavanja po zahtjevu za premještaj, kao u konkretnom slučaju.

22.6. Iz očitovanja Policijske uprave osječko-baranjske od 9.08.2023. (list 86. - 87. spisa) proizlazi da načelnik Upravi za ljudske potencijale navodi da nisu u mogućnosti realizirati traženi premještaj tužitelja jer je isti u više navrata primljen na razgovor kod načelnika navedene PU u nadi pozitivnih rješavanja njegovih zahtjeva za premještaj, koje je prijedloge na upražnjena radna mjesta on odbijao sukladno stručnoj spremi u PP Belišće i u PP Donji Miholjac, te je zahtijevao premještaj na rukovodeća radna mjesta u I. Policijsku postaju Osijek s Ispostavom Čepin i Sektor kriminalističke policije. Navodi da u PU osječko – baranjskoj ima policijskih službenika sa završenom VSS i odgovarajućim policijskim zvanjem a da su i dalje raspoređeni na radna mjesta sa VSŠ ili SSS zbog ograničenog broja slobodnih radnih mjesta.

22.7. Iz podataka Policijske uprave osječko-baranjske od 12.05.2025. (list 104. - 105. spisa) proizlazi da V.V. ima 9. godina radnog staža u MUP-u, od tog 1. godinu na poslovima kriminalističke policije, te završen tečaj krim. istraživanja krvnih i seksualnih delikata. M.K. ima 20. godina radnog staža u MUP-u, dok nema radnog staža na poslovima kriminalističke policije, ima završen seminar – rukovanje opremom za AV snimanje dokazne ili druge radnje u prethodnom i kaznenom postupku. P. ima 15 godina radnog staža u MUP-u, od čega 6 godina na poslovima kriminalističke policije, završene seminare psihološke prve pomoći; suzbijanje krivotvorenja novca; suzbijanje trgovanja ljudima. M.D. ima 9 godina radnog staža u MUP-u, dok nema radnog staža na poslovima kriminalističke policije, ima završen seminar – rukovanje opremom za AV snimanje dokazne ili druge radnje u prethodnom i kaznenom postupku. K.Ž. ima 19 godina radnog staža u MUP-u, od čega 14 godina na poslovima kriminalističke policije, završen seminar - kriminalističko istraživanje krvnih delikata; kriminalističko istraživanje krvnih i seksualnih delikata. I.M. ima 16 godina radnog staža u MUP-u, od čega 9 godina na poslovima kriminalističke policije, te završen tečaj Zaštita osobnih podataka; međ. zaštita u PP.

22.8. Čitanjem rješenja MUP-a od 13.02.2020. (list 106. spisa) sud utvrđuje da je V.V. sa specijalističkim diplomskim stručnim studijem temeljem zamolbe za premještaj, premješten sa radnog mjesta detektiv za obradu kriminaliteta iz Policijske uprave zagrebačke, I. Policijske postaje Zagreb s danom 24.02.2020. u Policijsku upravu osječko-baranjsku, Sektor kriminalističke policije, Služba općeg kriminaliteta, na slobodno radno mjesto policijski službenik za krvne delikte, za koje je uvjet završen Preddiplomski. I diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij ili visoka stručna sprema ili završen preddiplomski sveučilišni studij. Ili stručni studij u trajanju od 3 godine ili viša stručna sprema s najmanje 8 godina radnog iskustva u obavljanju policijskih poslova i zvanje Policijski inspektor.

22.9. Čitanjem rješenja MUP-a od 30.04.2022. (list 107. spisa) sud utvrđuje da je V.V. sa specijalističkim diplomskim stručnim studijem u osobnom zvanju viši policijski inspektor u Policijskoj upravi osječko - baranjskoj raspoređen s danom 1.05.2022. u PU osječko-baranjsku, Sektor kriminalističke policije, Služba općeg kriminaliteta, na radno mjesto policijski službenik za krvne delikte.

22.10. Čitanjem rješenja MUP-a od 4.12.2019. (list 108. spisa) sud utvrđuje da je M.K. sa specijalističkim diplomskim stručnim studijem temeljem zamolbe za premještaj, premješten sa radnog mjesta policijski službenik specijalne policije Ravnateljstva policije, Zapovjedništva specijalne policije, Specijalne jedinice Policije Osijek, s danom 9.12.2019. na slobodno radno mjesto u Policijsku upravu osječko- baranjsku, Sektor kriminalističke policije, Služba gospodarskog kriminaliteta i korupcije, na radno mjesto policijski službenik za gospodarski kriminalitet i korupciju, Je uvjet. Završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij ili visoka stručna sprema ili završen preddiplomski sveučilišni studij ili stručni stud ij u trajanju od 3 godine ili viša stručna sprema s najmanje 8 godina radnog iskustva u obavljanju policijskih poslova i zvanje policijski inspektor.

22.11. Čitanjem rješenja MUP-a od 30.04.2022. (list 110. spisa) sud utvrđuje da je M.K. sa specijalističkim diplomskim stručnim studijem u osobnom po licijskom zvanju viši policijski inspektor u Policijskoj upravi osječko - baranjskoj raspoređen s danom 1.05.2022. u PU osječko-baranjsku, Sektor kriminalističke policije, Služba gospodarskog kriminaliteta i korupcije, na radno mjesto policijski službenik za gospodarski kriminalitet i korupciju.

22.12. Čitanjem rješenja MUP-a od 17.03.2020. (list 111. spisa) sud utvrđuje da je P. sa specijalističkim diplomskim stručnim studijem temeljem zahtjeva za premještaj, premješten sa radnog mjesta pomoćnika načelnika PU osječko -baranjske s danom 23.03.2020. na slobodno radno mjesto u Policijsku upravu osječko-baranjsku, II Policijsku postaju Osijek, na radno mjesto policijski službenik za obradu kriminaliteta, za koje uvjet završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij ili visoka stručna sprema ili završen preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij u trajanju od 3 godine ili viša stručna sprema s najmanje 8 godina radnog iskustva u obavljanju policijskih poslova i zvanje policijski inspektor.

22.13. Čitanjem rješenja MUP-a od 25.06.2020. (list 112. spisa) sud utvrđuje da je P. sa specijalističkim diplomskim stručnim studijem temeljem zahtjeva za premještaj, premješten sa radnog mjesta policijski službenik za obradu kriminaliteta u II. Policijskoj postaji Osijek s danom 1.07.2020. na slobodno radno mjesto u Policijsku upravu osječko-baranjsku, Sektor kriminalističke policije, Služba organiziranog kriminaliteta, na radno mjesto policijski službenik za obradu organiziranog kriminaliteta, za koje je uvjet završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij ili visoka stručna sprema ili završen preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij u trajanju od 3 godine ili viša stručna sprema s najmanje 8 godina radnog iskustva u obavljanju policijskih poslova i zvanje policijski inspektor.

22.14. Čitanjem rješenja MUP-a od 30.04.2022. (list 113. spisa) sud utvrđuje da je P. sa specijalističkim diplomskim stručnim studijem u osobnom policijskom zvanju samostalni policijski inspektor u Policijskoj upravi osječko – baranjskoj, raspoređen s danom 1.05.2022. u PU osječko-baranjsku, Sektor kriminalističke policije, Služba organiziranog kriminaliteta na radno mjesto policijski službenik za obradu organiziranog kriminaliteta, za koje je uvjet završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij ili visoka stručna sprema sukladno propisima koji su vrijedili prije stupanja na snagu zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ili završen preddiplomski sveučilišni studij. Ili stručni studij u trajanju od najmanje 3 godine ili viša stručna sprema sukladno propisima koji su vrijedili prije stupanja na snagu zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju i zvanje, samostalni policijski narednik ili policijski inspektor.

22.15. Čitanjem rješenja MUP-a od 8.06.2020. (list 114. spisa) sud utvrđuje da je M.D. s preddiplomskim stručnim studijem u zvanju policijski narednik u Policijskoj upravi zagrebačkoj, sa radnog mjesta kontakt policajac, temeljem zahtjeva za premještaj, premještena s danom 15.06.2020. na slobodno radno mjesto u Policijsku upravu osječko-baranjsku, I. Policijsku postaju Osijek, na radno mjesto kontakt policajac za koje je uvjet SSS.

22.16. Čitanjem rješenja MUP-a od 30.04.2022. (list 115. spisa) sud utvrđuje da je M.D, sa preddiplomskim stručnim studijem u osobnom policijskom zvanju viši policijski narednik u Policijskoj upravi osječko – baranjskoj, raspoređena s danom 1.05.2022. u PU osječko-baranjsku, I. Policijsku postaju Osijek s Ispostavom Čepin, na radno mjesto detektiv za maloljetničku delikvenciju i obradu kriminaliteta za koje je uvjet SSS i zvanje viši policajac ili samostalni policajac.

22.17. Čitanjem rješenja MUP-a od 27.07.2023. (list 116. spisa) sud utvrđuje da je M.D. sa specijalističkim diplomskim stručnim studijem premješten sa radnog mjesta viši policijski inspektor u I.Policijskoj postaji Osijek, Ispostava Čepin s danom 1.08.2023. na slobodno radno mjesto u Policijsku upravu osječko-baranjsku, Sektor kriminalističke policije, Služba organiziranog kriminaliteta, na radno mjesto policijski službenik za obradu organiziranog kriminaliteta, za koje je uvjet završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij ili visoka stručna sprema ili završen preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij u trajanju od 3 godine ili viša stručna sprema i zvanje samostalni policijski narednik ili policijski inspektor.

22.18. Čitanjem rješenja MUP-a od 30.04.2022. (list 117. spisa) sud utvrđuje da je K.Ž. sa specijalističkim diplomskim stručnim studijem u osobnom zvanju policijski narednik u MUP-u raspoređen s danom 1.05.2022. u Policijsku upravu osječko - baranjsku, I. Policijsku postaju Osijek, Ispostava Čepin, na radno mjesto policijski službenik za obradu kriminaliteta, za koje je uvjet završen preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij u trajanju od najmanje 3 godine ili viša stručna sprema i zvanje samostalni policajac ili policijski narednik.

22.19. Čitanjem rješenja MUP-a od 25.07.2022. (list 118. spisa) sud utvrđuje da je K.Ž. sa specijalističkim diplomskim stručnim studijem u osobnom policijskom zvanju policijski inspektor u I. Policijskoj postaji Osijek, Ispostava Čepin, premješten s danom 1.08.2022. u Policijsku upravu osječko-baranjsku, Sektor kriminalističke policije, Služba općeg kriminaliteta, na slobodno radno mjesto policijski službenik za krvne delikte Za koje je uvjet završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili te integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski stručni studij ili visoka stručna sprema sukladno propisima koji su vrijedili prije stupanja na snagu zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ili završen preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij u trajanju od najmanje 3 godine ili viša stručna sprema sukladno propisima koji su vrijedili prije stupanja na snagu zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju i zvanje samostalni policijski narednik ili policijski inspektor.

22.20. Čitanjem rješenja MUP-a od 30.04.2022. (list 119. spisa) sud utvrđuje da je I.M. sa VSŠ u osobnom zvanju viši policijski narednik u Policijskoj upravi osječko - baranjskoj, raspoređena s danom 1.05.2022. na radno mjesto policijski službenik za obradu kriminaliteta u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj, II. Policijska postaja Osijek, za koje je uvjet završen preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij u trajanju od najmanje 3 godine ili VŠS ili SSS zvanje samostalni policajac ili policijski narednik.

22.21. Čitanjem rješenja MUP-a od 11.05.2023. (list 120. spisa) sud utvrđuje da je I.M. sa VSŠ u osobnom zvanju samostalni policijski narednik u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj, II. Policijska postaja Osijek, na radnom mjestu policijski službenik za obradu kriminaliteta, premještena s danom 15.05.2023. u Policijsku upravu osječko - baranjsku, II. Policijska postaja Osijek, na radno m jesto policijski službenik za obradu kriminaliteta, za koje je uvjet završen preddiplomski sveučilišni studij ili stručni studij u trajanju od najmanje 3 godine ili VŠS.

22.22. Čitanjem rješenje o trajnom premještaju od 10.10.2023. (list 132. -133.) sud je utvrdio da se viši stručni savjetnik T.M. u Probacijskom uredu Osijek - državni službenik u Ministarstvu pravosuđa i uprave, trajno premješta po potrebi službe s danom 1.11.2023. u MUP na radno mjesto policijski službenik za obradu organiziranog kriminaliteta u Službi organiziranog kriminaliteta, Sektoru kriminalističke policije u PU osječko-baranjskoj s pozivom na čl. 76. st. 1. Zakona o državnim službenicima.

22.23. Čitanjem rješenja MUP-a, Uprava za ljudske potencijale od 30.10.2023. (list 130.-131.) sud je utvrdio da je isto doneseno na zahtjev samostalnog policijskog inspektora T.M. s VSS u zvanju samostalni policijski inspektor koji je raspoređen s danom 1.11.2023. u MUP-u, Policijskoj upravi osječko-baranjskoj, Sektor kriminalističke policije, Služba organiziranog kriminaliteta na radno mjesto policijski službenik za obradu organiziranog kriminaliteta za koje je potrebna VSS ili VŠS.

22.24. Iz Sporazuma od 23.10.2023. (list 134. spisa) o trajnom premještaju proizlazi da se odnosi na T.M. - diplomiranog kriminalista, višeg stručnog savjetnika u Probacijskom uredu Osijek i da je zaključen između Ministarstva pravosuđa i uprave i Ministarstva unutarnjih poslova.

22.25 Iz Očitovanja načelnika PU osječko-baranjske od 13.06.2025. (list 136. - 137.) proizlazi da je sukladno čl. 78. Zakona o državnim službenicima, te Sporazumu o trajnom premještaju zaključenom između Ministarstva pravosuđa i uprave i Ministarstva unutarnjih poslova, T.M. po potrebi službe s danom 1.11.2023. trajno premješten iz MPU u MUP na upražnjeno radno mjesto u Policijsku upravu osječko- baranjsku odlaskom policijskog službenika u starosnu mirovinu. Također da T.M., V.V., M.K., H.LJ. M.D., K.Ž. nemaju status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, da PU osječko – baranjska nije objavila javni natječaj, oglas ni interni oglas za popunom slobodnih radnih mjesta za T.M., V.V., M.K., H.LJ. M.D., K.Ž., već je vodila računa o stručnim znanjima, vještinama i sposobnostima navedenih policijskih službenika, sukladno čemu su isti na vlastiti zahtjev i po potrebi premješteni na radna mjesta unutar PU osječko-baranjske.

22.26. Uvidom u presliku dijela zdravstvenog kartona tužitelja (list 152. -153. spisa) sud je utvrdio da se bolovanja odnose na razdoblje od 2011. do 22.07.2025. pod raznim dijagnozama.

23. Prema odredbi čl. 16. Zakona o policiji („Narodne novine“ 34/11., 130/12., 89/14., 151/14., 33/15., 121/16., 66/19.), policijski službenik ima pravo na profesionalni razvoj u policijskoj službi (stavak 1.). Profesionalni razvoj policijskog službenika odvija se kroz kontinuirano obrazovanje i stručno usavršavanje te napredovanje u službi (stavak 2.). Policijski službenik može napredovati promicanjem u zvanje, premještajem i imenovanjem (stavak 3.).

23.1. Prema odredbi čl. 49. Zakona o policiji, s lobodna radna mjesta policijskih službenika popunjavaju se putem javnog natječaja (stavak 1.). Prije raspisivanja javnog natječaja radno mjesto iz stavka 1. ovoga članka može se popuniti putem internog oglasa, premještajem ili na drugi način propisan ovim Zakonom (stavak 2.).

23.2. Prema odredbi čl. 68. Zakona o policiji, policijskog službenika se premješta na osobni zahtjev ili po potrebi službe, na neodređeno vrijeme (trajni premještaj) ili određeno vrijeme (privremeni premještaj).

23.3. Prema odredbi čl. 70. Zakona o policiji, Ministarstvo je dužno najmanje dva puta godišnje objaviti popis slobodnih radnih mjesta, radi popune tih radnih mjesta premještajem na osobni zahtjev na neodređeno vrijeme iz članka 68. ovoga Zakona (stavak 1.). Zamolbu za premještaj policijski službenik podnosi u roku od 15 dana od dana objave popisa (stavak 2.). Odabir kandidata za premještaj obavlja povjerenstvo, koje imenuje ministar (stavak 3.). O zamolbi iz stavka 2. ovoga članka odlučuje se u roku od 30 dana od dana objave popisa (stavak 4.). Način objave popisa slobodnih radnih mjesta, sastav i način rada povjerenstva propisat će ministar pravilnikom (stavak 5.).

23.4. Prema odredbi čl. 72. st. 1. Zakona o policiji, policijskog službenika može se po potrebi službe premjestiti na slobodno radno mjesto iste ili više složenosti poslova za koje ispunjava uvjete, vodeći računa o njegovu stručnom znanju, vještinama i sposobnostima, u istoj ili drugoj ustrojstvenoj jedinici, u istom ili drugom mjestu rada.

24. Prema odredbi čl. 13. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ broj 155/2023., 85/2024.), čelnik državnog tijela i nadređena osoba dužni su pravedno i jednako postupati prema svim državnim službenicima, bez obzira na njihovu rasu ili etničku pripadnost ili boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, članstvo u sindikatu, obrazovanje, društveni položaj, bračni ili obiteljski status, dob, zdravstveno stanje, invaliditet, genetsko nasljeđe, rodni identitet, izražavanje ili spolnu orijentaciju (stavak 1.). Čelnik državnog tijela i nadređena osoba državnom službeniku dužni su poštivati dostojanstvo državnog službenika (stavak 2.). Državni službenici imaju jednake mogućnosti za napredovanje i stručno usavršavanje organiziranom izobrazbom i drugim načinima usavršavanja.

25. Prema odredbi čl. 101. st. 1. točka f) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ broj 121/2017., 98/2019., 84/2021., 156/2023.) tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti i druga državna tijela, upravna tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave obvezna su prilikom zapošljavanja na neodređeno vrijeme službenika i namještenika temeljem javnog natječaja i prilikom zapošljavanja na određeno vrijeme temeljem oglasa dati prednost pod jednakim uvjetima nezaposlenom hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata redoslijedom od duljeg prema kraćem vremenu sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Prema stavku 2. istoga članka, prednost iz stavka 1. ovoga članka mogu ostvariti i zaposlene osobe iz stavka 1. ovoga članka ako su zaposlene na poslovima za koje je uvjet niži stupanj obrazovanja od onog koji imaju, a prijavljuju se na javni natječaj ili oglas za radno mjesto za koje je uvjet viši stupanj obrazovanja, a koji one imaju. Prema stavku 3. toga članka, pravne osobe iz stavka 1. ovoga članka obvezne su i prilikom popunjavanja slobodnog radnog mjesta temeljem internog oglasa dati prednost pod jednakim uvjetima zaposlenim osobama iz stavka 1. ovoga članka prema redoslijedu određenom stavkom 1. ovoga članka ako ispunjavaju sve propisane uvjete za slobodno radno mjesto.

25.1. Prema odredbi čl. 103. st. 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, tijela iz članka 101. ovoga Zakona i pravne osobe iz članka 102. ovoga Zakona dužne su prilikom raspisivanja javnog natječaja, oglasa za zapošljavanje, popunjavanja radnog mjesta temeljem internog oglasa ili u postupku zapošljavanja provedenom na drugi način pozvati osobe iz članka 101. stavaka 1. - 3. i članka 102. stavaka 1. - 3. ovoga Zakona da dostave dokaze iz stavka 1. ovoga članka u svrhu ostvarivanja prava prednosti pri zapošljavanju i popunjavanju radnog mjesta.

26. Prema odredbi čl. 6. Zakona o suzbijanju diskriminacije, težim oblikom diskriminacije u smislu ovoga Zakona smatrat će se diskriminacija počinjena prema određenoj osobi po više osnova iz čl. 1. stavka 1. ovoga Zakona (višestruka diskriminacija), diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija), koja je počinjena kroz dulje vrijeme (produljena diskriminacija) ili koja posljedicama posebno teško pogađa žrtvu diskriminacije stavak 1.). Sud će voditi računa o okolnostima iz stavka 1. ovoga članka pri utvrđivanju visine naknade neimovinske štete te pri odmjeravanju kazne za prekršaje utvrđene ovim Zakonom (stavak 2.).

26.1. Prema odredbi čl. 8. točka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, ovaj se Zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, osobito u područjima rada i radnih uvjeta; mogućnosti obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju; pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije.

26.2. Prema odredbi čl. 9. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, diskriminacija u svim pojavnim oblicima je zabranjena.

27. Prema odredbi čl. 7. zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017., 98/2019., 151/2022., 64/2023.) zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima (stavak 4.). Poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima (stavak 5.).

28. Prema mišljenju ovoga suda, tužitelj je učinio vjerojatnim da je došlo do diskriminacije, slijedom čega je teret dokazivanja u konkretnom slučaju na tuženici temeljem odredbe čl. 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

28.1. Naime, tužitelj je učinio vjerojatnim diskriminaciju sustavnim odbijanjem njegovih zahtjeva za premještaj na radno mjesto sukladno razini njegove stručne spreme i to tijekom duljeg vremena, primanjem osoba temeljem jedne zamolbe i sa objektivno manje kompetencija i radnog iskustva, kršenjem zakonske obveze objave slobodnih mjesta (pogotovo popunjavanje radnog mjesta na koje je tužitelj tražio premještaj, sa službenikom izvan Službe, odnosno iz drugog Ministarstva, bez natječaja, s što je protivno odredbi čl. 49. Zakona o policiji), te obrazloženjima u rješenjima kojima se odbijaju zahtjevi tužitelja koja nisu potkrijepljena nikakvim dokazima, te su i proturječna (da je tužitelj tražio rukovodeća radna mjesta, da je odbijao ponuđena radna mjesta, da je odbijao doći na razgovor kod načelnika PU u koju je tražio premještaj, da je više puta bio na razgovoru kod načelnika PU u koju je tražio premješta). Naime, tužena nije obrazložila koji su to konkretni kriteriji (kompetencije, potrebe službe) na temelju kojih su primljene osobe objektivno pogodnije, a to je upravo ono što je bilo nužno prema članku 72. Zakona o policiji, u vezi s čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije, prema kojima poslodavac mora dokazati da je postupao na način da nije bilo diskriminacije, a samo pozivanje na "slobodnu ocjenu" i "kompetencije i potrebe službe" bez ikakve konkretizacije nije dostatno u konkretnom slučaju. Ovdje sud napominje da je na ročištu za glavnu raspravu od dana 24. travnja 2026. tužena u svojem očitovanju sama priznala da "poslodavac ovdje tužitelja iz nekih razloga nije htio udovoljiti tužitelju", a što u stvari potvrđuje da postoje razlozi koji se ne temelje na objektivnim kriterijima.

28.2. Stoga teret dokaza u ovoj parnici da nije bilo diskriminacije leži na tuženici.

29. Cijeneći izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužitelj (policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova za obradu kriminaliteta u Policijskoj upravi vukovarsko- srijemskoj sa završenom VSS, raspoređen na radno mjesto koje zahtijeva SSS i li VŠS) u razdoblju od 2019. do 2023. sustavno tražio premještaj u Policijsku upravu osječko- baranjsku u kojoj ima prebivalište, u kojim zahtjevima se pozivao na radno iskustvo od 19 godina u kriminalističkoj policiji, te radni staž u Ministarstvu unutarnjih poslova u trajanju od 30 godina, Odluku Ravnateljstva policije o smanjenju putnih troškova, status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata; te navodi da je u više navrata primljen na razgovor kod načelnika Policijske uprave osječko-baranjske u svezi svojih zahtjeva i da za traženi premještaj ima suglasnost načelnika Policijske uprave u kojoj je zaposlen. Tužitelj je premještaj tražio konkretno na slobodna radna mjesta u Odjelu organiziranog kriminaliteta te u Sektoru kriminalističke policije PU osječko-baranjske. Također je utvrđeno da tuženica bez opravdanog razloga nije donosila rješenja o zahtjevima tužitelja za premještaj, već tek nakon što bi joj to bilo naloženo od strane Odbora za državnu službu. Stoga sud utvrđuje da je navedena sustavna šutnja uprave, kojom je tuženica u više navrata propuštala donijeti rješenje na koje je bila zakonski obvezna, sama po sebi indicija neurednog i nejednakog postupanja prema tužitelju, te da je Odbor za državnu službu u svakom od navedenih slučajeva na to i ukazao. Naime, propuštanje donošenja rješenja nije organizacijski propust tužene u jednom slučaju, već se takvo postupanje tuženice sustavno ponavljalo tijekom više godina u odnosu na zahtjeve tužitelja, što upućuje na sustavnu praksu tuženice prema tužiteljevim zahtjevima, a koje je postupanje različito u odnosu na postupanje prema premještajima V.V., M.K., H.Lj., M.D., I.M., K.Ž. i T.M., u kojima su rješenja donošena uredno i bez odugovlačenja. Također je utvrđeno da je tužena odbila tužitelju svaki zahtjev za premještaj iz PU vukovarsko- srijemske u Pu osječko-baranjsku, ponavljajući u odbijajućim rješenjima da ne postoji pravo ni obveza premještaja policijskog službenika, već da je odlučivanje o premještaju u ovlasti poslodavca na temelju slobodne ocjene o potrebama službe i kompetencijama službenika, sukladno čl. 72. Zakona o policiji, da nije utvrđena potreba službe za popunjavanjem slobodnih radnih mjesta u PU osječko-baranjskoj sa službenicima iz druge policijske uprave, jer da u toj PU postoje interni kandidati sa stečenom VSS koji su raspoređeni na radna mjesta VŠS ili SSS (pa taku 2020. godini njih 41, uz 12 nepopunjenih mjesta VSS od sistematiziranih 179 takvih mjesta), da je tužitelj odbijao ponuđena radna mjesta , kao i da je odbio dolaziti na razgovore kod načelnika PU osječko – baranjske (rješenje od 21.05.2024. sa lista 24.-25. spisa), dok se u pak u prethodno donesenom rješenju istovremeno navodi da je tužitelj u više navrata bio primljen na razgovor kod načelnika PU osječko-baranjske u nadi pozitivnog rješavanja njegovih zahtjeva (rješenje od 19.04.2024. sa lista 56.-57. spisa), da se pravo prednosti temeljem čl. 101. st. 1. toč. f) Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se ne radi o popunjavanju slobodnog radnog mjesta putem javnog natječaja, oglasa ili internog oglasa. Iz navedenog se da zaključiti da su rješenja tužene od 21.05.2024. i 19.04.2024. u međusobnoj činjeničnoj proturječnosti o tome je li tužitelj odbijao doći na razgovore ili je bio priman na razgovore, a oba su akti tuženice doneseni u razmaku od nepunih dva mjeseca. Naime, takva proturječnost unutar vlastitih akata tuženice po mišljenju ovoga suda odražava nesustavan i neprimjeren pristup obrazlaganju koji dovodi u sumnju pouzdanost obrazloženja u cjelini. Nadalje, iz rješenja MUP-a od 30.12.2020. (sa lista 39.-40. spisa) sud je utvrdio da je u PU osječko- baranjskoj na taj datum sistematizirano 179 radnih mjesta za koja je uvjet VSS, od kojih je 12 radnih mjesta nepopunjeno, dok je 41 djelatnik te PU sa završenom VSS raspoređen na radna mjesta koja zahtijevaju VŠS ili SSS. Ovaj podatak, koji sama tuženica navodi kao obrazloženje za odbijanje tužiteljevog zahtjeva u stvari potvrđuje da u PU osječko-baranjskoj postoji sustavna pojava raspoređivanja djelatnika sa VSS na radna mjesta niže razine stručne spreme i da to nije iznimna situacija nego ustaljeni obrazac koji zahvaća desetke policijskih službenika, te je u kontekstu tvrdnji tužitelja o diskriminaciji po osnovi obrazovanja, ovaj podatak relevantan indicij sustavnog neusklađivanja stručne spreme i rasporeda, a ne (kako ga tuženica koristi) razlog za odbijanje tužiteljevog zahtjeva. Što se tiče tvrdnje tuženice da je tužitelj zahtijevao premještaj isključivo na rukovodeća radna mjesta, tužitelj je tu tvrdnju osporio, a u spisu se ne nalazi niti jedan dokaz koji bi potkrijepio tvrdnju tuženice o tom odbijanju, dok navodi u priloženim zahtjevima tužitelja za premještaj, takve tvrdnje ne potkrepljuju. U odnosu na rješenje Odbora za državnu službu od 11.03.2024. (list 88.–91. spisa) kojim je žalba tužitelja protiv rješenja MUP-a, Uprave za ljudske potencijale od 29.12.2023. odbijena kao neosnovana iz razloga jer je premještaj policijskih službenika reguliran odredbom čl. 68. Zakona o policiji, te da čl. 70. Zakona o policiji propisuje obvezu Ministarstva da najmanje dva puta godišnje objavi popis slobodnih radnih mjesta radi popune premještajem na osobni zahtjev, ali da navedena odredba ne obvezuje Ministarstvo da prihvati svaki zahtjev za premještaj jer taj institut predstavlja mogućnost, a ne obvezno pravo , te je potvrdio stav tuženice o neprimjenjivosti prava prednosti branitelja u postupku rješavanja po zahtjevu za premještaj, sud naglašava da navedena pravna stajališta ne obvezuju ovaj sud u parničnom postupku radi zaštite od diskriminacije. Naime, u ovom parničnom postupku koji se vodi sukladno čl. 17. Zakona o suzbijanju diskriminacije, ovaj sud ocjenjuje ukupnost postupanja tuženice u smislu odredbe čl. 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, prema kojemu je na tuženici teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije. U ovom postupku nije utvrđeno da je tužena postupala sukladno čl. 70 . Zakona o policiji, te nisu objavljivani popisi slobodnih radnih mjesta u relevantnom vremenskom razdoblju za ona mjesta koja su u međuvremenu popunjavana premještajima V.V., M.K., P., M.D., K.Ž. i T.M. Naprotiv, načelnik PU osječko- baranjske u očitovanju od 13.06.2025. (list spisa 136.–137.) izrijekom potvrđuje da za te premještaje nije objavljivan ni javni natječaj, ni oglas, ni interni oglas. Nadalje, iz očitovanja Policijske uprave osječko-baranjske od 9.08.2023. (list spisa 86.–87.) proizlazi da tužitelju nije moguće realizirati premještaj jer su mu ponuđena upražnjena slobodna radna mjesta u PP Belišće i PP Donji Miholjac (sukladno stručnoj spremi), ali da je tužitelj te ponude odbijao i zahtijevao isključivo rukovodeća radna mjesta te mjesta u I. policijskoj postaji Osijek s Ispostavom Čepin i Sektoru kriminalističke policije, koje je tvrdnje tužitelj osporio. Analizirajući usporedne profile policijskih službenika V.V., M.K., P., M.D., K.Ž. i I.M. koji su primljeni, odnosno premješteni na slobodna radna mjesta u Policijsku upravu osječko-baranjsku (Sektor kriminalističke policije sa lista 104.–120. spisa) u relevantnom vremenskom razdoblju, sud je utvrdio da za sva navedena slobodna radna mjesta u Sektoru kriminalističke policije PU osječko-baranjske, nije objavljen ni javni natječaj, ni oglas, ni interni oglas, a što je potvrđeno izrijekom u očitovanju načelnika navedene PU, a čime je tužitelju, koji je u navedenom razdoblju aktivno podnosio zahtjeve za premještaj na ta mjesta, onemogućena čak i formalna mogućnost sudjelovanja u bilo kakvom natječajnom postupku. Nadalje, upražnjeno radno mjesto na koje je primljen T.M. iz drugog Ministarstva, nastalo je umirovljenjem policijskog službenika (očitovanje načelnika list 136. -137. spisa), pa je zainteresiranim službenicima unutar MUP-a objektivno moglo biti poznato da će to radno mjesto biti slobodno, na šta je tužitelj u zahtjevu za premještaj i ukazivao. Međutim, rješenjem tuženice kao slobodno radno mjesto nije evidentirano i objavljeno, nego je popunjeno sporazumom s drugim ministarstvom, bez ikakvog postupka koji bi tužitelju ili bilo kojemu drugom zainteresiranom policijskom službeniku u MUP-u, dao mogućnost da se natječe, a što je protivno odredbama čl. 49. i čl. 70. Zakona o policiji. Također od sedam navedenih osoba primljenih u Sektor kriminalističke policije PU osječko-baranjske, u relevantnom vremenskom razdoblju, nitko nema status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, koja okolnost potkrepljuje zaključak da bi tužitelj, u zakonski propisanom postupku objave slobodnih radnih mjesta i popune putem internog oglasa, bio jedini od potencijalnih kandidata koji bi uživao pravo prednosti temeljem čl. 101. st. 2. i 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, jer je zaposlen na radnom mjestu niže stručne spreme od one koju posjeduje i imao bi mogućnost podnijeti prijavu na radno mjesto više stručne spreme. Pored navedenog sud ističe da kompetencijski profil tužitelja, VSS, završen Pravni fakultet, 19 godina radnog iskustva u kriminalističkoj policiji, 30 godina rada u MUP-u, položeni ispiti za policijskog inspektora i višeg inspektora, suglasnost nadređenih , nije inferioran profilu niti jedne od sedam primljenih osoba. Tuženica nije niti u jednom od rješenja, a niti tijekom ovoga postupka pružila konkretan komparativni prikaz kojim bi pokazala po kojim specifičnim kriterijima i stručnim znanjima su primljeni kandidati bili stručno kompetentniji od tužitelja za konkretna radna mjesta. Pozivanje na "stručna znanja, vještine i sposobnosti" primljenih osoba, bez ikakve komparativne konkretizacije u odnosu na tužitelja, ne zadovoljava standarde obrazložene slobodne ocjene iz čl. 72. st. 1. Zakona o policiji, koji izrijekom propisuje da se pri premještaju vodi računa o "stručnom znanju, vještinama i sposobnostima" policijskog službenika , a ne samo o apstraktnoj "potrebi službe". U odnosu na tvrdnje tuženice da je tužitelj odbio premještaj na ponuđeno radno mjesto policijskog službenika za poligrafsko ispitivanje, a što tužitelj nije osporio, već je obrazložio razlog odbijanja, da za to radno mjesto nema licencu, da nikada nije radio na tim poslovima i nema potrebno znanje da bi rukovao poligrafom, te da se edukacija za stjecanje licence više ne organizira, a što tužena nije osporila. Stoga odbijanje radnog mjesta koje objektivno nije moguće obavljati zbog nedostupnosti zakonom propisanog uvjeta licenciranja ne može se tretirati kao svjesno izbjegavanje napredovanja niti kao razlog koji bi oslabio tužiteljevu poziciju u postupku.

29.1. Slijedom navedenog, sud ocjenjuje da je tužitelj na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u ovom postupku, učinio vjerojatnim da je izravno diskriminiran po osnovi obrazovanja u smislu čl. 1. st. 1. i čl. 2. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, pri čemu svaka od sljedećih indicija ima ograničenu dokaznu snagu, ali sve zajedno, u svojoj ukupnosti i vremenskoj sukcesiji, premašuju razinu puke slučajnosti. Dakle, tužitelj posjeduje VSS (završeni Pravni fakultet) i raspoređen je na radno mjesto za koje je uvjet VŠS ili SSS, radi na radnom mjestu nižem od razine njegova obrazovanja, koja situacija traje duži niz godina. U Policijskoj upravi osječko-baranjskoj, koja je u mjestu prebivališta tužitelja, u istom vremenskom razdoblju dok tužitelj podnosi zahtjeve za premještaj, sustavno se popunjavaju upražnjena radna mjesta u Sektoru kriminalističke policije, osobama koje u objektivnom kompetencijskom smislu (iskustvo u kriminalističkoj policiji, specijalistička znanja, radni staž u MUP-u) ne pokazuju značajnu prednost u odnosu na tužitelja, a od kojih dvoje službenika (M.K. i M.D.) nemaju nikakvo radno iskustvo u kriminalističkoj policiji, dok pak T.M. dolazi iz potpuno drugog ministarstva, dakle izvan Službe. Popunjavanja upražnjenih radnih mjesta odvijaju se bez objave popisa slobodnih radnih mjesta sukladno čl. 70. Zakona o policiji, bez javnog natječaja, bez internog oglasa, dakle bez ikakvog postupka koji bi tužitelju omogućio podnošenje prijave na radno mjesto ili uživanje prava prednosti kao hrvatskom branitelju (čl. 49. i 70. Zakona o policiji, čl. 101. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji). Nadalje, više puta uzastopno tuženica nije donijela prvostupanjsko rješenje po tužiteljevim zahtjevima za premještaj, što je sankcionirano od strane Odbora za državnu službu, nalogom tuženici za postupanje. Ta sustavna šutnja uprave prema tužiteljevim zahtjevima, uz promptno i uredno rješavanje zamolbi primljenih osoba, sama po sebi je indicija nejednakog postupanja. Pored svega navedenoga, rješenja tuženice sadrže međusobno proturječne tvrdnje (odbijanje razgovora, pa prihvaćanje razgovora), što upućuje na to da razlozi odbijanja nisu dosljedno zasnovani na objektivnim kriterijima, niti su sukladni. Kao što je već navedeno, nakon što tužitelj učini diskriminaciju vjerojatnom, teret dokazivanja prelazi na tuženika koji je dužan dokazati da nije bilo diskriminacije (čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije), a što tuženica u ovom postupku nije učinila, a nije čak ni predlagala bilo kakve dokaze u smislu čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Pozivanje tuženice na slobodnu ocjenu pri premještaju kao zakonsku ovlast, zakonitost pojedinih rješenja o premještaju (V.V., M.K., H.Lj., M.D., K.Ž., I.M. i T.M.), tvrdnju da ne postoji pravo na premještaj, ne uzimanje u obzir prava prednosti branitelja bez objavljenog natječaja, tvrdnju da je tužitelju nudio alternativna radna mjesta koja je odbijao, nije osnovano i nije ničim dokazano. Svaki od navedenih argumenata sud je ocijenio u prethodnom obrazloženju i zaključio da niti jedan od tih argumenata, sam za sebe niti svi zajedno, ne opovrgava presumpciju diskriminacije. Naime, tuženica ni u jednom aktu ni u odgovoru na tužbu nije pružila komparativni prikaz stručnih znanja, vještina i sposobnosti tužitelja s jedne strane i prim ljenih osoba s druge strane, koji bi pokazao zašto su primljene osobe za konkretna radna mjesta bile stručno kvalificiranije od tužitelja. Slobodna ocjena pri premještaju iz čl. 72. Zakona o policiji, jest zakonska ovlast, ali ta ovlast može biti izvršena diskriminatorno, a teret dokazivanja da nije bila izvršena diskriminatorno, leži upravo na tuženici kao poslodavcu. Posebnu dokaznu snagu u tom smislu ima okolnost vezana za T.M., koje je slobodno radno mjesto nastalo umirovljenjem policijskog službenika u Sektoru kriminalističke policije PU osječko-baranjske, a popunjeno je osobom iz drugog ministarstva (Ministarstvo pravosuđa i uprave), bez objave slobodnog radnog mjesta, bez internog oglasa, bez bilo kakve evidencije o tome je li i na koji način razmatrana kandidatura tužitelja koji je u tom trenutku tražio zahtjev za premještaj upravo u taj Sektor, te u konačnici biva odbijen kao i sa svakim prethodnim zahtjevom.

29.2. Stoga sud ocjenjuje da utvrđeno postupanje tuženice, koje traje kontinuirano više godina, kroz niz uzastopnih rješenja i propuštanja donošenja rješenja, te kroz niz premještaja drugih osoba na upražnjena radna mjesta za koja tužitelj uzastopno podnosi zahtjeve za premještaj, ispunjava obilježja i produljene i ponovljene diskriminacije u smislu odredbe čl. 6. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

29.3. Nadalje, navodi tuženice o neprimjenjivosti prava prednosti branitelja u konkretnom slučaju su formalno točni, ali u ograničenom smislu, jer je upravo ne primjenu toga prava iz čl. 101. st. 2. i 3. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, omogućila tuženica neprovođenjem niti jednog od navedenih postupaka, nije objavila popis slobodnih mjesta sukladno čl. 70. Zakona o policiji, niti je objavila interni oglas. Budući da je propuštanje objave slobodnih radnih mjesta u suprotnosti sa zakonskom obvezom iz čl. 70. Zakona o policiji i da je samo tuženica ta koja je taj postupak zaobišla, po mišljenju suda, tužena se ne može koristiti tim propuštanjem kao argumentom u svoju obranu vezano za diskriminaciju. Naime, pravo prednosti branitelja koje bi tužitelj ostvario u odnosu na primljene službenike, isti nije mogao ostvariti upravo i isključivo zbog tuženičinog zaobilaženja zakonski propisanog postupka u kojem bi to pravo tužitelj ostvario.

29.4. Ovdje treba dodati to da navodi tuženice o disciplinskim postupcima protiv tužitelja i bolovanjima istog, nemaju nikakve pravno relevantne veze s predmetom ovog spora, a niti je tužena u tom pravcu ponudila bilo kakve dokaze, a čak i da te tvrdnje jesu dokazane, ne mogu oboriti presumpciju diskriminacije jer nikada nisu bile navedene kao razlog odbijanja zaht jeva za premještaj u rješenjima tuženice. Naime, odredbom čl. 72. st. 1. i 3. Zakona o policiji, propisano je da se pri premještaju vodi računa o stručnom znanju, vještinama i sposobnostima policijskog službenika, a da se premještaj po potrebi službe temelji na slobodnoj, ali obrazloženoj ocjeni. U niti jednom od više priloženih rješenja tuženice o odbijanju tužiteljevih zahtjeva za premještaj donesenih u relevantnom razdoblju, ne spominje se niti jedan disciplinski postupak, niti bolovanja, odnosno izostanci tužitelja s posla, kao razlog odbijanja. Razlozi koji se navode u rješenjima su isključivo nedostatak potrebe službe, popunjenost mjesta unutarnjim kandidatima i nepostojanje obveze premještaja.

29.5. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelj je kao policijski službenik sa VSS, raspoređen na radno mjesto za koje je uvjet VŠS ili SSS, u višegodišnjem razdoblju sustavno odbijan s više zahtjeva za premještaj na slobodna radna mjesta u Sektoru kriminalističke policije PU osječko-baranjske, koja odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, dok su ta ista ili srodna radna mjesta u istom vremenskom razdoblju popunjavana osobama čiji kompetencijski profil nije bio komparativno obrazložen i ocijenjen u odnosu na tužitelja, bez ikakve objave slobodnih radnih mjesta ili provedbe natječajnog postupka koji bi tužitelju dao mogućnost podnošenja prijave. Tuženica nije dokazala da ta razlika u postupanju ima legitimnu i objektivno obrazloženu osnovu neovisnu o tužiteljevoj stručnoj spremi.

29.6. Stoga je tužbeni zahtjev za utvrđenje diskriminacije na osnovi obrazovanja osnovan u smislu čl. 1. st. 1., čl. 2. st. 1. i čl. 8. toč. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, u vezi s čl. 13. st. 1. i 3. Zakona o državnim službenicima, kao i u smislu članka 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, načelnim stajalištima zauzetim u praksi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), te čl. 14. Ustava Republike Hrvatske.

30. Tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje diskriminacije na osnovi dobi, nije osnovan.

30.1. Naime, tužitelj ističe da su osobe primljene na radna mjesta na koja je podnosio zahtjeve, mlađe od njega, pri čemu navodi da je V.V. mlađi od njega 25 godina, ali istovremeno navodi i da su primljene za nekog „podobne“ osobe. Međutim, sam po sebi, taj podatak, da su primljene osobe mlađe, ne zadovoljava uvjet iz čl. 20. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Tužitelj je bio dužan učiniti vjerojatnim da je upravo dob bila osnova diskriminirajućeg postupanja, a ne samo da postoji razlika u dobi između njega i primljenih osoba. Diskriminacija na osnovi dobi, kako je definirano čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, u vezi s čl. 2. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, pretpostavlja uzročnu vezu između dobi i nepovoljnog postupanja, dakle, da je dob bila motiv, stvarni razlog odluke, a ne samo usputna povezana okolnost. Upravo je sam tužitelj iznio tvrdnje da su razlozi odbijanja bili "podobnost" primljenih osoba i namjera tuženice da zaobiđe zakoniti postupak u kojem bi on ostvario prednost kao hrvatski branitelj, a što su razlozi koji se ne temelje na dobi. Nema niti jedne izjave tužene, a niti isprave u spisu iz kojeg bi se moglo zaključiti da je tuženica ikad razmatrala tužiteljevu dob kao čimbenik u odlučivanju o premještaju. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama broj Rev-615/2021-2 od 14. veljače 2023. i broj Rev-772/2021-4 od 19. listopada 2022., zauzeo je pravno stajalište da tužitelj mora učiniti vjerojatnim ne samo da je bio u nepovoljnijem položaju, nego i da je taj položaj uvjetovan zabranjenom osnovom , što u odnosu na diskriminaciju na osnovi dobi, ovdje nije učinjeno.

31. Zahtjev tužitelja da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši tužiteljevo pravo na jednako postupanje te da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice, osnovan je i u skladu s čl. 17. st. 1. 2. zakona o suzbijanju diskriminacije. S obzirom na utvrđenje da je tuženica diskriminirala tužitelja na osnovi obrazovanja, produljenim i ponovljenim postupanjem kroz niz godina, te da je pritom sustavno kršila zakonske obveze objave slobodnih radnih mjesta iz čl. 49. i 70. Zakona o policiji, postoje zakonske pretpostavke za nalog tuženici da tužitelju osigura zaštitu od daljnje diskriminacije i povrede dostojanstva. Obveza poštivanja dostojanstva državnog službenika propisana je odredbom čl. 13. st. 2. Zakona o državnim službenicima, a obveza zaštite dostojanstva radnika odredbom čl. 7. st. 5. Zakona o radu. Sustavno višegodišnje onemogućavanje profesionalnog napredovanja, uz objektivno neistinita obrazloženja odbijanja (tvrdnje o rukovodećim mjestima i odbijanjima razgovora koje su pobijene aktima same tuženice), uz zaobilaženje zakonom propisanog postupka koji tužitelju onemogućava čak i formalnu mogućnost apliciranja, taj skup postupanja prema ocjeni ovog suda prelazi prag subjektivnog nezadovoljstva i doseže razinu povrede dostojanstva i prava osobnosti u pravnom smislu. Stoga tvrdnja tuženice da se radi o "subjektivnom doživljaju tužitelja" koji je za cijelo to vrijeme imao stalnu službu i sva prava iz nje, nije osnovana. Povreda dostojanstva ne pretpostavlja gubitak posla niti ukidanje formalnopravnog statusa. Dostojanstvo je vrijednost koja se štiti neovisno o materijalnoj situaciji, a profesionalna degradacija, zadržavanje osobe sa VSS na radnom mjestu za SSS/VŠS uz ničim potkrijepljena i nesukladna obrazloženja, a pri tom promatranje kako osobe s lošijim profilom dobivaju mjesta na koja je godinama iskazivao interes za premještaj, objektivno je takva situacija koja može povrijediti dostojanstvo.

32. Zahtjev tužitelja da sud naloži tuženici da mu omogući napredovanje u službi, nije osnovan. Naime, odredbom čl. 72. Zakona o policiji, raspoređivanje policijskog službenika na radno mjesto zadire u slobodnu ocjenu poslodavca o potrebama i kompetencijama. Stoga sud u parničnom postupku nije ovlašten nadomjestiti tu odluku i naložiti konkretan raspored određenog policijskog službenika, ovdje tužitelja, na radno mjesto. Ono što je sud ovlašten i što je ovim zahtjevom naloženo jest da tuženica u budućim postupcima popune slobodnih radnih mjesta postupa sukladno zakonskim odredbama o objavi slobodnih mjesta i poštuje načelo jednakog postupanja.

33. Prema odredbi čl. 11. Zakona o suzbijanju diskriminacije, žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ima pravo na naknadu štete prema propisima koji uređuju obvezne odnose.

33.1. Prema odredbi čl. 17. st. 1. točka 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije, osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim Zakonom (tužba za naknadu štete).

33.2. Prema odredbi čl. 6. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije, sud će voditi računa o okolnostima iz stavka 1. ovoga članka pri utvrđivanju visine naknade neimovinske štete.

34. Prema odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.), šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

34.1. Prema odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak 1.). Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2.). Za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak 3.).

34.2. Prema odredbi čl. 19. Zakona o obveznim odnosima, svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (stavak 1.). Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. (stavak 2.).

34.3. S obzirom na utvrđenu produljenu i ponovljenu diskriminaciju koja traje dugi niz godina, te na utvrđenu povredu dostojanstva i prava osobnosti, ovaj sud smatra da je osnova za naknadu neimovinske štete osnovana.

34.4. Međutim, kako je tužitelj odustao od predloženog medicinskog vještačenja na okolnost pretrpljene štete, te je kao jedini dokaz o zdravstvenim posljedicama priložio presliku dijela zdravstvenog kartona iz kojeg sud ne može zaključiti zbog kojih je dijagnoza tužitelj bio na bolovanjima u spornom razdoblju i zbog kojih točno zdravstvenih tegoba, to tužitelj nije dokazao uzročno-posljedičnu vezu između postupanja tuženice i zdravstvenih stanja za koja navodi da je imao zbog postupanja tužene (akutni stres, dobivao bi herpes i visoki krvni tlak zbog čega je bio na bolovanjima u trajanju od 10-tak dana). Međutim, svaki razuman čovjek koji godinama trpi produljenu diskriminaciju, prima rješenja s proturječnim obrazloženjima, promatra kako osobe sa manje staža i lošijeg profila napreduju, u objektivnom smislu prolazi kroz stresnu situaciju koja realno ugrožava zdravlje. Stoga se tužiteljev zahtjev u dijelu koji se odnosi na ugrožavanje zdravlja, ne može tumačiti samo kao zahtjev za utvrđenjem medicinski potvrđene dijagnoze, već kao opis objektivnih posljedica višegodišnje produljene i ponovljene diskriminacije na tužiteljevo opće stanje. Naime, zdravstveni karton tužitelja potvrđuje da su zdravstvene poteškoće u navedenom razdoblju postojale, iako uzročno-posljedična medicinska veza između diskriminatornog postupanja i konkretnih zdravstvenih stanja nije vještačenjem utvrđena, što je razlog zbog kojeg je tužiteljev zahtjev za naknadom neimovinske štete usvojen u umanjenom iznosu, ali to ne isključuje utvrđenje da je ukupnost diskriminatornog postupanja objektivno bila takve naravi i trajanja da je ugrozila tužiteljevo zdravlje u smislu koje isti opisuje u tužbi. Stoga je sud pri odmjeravanju iznosa naknade neimovinske štete temeljem čl. 6. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije, uzeo u obzir okolnosti produljene i ponovljene diskriminacije, slijedom čega prema slobodnoj ocjeni smatra da tužitelju pripada pravična novčana naknada na ime povreda prava osobnosti iznos od 3.000,00 eura, kao primjeren s obzirom na sve utvrđene okolnosti, trajanje diskriminatornog postupanja i intenzitet povrede, a uzimajući u obzir to da zdravstvene posljedice nisu vještačenjem utvrđene jer je tužitelj odustao od tog dokaznog prijedloga. U preostalom dijelu zahtijeva za 10.000,00 eura, tužbeni zahtjev za naknadu neimovinske štete je odbijen kao neosnovan.

35. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. -IV. izreke.

36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona.

36.1. Ovaj sud je ocijenio primjerenim da, s obzirom na uspjeh stranaka u sporu u približno jednakim dijelovima, te vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, kao pod V. izreke.

U Osijeku, 3. lipnja 2026.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

PUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužitelja

2.ZZ tuženice ODO u Osijeku, GUO na broj P-DO-1/2025.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte