Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: P Ob-123/2016-147

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Splitu po sucu Dijana Selak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], prijavljenog prebivališta [adresa], zastupane po punomoćniku Ante Gabelica odvjetnik u Splitu, protiv tuženika GĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], prijavljenog prebivališta [adresa], zastupanog po punomoćniku Tihomir Luetić odvjetnik u Splitu, u parničnom postupku radi utvrđenja bračne stečevine, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. travnja 2026., u nazočnosti tužiteljice sa punomoćnikom i tuženika sa punomoćnikom, na ročištu od 3. lipnja 2026. održanog radi donošenja, objave i uručenja presude

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi: „Utvrđuje se da je tužiteljica ĐĐ, temeljem bračne stečevine:

- suvlasnica u ½ dijela stambene zgrade, [adresa] površine 120 m2, izgrađene na nekretnini označenoj kako čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina];

- suvlasnica u ½ dijela dvorišta površine 832 m2, položenog na nekretnini označenoj kako čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina];

- suvlasnica u ½ dijela dvorišta površine 601 m2 položenog na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]; „

II. Odbija se kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi: „Utvrđuje se da je tužiteljica ĐĐ, temeljem bračne stečevine suvlasnica u ½ dijela stambene zgrade, [adresa] površine 120 m2, izgrađene na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] “

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi: „Ovlašćuje se tužiteljica da, temeljem ove presude, u zemljišnim knjigama zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva za ½ dijela na nekretninama iz točke I. izreke ove presude, na svoje ime, uz istodobni izbris tog prava vlasništva s imena tuženika, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi : „Dužan je tuženik predati tužiteljici u suposjed nekretninu iz točke I. izreke ove presude, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi : „Razvrgava se suvlasnička zajednica na nekretninama iz točke I. izreke ove presude i to na način da se provede civilna dioba, prodajom predmetnih nekretnina i podjelom dobivene kupovnine između suvlasnika srazmjerno njihovim suvlasničkim udjelima utvrđenim u točki I. i izreke ove presude.“

VI. Utvrđuje se da je tužiteljica ĐĐ, temeljem bračne stečevine, suvlasnica u ½ dijela poslovnog prostora na II. katu br. 18, površine 20,00 m², u zgradi „robna kuća Dobri“, anagrafska oznaka 26A, zemljišnoknjižno označenog kao etažno vlasništvo E-24, 20/7682 suvlasničkog dijela nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] upisane u Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina].

VII. Ovlašćuje se tužiteljica da, temeljem ove presude, u zemljišnim knjigama zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva za ½ dijela na nekretnini iz točke VI. izreke ove presude, na svoje ime, uz istodobni izbris tog prava vlasništva s imena tuženika, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

VIII. Dužan je tuženik predati tužiteljici u suposjed nekretninu iz točke VI.

izreke ove presude, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IX. Razvrgava se suvlasnička zajednica na nekretninama iz točke VI. izreke ove presude i to na način da se provede civilna dioba, prodajom predmetne nekretnine i podjelom dobivene kupovnine između suvlasnika srazmjerno njihovim suvlasničkim udjelima utvrđenim u točki II. izreke ove presude.

X. Utvrđuje se da je tužiteljica ĐĐ, temeljem bračne stečevine, bila suvlasnica u ½ dijela osobnog automobila marke Volvo XC 90, reg. oznake [registarska oznaka], broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2005., u trenutku prodaje tog vozila trećoj osobi dana 28.09.2016. godine.

XI. Dužan je tuženik u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici iznos od 6.803,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima od 28.09.2016.g do isplate.

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se kao neosnovan tužiteljičin prijedlog privremene mjere iz tužbe od 11.ožujka 2016.g.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak ovog postupka u iznosu od 7.946,46 Eur sa zakonskom zateznom kamatom iz čl.29.st.2.Zakona o obveznim odnosima počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, dok se za više traženo s osnova parničnog troška zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11.ožujka 2016.g podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja bračne stečevine, u tužbi navela da su oni bivši supružnici čiji brak je zaključen 22.04.1995. a razveden pravomoćnom presudom ovog suda POb-953/15 od 13.1.2016.. U braku da su 2008.g stekli zajedničkim sredstvima poslovni prostor na II. (drugom) katu br. 18 u površini od 20,00 m2, smješten u zgradi naziva Robna kuća Dobri, anagrafske oznake 26A, u zemljišnim knjigama označen kao 24, K. O. [katastarska općina]. Ugovorom o kupoprodaji zaključenim 05.02.2008. g između JĐ kao prodavateljice i tuženika kao kupca, ovjerenim u potpisu kod Javnog bilježnika Zrinke Milić Štrkalj pod brojem OV-2263/08 od dana 05.02.2008. godine, prostor da je samo formalno kupljen na ime tuženika. U braku da su zajedničkim sredstvima stekli i izgradili stambenu kuću sa okućnicom, izgrađenu na nekretninama označenim u katastru kao kat. čestica zem. [katastarska čestica] sve K. O. [katastarska općina], a koje da su u zemljišnim knjigama označene kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina]. Gradnja te kuće da je započeta početkom 2000.g. te da je ista u cijelosti izgrađena i dovršena za vrijeme trajanja bračne zajednice, da se ta kuća sastoji od dvije etaže, površine veće od 100m2 po svakoj etaži, sa velikom okućnicom. U odnosu na predmetnu kuću da je predan i zahtjev za legalizaciju (zahtjev za izdavanjem rješenja o izvedenom stanju) iz kojeg da se jasno mogu razabrati točne dimenzije objekta tj. kuće izgrađene na predmetnim česticama, a koji zahtjev se pred nadležnim upravnim odjelom Grada Imotskog nadležnim za izdavanje akata o gradnju pod brojem 1903/13. Dalje, za vrijeme trajanja braka 04.02.2014. stranke da su zajedničkim sredstvima kupile osobni automobil marke Volvo, tip XC 90, reg. oznake [registarska oznaka], broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2002. koji da je samo formalno registriran na ime tuženika, te ga isti i koristi za svoje potrebe. Svu tu imovinu ista tvrdi da su oni kao bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da su isti slijedom kogentnih odredbi Obiteljskog zakona u jednakim dijelovima suvlasnici u predmetnoj bračnoj stečevini. Točkom I tužbenog zahtjeva u tužbi je zatražila presudom utvrditi da je tužiteljica temeljem bračne stečevine vlasnica ½ dijela navedenog poslovnog prostora. Točkom II presudom utvrditi da je tužiteljica temeljem bračne stečevine vlasnica ½ dijela navedene stambene kuće sa okućnicom. Točkom III presudom ovlastiti tužiteljicu da temeljem takve presude u zemljišnim knjigama suda zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva na navedenim nekretninama pod točkama I. i II. tužbenog zahtjeva na svoje ime i kao svoje vlasništvo za ½ dijela, uz istodoban izbris tog prava vlasništva sa imena tuženika, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe. Točkom IV zatražila naložiti tuženiku da joj omogući suposjed predmetnih nekretnina opisanih pod točkama I. i II. tužbenog zahtjeva, a do razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina. Točkom V zatražila presudom odlučiti da se razvrgava suvlasnička zajednica nekretnina pobliže opisanih pod točkama I. i II. tužbenog zahtjeva i to na način da tužiteljici bude izdvojen materijalni dio koji odgovara dijelu od 1/2, a tuženiku materijalni dio koji odgovara dijelu od ½. Točkom VI da se presudom utvrdi da je tužiteljica temeljem bračne stečevine vlasnica ½ dijela navedenog motornog vozila marke Volvo. Točkom VII da se presudom obveže tuženika da tužiteljici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe preda u suposjed motorno vozilo iz točke III. Točkom VIII presudom obvezati tuženika da joj naknadi parnični trošak. U tužbi je postavila i prijedlog privremene mjere, navodeći da ima saznanja da tuženik-protivnik osiguranja ima namjeru predmetni automobil, bez njene suglasnosti, prodati trećim osobama, pa je predložila donošenje privremene mjere kojom bi mu se kao protivniku osiguranja zabranilo otuđenje i opterećenje istog motornog vozila.

2. Podneskom od 26.04.2016.g tuženik se usprotivio tom prijedlogu privremene mjere jer da je taj automobil kupljen nakon prestanka bračne zajednice, da je sama tužiteljica u prijedlogu sporazumnog zahtjeva razvoda braka izjavila da je bračna zajednica prestala, tužiteljica i tuženik da su potpisali sporazumni prijedlog razvoda braka 29. listopada 2013.g, a bračna zajednica da je prestala prije potpisanog sporazumnog zahtjeva za razvodom braka a predmetni automobil kupljen 27. siječnja 2014., registriran 4. veljače 2014.g nakon prestanka bračne zajednice. Dakle, da se radi o imovini koja ne potječe iz zajedničkih sredstava. Odgovorom na tužbu je potvrdio točnim da je brak stranaka sklopljen 22 travnja 1995.g i razveden presudom ovog suda od 13. siječnja 2016g. pravomoćnom 03.veljače 2016.g. Dalje naveo da navodi tužiteljice da je ona s tuženikom iz zajedničkih sredstava kupila poslovni prostor u [adresa],3 koji je upisan na kat. čest.zem1038/7, označen pod rednim brojem 24, etaža 20/7682 dijela poslovnog prostora na drugom katu br. 18, u površini od 20,00 m2,upisan u zemljišno knjižnom ulošku pod brojem 13519. neistiniti i netočni. Poslovni prostor da je kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice dana 5. veljače 2008.g., ali tvrdi da nije iz bračne stečevine, imovine koji su sada bivši bračni drugovi stekli radom, niti potječe iz te imovine. Prostor da je tuženik kupio na način da je tuženik posudio novac i od toga novca kupio poslovni prostor,a nije iz zajedničkih sredstava ili imovine. Dalje naveo da tuženik nije vratio posuđeni novac, te da ga je u obvezi vratiti. Tuženik da je posudio 25.000,00 Eur od Đ, povratnika iz Njemačke i obvezao se vratiti mu posuđeni novac,a bračna zajednica je prestala. Dalje naveo da kako je poslovni prostor kupljen od posuđenog novca kojeg je tuženik posudio za vrijeme trajanja bračne zajednice,a nije vratio,da neka tužiteljica vrati jednu polovinu posuđenog novca,a drugu polovinu tuženik i ona tako postane vlasnica 1/2 poslovnog prostora kao što traži u tužbenom zahtjevu. Dalje naveo da je neživotan i nerazumljiv tužiteljičin zahtjev da postane vlasnica imovine a ne želi vratiti posuđeni novac za poslovni prostor. Ista da ne navodi u tužbenom zahtjevu da je ona u vrijeme kada je kupljen poslovni prostor bila prezadužena i nije imala novac za osnovne životne potrebe,a traži diobu imovine koja ne potječe iz sredstava koji su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice. Tužiteljica da je da bi zadovoljila svoje potrebe kupovala automobile, skupocjenu garderobu, nakit, kozmetiku,posjećivala salone za uljepšavanje,odlazila na putovanja,zadužila se kod banaka i privatnih osoba u iznosu od cca 90.000,00 Eur za koje je naveo da to graniči sa zdravim razumom i postavlja upitnim kako je mogla kupiti poslovni prostor u to vrijeme kada je bila prezadužena,a tuženi morao plaćati sve potrebe za kućanstvo,tako da tužiteljica a niti tuženik nisu mogli kupit poslovni prostor od bračne stečevine. Dalje naveo da se on brinuo kako bi u to vrijeme mogao podmiriti sve režijske troškove i prehraniti obitelj,pa tvrdi da nisu niti on,a niti bivša supruga mogli kupiti poslovni prostor,već da je isti kupljen od posuđenog novca a što da zna i sama tužiteljica,ali da ista želi da na temelju navođenja neistinitih činjenica ishodi materijalnu korist od tuženika. U odnosu na navode u tužbi da su oni iz zajedničkih sredstava, imovinom koju da su stekli radom kao bračni drugovi, izgradili stambenu kuću sa okućnicom na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] , K. O. [katastarska općina],a koje su u zemljišnim knjigama označene kao čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] ZU 264 K. O. [katastarska općina], tuženik naveo da su takvi navodi tužiteljice neistinito iznošenje činjenica,usmjereno da tužiteljica na osnovu neistinitih navoda stekne vlasništvo na navedenim nekretninama, postigne materijalnu korist. Naveo je da je nesporno kuća izgrađena na navedenoj nekretnini, za vrijeme trajanja bračne zajednice, ali istakao da tužiteljica ne navodi tko je vlasnik čestica zemlje na kojima je kuća izgrađena, pa on naveo da su čestice zemlje na kojima je kuća izgrađena vlasništvo predaka tuženika. Dalje je naveo da on ne osporava navode tužiteljice da je podnio zahtjev za legalizaciju, da je projekt izgradio ovlašteni arhitekt ŠĐ iz [adresa], ali tuženik osporava u cijelosti da je tuženik vlasnik navedene kuće, pa naveo da je to vidljivo iz priloženih isprava koje je tužiteljica priložila, te tvrdi da ona svojim navodima nije dokazala da je tuženik vlasnik kuće. U odnosu na navode tužiteljice da je za vrijeme braka 04.02.2014g.,zajedničkim sredstvima kupljen automobil marke Volvo, reg. oznake [registarska oznaka] , broj šasije [broj šasije],proizveden 2005g., tuženik tvrdi da je kupio navedeni automobil nakon prestanka bračne zajednice koja da je prestala već prije podnesenog sporazumnog zahtjeva za razvodom braka,a koji su stranke potpisale 29.listopada 2013g u Splitu. Dalje naveo da su čitavo vrijeme dok je trajala bračna zajednica tužiteljica živjela na jedan čudan način, živjela svoj život ne obazirući se na bračnog druga, prvenstveno mislila na sebe, a sa bračnim drugom da je živjela kao što je samo govorila, formalno, naveo da oni kao bračni drugovi nisu nikada ni imali bračne stečevine jer da je tužiteljica svoj novac trošila na sebe, na svoje osobne potrebe, da je novac koji je zarađivala radom odvajala za sebe,za svoje potrebe,a nije davala u bračnu stečevinu, te naveo da svakom normalnom čovjeku nije razumljivo da bračni drugovi žive u bračnoj zajednici a imaju odvojeni novac stečen radom. Pita se da kako je tužiteljica mogla stvoriti bračnu stečevinu kada da je ista svoj novac zarađen radom odvajala od bračnog druga i trošila za svoje potrebe. Dalje naveo da ista ne navodi u tužbi da je tuženik prije sklapanja braka s tužiteljicom radio u inozemstvu, da je on svojim vlastitim novcem kupio osobni automobil marke Mercedes, reg. oznake [registarska oznaka], da je tuženik imao svoju vlastitu imovinu stečenu prije sklapanja i to ušteđevinu u iznosu od 30.000,00 DEM. Tužiteljičin tužbeni zahtjev da joj sud dodjeli imovinu (nekretnine i pokretnine) u suvlasništvo jer da su stečene radom za vrijeme trajanja bračne zajednice iz zajedničkih sredstava, tuženik tvrdi da je neistinito iznošenje činjenica bez relevantnih dokaza. Naveo dalje da je za vrijeme trajanja bračne zajednice nastao dug, a kojeg da je vraćao i tuženik,jer da tužiteljica nije imala sredstava za život, naveo da je on vraćao dug, davao novac tužiteljici na ruke da vrati dug, a to tužiteljica da ne navodi. Naveo dalje da tužiteljica ne navodi u tužbi da je spremna učiniti bilo što da bi ostvarila svoje ciljeve, naveo i da ga je ona za vrijeme trajanja bračne zajednice potkradala,da se zaduživala kod više osoba, da je bez znanja i suglasnosti tuženika krivotvorila potpis tuženika kako bi podignula gotovinski nenamjenski kredit kod banke u iznosu od 19.500,00 Eur što da ukazuje o kakvoj je osobi riječ. Tužena da ne navodi da je bračnu zajednicu zadužila u iznosu od cca 90.000,00 eur i da je tuženik vraćao zaduženi novac,osobno davao tuženoj novac radi vraćanja duga. Naveo i da je nakit poklonjen od tuženika,čak vjenčani prsten tužiteljica prodala za vraćanje duga. Naveo da je nemoralno,nelogično i nerazumljivo i u suprotnosti sa odredbama Obiteljskog zakona bilo kakvo potraživanje tužiteljice od tuženika jer da imovina nije stečena iz zajedničkih sredstava koji su sada bivši bračni drugovi stekli radom,a niti potječe iz tih sredstava. Tužiteljica da nije imala sredstava za otplaćivati kredit za kupljeni automobil marke Opel Astra,već da je isti oduzet , ista da vozi automobil koji je kupio tuženik, a koji predstavlja bračnu stečevinu pa naveo da traži da sud utvrdi da je on suvlasnik automobila marke Ford, tip Ka,god. proiz. 2001g, reg. ozn. [registarska oznaka], a kojeg da je tuženik kupio vlastitim novcem,te da tužiteljica tuženom vrati iznos novca od 45.000,00eur koliko da je tuženik sudjelovao u vraćanju duga,a koji je vraćen u vrijeme trajanja bračne zajednice. Dalje naveo da je tužiteljica oglasila prodaju motornog vozila Ford ,KA,reg oznake [registarska oznaka], pa naveo da predlaže privremenu mjeru zabrane otuđenja ili opterećenja navedenog automobila Ford Ka. Naveo dalje da je tužiteljica sklona rastrošnom životu,nekontroliranom trošenju novca,izvan svojih mogućnosti što da je vidljivo iz podizanja novog nenamjenskog kredita u iznosu od 19.400,00 Eur odobrenog 25.9.2014g nakon prestanka bračne zajednice. U cijelosti se usprotivio tužbenom zahtjevu tužiteljice kao neosnovanom i utemeljenom na iznošenju neistinitih činjenica bez relevantnog dokaza,pozivajući se na odredbe Obiteljskog zakona i tumačenje istog po vlastitom nahođenju. Naveo da smatra da ga ista želi uznemiravati nanošenjem psihičke boli i ishoditi materijalnu korist. Dakle, predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te da mu ista nadoknadi troškove postupka.

3. Na pripremnom ročištu od 21.11.2018.g tužiteljica je podneskom osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu , navela da prema stanju iz zemljišnih knjiga i katastra ispravlja i navodi točnu zemljišnoknjižnu odnosno katastarsku oznaku čestica na kojima je položena kuća u [adresa], tako da joj točka II tužbenog zahtjeva glasi: „Utvrđuje se da je tužiteljica temeljem bračne stečevine vlasnica ½ dijela stambene kuće i okućnice izgrađena na nekretninama označenima u katastru kao kat. čest. zem. [katastarska čestica] sve KO [katastarska općina], a koje su u zemljišnim knjigama označene kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] i čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] KO [katastarska općina].“ Na tom pripremnom ročištu tuženik je naveo da će obzirom na svoje navode iz podneska –odgovora na tužbu, zasebnim podneskom podnijeti protutužbu sa točno određenim specificiranim tužbenim zahtjevom, i sa dokaznom dokumentacijom u tom smislu. Na tom pripremnom ročištu je potvrdio da je u međuvremenu prodao vozilo Volvo XC 90 reg. oznake [registarska oznaka]. Sud ističe da tuženik nije podnio protutužbu.

4. Ovaj sud se rješenjem bio oglasio mjesno nenadležnim za postupanje u ovom predmetu u dijelu koji se odnosi na utvrđenje bračne stečevine u odnosu na utužene nekretnine u KO [katastarska općina]. Međutim, po žalbi tuženika na to rješenjem, Županijski sud u Splitu je rješenjem Gž Ob 173/2020 od 01.travnja 2020, uvažio žalbu tuženika i ukinuo navedeno prvostupanjsko rješenje i predmet vratio ovom sudu na ponovan postupak iz razloga navedenih u tom rješenju.

5. Kako je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik prodao utuženi osobni automobil marke Volvo XC90, to je onda tužiteljica ovom sudu 13.9.2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate. Predmet je zaveden pod posl. br. P-5032/19. Sud je na ročištu od 6.7.2021. ovom predmetu P Ob-123/16 pripojio taj predmet P- 5032/19 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja i donošenja jedinstvene odluke pod posl. br. P Ob-123/16. Uvidom u tužbu iz pripojenog predmeta, u istoj se navodi osim kad su stranke sklopile brak, kad je razveden, to da su u braku 4.2.2014. zajedničkim sredstvima kupili osobni automobil marke Volvo, tip XC90, reg. oznake [registarska oznaka], broj šasije [broj šasije], godine proizvodnje 2005., isti da je samo formalno registriran na tuženika. U toj tužbi je navedeno da je tužiteljica 11.3.2016. ovom sudu podnijela tužbu P Ob-123/16 kojom je između ostalog zahtijevala da se u odnosu na tuženika ona utvrdi vlasnicom ½ dijela navedenog osobnog automobila, s osnova bračne stečevine. Da je u vrijeme podnošenja tužbe imala saznanja da tuženik ima namjeru taj automobil bez njene suglasnosti, prodati trećim osobama pa je tražila donošenje privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja tog motornog vozila, navela je i da je tuženik 30.3.2016. na internetskom portalu Njuškalo.hr objavio oglas o prodaji tog vozila za iznos od 14.800,00 EUR ili 112.955,00 kn, da je u oglasu navedeno da je vozilo u urednom stanju, ali da je tuženik 28.9.2016. prije nego je sud u predmetu P Ob-123/16 donio privremenu mjeru, samovoljno bez znanja i odobrenja tužiteljice to vozilo prodao kupcu RĐ, da je u Ugovoru cijena navedena u iznosu od 50.000,00 kn, što da je potpuno nerealna, odnosno fiktivna cijena jer je da u tom trenu vozilo sa tim karakteristikama vrijedilo oko 15.000,00 EUR, kolikim ga je cijenio i sam tuženik u navedenom oglasu pa je dalje tužiteljica tvrdeći da taj automobil predstavlja bračnu stečevinu svakog za ½ dijela, te nastavno tome da ga je tuženik samovoljno i bez njenog odobrenja prodao, tužbenim zahtjevom u toj tužbi zatražila donošenje presude kojom bi tuženik bio obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 7.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, sa zateznom kamatom od 28.9.2016. pa nadalje .

6. Tuženik je u odgovoru na tu tužbu iz pripojenog predmeta naveo da poriče navode te tužbe kao neosnovane, da se protivi tužbenom zahtjevu s prijedlogom da isti bude odbijen. Ustvrdio da nije točno da su zajedničkim sredstvima stranke kupile navedeni automobil marke Volvo, već da je isti kupljen isključivo sredstvima tuženika. Bračna zajednica stranaka da je prekinuta prije kupnje tog automobila, naveo i da je on prije zaključenja braka s tužiteljicom imao u vlasništvu osobni automobil marke Mercedes, veće vrijednosti od predmetnog, koju činjenicu da tužiteljica ne navodi u tužbi iz razloga kako bi došla do određenog iznosa novca koji je ne pripada, a ista da u tužbi ne navodi da je njoj po prestanku bračne zajednice ostao u vlasništvu osobni automobil marke Ford Ka, godine proizvodnje 2001. koji je kupljen zajedničkim sredstvima stranaka i predstavlja bračnu stečevinu. Na koncu se izjasnio da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice iz te pripojene tužbe.

7. Tijekom postupka tužiteljica je postavila konačan tužbeni zahtjev podneskom od 11.rujna 2025.g, koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužiteljica ĐĐ, temeljem bračne stečevine:

- suvlasnica u ½ dijela stambene zgrade, [adresa] površine 120 m2, izgrađene na nekretnini označenoj kako čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina];

- suvlasnica u ½ dijela dvorišta površine 832 m2, položenog na nekretnini označenoj kako čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina];

- suvlasnica u ½ dijela dvorišta površine 601 m2 položenog na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina];

II. Utvrđuje se da je tužiteljica ĐĐ, temeljem bračne stečevine, suvlasnica u ½ dijela poslovnog prostora na II. katu br. 18, površine 20,00 m², u zgradi „robna kuća Dobri“, anagrafska oznaka 26A, zemljišnoknjižno označenog kao etažno vlasništvo E-24, 20/7682 suvlasničkog dijela nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica] upisane u Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina].

III. Ovlašćuje se tužiteljica da, temeljem ove presude, u zemljišnim knjigama zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva za ½ dijela na nekretninama iz točke I. i II. izreke ove presude, na svoje ime, uz istodobni izbris tog prava vlasništva s imena tuženika, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV. Dužan je tuženik predati tužiteljici u suposjed nekretnine iz točke I. i točke II. izreke ove presude, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V. Razvrgava se suvlasnička zajednica na nekretninama iz točke I. i točke II. izreke ove presude i to na način da se provede civilna dioba, prodajom predmetnih nekretnina i podjelom dobivene kupovnine između suvlasnika srazmjerno njihovim suvlasničkim udjelima utvrđenim u točki I. i II. izreke ove presude.

VI. Utvrđuje se da je tužiteljica ĐĐ, temeljem bračne stečevine, bila suvlasnica u ½ dijela osobnog automobila marke Volvo XC 90, reg. oznake [registarska oznaka], broj šasije [broj šasije], godina proizvodnje 2005., u trenutku prodaje tog vozila trećoj osobi dana 28.09.2016. godine.

VII. Dužan je tuženik u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužiteljici iznos od 6.803,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom iz čl. 29. st. 2. ZOO-a od 28.09.2016. do isplate.

VIII. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, nadoknaditi tužiteljici parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom iz čl. 29. st. 2. ZOO-a računajući od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. „

8. Istim podneskom je postavila podredni zahtjev navodeći da ga postavlja za slučaj da sud ne nađe osnovanim tužbeni zahtjev iz točke I., a isti glasi:

„ I. Utvrđuje se da je tužiteljica ĐĐ, temeljem bračne stečevine suvlasnica u ½ dijela stambene zgrade, [adresa] površine 120 m2, izgrađene na nekretnini označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] “ Sve ostale točke tužbenog zahtjeva navela je da ostaju neizmijenjene.

9. Tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva. Sud je pak strankama na raspravi izložio stav da smatra da tužiteljica uređenjem tužbenog zahtjeva podneskom od 11.9.2025. nije izvršila preinaku tužbenog zahtjeva u točkama I, II, III, IV i VIII, te da stoga, a nastavno prigovoru tuženika da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva, sud nije u obvezi niti je potrebno donositi neko posebno rješenje o dopuštenosti ili nedopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva tužiteljice u tim točkama, već se postupak nastavlja temeljem tako uređenog tužbenog zahtjeva tužiteljice u navedenim točkama. Mjerodavne za preinaku tužbenog zahtjeva su odredbe čl. 190-193.,u vezi sa čl.186, čl.299 i čl. Zakona o parničnom postupku(NN RH 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23,146/25 - dalje ZPP) U navedenim točkama I, II, III, IV i VIII uređenje tužbenog zahtjeva, onako kako je on uređen podneskom tužiteljice od 12.09.č2025 ne predstavlja nedopuštenu preinaku, odnosno tim točkama tužiteljica nije izvršila preinaku kada se pogleda tužbeni zahtjev tužiteljice kako je bio postavljen prije konačnog tužbenog zahtjeva tužiteljice iz podneska od 11.09.2025.g. jer je ista tijekom cijelog postupka zahtijevala utvrđenje bračne stečevine u odnosu na kuću u [adresa], poslovni prostor u Splitu i osobno vozilo, time da je podneskom od 12.09.2025.g ona samo tužbeni zahtjev u naprijed navedenim točkama precizirala nastavno na nalaze vještaka i aktualno zemljišnoknjižno stanje, a zbog toga nije došlo do promjene identiteta spora, nije došlo ni do povrede tuženikovih procesnih prava, kroz cijeli postupak se raspravljalo o istim nekretninama . Dakle, u navedenim točkama sud smatra da nije promijenjena istovjetnost zahtjeva, nije povećan tužbeni zahtjev niti istaknut novi zahtjev. Nadalje, sud je raspravnim rješenjem od 30.1.2025.g. dopustio preinaku tužbe u točkama V, VI, VII tužbenog zahtjeva i glede postavljenog alternativnog (podrednog) tužbenog zahtjeva, sve temeljem čl. 190 st. 3.ZPP-a jer sud smatra dopuštanjem preinake da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Sud smatra da se tu ipak radilo o preinaci tužbe jer je prvotnim tužbenim zahtjevom tužiteljica tražila razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina pobliže opisanim pod točkama I i II tužbenog zahtjeva u tužbi na način da tužiteljici bude izdvojen materijalni dio koji odgovara dijelu od ½, dok je konačnim tužbenim zahtjevom tražila razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina na istim tim nekretninama ali na način da se provede civilna dioba, prodajom predmetnih nekretnina i podjelom dobivene kupovnine između suvlasnika srazmjerno njihovim suvlasničkim udjelima. Preinaku je učinila i točkom VI konačnog tužbenog zahtjeva jer prvotnim tužbenim zahtjevom tražila utvrditi da je temeljem bračne stečevine vlasnica ½ dijela osobnog automobila Volvo, dok je konačnim tužbenim zahtjevom zatražila utvrditi da je bila suvlasnica istog za ½ dijela u tren prodaje tog vozila trećoj osobi 28.rujna 2016.g. . Preinaka je i u točki VII konačnog tužbenog zahtjeva jer je ranijim tužbenim zahtjevom tražila predaju u suposjed navedenog automobila, dok je konačnim tužbenim zahtjevom tražila da joj tuženik isplati iznos od 6.803,80 eur s kamatom od 28.09.2016., nastavno utvrđenju da je tijekom postupka tuženik prodao predmetni automobil Volvo i vještačenjem u postupku utvrđeno da je da je predmetno osobno vozilo u trenu prodaje dana 28.9.2026.g imalo tržišnu vrijednost u iznosu od 13.607,60 EUR, pa je s osnova bračne stečevine zatražila polovicu tog iznosa.

10. Tijekom postupka sud je proveo dokaze pregledom predmeta ovog suda P Ob 953/15 i presude u njemu od 13.siječnja 2016.g, pregledom priložene dokazne dokumentacije stranaka, pregledom podataka koje je sud pribavio od nadležnih tijela, očevidom predmetnih nekretnina i vještačenjem po stalnim sudskim vještacima dipl. ing građevine Mijo Tadinac za graditeljstvo i procjenu nekretnina i vještaku za geodeziju dipl.ing.Tomislavu Čipčiću i pregledom njihovih pisanih nalaza i mišljenja, vještačenjem po vještaku dipl.ing.ZĐ vještaku za strojarstvo, promet, motorna vozila i pregledom vještakova pisanog nalaza i mišljenja, saslušanjem tužiteljice i tuženika kao parničnih stranaka, saslušanjem u svojstvu svjedoka BĐ, AĐ, LĐ, HĐ. Nakon tako provedenih dokaza, sud je raspravnim rješenjem od 21.travnja 2026.g. odustao od izvođenja daljnjih dokaza u ovom predmetu smatrajući da je činjenično stanje dovoljno raspravljeno i utvrđeno da se na temelju istog može donijeti zakonita odluka, te je glavna rasprava zaključena.

11. Po ocjeni i analizi provedenih dokaza na način kako propisuje čl.8.Zakona o parničnom postupku (NN RH 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 - dalje ZPP)sud je odlučio kao u izreci iz slijedećih razloga.

12. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

13. Nesporno je među strankama da su sklopili brak dana 22. travnja 1995. g, prvi za oboje. Utvrđeno je kao nesporno da tužiteljica i tuženik imaju samo jedno zajedničko dijete i to punoljetnog sina DĐ. Nesporno je među strankama da je njihov brak razveden presudom ovog suda 13. siječnja 2016.g, što je i razvidno po uvidu u priloženu presudu. Nesporno je među strankama a i razvidno uvidom u izvadak iz zemljišne knjige sa stanjem na dan 3.3.2016., da je tuženik uknjižen kao vlasnik 1/1 na predmetni poslovni prostor. Glede utužene nekretnine u KO [katastarska općina], tužiteljica je uz tužbu kao dokaz tvrdnji da je s tuženikom u braku zajedničkim sredstvima gradila stambenu kuću s okućnicom u [adresa], priložila izvadak iz zemljišne knjige za čest. zem. [katastarska čestica] oranica i 4305 pašnjak, sve KO [katastarska općina], ZU 264, iz kojeg je razvidno da je uknjižen sa 1/1 GĐ. Međutim, sud ističe da to nije tuženik iz ovog postupka, jer je tom upisanom GĐ otac pok.G, dok je tuženiku otac pok. LĐ.

14. Sporna je osnovanost konačnog tužbenog zahtjeva tužiteljice s osnova bračne stečevine pa je trebalo utvrditi jesu li utužene nekretnine u KO [katastarska općina] i KO [katastarska općina] i utuženi osobni automobil Volvo ( u odnosu na koji se u konačnici traži isplata) bračna stečevina stranaka. Nije sporno među strankama, a to proizlazi i iz rezultata dokaznog postupka da je predmetna kuća s okućnicom u [adresa] izgrađena za vrijeme trajanja braka stranaka kao i da je predmetni poslovni prostor u Splitu stečen za vrijeme trajanja braka stranaka, no kako tužiteljica tvrdi da je to bračna stečevina a tuženik to osporava, navedeno je valjalo raspraviti. Nadalje, obzirom na oprečne navode stranaka, u postupku je trebalo utvrditi kada je prije razvoda braka presudom od 13. siječnja 2016.g, prestala njihova faktična bračna zajednica jer je utvrđeno iz iskaza tužiteljice da tvrdi da je tuženik u vrijeme kada je ona napustila tuženika on imao u vlasništvu utuženi automobil marke Volvo Jeep, te ista tvrdi da je isti bračna stečevina. Tuženik pak tvrdi da taj automobil nije bračna stečevina te je tvrdio i dokazivao da ga je kupio nakon prestanka faktične bračne zajednice za koju tvrdi da je prestala 29.listopada 2013.g kada su oboje potpisali Sporazumni prijedlog radi razvoda braka te tvrdio da ga je kupio od novčanih sredstava koji ne potječu iz bračne zajednice.

15. Dakle bilo je potrebno utvrditi kada je prestala faktična bračna zajednica stranaka, jer od toga ovisi što ulazi u bračnu stečevinu, a što predstavlja vlastitu imovinu sada već bivših bračnih drugova. Na bračnu stečevinu se primjenjuju odredbe propisa kojima se uređuju stvarnopravni i obveznopravni odnosi, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

16. Tužiteljica je tvrdila iskazom da je tuženik predmetni automobil Volvo kupljen početkom 2014.g, ona misli da je bila veljača, da je kupljen u Njemačkoj gdje ga je išao kupiti tuženik i ustvrdila da ga je kupio za 10.000,00 eura te tvrdi da nije točno da ga je tuženik kupio nakon prestanka njihove faktične bračne zajednice jer ona tvrdi da je prestala 01.listopada 2014. kada je odselila od tuženika. Sud je što se tiče predmetnog osobnog automobila Volvo XC 90, uvidom u priloženi račun od 27.siječnja 2014, o kupnji istog, utvrdio da ga je tuženik toga datuma kupio u Njemačkoj za iznos od 4.000,00 eur, kao rabljeno. Tuženik je nakon kupnje tog vozila ishodovao prometnu dozvolu za to vozilo na svoje ime kao vlasnik što je razvidno iz priloženog preslika prometne dozvole kao i da je vozilo u prometu bilo od 2005.g. Protivno iskazu tužiteljice koja je tvrdila da je automobil Volvo kupljen za 10.000,00 Eur, sud je utvrdio iz računa o kupnji istog da je kupljen za iznos od 4.000,00 eur. Sama činjenica da tužiteljica navodi znatno viši iznos kupovne cijene za auto, samo po sebi ukazuje da nije bila upućena u detalje kupnje što onda dovodi do zaključka da o tome nije pričala s tuženikom a nije očito iz razloga teško i trajno poremećenih bračnih odnosa. Naime, utvrđeno je iz iskaza obje stranke da su počeli živjeti zajedno tek po sklapanju braka, kada se tužiteljica doselila u stan tuženikovih roditelja na adresi [adresa] Sud je iz iskaza tužiteljice s ročišta od 15.12.2020.g utvrdio da tvrdi da je faktična bračna zajednica prestala 1. listopada 2014. g od kada da ne žive zajedno i kojeg datuma je otišla na svoju adresu u [adresa] kod svojih roditelja. Tuženik je pak tvrdio da je prestala 29.listopada 2023.g kada su potpisali sporazumni prijedlog radi razvoda braka. Obzirom da se tuženik poziva na Sporazumni prijedlog za razvod braka, sud je ga je pregledao (priložen) i utvrđeno je da su u istom navedeni kao predlagatelji ad1. i ad.2 ovdje tužiteljica i tuženik, da je isti zaprimljen kod ovog suda 10.rujna 2015.g, da je u njemu tužiteljica navela kao svoju adresu [adresa], a tuženik kao svoju adresu [adresa]. U tom sporazumnom prijedlogu za razvod braka koji su nesporno oboje vlastoručno potpisali i koji je datiran sa 29.listopada 2013.g. je razvidno da je navedeno da u istom stoji da su nakon vremena koje su proveli zajedno, skoro 19 godina, bračni drugovi definitivno i zajednički ustanovili da su im karakteri i ličnosti toliko različite da se razlikuju po svim pitanjima u bračnom životu, da su za to vrijeme neprestano dolazili u međusobne sukobe i razmirice koje su uništavale njihove živote, da su tako definitivno i zajednički ustanovili da je došlo do trajnog poremećaja odnosa i da je bračna zajednica kao takva neodrživa pa su zaključili taj pisani sporazum o razvodu braka. U istom je jasno napisano da je faktična bračna zajednica prestala postojati i da zato predlagatelji predlažu da sud razvede njihov brak. Navedeno je i da su posljednje zajedničko prebivalište imali u [adresa], na adresi [adresa].

17. U odnosu na to što u priloženom presliku sporazumnog prijedloga radi razvoda braka koji je datiran sa Split 29. listopada 2013.g, stoji da je faktična bračna zajednica prestala postojati a ona tvrdi u ovom postupku da je prestala 1.10.2014, tužiteljica je upitana kako to objašnjava pa iskazala da je brak stranaka bio vrlo kompleksan a kad je sin pohađao treći i četvrti razred gimnazije što je bilo 2012., 2013. i 2014., navela iskazom da je bilo došlo do jedne eskalacije između stranaka i ona rekla tuženiku da moraju izdržati dok sin maturira i upiše fakultet, a ako se odnosi ne poprave da će onda ona tada napustiti bračnu zajednicu, pa iskazala da je izdržala do 1. listopada 2014.g kada je sin upisao prvu godinu Pravnog fakulteta, te da je tada napustila bračnu zajednicu te da je živjela odvojeno od tuženika godinu dana, ona i sin, počev od 1. listopada 2014. jer da je od nekih sutkinja čula da je potrebna godina dana odnosno jedan period odvojenog života od bračnog druga da bi se mogao podnijeti zahtjev sudu za sporazumni razvod braka pa da je stoga ona osobno 10.9.2015. (sud ističe da je to onda ranije od godine dana o kojoj je govorila) podnijela sudu taj sporazumni prijedlog za razvod braka datiran sa 29. listopada 2013., koji su sporazumni zahtjev ona i tuženik potpisali u stanu 2013. godine. No ista tvrdi da su nakon potpisivanja sporazumnog zahtjeva nastavili živjeti u istom stanu u faktičnoj bračnoj zajednici, da su živjeli normalno radi dobrobiti sina sve do 1. listopada 2014.g. Da je tome tako, da su živjeli normalno, da onda ne bi ni došlo do prestanka faktične bračne zajednice. A došlo je. Na okolnost jesu li tužiteljica i tuženik od vremena kad su potpisali prijedlog za sporazumni razvod braka od 29. listopada 2013. pa do dana kad je kako tvrdi odselila od tuženika 1. listopada 2014.g, bili u ekonomskoj zajednici, utvrđeno je iz iskaza tužiteljice da ona tvrdi da jesu, no nije tu dala detaljnijih pojašnjenja nego da su izlazili zajedno vani kao bračni drugovi, ne baš često,te da su bili zajedno na sprovodu tuženikova pok. brata 11. srpnja 2014., te na misi mjesec dana kasnije. Na okolnost jesu li u tom periodu donosili zajedničke odluke kao bračni drugovi u pogledu obveza iz braka, utvrđeno je iz iskaza tužiteljice da ona tvrdi da je ona jedan dio kućnih obveza podmirivala i to za kupnju hrane, da je plaćala jedan dio režija i podmirivala materijalne potrebe sina, dok je tuženik u tom periodu platio vozački za sina, a ona ekskurziju. Tvrdi iskazom da su u tom periodu od 29. listopada 2013. pa do 1. listopada 2014. (kad da je ona odselila od tuženika) ona i tuženik održavali intimne spolne odnose. Iskazala da ga je napustila 1.10.2014.g. jer joj je bila kap koja je prelila čašu to što joj je na večeri u rujnu 2014. u restoranu u Jokera tuženik ispred svih uzvanika rekao: „ ja moju tjeram, ali ona neće da iziđe“ Nju da je u navedenoj izjavi tuženika povrijedilo to što je tuženik stan u [adresa] počeo preuređivati u peti i šesti mjesec 2014. sa namjerom da promijeni prostor u stanu, jer je sin već bio velik i trebao sobu u tom stanu. Iskazala da je tuženik uređivao stan u [adresa] sve do travnja 2015, pa iskazala da nju to više ništa nije bilo briga, te da je otišla od tuženika jer joj je svega toga bilo do navrh glave.

18. Utvrđeno je iz iskaza tuženika da on tvrdi da je faktična bračna zajednica prestala 29. listopada 2013. kada su tužiteljica i tuženik potpisali sporazumni zahtjev radi razvoda braka, time da on drži da su im bračni odnosi bili već od prije narušeni i to od 2005.g kada se kako tvrdi tužiteljica zaduživala kod raznih banaka za svoje osobne potrebe, zadovoljstvo, za kupovanje raznih odjevnih predmeta, automobila, a na kraju kada se više nije mogla zaduživati kod banaka, tuženik tvrdi da se zaduživala kod fizičkih osoba, a za što da je on saznao tek 2005.g i na što joj je rekao još 2005.g da on pod takvim okolnostima neće živjeti s njom no naveo i da kako su tada imali maloljetno dijete i zbog toga što je tuženik tradicionalno odgojen, ipak je ostao u toj zajednici s tužiteljicom do 29. listopada 2013.g i tvrdi da je tad ista prestala. Tvrdi iskazom i da tužiteljica nakon tog datuma 29.10.2013. nije živjela sa tuženikom te da nije ni mogla jer je tuženik stan u [adresa] u [adresa] preuređivao kako bi sin imao svoju sobu u tom stanu. Tvrdi dakle da je tužiteljica iz tog stana u [adresa] u [adresa] iselila početkom 2014.kad se stan počeo uređivati. Na okolnost jeli tuženik za vrijeme preuređivanja tog stana živio u tom stanu u [adresa], utvrđeno je da tuženik tvrdi da je povremeno živio u tom stanu, povremeno u vikendici na selu, bez tužiteljice koja je početkom 2014. kad se počeo preuređivati taj stan povremeno bila kod svoje majke u [adresa], a povremeno bi došla u stan u [adresa] uzeti neke stvari koje su se nalazile u tom stanu,a potvrdio je da je u listopadu 2014. uzela sve svoje stvari. Na okolnost zbog čega je njihov sporazumi prijedlog za razvod braka koji je datiran sa 29. listopada 2013. ovom sudu predan tek 10.09.2015. te tko ga je sudu predao, iz iskaza tuženika je utvrđeno da ga je tužiteljica predala sudu 10.9.2015.g a on drži da ga je podnijela tek tada jer je smatrala da to njoj ide u korist jer je smatrala da može tražiti bračnu stečevinu. Na okolnost zašto tuženik nije ranije od 10.9.2015. predao sudu sporazumni prijedlog za razvod braka datiran sa 29. listopada 2013., iz iskaza tuženika proizlazi da je to zato što ga nije ni mogao predati jer se isti nalazio kod tužiteljice i to je bio jedini primjerak koji su potpisali. Na okolnost jeli tuženik tražio od tužiteljice da mu ona da taj primjerak sporazumnog prijedloga za razvod braka datiranog sa 29. listopada 2013. koji su oboje vlastoručno potpisali, iz iskaza tuženika proizlazi da je to tražio od nje, ali mu ga nije htjela dati, tražio to od nje više puta no ona nije htjela. Iz iskaza tuženika, a to nije osporila tužiteljica, upravo je tužiteljica sama sročila tekst sporazumnog prijedloga za razvod braka a oni oboje ga potpisali baš 29. listopada 2013.

19. Utvrđeno je da tuženik tvrdi iskazom da je ekonomska zajednica stranaka prestala i ranije od 29. listopada 2013., točnije da je prestala još 2005. kada je saznao da se tužiteljica zadužila kod različitih banaka i fizičkih osoba, pa istakao da je sama tužiteljica izjavila da je formalno u braku. Potom iskazao da faktične bračne zajednice među njima nije bilo od 2005. g U vezi iskaza tužiteljice o intimnim odnosima, utvrđeno je da tuženik pak tvrdi da nakon 29. listopada 2013. nikakve intimne spolne odnose on nije održavao s tužiteljicom, a ranije od toga datuma jest kako je iskazao. Tvrdi i da nakon 29.listopada 2013.tuženik i tužiteljica nisu izlazili u zajedničke izlaske kao skladni bračni drugovi, niti u takvom svojstvu odlazili na druženja sa prijateljima, poznanicima, rodbini, obitelji.

20. Sud ističe da je za postojanje faktične bračne zajednice potrebna volja (animus) bračnih drugova, bez obzira žive li bračni drugovi odvojeno ili zajedno. Protivno tome, u slučaju ako ne postoji volja bračnih drugova za održavanjem bračne zajednice i zajedništva, tada unatoč formalnopravnom postojanju braka i zajedničkom stanovanju, faktična bračna zajednica ne postoji. To se ocjenjuje ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja i pri tome sud ima u vidu da su bračni drugovi autonomni u određivanju sadržaja svoje bračne zajednice i načina svoga života jer različite životne okolnosti i razlozi utječu na organizaciju bračnog i obiteljskog života i na odluku o tome hoće li bračni drugovi živjeti zajedno ili odvojeno i koliko dugo će određeni način života trajati, pa stoga zajednički život ne može biti jedini, niti odlučujući kriterij za zaključak o postojanju bračne zajednice. Jedna od bitnih karakteristika bračne zajednice je zajednički život bračnih drugova ali bi bio pogrešan zaključak da faktična bračna zajednica postoji isključivo iz razloga što bračni drugovi žive zajedno. Sud ocjenjujući i analizirajući iskaze stranaka u vezi prestanka faktične bračne zajednice, ističe da je uvjerljiviji u iskazu o tome kada je prestala faktična bračna zajednica bio tuženik i njegova tvrdnja u konačnici da je faktična bračna zajednica prestala 29.10.2013. je potkrijepljena upravo priloženim sporazumnim zahtjevom za razvod braka i sadržajem istog koji su oboje potpisali upravo 29.10.2013.g. a posebno se ističe da tužiteljica nije osporila iskaz tuženika u dijelu da je upravo ona sročila sadržaj tog sporazumnog zahtjeva za razvod braka što time znači da je sama definirala da su im bračni odnosi već tada i teško i trajno poremećeni i da im je faktična bračna zajednica prestala. Osim toga, sud ističe po uvidu u zapisnik s ročišta iz brakorazvodnog postupka P Ob 953/2015 od 09.prosinca 2015.g. da je razvidno da ovdje tužiteljica kao u tom predmetu predlagateljica ad.1. na tom ročištu nije izmijenila navode iz pisanog sporazumnog zahtjeva za razvod braka nego navela da ustraje u svom zahtjevu za razvod braka. Sud po ocjeni i analizi iskaza stranka uopće ne dvoji da je tužiteljica u konačnici preselila sve svoje stvari u svojih roditelja baš 1.10.2014. no to ne znači da je do tada postojala faktična bračna zajednica, jer je inače moguće da ista među bračnim drugovima faktički ne postoji iako primjerice bračni drugovi čak trajno stanuju zajedno. U konkretnom slučaju proizlazi iz analize iskaza stranaka da su tužiteljica i tuženik potpisujući navedeni sporazumni zahtjev za razvod braka 29.10.2013. jasno i nedvosmisleno utvrdili i jasno naveli i da su im bračni odnosi teško i trajno poremećeni i da je prestala faktična bračna zajednica, a tužiteljica svojim razlozima zašto je tek 18.11.2015 taj pisani sporazumni zahtjev za razvod braka podnijela sudu, nije uvjerila sud u to da je faktična bračna zajednica prestala 1.10.2014.g. Njihov brak je kako je sama decidirano iskazala, bio vrlo kompleksan i sama je iskazala da je bilo došlo do eskalacije između stranaka. Sud zaključuje iz iskaza da je stoga potom sastavljen i potpisan sporazumni zahtjev za razvod braka 29.102.2013 a da nije poslije toga došlo do poboljšanja bračnih odnosa i faktične bračne zajednice jasnim proizlazi iz njena iskaza da je tuženiku rekla da moraju izdržati dok sin maturira i upiše fakultet. Na temelju ocjene i analize iskaza stranaka i dovodeći ih u vezu sa sadržajem priloženog sporazumnog zahtjeva za razvodom braka, kod činjenice da formalno trajanje braka nije odlučno nego da je odlučno jeli postojala stvarna životna zajednica bračnih drugova u razdoblju od 29.10.2013 do 1.10.2024, jeli postojalo zajedničko stanovanje, ekonomska zajednica, emocionalna i intimna zajednica, zajedničko vođenje kućanstva, zajednički izlasci kao skladnih bračnih drugova, sud drži značajnim upravo sadržaj sporazumnog prijedloga radi razvoda braka jer je on sastavljen upravo od strane tužiteljice koja je time definirala tadašnje odnose. Osim toga, oboje su ga vlastoručno potpisali i on datira sa 29.10.2013.te potpisujući isti obje stranke su izričito navele da je došlo do trajnog poremećaja odnosa, da je bračna zajednica neodrživa i da je faktična bračna zajednica prestala postojati. Dakle, sadržaj sporazumnog zahtjeva za razvod braka je za ovaj sud jak dokaz da su tada 29.10.2013. same stranke smatrale da je faktična bračna zajednica prestala već tada. Osim toga posebno je značajno i važno da je sporazumni prijedlog sastavila sama tužiteljica, da su ga obje stranke vlastoručno potpisale, a sam sadržaj istog je detaljan i nedvosmislen. Stoga ovaj sud takvoj suglasnoj volji odnosno izjavama stranaka u istom daje veliku dokaznu snagu jer predstavlja suglasno priznanje odlučnih činjenica a to što je tužiteljica u ovom postupku nastojala objasniti da su njih dvoje i nakon potpisa sporazumnog zahtjeva za razvod braka nastavili živjeti u faktičnoj bračnoj zajednici, da su u njoj ostali zajedno zbog sina, da su nastavili ekonomsku zajednicu, da su imali intimne odnose i da su zajedno izlazili , a što sve tuženik uvjerljivo osporava, sud ističe da tužiteljičin iskaz da je faktična bračna zajednica prestala 1.10.2014. iako je ona sročila i potpisala 29.10.2013.g sporazumni zahtjev za razvod braka u kojem jasno stoji da je faktična bračna zajednica već prestala, u znatnoj mjeri narušava vjerodostojnost njena iskaza uz činjenicu da je upravo taj primjerak sporazumnog zahtjeva za razvod braka predala sudu u brakorazvodnom postupku. Ona čak iskazom nije tvrdila da je nakon potpisivanja sporazumnog zahtjeva za razvod braka došlo do poboljšanja bračnih odnosa i uspostave skladne faktične bračne zajednice. Dapače iz iskaza obje stranke sudu jasnim proizlazi da su im bračni odnosi bili i dalje teško i trajno poremećeni bez obzira na zajednički odlazak na sprovod i u restoran u kojem joj je tuženik, kako ona tvrdi, izrekao naprijed navedene riječi što je njoj bila „kap koja je prelila čašu“. Nije dala ni jasan odgovor na okolnost jesu li u periodu od 29.10.2013 do 01.10.2014. donosili zajedničke odluke kao bračni drugovi u pogledu obveza iz braka. Osim toga iz iskaza obje stranke proizlazi da je tijekom 2014.g tuženik renovirao stan u [adresa] u kojem su ranije živjeli zajedno sa sinom, time da iz iskaza tuženika proizlazi da je s time počeo početkom 2014., a tužiteljica tvrdi da je s renovacijom tuženik počeo kasnije tijekom 2014.g Iz iskaza tuženika proizlazi da je tužiteljica odselila iz stana u [adresa] kad je počeo renovirati stan početkom veljače 2014., te da ni on tijekom renovacije nije stalno živio u tom stanu nego povremeno te i boravio na selu a da je tijekom renovacije tužiteljica samo dolazila u taj stan po neke svoje stvari. Na koncu, ako su kako tužiteljica tvrdi nakon potpisivanja sporazumnog zahtjeva za razvod braka 29.10.2013.g nastavili faktičnu bračnu zajednicu, imali intimne odnose (što također tuženik osporava), zajednički funkcionirali, onda je za navesti da ne bi i nakon svega toga sudu podnijela taj isti sporazumni zahtjev za razvod braka (od 29.10.2013.g) dana 18.11.2015. obzirom da isti sadrži jasna određenja oba bračna druga o tome da su im bračni odnosi teško i trajno poremećeni i im je faktična bračna zajednica prestala. Drugim riječima, mogla je podnijeti tužbu protiv tuženika radi razvoda braka i u tužbi navesti drugačije navode o datumu prestanka faktične bračne zajednice, no to nije učinila. Tužiteljica nije uvjerljivo objasnila zašto je ovom sudu podnijela navedeni sporazumni zahtjev za razvod braka od 23.10.2013 tek dana 18.11.2015 ako se i iza datuma 29.10.2013.g faktična bračna zajednica nastavila sve do 1.10.2014. Što se tiče tuženikova iskaza da je ekonomska zajednica prestala 2005.g., sud nije uvjerio u to obzirom na svoje navode iz odgovora na tužbu ali je obzirom na provedene dokaze uvjerio da je već tada među njima bilo problema u faktičnoj bračnoj zajednici oko financija, nesuglasja oko svrhe korištenja istih a i obzirom da je utvrđeno iz iskaza stranaka da su oboje bili zaposleni tijekom braka te da nikada nisu ugovarali da bi tuženikova plaća bila njegova posebna imovina, odnosno da bi tužiteljičina plaća bila njena posebna imovina.

21. Nastavno svemu naprijed navedenom i obrazloženom, sud utvrđuje da je faktična bračna zajednica stranaka prestala 29.10.2013.g. jer je tada već bilo došlo do teško i trajno poremećenih bračnih odnosa koji se nisu popravili od potpisivanja sporazumnog zahtjeva za razvod braka, iz analize iskaza stranaka proizlazi i da nisu bili u ekonomskoj zajednici nakon potpisivanja sporazumnog zahtjeva za razvod braka, niti je među njima postojala volja za nastavkom odnosno uspostavom skladne faktične bračne zajednice, nije više bilo ni emotivne povezanosti a to što je tužiteljica nakon što je otišla iz stana početkom 2014.g (upravo tako je tuženik iskazao da je tada odselila) a povremeno dolazila u stan u [adresa] radi uzimanja svojih stvari ne znači samo po sebi, kod naprijed navedenih utvrđenja, da je postojala faktična bračna zajednica nakon 29.10.2013.g. Samo faktična bračna zajednica (razdoblje od sklapanja braka do stvarnog prestanka zajedničkog života i ostvarivanja bračnih sadržaja) je temelj za prava i obveze iz braka, uključujući i stjecanje imovine po načelu bračne stečevine. Dakle, pravno je relevantno samo to razdoblje, a ne formalni status braka, pa čak ni kada je koji bračni drug odselio jer faktična bračna zajednica može prestati čak i u okolnostima življenja bračnih drugova u istom stanu, a zaključuje se da je tako bilo i u ovom slučaju jer kod njih u vrijeme potpisivanja sporazumnog zahtjeva za razvod braka očito više nije bilo volje za održanje faktične bračne zajednice i samog braka ni ekonomske ni emotivne zajednice te je sud zaključio da nakon potpisivanja sporazumnog razvoda braka od 29.10.2013.g više nisu ostvarivali sve bračne sadržaje, što uključuje zajedničko življenje, uzajamnu pomoć, te emocionalnu i ekonomsku povezanost a takav trajni izostanak tih elemenata znači ujedno i prestanak faktične bračne zajednice što je osnova za razvod braka do kojeg je u konačnici i došlo presudom u postupku koji je pokrenula ovdje tužiteljica kao predlagateljica podnošenjem sudu upravo sporazumnog zahtjeva za razvod braka od 29.10.2013.g.

22. Iz iskaza stranaka je utvrđeno kao nesporno da oni nikada nisu sklapali bračni ugovor. Utvrđeno je iz iskaza tužiteljice te i iz iskaza tuženika da oni tijekom trajanja bračne zajednice niti kasnije nisu zaključili nikakav ugovor kojim bi se regulirao način stjecanja i dioba zajedničke imovine.

23. Tužiteljica se prema iskazu, zaposlila 18. lipnja 1994. u Državnu upravu, Ured za gospodarstvo, pa krajem listopada 1997.g prešla u SD Županiju, Upravni odjel za proračun i financije na radno mjesto višeg savjetnika. Godine 1993. je radila deset mjeseci u I. gimnaziji u Splitu na tajničkim poslovima. U vrijeme sklapanja braka s tuženikom nije bila kreditno opterećena. Utvrđeno je da kasnije jest. U periodu od 1994. g pa do 1.10.2014. je bilo mijenjanja njenih zaposlenja, tako da je radila u jednom odsjeku za planiranje proračuna, pa bila prebačena u odsjek za izvršenje proračuna, gdje je i u vrijeme iskaza. Utvrđeno je da tvrdi da u bračnu zajednicu nije unijela neku svoju imovinu veće vrijednosti te tvrdila da nije ni tuženik,no kasnije u iskazu potvrdila da ona u vrijeme sklapanja braka s tuženikom nije imala u vlasništvu neki osobni automobil a da je tuženik imao svoj osobni automobil Mercedes reg. oznaka [registarska oznaka].

24. Pregledom priloženog Ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, utvrđeno je da je sklopljen između prodavatelja ČĐ i kupca GĐ [adresa] i to u odnosu na poslovni prostor u Splitu, anagrafske oznake [adresa], koji se nalazi na II. katu u zgradi označenoj kao čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] u površini od 20m2 i predstavlja 20/7682 dijela predmetne zgrade s kojom je trajno povezan, razvidno je da je ugovorena prodajna cijena 18.000,00 EUR, plativo u kunama, a ugovor je sklopljen 5.2.2008. Razvidno je da prodavatelj Ugovorom potvrđuje da je kupac u cijelosti isplatio taj iznos do potpisa ovog Ugovora.

25. Što se tiče utuženog poslovnog prostora tužiteljica je iskazom tvrdila a na okolnost od kojih novčanih sredstava je kupljen, da je kupljen od zajedničke bračne stečevine, tako da je ona tuženiku dala jedan novčani iznos za kupnju tog poslovnog prostora i to od svog kredita koji je podignula u iznosu od „nekih 20.000,00 ili 25.000,00 eura“ kako je iskazala, te je utvrđeno da tvrdi da je od tog kredita tuženiku dala točno 65.000,00 kn za kupnju predmetnog poslovnog prostora i to na ruke baš onda kada je tuženik išao sklopiti pisani kupoprodajni ugovor za kupnju tog poslovnog prostora. Iskazala je da je predmetni poslovni prostor za kupnju pronašao tuženik, te tvrdi da su ona i tuženik pregovarali sa gđom ČĐ o kupoprodajnog cijeni tog poslovnog prostora. Međutim sud ističe da je tuženik pravilno potom ukazao da se nije radilo o gđi ČĐ nego o prodavatelju ČĐ koji se i navodi u ugovoru. Na upit je potvrdila iskazom da tada kada je, kako tvrdi, davala tuženiku na ruke tih 65.000,00 kn oni dvoje jedno drugome nisu ispustili pisanu potvrdu da mu ona daje taj novac i u koju svrhu. Tužiteljica to obrazlaže time da je to zato što je smatrala da je taj poslovni prostor koji će biti kupljen biti njihova bračna stečevina a prostor je kupljen zato da bi tuženik u njemu obavljao odvjetničku djelatnost. Iskazala da je prije toga tuženik dok je radio u državnoj upravi 2006. i 2007. skoro cijelo vrijeme skoro bio na bolovanju i 31.siječnja 2008. dao otkaz poslodavcu jer više nije htio raditi kod tog poslodavca bez obzira što ona s tim nije bila suglasna ( i ovaj detalj u iskazu tužiteljice ukazuje da su im bračni odnosi već tada bili poremećeni) i htio otvoriti odvjetničku kancelariju u tom poslovnom prostoru te je početkom 2009. i otvorio odvjetnički ured u istom. Utvrđeno je da tvrdi da je tuženiku dala 65.000,00 kn (sud ističe da je to sada 8.626,98 Eur) za kupnju predmetnog poslovnog prostora a ostatak do iznosa od 18.000,00 eura, za koliko je kupljen taj poslovni prostor, iskazala da je tuženik dao za kupnju tog poslovnog prostora jer je imao u tu svrhu određena novčana sredstava i to od prodaje automobila. Na okolnost od kojih to automobila, iskazala da ih ne može sve navesti jer da je tuženik uveo iz inozemstva tijekom njihove faktične bračne zajednice preko 100 automobila jer tvrdi da se bavio kupovinom i preprodajom automobila, a novac od prodaje tih automobila i to jedan veliki dio da investirao za kuću u [adresa], koja gradnja kuće je započela početkom 2000. godine kako je iskazala.

26. Tužiteljica je potvrdu Porezne uprave od 10.5.2019. o plaćenim iznosima "posebnog poreza na promet vozila", koja glasi na ime tužiteljičine majke IĐ, dostavila na okolnost, a to je i razvidno iz te potvrde, da je tužiteljičina majka taj porez plaćala 7 puta pa tužiteljica time ukazuje da to govori da je na ime njene majke uvezeno 7 automobila, te tvrdi da su to upravo automobili koji su kupljeni od kredita podignutih za vrijeme trajanja bračne zajednice, koje je tuženik dalje preprodavao u Hrvatskoj i da se onda iz tako dobivenih financijskih sredstava, financirala gradnja utužene kuću u [adresa]. Dostavila je i uvjerenje MUP-a PUSD, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove br. 511-12-19-7825/19 MP, od 8.8.2019. na okolnost da je ista za vrijeme trajanja bračne zajednice s tuženikom bila evidentirana kao vlasnik ukupno 15 vozila. Sudu je i razvidno iz tog uvjerenja da se u istom navodi 16 vozila, od kojih prvih 15 tužiteljica više nije evidentirana kao vlasnica, već je u vrijeme izdavanja tog uvjerenja evidentirana kao vlasnik osobnog automobila marke i tipa Ford KA 1.3. I, reg. oznake [registarska oznaka] od 3.1.2013. Iz tog uvjerenja je razvidno da je bila evidentirana kao vlasnik prvog vozila, koje se navodi u uvjerenju dana 20.4.2004. Utvrđeno je dakle iz iskaza tužiteljice da osporava tvrdnju tuženika da je on za kupnju predmetnog poslovnog prostora posudio novac od neke osobe pa iskazala da je ona za vrijeme faktične bračne zajednice podizala kredite u Zagrebačkoj banci, Erste banci, tadašnjoj Splitskoj banci, Raiffeisen banci, da je u 19 godina braka podignula 8-10 kredita zato što je i ona kupovala automobile na inicijativu tuženika, te iskazala da su prodavali i te automobile kupljene na njeno ime i da je novac tako ostvaren investiran u obiteljske potrebe, za potrebe njihove bračne zajednice i za podmirenje troškova života.

27. Što se tiče kuće u [adresa], utvrđeno je iz iskaza tužiteljice da tvrdi da tuženikova majka nije financirala gradnju te kuće u [adresa], a tužiteljica to obrazlaže time jer da je tuženikova majka imala mirovinu oko 360,00-380,00 eura, s tim da je tuženik tijekom cijelog trajanja bračne zajednice stranaka govorio da će tužiteljici i tuženiku pomoći njegova majka a za koju je pak tužiteljica ustvrdila da je imala jako mala primanja koja tuženikovoj majci nisu bila dostatna niti za njezin život.

28. Na okolnost jeli tuženik ikada od tužiteljice izvan ovog sudskog postupka bio tražio da mu tužiteljica da polovicu iznosa, kako je on ustvrdio, posuđenog novca za kupnju predmetnog poslovnog prostora, tužiteljica je iskazala da je tuženik tako nešto naveo tek u pismenima u ovom postupku. Ona osporava da je tuženik od nekog posudio novac za kupnju poslovnog prostora. U odnosu na tvrdnje tuženika da je ona u vrijeme kupnje istog bila prezadužena i da nije imala novac za osnovne životne potrebe, tužiteljica je iskazom potvrdila da je imala kredite na svojoj plaći, navela da su od tih kredita oni živjeli i ulagali, ali da su joj pomagali njena majka i sestra, kod kojih da su svaki vikend proveli na ručku kroz 19 godina.

29. Na okolnost koliki je iznos novca potrošen za kompletnu izgradnju kuće u [adresa] iz iskaza tužiteljice proizlazi da tvrdi da je to iznos od preko 200.000,00 eura jer se radi o kući na dvije etaže. Na okolnost tko je sve radio na gradnji te kuće, iskazala da su radili većinom ljudi „na crno“, da ih je angažirao tuženik jer da ona to zna iz tadašnjih razgovora sa tuženikom, pa je tako navela da je NĐ radio fasadu kuće, arhitekt ŠĐ i njegov sin kojem ona ne zna ime, te da su bili radili i vodoinstalateri kojima ona ne zna imena. Taj sada pok. ŠĐ da je radio „na crno“ radove na postavljanju kamena – mozaika. Na okolnost tko je plaćao osobe koje su radile na gradnji kuće u [adresa] , tužiteljica tvrdi iskazom da ih je plaćao tuženik od zajedničkih novčanih sredstava stranaka. Iskazala da koliko ona zna ta kuća u [adresa] nije legalizirana, već u postupku legalizacije te zna da je tuženik podnio zahtjev za legalizaciju te kuće. Tvrdi i da je ona živjela u toj kući u vrijeme kada je tamo imala prijavljeno boravište, a izvan tog razdoblja dolazila u tu kuću vikendom sa sinom i sa tuženikom. To bi prema podacima o razdoblju njenog prijavljenog boravišta na adresi kuće u [adresa] bilo u razdoblju od 22.07.2009 do 17.6.2010.g. Tuženik pak tvrdi da je tamo tada bila prijavila boravište samo da bi od poslodavca dobila naknadu prijevoza. Tužiteljica je potvrdila iskazom da je točno da je ona bila prijavila boravište u [adresa], zaseoku [adresa], tvrdi da je to bilo zato što su tada bili određeni radovi na kući u [adresa], te ona putovala iz [adresa] u [adresa]. Misli da je tamo imala prijavljeno boravište nekih 6-8 mjeseci te iskazala da joj je tada poslodavac bila Županija Splitsko dalmatinska koja joj je plaćala putni trošak. Sud ističe da sama činjenica da je tužiteljica navedeno vrijeme imala prijavljeno boravište na adresi u [adresa] sama po sebi ništa ne znači i nema veze sa time tko je investitor gradnje predmetne kuće u [adresa]. Iskazala da je u toj kući živjela tuženikova majka, ali ne cijelo vrijeme od kad je sagrađena, nego povremeno, jer je bila stara i nepokretna te trebala nečiju skrb, pa je jedno vrijeme živjela kod svoje nevjeste u [adresa] u drugoj kući u zaseoku [adresa] ili sa sinom - tuženikom u stanu na adresi [adresa] u [adresa]. Tužiteljica iskazom tvrdi da se predmetna kuća u [adresa] gradila više od 10 godina, odnosno do 2013. ili 2014. godine. Protivno tom dijelu iskaza tužiteljice, tuženik tvrdi da se kuća gradila do 2005.g. Sud ističe da tužiteljica nije dokazala protivno.

30. Tužiteljica je dakle iskazala da je tuženik u vrijeme kada je kupljen poslovni prostor dvije godine bio na bolovanju, da je 2009.g otvorio odvjetnički ured, da 2009.g, 2010.g i 2011.g nije imao ništa posla sa svojim odvjetničkim uredom i da je bio na listi dužnika porezne uprave sve do 2012. ili 2013.g i da tuženik u tom periodu od skoro 2005.g do 2013. niti je sudjelovao u plaćanju režija, hrane, odgoja sina, sinovih školskih aktivnosti, da bi njoj nakon tih osam godina tuženik uplatio jedan iznos na ime njene Diners kartice u iznosu od oko 30.000,00 kn. I ovaj navod tužiteljice sudu potvrđuje da su bili poremećenih odnosa u faktičnoj bračnoj zajednici.

31. Tužiteljica je iskazala da je nakon 2000.godine, čim je počela gradnja kuće u [adresa], tuženik sve manje i manje davao za podmirenje režija za njihovo zajedničko domaćinstvo, za hranu, za podmirenje školskih aktivnosti, za sinove školske knjige, te tvrdi da je on financijska sredstva ulagao, investirao u gradnju kuće u [adresa]. Od kredita koje je podizala iskazala da su kupljeni automobili za daljnju prodaju,negdje 12-16 automobila, a i na njenoj pok. majci da je bilo 5-6 automobila. Tvrdila da su u periodu od kada je tuženik otvorio odvjetnički ured, pa do prestanka bračne zajednice, njena primanja bila viša nego tuženikova, pa i prije nego je otvorio odvjetnički ured, te tvrdi da je njena plaća bila veća od njegove 40%. Tvrdi i da je za vrijeme trajanja bračne zajednice ona 75% brinula o domaćinstvu, a preostali dio tuženik. Tvrdi da su od novčanih sredstava ostvarenih njenim podizanjem kredita bili financirani radnici i građevinski materijal za predmetnu kuću u [adresa]. No sud ističe da materijalnih dokaza toj tvrdnji nije dostavila.Na okolnost do koje je razine bila izgrađena kuća u [adresa] u vrijeme prestanka faktične bračne zajednice, ista tvrdi iskazom da je kuća bila kompletno useljiva za život, bila uređena kuhinja, dnevni boravak, instalacije provedene kao i centralno grijanje, na gornjem katu bio uređen wc i 2 sobe, sva izvana uređena, mramorna ograda, fasada, boks za psa napravljen. Glede okućnice odnosno okoliša,dio bio uređen kao veliki vrt, okućnica sa travicom i šljunkom.

32. Na okolnost jeli tužiteljici poznato jeli tuženikova majka ulagala bilo kakav svoj novac u izgradnju i opremanje predmetne kuće u [adresa], iz iskaza tužiteljice proizlazi da kako joj je tuženik govorio tijekom cijele faktične bračne zajednice da njegova majka ima mirovinu od 380 eura, da onda tužiteljica zaključuje da proizlazi da je to bilo nemoguće da tuženikova majka ulaže bilo kakav svoj novac u izgradnju i opremanje predmetne kuće u [adresa]. Kad je tuženikova majka bila u [adresa] i kad su u predmetnoj kući u [adresa] bili neki majstori, iskazala je da je tada tuženikova majka kontrolirala te meštre da ne bi što ukrali. Proizlazi da joj je poznato da je tuženikova majka od tuženikova oca , a svog supruga pok. LĐ nešto naslijedila, tužiteljica drži da je to vrlo malo, ne zna jeli tuženikova majka nešto davala tuženiku, jer tužiteljica drži da to nisu bila nikakva veća financijska sredstva da bi se mogla ulagati za gradnju kuće. Tvrdi da joj je tuženik rekao da je od oca naslijedio samo stan.

33. Tužiteljica je iskazala da je predmetna kuća u [adresa] napravljena na zemlji tuženikovih predaka, odnosno da je njegova majka mijenjala jedan komad zemlje za taj komad zemlje na kojem je sagrađena predmetna kuća u [adresa], da bi sve bilo veliko i na jednom mjestu. Tako da joj je pričala tuženikova majka. Sud navodi da onda proizlazi da je tužiteljica već tada znala da zemljište na kojem se gradila predmetna kuća nije bilo u vlasništvu tuženika, te da bi se nastavno tome obzirom na tvrdnje tužiteljice moglo govoriti o građenju na tuđem zemljištu da je u ovom postupku dokazala da se kuća gradila iz novčanih sredstava iz bračne stečevine tužiteljice i tuženika. Tvrdi da je od sklapanja braka pa do početka gradnje kuće (navela je započeta 2000. g), bila dosta puta kod tuženikove majke i sestre i tuženikova pok. brata i bivše jetrve, koji su svi živjeli u zaseoku [adresa] u drugoj kući, u vezi čega sud navodi da samo po sebi nema nikakvog odlučnog značaja za presuđenje jer nisu neobične obiteljske posjete. Kako je tužiteljica tvrdila da je predmetna kuća u [adresa] do prestanka bračne zajednice stranaka bila uređena u svrhu stanovanja, upitana je na okolnost što nije bilo napravljeno na predmetnoj kući do prestanka bračne zajednice s tuženikom, pa je iskazala da na katu nije bilo napravljeno jedno kupatilo, da je dolje u prizemlju bio pukao jedan kamin, onaj preko kojeg ide centralo grijanje pa ga je trebalo popravljati, dalje, da je bila pukla fasada pa je tuženik rekao da NĐ nije dobro napravio fasadu.Sud navodi da se ni iz ovih navoda samih po sebi ne može proizaći zaključak da je tuženik s tužiteljicom bio investitor gradnje kuće u [adresa].

34. Na okolnost jeli tuženikova majka prije početka gradnje predmetne kuće u [adresa] imala u vlasništvu osobni automobil, tužiteljica je iskazala da je automobil Mercedes reg.ozn.[registarska oznaka] formalno glasio na tuženikovu majku, da ga je tuženik kupio formalno na ime svoje majke jer je ona imala povlasticu, pa ga time jeftinije dobio te ga i vozio određeno vrijeme te zna da je prodan, tužiteljica ne zna kada točno no misli da je prodan za vrijeme gradnje predmetne kuće u [adresa], za možda 10.000 – 12.000 eura te iskazala da je te novce tuženik investirao u gradnju predmetne kuće u [adresa], a jednim dijelom od tog novca kupio drugo auto.

35. Tužiteljica je za tuženikovu majku, iskazala da je tijekom bračne zajednice stranaka u nekoliko navrata bila nepokretna zbog lomova ruke, kuka, no nije bila trajno nepokretna te da je u vrijeme početka gradnje kuće u [adresa] imala oko 67 godina, da je u razdoblju od sklapanja braka stranaka pa do prestanka bračne zajednice stranaka, tuženikova majka živjela kod svoga pok. sina LĐ u njegovoj kući u zaseoku [adresa], a ponekad povremeno na po dva tri mjeseca dolazila živjeti u stan na adresi [adresa], u [adresa], u kojem su tužiteljica i tuženik u to vrijeme živjeli. Kad je izgrađena predmetna kuća u [adresa] tužiteljica je iskazala da znala tuženikova majka koji puta znala doći u tu kuću prespavati, ali da je to bilo teško jer je bila sama i bolesna i starija. Jedno vrijeme da je živjela kod svoje kćerke u Njemačkoj.

36. Utvrđeno je da tužiteljica tvrdi iskazom da je tuženik cijelo vrijeme od sklapanja braka pa do prestanka bračne zajednice kupovao i preprodavao automobile , da je radi kupnje auta odlazio u inozemstvo, da se ona počela kreditno zaduživati početkom gradnje kuće u [adresa].godine, da je prvi kredit podigla u iznosu od 10.000 do 15.000 eura, s tim iznosom kredita da bi se potom kupili određeni automobili i na tužiteljičino i na tuženikovo ime i na ime tužiteljičine majke i na ime tuženikove majke. Opisala da bi onda tužiteljica zatvorila taj kredit i podignula novi kredit zato jer im je uvijek nedostajalo sredstava. Drugi kredit podigla u iznosu od 20.000,00 ili 25.000,00 eura (iskazom nije znala točan iznos) a svi njeni krediti da su bili više-manje nenamjenski. Iskazala da je kredite podizala za podmirenje troškova života, kupnju automobila, njihovu daljnju preprodaju i investiranje tog novca ostvarenog od preprodaje automobila u kupnju predmetnog poslovnog prostora i gradnju i opremanje predmetne kuće u [adresa]. Kako je tužiteljica ustvrdila iskazom da je strankama uvijek nedostajalo novčanih sredstava, na okolnost kako objašnjava tvrdnju da u isto vrijeme stranke grade kuću za koju je navela da je u izgradnju utrošeno od 200.000,00 do 250.000,00 eura, iskazala je da je ona tijekom bračne zajednice kroz skoro 19 godina zaradila 250.000,00 eura od samih plaća, a taj dio koji je imala u kreditima da se ulagao u gradnju kuće u [adresa] i podmirivali se troškovi života. Nekad da bi se auto prodalo u roku od dva mjeseca, nekad u roku od godine dana, nekad dvije godine, a trebali su živjeti u tom razdoblju. Potvrdila je da je tuženikov otac radio u Njemačkoj možda 20 godina. Tvrdi da je radio neprijavljeno u Njemačkoj, pa da radi toga nije imao ništa od mirovine. Za tuženikovu majku je tužiteljica iskazala da je radila u Austriji nekoliko godina, neprijavljeno, tako da nije imala svoju mirovinu već naslijedila mirovinu iza smrti tuženikova oca a da je inače otišla raditi u Austriju jer je bila primorana, jer nisu imali od čega živjeti.

37. Na okolnost tko je izvodio grube građevinske radove na izgradnji predmetne kuće u [adresa], tužiteljica zna za NĐ da je radio na fasadi, da je dizao , gradio tu kuću, te su dolazili i drugi meštri kojima tužiteljica ne zna ime, a zna da su oni bili za struju, za kamen, za centralno itd., većinom svi „na crno“ tj. ne zna da bi itko dolazio na gradnju predmetne kuće u [adresa] a da nije bio na „crno“. Ne zna koji radnik je izvodio radove na izgradnji krova kuće u [adresa]. Od radnika koji su radili na izgradnji te kuće osim NĐ zna i sada pok. sina od ŠĐ.

38. Tužiteljici je potvrdila iskazom da je tuženik radio u Njemačkoj prije sklapanja njihova braka , da je radio tamo još kao student, možda 2-3 godine te tvrdi da je tuženik tim radom ostvario ušteđevinu od 20.000 tadašnjih DEM koje je imao na knjižici u vrijeme kad su sklopili brak i tvrdi da je on od tih novaca počeo sa preprodajom auta i oni uređivali stan u [adresa] u [adresa], koji se uređivao četiri do pet godina. Potvrdila je da je tuženik prije sklapanja braka imao automobil u svom vlasništvu i to bijeli Mercedes star tada 10 godina. Na upit tuženika jeli ona krivotvorila njegov potpis kod dizanja kredita kod jedne banke, tužiteljica tvrdi da nije krivotvorila, nego da je tuženik bio samo formalni potpisnik kredita koji je ona podignula kod Erste banke, ona ne zna koje godine,zna da ga je podignula u iznosu od oko 19.000,00 eura i tvrdi da se on potpisao na tom ugovoru o kreditu samo što da je tada bio u malo alkoholiziranom stanju pa da zato on misli da je netko tada krivotvorio njegov potpis. Kako je tvrdila iskazom da je davala tuženiku novac na ruke za izgradnju predmetne kuće u [adresa], tvrdi i da nije bilo potrebe da joj tuženik ili ona njemu da neku potvrdu, priznanicu o davanju tog novca, s obrazloženjem da to za to nije bilo potrebe jer je ta kuća njihova bračna stečevina. Na okolnost jeli njoj tuženik potpisao neku priznanicu da mu je ona dala novac za bilo što za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice, tužiteljica tvrdi iskazom da nije, da nikada to nisu potpisivali, s ponovnim obrazloženjem da je to sve njihova bračna stečevina.

39. Na okolnost kada je završena predmetna kuća u [adresa], tužiteljica je iskazala da ne može točno definirati što znači da je završena, no tvrdi da je bila useljiva za život već u vrijeme kada je ona tamo prijavila boravište tamo. Potvrdila je iskazom da zna da je tuženik naslijedio neki novac od svoje tete VĐ no navela da je to bilo nešto sitno, možda 1.000,00 ili 2.000,00 eura. Potvrdila je iskazom da zna da je tuženik naslijedio od svoga oca neki novac, drži da nije nešto puno novca naslijedio.

40. Utvrđeno je iz iskaza tuženika da on tvrdi da tužiteljica u njihovu bračnu zajednicu nije unijela neku svoju imovinu veće vrijednosti, a da je on unio svoju ušteđevinu ušteđenu od svog rada u Njemačkoj u kojoj je radio svako ljeto za vrijeme studiranja, neprijavljeno, a nakon smrti svoga oca koji je umro **.**.1983., tvrdi da je stalno od smrti svog oca odlazio u Njemačku preko ljeta raditi na studentskim poslovima te se od toga i školovao. Utvrđeno je da tuženik iskazom tvrdi da je u bračnu zajednicu s tužiteljicom osim svoje novčane ušteđevine u sada protuvrijednosti 30.000,00 eura, unio i osobni automobil marke Mercedes. Potvrdio je točnim da je tužiteljica bila zaposlena tijekom braka,kao i on, time da je jedno vrijeme bio bolestan te bio na bolovanju u vrijeme koje je tužiteljica navela u iskazu. Utvrđeno je iz iskaza tuženika da tvrdi da je tužiteljica svoju plaću držala za sebe i trošila za svoje potrebe, a da je od tuženika tražila da on plaća u stanu gdje su živjeli režije i prehranu, te tvrdi da je to i činio. Iskazom tvrdi da za vrijeme trajanja bračne faktične zajednice nije stvorena nikakva bračna stečevina, utvrđeno je da tvrdi da su u faktičnoj bračnoj zajednici samo stvoreni dugovi i potraživanja, da tvrdi da je dugove stvorila tužiteljica, da su nastala potraživanja prema tužiteljici od strane fizičkih osoba i od banaka, jer tuženik tvrdi da je to zato što je tužiteljica trošila novac za svoje osobe potrebe, kupovanje odjeće, obuće,novih automobila VW polo, dvije Opel Astre, a kako da zadnju Opel Astru više nije mogla isplaćivati, tvrdi da je tražila novac od tuženika da joj ga da, da joj taj automobil ne uzme banka. Tvrdi da je to od tuženika tražila 2005. ili 2006. g te tvrdi da joj je iz sažaljenja tada dao novac i to jednom 6.000,00 eura, a postupno da joj je davao novac za hranu i režije jer tvrdi da stilom života ista nije imala novac ni za osnovne životne potrebe pa da je on čak išao za vrijeme svoje bolesti i bolovanja raditi sa svojim bratom kao fizički radnik i to da je bilo u periodu kada se tužiteljica zadužila, počela zaduživati od 2005. pa nadalje.

41. Tuženik, glede predmetnog poslovnog prostora u robnoj kući [adresa] u [adresa], koji je kupljen 2008.g za 18.000,00 eur, na okolnost od kojih novčanih sredstava je kupljen, tvrdi da je kupljen od novca koji je on posudio od AĐ te tvrdi da ga tužiteljica poznaje. Utvrđeno je da tvrdi da je od AĐ posudio 25.000,00 eura za kupnju predmetnog poslovnog prostora a da je tome tako priložio je pisanu izjavu AĐ datiranu sa 17.1.2017., ovjerenu u potpisu istog kod javnog bilježnika 8.2.2017. Uvidom u istu sudu je razvidno da njom AĐ izjavljuje da je tuženiku u siječnju 2008. posudio 25.000,00 EUR za kupnju poslovnog prostora na adresi [adresa], koji se nalazi na II. katu poslovne zgrade, a tuženik mu se obvezao vratiti posuđeni novac. U toj izjavi stoji da AĐ do dana potpisivanja i ovjere kod javnog bilježnika, tuženik mu nije vratio posuđeni novac i da ga je u obvezi vratiti. Naveo da izjavu daje pod punom moralnom, materijalnom i pravnom odgovornošću.

42. Na okolnost jeli tuženik s AĐ vezano za tu posudbu novca sklopio pisani ugovor o posudbi, odnosno zajmu, utvrđeno je iz iskaza tuženika da tuženik s AĐ nije sklapao takav ugovor. Tvrdi da je to zato što mu je AĐ bio prijatelj te zato što navedeni AĐ nije niti tražio da njih dvoje sklope pisani ugovor. Utvrđeno je iz iskaza tuženika da je tuženik, tek kad je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu, zatražio od AĐ da potpiše pisanu izjavu koja je priložena u sudski spis u kojoj je navedeno da je tuženik od njega posudio 25.000,00 eur. Na okolnost jeli tuženik AĐ vratio bilo koji iznos od te svote novca, utvrđeno je iz iskaza tuženika da nije, a upitan zašto nije, utvrđeno je iz iskaza tuženika da tvrdi da je to zato što nije mogao vratiti jer se zadužio u bračnoj zajednici sa tužiteljicom. Tek je u kasnijoj fazi postupka podneskom od17.12.2025.g naveo da mu je tijekom 2022.g vratio posuđeni novac. Dokaz na tu okolnost nije dostavio.

43. Utvrđeno je iz iskaza tuženika da tvrdi da je bio tražio od tužiteljice izvan ovog sudskog postupka da ona da polovicu iznosa posuđenog novca za kupnju predmetnog poslovnog prostora, dakle tražio da ona da polovicu iznosa od 25.000,00 eura i tvrdi da je to od nje tražio još 2014.g. zato što je ona od njega bila tražila da se i ona uknjiži kao suvlasnik predmetnog poslovnog prostora. Tuženik tvrdi da je tu polovicu navedenog iznosa usmeno od nje zatražio, a tvrdi da mu je ona odgovorila pitanjem jeli on lud. Dakle tuženik tvrdi da je od AĐ posudio 25.000,00 eura za kupnju predmetnog poslovnog prostora, time da je prostor kupio za 18.000,00 eura,a ostatak do 25.000,00 eura tvrdi da je potrošio za uređenje tog poslovnog prostora.

44. Prema iskazu tuženika, on se u studenom 2009.g upisao u odvjetničku komoru kao odvjetnik a sa radom kao odvjetnik započeo u isto to vrijeme, te imao ured na adresi predmetnog poslovnog prostora [adresa] u [adresa], u robnoj kući [adresa] Ukazuje da je ugovor o kupnji predmetnog poslovnog prostora sklopljen s gospodinom ČĐ, a ne sa gospođom JĐ kao što je tužiteljica iskazala. Tvrdi da tužiteljica niti je pregovarala o kupnji predmetnog poslovnog prostora, niti ga je kupila niti ga je platila, već da je to sve tuženik učinio sa posuđenim novcem od AĐ. Utvrđeno je iz iskaza tuženika da tvrdi da mu nikada tužiteljica nije dala 65.000,00 kn, niti za kupnju predmetnog poslovnog prostora niti za bilo što drugo, osim što je iskazao da mu je jednom prilikom dala za gorivo, te za kupnju nekih sitnih potreba, no vrlo male novčane iznose. Tuženik tvrdi da je tražila od njega da potpiše da mu je dala taj sitni novac i da je sama vlastoručno sačinila zabilješku o tom sitnom novcu, pa tuženik tvrdi da mu nije jasno kako može iskazati da mu je dala 65.000,00 kn na ruke, bez pisane priznanice. Potvrdio je da on tu tužiteljičinu pisanu zabilješku o tome da mu je dala taj spomenuti sitan iznos novca nije potpisao. Protivno iskazu tužiteljice, tuženik iskazom tvrdi da se on nije bavio preprodajom automobila, već da je radio u Njemačkoj, volio i voli automobile, te naveo u vezi toga da je to njegova osobna stvar. Neistinitim drži iskaz tužiteljice da je on tijekom njihove faktične bračne zajednice uvezao preko 100 automobila. Sud ističe da tužiteljica nije dokazala tako veliki broj uvezenih automobila. Utvrđeno je da tuženik tvrdi da za vrijeme trajanja faktične bračne zajednice nije podizao kredite, nego ih je podizala tužiteljica. Ustvrdio je da jednom krivotvorila tuženikov potpis za podizanje kredita kod Erste banke, da je on za to krivotvorenje saznao nakon 2005. g no iz njegova iskaza je utvrđeno da nije ništa po tom pitanju poduzeo jer da nije htio pokretati kazneni postupak protiv nje jer ona majka njegova djeteta. Sud ističe da nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika da se u ovom parničnom postupku grafološki vještači njegov potpis na pismenu za podizanje kredita u banci, jer navedeno nije od odlučnog značaja za presuđenje ovog spora. Tuženik je iskazao da je tužiteljica kupovala više automobila za vrijeme trajanja njihove faktične bračne zajednice, VWPolo, dvije Opel Astre te da te automobile nije kupovala u svrhu preprodaje već za svoje osobne potrebe. Tvrdi da nikada auto nije kupovala na njegovu inicijativu. Za auto koje je bi on kupio, iskazao da ga je on i prodao, te da je novac ostvaren od prodaje automobila koristio za svoje potrebe i davao u bračnu zajednicu jer tvrdi da tužiteljica nije imala sredstava za život. Tvrdi da je za on za vrijeme trajanja faktične bračne zajednice radio dva posla u periodu od kad je bio zaposlen u Uredu državne uprave ( tamo bio zaposlen od 1994. do 2006.), uz taj posao u tom periodu radio i na poslovima u komisiji za odobrenje obavljanja djelatnosti trgovačkih društava i obrtnika, a taj posao obavljao nakon prestanka jutarnjeg rada u Uredu državne uprave, tj iza 16,00 sati.

45. Utvrđeno je iz iskaza tuženika da tvrdi da je gradnja predmetne kuće u [adresa] započeta krajem 1999. god. a završena 2005.g., te tvrdi da je tu kuću izgradila tuženikova majka kao investitor i ista da je u vrijeme iskaza tuženika vlasnica predmetne kuće, a potvrdio je da je on tražio izvođače radova i nabavljao materijal za majčin novac, s obrazloženjem da ga je majka to bila zamolila da obavi. Utvrđeno je iz iskaza tuženika da je on zatražio rješenje o izvedenom stanju za predmetnu građevinu, te je isto i ishođeno,te to rješenje glasi na ime tuženikove majke. Ukazao je iskazom da je sam idejni projekt tuženikova majka zatražila od projektanta ŠĐ. Tuženik tvrdi da tužiteljica njegovoj majci nije dala nikakav novac za izgradnju predmetne kuće u [adresa], zaseoku [adresa]. Na okolnost odakle tuženikovoj majci novčana sredstva za gradnju kuće u [adresa], iz iskaza tuženika je proizlazi da tvrdi da ih je majka imala osnovom toga što je radila u Njemačkoj i u Austriji, što je veći dio novaca naslijedila iza smrti tuženikova pok. oca, što je prodala automobil Mercedes reg.ozn.[registarska oznaka] u vrijeme kada su se izvodili građevinski radovi na kući u [adresa] i sav novac od svega toga uložila u gradnju predmetne kuće. Potvrdio je da majka nikakvu nekretninu nije prodala. Tuženik ne zna točno koliko je novaca uloženo u izgradnju predmetne kuće u [adresa]. Tvrdi da je tuženikova majka uložila u izgradnju te kuće i očev novac. Utvrđeno je da tuženik tvrdi da tuženik nikakav svoj novac nije ulagao za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, u kuću u [adresa].

46. Tuženik je ukazao iskazom da je tuženikova majka iza smrti supruga a tuženikova oca naslijedila sve suprugove devizne štedne knjižice (one koje se navode u rješenju o nasljeđivanju iza smrti tuženikova oca), za koje su se tuženik i brat suglasili da pripadnu majci. Pregledom Rješenja o nasljeđivanju iza smrti tuženikovog oca LĐ pok. GĐ rođenog **.**.1931., a umro **.**.1983., posl. br. rješenja kojeg je donio Općinski sud u Imotskom je O-125/83 od 25.3.1983., razvidno je da su njegovu imovinu sačinjavale nekretnine upisane u ZU 258, 259, 260, 321 u K. O. [katastarska općina] i devizna štedna knjižica Kreditne banke Zagreb, filijala Mostar, te su proglašeni njegovim nasljednicima na temelju zakona i ustupa supruga BĐ, te sinovi LĐ i GĐ te kći FĐ, svih četvero za ¼ dijela. Osim što je iznos sa deviznih štednih knjižica u cijelosti pripao BĐ – supruzi.

47. Utvrđeno je da tuženik tvrdi iskazom i da je majka dio novca imala u kući, te imala ušteđevine od oca i svoje osobne koju je čuvala u kući tuženikova sada pok. brata LĐ u [adresa] i da je pored štednih knjižica imala ušteđevinu u kući za koju tuženik tvrdi da je znao on i tuženikov sad pok. brat LĐ, te iskazao da je to bila ušteđevina u vrijednosti u to vrijeme 80.000,00 tadašnjih DEM. Prema iskazu tuženika, tuženikov otac je bio građevinski poduzetnik u Njemačkoj, te to bio novac kojeg je veći dio koji je zaradio tuženikov otac u Njemačkoj gdje je radio preko 20 godina, a manji dio je bio novac – ušteđevina tuženikove majke. Tuženikov otac da je bio prijavljeno zaposlen kod treće osobe u Njemačkoj, a „na crno“ dakle neprijavljeno obavljao poslove nakon radnog vremena. Prema iskazu tuženika njegova majka je bila radila u Njemačkoj kao kućna pomoćnica na crno, tuženik se ne sjeća koliko dugo te radila i u Austriji također neprijavljeno, ne sjeća se koliko dugo

48. Utvrđeno je iz iskaza tuženika i svih njegovih očitovanja tijekom postupka da tvrdi da automobil kojeg tužiteljica navodi u tužbenom zahtjevu marke Volvo, nije stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice, te da je tuženik taj automobil kupio početkom 2014. godine u Njemačkoj, za iznos od 4.000,00 eura (što je i dokazao dostavom ugovora o kupnji), a ne kao što tužiteljica navodi da ga je platio 10.000,00 eura. Utvrđeno je da je tuženik tijekom postupka prodao utuženi automobil Volvo što je razvidno iz ugovora o prodaji istog iz kojeg je razvidno kad je kupljen i kad je prodan.

49. Tuženik je na ročištu od 02.02.2021. naveo da prilaže privatnu ispravu koju je sama tužiteljica sačinila 2005.g, u kojoj je navela što je tuženik njoj dužan. Uvidom u istu sudu je razvidno da se radi o rukom pisanim iznosima duga za pazar auta, gorivo benzin, cipele, oglas, džeparac, da se navodi da je to dug GĐ. Na toj bilješci nema ni datuma niti je navedeno tko je to pisao, no tužiteljica nije posebno osporila da je ona sačinila tu pisanu bilješku.

50. Na okolnost neistinitosti iskaza tužiteljice da tuženik nije naslijedio nikakav novac od svoje tete, a tuženik tvrdi protivno, tuženik je dostavio rješenje o nasljeđivanju iza smrti tuženikove tete EĐ a pregledom istog razvidno je da ga je donio Općinski sud u Imotskom O-122/1996 18.6.1996. iza smrti EĐ, ud. J, rođ. **.**.1929., umrle **.**.1996., te je razvidno da je tuženikov brat LĐ pok. LĐ naslijedio 6.000,00 DEM, ovdje tuženik 5.000,00 DEM, da je osobno vozilo Mercedes 200d, model 123, tamo navedenog broja šasije, proizveden 1977., reg. oznake [registarska oznaka] pripao na jednake dijelove ovdje tuženika i njegovog brata LĐ, pok. LĐ . Tuženik je iskazom bio ustrajan u tome da tužiteljicu prikaže kao osobu koja mu je uzimala novac koji je on ostavljano za hranu i tvrdi da je ona taj novac trošila za svoje osobne potrebe, hranu, odjeću, obuću, tvrdi da je uzimala tuženikove isprave,novac bez njegova znanja i suglasnosti te i krivotvorila tuženikov potpis na ugovoru o kreditu i da je tvrdila da je tuženik tad bio pijan, u alkoholiziranom stanju kad je potpisivao navedeni ugovor o kreditu. Pregledom tog Ugovora o kreditu od 7.6.2005., razvidno je da je sklopljen između Erste banke, tužiteljice kao korisnika kredita, tuženika kao sudužnika i TĐ kao jamca platca, da je ugovoreni iznos kredita 19.500,00 EUR, protuvrijednosti u kunama, a glede namjene kredita, zaključuje se da se radi o nenamjenskom kreditu, obzirom da je u istom naznačena namjena: krediti građana preko 3 godine, krediti za zatvaranje obveza (iz minusa u plus). Ugovoren je rok vraćanja od 144 mjeseca, te iznos anuiteta od 227,44 EUR. Tuženik je dakle za ovaj ugovor tvrdio da je tužiteljica krivotvorila njegov potpis na tom Ugovoru, te predlagao u ovom postupku da sud provede vještačenje njegovog potpisa na tom Ugovoru, što je ovaj sud odbio kao suvišno u ovom postupku jer je tuženik imao i vremena i drugog pravnog načina i u drugom postupku navedeno tražiti i utvrditi.

51. Na okolnost u čijem je vlasništvu bila zemlja na kojoj je izgrađena predmetna kuća u [adresa] tuženik je iskazao da je bila u vlasništvu tuženikovih predaka i to djeda po ocu i to pok. GĐ nadimka Š, te pretpostavlja da ju je taj njegov djed stekao od tuženikova pradjeda LĐ i tvrdi da su tuženikovi preci posjedovali predmetnu zemlju od 1900.g. Iskazao da tuženikovi preci nisu upisani u zemljišnim knjigama na tu zemlju kao njeni vlasnici nego je stekli dosjelošću. Prema iskazu tuženika, tuženika njegova majka za vrijeme trajanja faktične bračne zajednice stranaka nije bila opunomoćila za podizanje njene mirovine, već je tuženik svoju majku vodio u banku gdje bi ona podizala novac od mirovine, a tek nakon prestanka braka stranaka ga je majka opunomoćila da tuženik može podizati njen novac – mirovinu. Na okolnost koliko je kupio automobila za vrijeme trajanja faktične bračne zajednice sa tužiteljicom, te jeli bilo više od 10 automobila, tuženik iskazom nije određeno odgovorio navodeći da nije brojio. Tuženik je u vrijeme 2 ročišta svog iskaza tvrdio da predmetna kuća nije njegovo vlasništvo niti je on investitor kuće već njegova majka BĐ koja je s gradnjom kuće počela nakon što je krajem 1999. prodala automobil marke Mercedes, reg. oznake [registarska oznaka] E klase star tad 7 do 9 godina i koji je prodala za 26.000,00 DEM te od tog novca započeta izgradnja predmetne kuće. Utvrđen je da je kasnije glede podnesenog zahtjeva za izdavanje rješenja o izvedenom stanju radi legalizacije predmetne kuće, isto ishođeno na tuženikovu majku.

52. Svjedočenjem tuženikove majke BĐ na ročištu od 15.03.2021.g.utvrđeno je da upitana na okolnost tko je bio investitor gradnje utužene kuće u [adresa] ista tvrdila svjedočenjem da je ona „ glancijala“ kuću svog sina, s njenim „parama i parama „ njenog pok. muža koji je umro i ostavio joj sve. Svjedočila da se kuća gradila na njenom zemljištu. Ne sjeća se kad je započela gradnja te kuće jer nije „zapisivala“ kad je počela gradnja. To da je „ glancijala tu kuću iz početka“, pojasnila da to znači da je ona davala „pare“ za gradnju te kuće kao i za uređenje te kuće, te da joj nisu ni tužiteljica ni tuženik davali nikakve nove za gradnju i uređenje te kuće. Svjedočila da je ona novac za gradnju te kuće davala ljudima koji su tu kuću gradili, i to ljudima iz [adresa] SĐ i MĐ pa opisala da je SĐ na kući završio sve, te i MĐ na kući radio grube radove te dolazili i još neki ljudi i radili na toj kući, pomagali njenom sinu SĐ koji je isto bio angažiran oko gradnje te kuće kad je mogao tako da ako je štogod mogao napraviti, pomoći u poslu oko gradnje kuće, onda je to i napravio. Bila je izričita svjedočenjem da je ona dala svoje „ pare i pare“ njena muža za gradnju te kuće. Ne zna jeli legalizirana jer nije išla za tim. Svjedočila je i da je njen sin ovdje tuženik u njeno ime i za njen račun ugovarao poslove sa izvođačima radova na toj kući, te da je plaćao materijal i izvođače radova njenim novcem u njeno ime i za njen račun, te svjedočenjem tvrdila da je sve to ona financirala. Na upit je li njen sin ovdje tuženik što od svog vlastitog novca uložio u gradnju te kuće, potvrdila je svjedočenjem da jest nešto malo ali slabo. Svjedočila da je ona u Njemačkoj radila 3-4 godine, pa dobila sina koji je preminuo pa nakon toga u Njemačkoj radila još 2-3 godine na crno u Austriji i Njemačkoj. Prema njenom svjedočenju njen pok. suprug LĐ je također radio u Njemačkoj, nije zapamtila koliko dugo, niti je to zapisala, misli da je bio ostvario pravo na inozemnu mirovinu, ne zna koliko, čini joj se da je umro 1983. g i da nije imao hrvatsku mirovinu Na upit što je od supruga naslijedila, navela da je naslijedila sve što je on ostavio, a ostavio kuću na adresi u [adresa] (nije predmetna) i ona ostala živjeti u toj naslijeđenoj kući a kad ju je nekoliko godina prije svjedočenja zaboljelo iz kuće u [adresa] je došla u stan u [adresa] u [adresa] kod tuženika. Potvrdila je da je tuženika bila opunomoćila da podiže mirovinu, no ne sjeća se kada je to bilo pa tako nije znala kad su se stranke rastale te nije znala jeli ga opunomoćila za podizanje njene mirovine za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice. Navela i da je dok je mogla sama predizati mirovinu, sama je i dizala a od kada ne diže svoju mirovinu, onda svjedočila da ni ne zna koliko joj mirovina mjesečno iznosi, a u vrijeme kad ju je sama podizala navela svjedočenjem da je iznosila valjda 400,00-500,00 eura. Tvrdila svjedočenjem da tužiteljica nije uložila ništa svojih novčanih sredstava za gradnju i uređenje predmetne kuće i ustrajno tvrdila da je to njena-svjedokinjina kuća sagrađena svjedokinjinim novcima. Upitana na okolnost jeli svjedokinja imala ušteđevine na bankama ili kod kuće, navela je da je imala ušteđevine kod kuće prije početka gradnje predmetne kuće, sigurno da je imala do 80.000,00 Dem ušteđevine i da je s njima financirala gradnju predmetne kuće i uređenje a prije gradnje kuće imala ušteđevine na banci više od 30.000,00 eura i to u Splitskoj banci u Imotskom, te da je podignula taj novac sa Splitske banke u Imotskom i s tim novcima gradila predmetnu kuću, te je „ radila“ od početka do svršetka, gledala majstore i brinula se za hranu za majstore. Tvrdi da tužiteljica tamo nije dolazila tijekom gradnje te kuće nego bila u SPlitu. Upitana jeli navedenih 80.000,00 Dem naslijedila od svog muža,potvrdno je odgovorila navodeći da su to od njenog muža i od nje pare, te da od tog iznosa ne zna koliko je zaradio muž a koliko ona s obrazloženjem da oni nisu dijelili pare nego da je sve bilo zajedničko. Na okolnost sjeća li se koliko je novaca ukupno investirala u izgradnju predmetne kuće, utvrđeno je da svjedokinja tvrdi da je to bilo sigurno 60.000,00 eura. Svjedočila da je kuća izgrađena na zemljištu njena muža, kojem je to bila didovina, čak i pradidovina. Za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, na upit koliko je iznosila mirovina svjedokinje ista je navela da je iznosila 500,00 dem. Na okolnost jeli ostvarila 530,00 eura mjesečno za socijalnu skrb i njegu od Njemačke, navela je da jest za „njeno uzdržavanje“, ne sjeća se kad, nije zapisala. Razvidno je iz svjedočenja tuženikove majke da je njeno svjedočenje u bitnom suglasno njenoj pisanoj izjavi ovjerenoj u potpisu kod javnog bilježnika 3.5.2016.g priloženoj u spis. Prema podacima HZMO-a od 15.9.2022., tuženikova majka, sada pok. BĐ nikada nije ostvarila pravo na mirovinu u RH.

53. Saslušan je kao svjedok AĐ za kojeg tuženik tvrdi da mu je posudio novac za kupnju predmetnog poslovnog prostora u Splitu, te je utvrđeno da svjedočenjem tvrdi da mu je poznato da je taj poslovni prostor kupio tuženik, tvrdi da je on tuženiku posudio za kupnju tog poslovnog prostora 25.000,00 eur, svjedočio da misli da je to bilo 2008.g, da mu je posudio u Splitu, u jednom lokalu,da misli da je bio Bobis, nedaleko od zgrade u kojoj se nalazi taj poslovni prostor te da tada nitko nije bio s njima dvojicom, te da nisu tada sklopili u vezi te posudbe pisani ugovor nego da je svjedok tek kasnije, čini mu se 2017.g, sačinio pisanu izjavu ovjerenu u potpisu kod javnog bilježnika pa kako ju je predočio sudu na uvid sud je utvrdio istovjetnost kopije te pisane izjave sa onom koja već prileži u spisu. Na okolnost zašto svjedok i tuženik 2008. kad je tuženiku svjedok posudio tih 25.000,00 eura nisu tada sklopili pisani ugovor o toj posudbi ili tada sročili pisanu izjavu o tome, utvrđeno je da svjedok AĐ to obrazlaže time da nisu jer su vjerovali jedno drugome. Na okolnost zašto je onda svjedok u siječnju 2017. dao u spis priloženu pisanu izjavu, svjedočio je da ju je sročio da bi se malo osigurao, s obrazloženjem da je to zato jer mu je tuženik kad mu je svjedok posudio 2008.g taj iznos rekao da će mu malo ranije vratiti taj novac, a nije ga vratio ni do siječnja 2017.g, ni do svjedočenja ovog svjedoka, kako je to svjedok svjedočio pa je svjedočio i o tome da je tuženiku mjesec dana ranije od svjedočenja na ročištu rekao da će mu taj novac trebati početkom 2022. g jer treba grobnicu platiti, te rekao tuženiku tada da mu vrati taj novac, svjedočio da mu je tuženik na to rekao da će mu vratiti. Dalje svjedočio da je tuženiku dao vremena do početka iduće godine da mu vrati tih posuđenih 25.000,00 eura. Svjedočio da tuženiku nije zaračunao nikakve kamate a inače da je taj novac imao kod sebe kod kuće prije nego ga je posudio tuženiku, držao ga u kući jer da je mislio tim novcima „uzeti nešto garsonijere“, no da ga je onda zaboljelo i otišao u starački dom i više mu nije bilo potrebno niti je imao naum kupovati garsonijeru. Svjedočio da je te novce kod kuće držao nekoliko godina prije nego ih je posudio tuženiku jer da je bio došao iz Njemačke i donio sa sobom nešto novaca da bi kupio garsonijeru. Na okolnost jeli mu tuženik prije nego mu je kako svjedoči posudio 25.000,00 eura kazao koliko košta predmetni poslovni prostor za kupnju, svjedočio je da mu nije rekao niti je on tuženika pitao te da se samo sjeća da mu je tuženik rekao da bi ga kupio da u njemu radi odvjetnički posao ali da nema novaca za kupnju. Tuženika prije toga da je poznavao od 2000.g, te su prijatelji. Tvrdio svjedočenjem da nije spreman lagati ni za prijatelja ni koga drugoga. Na upit jeli siguran da je tuženik tim novcima kupio baš predmetni poslovni prostor, svjedočio je da misli da jest jer je baš za to tražio te novce . Na okolnost jeli on od tuženika ikako pozajmljivao neke svote novce, svjedok AĐ je naveo da jest, baš nešto ranije od svjedočenja 2021.g. s obrazloženjem da je trebao auto osigurati pa svjedočio da je tuženik odveo svjedokovo auto osigurati jer ovaj svjedok zbog R nije mogao izići iz staračkog doma,a prije nego što je tuženiku posudio 25.000,00 eura 2008.g, svjedočio je da je on od tuženika znao posuđivati nešto sitno novca,100, 200 eura, za nešto što je svjedoku u tom trenu trebalo obrazlažući to time da je svjedok imao tada svog novca, samo mu nije bilo na dohvat ruke, jer su bili na banci. Svjedočio je da mu je poznato da je tuženik kupovao neke aute, misli da ih je dovozio iz Njemačke, ne zna koliko niti zna koliko je auta tuženik kupio nakon navedene posudbe 25.000,00 eur, osim što zna da je tuženik imao auto. Svjedok AĐ je za tužiteljicu naveo da misli da ju je vidio dva puta, ne sjeća se jeli to bilo prije navedene posudbe novca tuženiku ili nakon, tj koje godine osim da se sjeća da su tada skraćivali neki namještaj u tuženikovom stanu u [adresa] u [adresa]. Na okolnost jeli svjedok AĐ i drugim osobama posuđuje novce, AĐ je naveo da je i to kako kome, tj. nekima da nekima ne, tj. da onima koji ga upitaju za posudbu sitnijih iznosa i o tim posudbama novca drugim ljudima ne sastavlja pisane isprave o tome jer se radi o sitnom novcu. Na okolnost jeli o posudbama tuženika prema ovom svjedoku sastavljena pisana izjava, svjedok AĐ je naveo da nije s obrazloženjem da su to sve bili sitni novci, npr. 500,00 ili 1.000,00 tadašnjih kn.

54. Svjedočenjem LĐ kojem je tuženik stric proizišlo je da zna da je tuženik kupio predmetni poslovni prostor u Splitu, ne zna kad, naveo da zna da je tuženik za tu kupnju posudio novce jer da su u više navrata o tome pričali i da mu je tuženik kazao da neće imati novca za financirati kupnju tog poslovnog prostora. Utvrđeno je da ovaj svjedok ne zna za koliki iznos novca je tuženik kupio taj poslovni prostor, a na okolnost što mu je tuženik u razgovorima kazao, ako jest, nakon izjave da neće imati novca za financirati kupnju tog poslovnog prostora, svjedok je naveo da mu je tuženik govorio da će zbog toga morati posuditi u nekoga novce za kupnju. Utvrđeno je da svjedoku nije poznato jeli tuženik posudio novac za to, misli da jest zato što je kupio taj poslovni prostor a nije prije toga imao novca za kupnju istog. Posvjedočio je na upit da svjedoka koji je na istom ročištu svjedočio prije njega, nije nikad upoznao, nego da mu je poznat iz viđenja jer ga je vidio sa tuženikom u par navrata, primjerice u vozilu u prometu i kod kuće na selu u [adresa], odnosno ove predmetne kuće. Svjedočio je dalje da mu nije poznato jeli tuženik vratio novac posuđen za kupnju poslovnog prostora.

55. Što se tiče utužene nekretnine u [adresa], tj. predmetne kuće u [adresa], na okolnost što je ovom svjedoku poznato o gradnji , financiranju i uređenju te kuće, posvjedočio je da mu je poznato dosta toga jer je dobar dio svog života proveo upravo živeći u tom selu [adresa], točnije zaseok [adresa], gdje je živio do 2006.g a od tada boravi u [adresa]. Otac LĐ mu je preminuo u srpnju 2014., a otac mu je do svoje smrti živio u [adresa]. Svjedočio je da mu je poznato da je gradnju, a vjerojatno i uređenje te kuće financirala njegova baka BĐ a na okolnost kako to zna, naveo da zna osnovom toga što su o tome dosta puta pričali jer je ona,baka živjela u njihovoj obiteljskoj kući u [adresa]. Tako svjedočio da zna da je gradnja te kuće počela u vrijeme kad je on bio 4. ili 5.razred osnovne škole, da zna da je baka BĐ financirala gradnju i uređenje te kuće od svoje imovine koju je imala, radeći u Njemačkoj odnosno Austriji i imovine koja je ostala iza svjedokova pok. djeda LĐ njena supruga za kojeg se svjedok prisjeća da je preminuo 1983.g. Ne zna koliko dugo je baka BĐ radila u Njemačkoj, ni koliko u Austriji, te ne zna jeli u Njemačkoj i Austriji radila prijavljeno ili neprijavljeno. Koliko je upoznat baka BĐ je imala njemačku mirovinu, ne zna od koje godine , ne zna koliko joj je iznosila njemačka mirovina jer je nije pitao, misli da nije primala ništa iz Austrije. Svjedočio je da mu je poznato da je baka BĐ imala ušteđevine, ne zna na kojoj banci a to da je imala ušteđevine na bankama posvjedočio je da mu je to poznato iz komunikacije unutar obiteljske kuće. Posvjedočio je da ne zna što je baka BĐ učinila s ušteđevinom na banci , no pretpostavlja da je s istom financirala gradnju predmetne kuće u [adresa]. Posvjedočio je da mu je poznato da je baka BĐ prije početka gradnje predmetne kuće u [adresa] imala kod kuće novčane ušteđevine,a na okolnost odakle mu je to poznato, posvjedočio je da je ista iz škrinje u kući u kojoj je držala svoje novce, znala njemu za rođendan, ili neku prigodu Božića i sl., uzimati novce iz te škrinje i davati za poklon. Ne zna koliki iznos ušteđevine je baka BĐ imala u kući prije početka gradnje predmetne kuće u [adresa], no zna da je bilo dosta novaca koji su ostali iza smrti svjedokova pok. djeda LĐ te je posvjedočio da zna da je baka BĐ s novčanom ušteđevinom iz kuće financirala gradnju predmetne kuće u [adresa]. Na okolnost odakle to zna, proizlazi da zna osnovom toga što je baka BĐ živjela s njima u obiteljskoj kući u [adresa], te su o tome u kući pričali. Posvjedočio je da mu nije poznato jeli tuženik, svjedokov stric ikakav novčani iznos uložio u gradnju i uređenje predmetne kuće u [adresa]. Zna da je gradnja predmetne kuće u [adresa], dovršena malo ranije od vremena kad se ovaj svjedok doselio u Split, tj. da je otprilike 2005. dovršena gradnja te kuće te je posvjedočio da se nakon gradnje kuće i uređenja iste pristupilo opremanju sa namještajem. Nije mu poznato tko je sve radio fizički na gradnji predmetne kuće osim što znam da su bili neki građevinski radnici te drži vjerojatnim da ih je angažirala baka jer je ona gradila kuću. Posvjedočio je da se sjeća da su baku iz zezancije zvali da je ona poslovođa, jer je tu provodila dobar dio dana, a u više navrata svjedokov otac govorio njoj da što ona tamo toliko vremena „visi“ odnosno provodi toliko puno vremena. Prema ovom svjedočenju LĐ, koliko on zna tužiteljica nije ulagala svoje novce u gradnju te kuće. Na okolnost zašto se baka BĐ odlučila na gradnju te kuće, utvrđeno je iz svjedočenja LĐ da kako je naveo „nema pojma“, drži vjerojatnim da je htjela imati svoju nekretninu i da svojim novcima stekne tu nekretninu. Posvjedočio je da baka nije živjela, da je govorila da će živjeti ali ipak nije. Na okolnost do kada je baka BĐ živjela u kući svjedokovog oca u [adresa] (njena sina sad pok. LĐ) posvjedočio je da je to bilo negdje do smrti svjedokova oca, a od tada živjela sa tuženikom u stanu u [adresa] u [adresa], pa se u jednom periodu ipak bila vratila u obiteljsku kuću u [adresa], zato što je već bila stara i nemoćna pa joj je svjedokova majka priskočila a nakon toga bi opet povremeno bila kod tuženika u stanu u [adresa] i tako naizmjenično. Tako je u vrijeme ročišta 15.3.2021 tuženikova majka kod tuženika u stanu u [adresa], bila već par godina. Inače, posvjedočio je da je tuženik tijekom svog života uvozio aute iz Njemačke, ne zna koliko ih je uvezao iz Njemačke ni kupio na svoje ime za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka. Na upit tužiteljice jeli zna jeli se tuženik bavio uvozom automobila iz Njemačke i preprodajom istih za vrijeme bračne zajednice stranaka, posvjedočio je da mu nije poznato o preprodaji već da je s vremena na vrijeme uvozio automobile za svoje vlastite potrebe, ne zna o kojem se broju radilo. Nije upoznat da bi tuženik uvozio auta na ime tužiteljice, za što upitan od iste. Na upit tužiteljice jeli mu poznato koliko je auta tuženik uvezao na ime tužiteljičine pok. majke IĐ, iz svjedočenja LĐ proizlazi da mu nije poznato da je uopće uvozio auta na nečije ime, niti što je radio sa novcima od prodanih uvoznih automobila

56. Svjedoku LĐ nije poznato jeli predmetni poslovni prostor kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice između tužiteljice i tuženika. Nije mu poznato je li baka BĐ pokušala uknjižiti vlasništvo kuće u [adresa] na svoje ime, no bilo mu je poznato da zemlja na kojoj je ta kuća sagrađena „nije čista“ tj. da je opće poznato da je na selima neriješeno zemljišno knjižno stanje. Svjedočio i da je u tom selu općepoznato da zemlja na kojoj je sagrađena predmetna kuća u zaseoku [adresa] pripada obitelji LĐ i da u njihovom selu svaka kuća ima neki nadimak po nekom članu obitelji, pa u njihovom slučaju ova zemlja na kojoj je sagrađena predmetna kuća pripada Pirićevima, a Z je bio nadimak svjedokova pradjeda po ocu. Nije mu poznato jeli baka BĐ pokrenula postupak radi brisanja vlasništva, odnosno suvlasništva trećih osoba sa navedene zemlje i uknjižbe iste na svoje ime niti koliko je novca investirano u gradnju i uređenje predmetne kuće u zaseoku [adresa] osim što zna da je dosta novca uloženo jer je baka dobar dio života radila u Njemačkoj i Austriji i bilo dosta novca ostalo iza smrti pok. djeda LĐ, ne zna točno koliko ali je posvjedočio da zna preko razgovora u obiteljskoj kući da se spominjala cifra između svjedokova oca dakle sada pok. LĐ, te tuženika i bake BĐ, da se radilo otprilike od 80.000,00 DEM a je li to istina ili ne, svjedok je naveo da on doista ne zna. Upitan, izrazio je svoje mišljenje da se tim iznosom mogla izgraditi predmetna kuća pozivom na to da je tada vrijednost DEM bila jako velika, a i izgradnja kuće na selu je bila puno jeftinija nego izgradnja kuće u gradu zbog materijala i zbog radnika.

57. Iz svjedočenja svjedokinje HĐ s ročišta od 28.04.2021 proizlazi da je od osnovne škole u prijateljskim odnosima s tužiteljicom ,da ne zna kad se počela graditi predmetna kuća u [adresa], te samoinicijativno navela da joj se tužiteljica cijeli svoj „bračni staž“ tužila na muža koji je škrt i da on ne daje za hranu, za život općenito i da se tužila njoj da samo svoje novce on ulaže u kuću u [adresa]. Zna da se tužiteljica razvela od tuženika i vratila u majčinu kuću u [adresa], da se tužiteljica „uvijek žalila da će se vratiti“ (pa sud navodi da i ovaj detalj u ovom svjedočenju ukazuje da su bračni odnosi stranaka dugo vremena prije prestanka faktične bračne zajednice bili bitno poremećeni ) te je navela da se vratila 2014. g kada je njihov sin postao punoljetan tj. kad je on upisao fakultet odlučila se vratiti kod majke i rekla da je to njena odluka i da se neće više vraćati tuženiku. No sud je već utvrdio i obrazložio u ranijem obrazloženju da je utvrdio da je faktična bračna zajednica stranaka prestala 29.10.2013.g. Ova svjedokinja nije nikad bila u predmetnoj kući u [adresa] te ne zna kad je dovršena gradnja te kuće niti zna od čijih se novaca financirala gradnja te kuće. Ona samo pretpostavlja i drži da je to valjda od zajedničkog novca stranaka jer drži da bi bar tako u braku trebalo biti. Iz ovog svjedočenja se ne može utvrditi osnovanost tvrdnji tužiteljice jer je i sama na koncu potvrdila da ne zna od čijih se novaca financirala gradnja kuće.

58. Tužiteljica tvrdi kako je iz sredstava ostvarenih preprodajom navedenih vozila, a koja su kupljena iz iznosa kredita koja je ona digla na svoje ime financirana i izgradnja predmetne kuće u [adresa]. Kako tužiteljica tvrdi kako je iz sredstava ostvarenih preprodajom vozila kupljenih u braku, a koja da su kupljena iz iznosa kredita koja je ona digla na svoje ime, financirana izgradnja predmetne kuće u [adresa], svjedokinja je na upit jeli zna jeli se tuženik tijekom bračne zajednice stranaka bavio preprodajom automobila navela svjedočenjem da jest i da joj je to poznato iz pričanja tužiteljice.

59. Pregledom potvrde Zagrebačke banke od 21.5.2008., koju je priložio tuženik razvidno je da se istom potvrđuje da je ovdje tužiteljica tada korisnica gotovinskog nenamjenskog kredita br. 7103671465 iz 2007. godine po kojem je stanje dugovanja na dan 21.5.2008. bilo 18.065,68 EUR, u kunskoj protuvrijednosti, naznačeno je u potvrdi da služi ovdje tužiteljici u svrhu podizanja kredita u drugoj banci. Pregledom potvrde Raiffeisen banke od 21.5.2008., razvidno je da se istom potvrđuje, na zahtjev ovdje tužiteljice kao korisnice kredita, da je u svrhu prijevremene končane otplate kredita br. 418-50-3730177 potrebno uplatiti 14.639,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti i da je tim iznosom moguće izvršiti prijevremenu končanu otplatu navedenog kredita, ako uplata bude izvršena do 30.6.2008. Pregledom potvrde Splitske banke od 21.5.2008., koju je priložio tuženik, razvidno je da se istom potvrđuje da je ovdje tužiteljica tada imala dug po tekućem računu 29.184,87 kn. Pregledom potvrde OTP banke Hrvatska d.d. od 21.5.2008., koju je priložio tuženik, razvidno je da se istom potvrđuje da stanje duga po kreditu ovdje tužiteljice, broja partije 050818180080 na taj dan iznosi 10.463,10 EUR, te da je mjesečna rata po navedenom kreditu 258,36 EUR. Pregledom Obavijesti OTP banke d.d. ovdje tužiteljici od 15.6.2011.g razvidno je da ista tada ima odobren kredit u toj banci br. 050818180080, da je odobren iznos kredita 15.000,00 EUR, datum odobrenja kredita 18.8.2005., datum dospijeća kredita 20.8.2012., te da je nedospjela glavnica tada 3.598,54 EUR. Na okolnost da je tužiteljica na dan 27.11.2018. evidentirana kao vlasnik vozila M1, marka Ford 1.3i, godina proizvodnje 2001., reg. oznake [registarska oznaka], tužiteljica je dostavila uvjerenje Centra za vozila Hrvatske iz koje je to razvidno.

60. Sud je od Općine Lovreć zatražio podatak je li i kada doneseno rješenje o komunalnoj naknadi za objekt izgrađen na nekretninama označenim u katastru kao kat. čest. zem. [katastarska čestica], sve KO [katastarska općina], a koje su u zemljišnim knjigama označene kao čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] i čest. zem. [katastarska čestica] Z. U. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], te na koga je rješenje izdano. Prema pribavljenim podacima od Općine Lovreć od 12.9.2022. utvrđeno je da nije doneseno rješenje o komunalnoj naknadi za objekt izgrađen na nekretninama označenim u katastru kao k.č.z. 4302/1, 4302/2, 4305/1, 4305/2, sve K. O. [katastarska općina].

61. Sud je od Porezne uprave ispostava Omiš zatražio podatke o visini dohodaka i primitaka za tužiteljicu počev od siječnja 1995. do zaključno konca 2016. godine. Porezna uprava je dostavila tražene potvrde samo za razdoblje od 2005. do 2016. godine. Prema potvrdi Porezne uprave ispostava Omiš od 6.9.2022., tužiteljica je u razdoblju 2005. ostvarila dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 108.224,06 kn i drugi dohodak u iznosu od 965,52 kn. U razdoblju 2006. je ostvarila dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 101.131,49 kn, a u 2007. 107.048,47 kn. U razdoblju 2008. 128.784,26 kn, u 2009. 135.212,66 kn i drugi dohodak u iznosu od 1.655,18 kn. U razdoblju 2010. je ostvarila dohodak od nesamostalnog rada 131.878,14 kn i drugi dohodak u iznosu od 9.931,07 kn. U 2011. dohodak od nesamostalnog rada 140.062,50 kn, u 2012. 135.973,21 kn. U razdoblju 2013. je ostvarila dohodak od nesamostalnog rada 138.054,38 kn, u razdoblju 2014. 138.808,21 kn, te dohodak od osiguranja 2.405,49 kn i drugi dohodak od 413,80 kn. U razdoblju 2015. 141.286,66 kn, u razdoblju 2016. ostvarila dohodak od nesamostalnog rada u iznosu od 145.173,69 kn.

62. Sud je od Upravnog odjela za financije SD županije zatražio podatke o visini primanja za ovdje tužiteljicu za razdoblje od 22.4.1995. do 31.12.2016. te podatak o datumu zasnivanja njenog radnog odnosa. Prema podacima Upravnog odjela za financije SD županije od 10.12.2024., podaci o visini primanja tužiteljice po godinama su kako slijedi: 1995.g. iznos od neto 12.136,42 kn (prethodno Ured državne uprave u SD županiji), 1996.g. iznos neto 9.540,38 kn (prethodno: Ured državne uprave SD županije), 1997.g. iznos neto 26.007,72 kn (prethodno Ured državne uprava u SD županiji 9 mjeseci i 14 dana), te 10.010,80 kn (SD županija). 1998.g. iznos neto 48.137,13 kn, 1999.g. iznos neto 61.209,60 kn, 2000. g. iznos neto od 69.172,16 kn. 2001.g. iznos neto 75.846,27 kn, 2002.g. iznos neto 65.255,22 kn, 2003.g. iznos neto 83.655,60 kn. 2004.g. iznos neto 90.266,68 kn. 2005.g. neto iznos 94.058,99 kn. 2006.g. neto iznos 94.035,42 kn, 2007. neto iznos 98.375,00 kn, 2008.g. neto iznos 107.078,20 kn. 2009.g. neto iznos 108.925,57 kn, 2010.g. 108.058,85 kn. 2011.g. neto iznos 117.448,32 kn, 2012.g. iznos neto 111.127,95 kn, 2013.g. iznos neto 116.157,94 kn. 2014.g. neto iznos od 115.527,23 kn. Prema podacima datum zasnivanja radnog odnosa tužiteljice je 15.10.1997.

63. Sud je od Porezne uprave ispostava Split zatražio podatke o visini dohodaka i primitaka za tuženika počev od siječnja 1995. do zaključno konca 2016. godine. Prema potvrdi Porezne uprave, ispostava Split od 8.9.2022., tuženik GĐ je u razdoblju 2014. ostvario dohodak od samostalne djelatnosti u iznosu od 17.229,15 kn, u razdoblju 2015. iznos od 10.804,38 kn. U razdoblju 2016. u iznosu od 69.759,58 kn, a za ostale godine Porezna uprava ispostava Split ne raspolaže informacijama.

64. Tužiteljica je u postupku bila predložila svjedočenje svoje sestre ŽĐ, svjedoka ŠĐ i CĐ. Tijekom postupka je odustala od svjedočenja ŽĐ i ŠĐ nastavno čemu je sud rješenjem odustao od svjedočenja po navedenima. Glede svjedoka CĐ, sud ga je pozvao radi svjedočenja na ročište od 28.04.2021. Nije pristupio ni osobno sudu opravdao izostanak, nego tužiteljica navela da joj je isti taj dan prije ročišta javio da je ujutro dobio temperaturu i da osjeća slabost. Uredno pozvan nije pristupio ni na ročište 6.7.2021 ni sudu odsutnost osobno opravdao, nego je tužiteljica na tom ročištu navela da se isti liječi od zloćudne bolesti i da joj je dan ranije dostavio medicinsku dokumentaciju koja potkrjepljuje te navode pa je predložila pozvati ga na iduće ročište. Iz spec. nalaza za ovog svjedoka izdanog od KBC Split, Zavoda za urologiju, od 30.04.2021 je bilo razvidno sudu da isti ima dijagnoza zloćudne novotvorine bubrega i da je tog datuma bio na kontrolnom pregledu. Pozvan je uredno na ročište 16.12.2021, odsutnost sudu osobno nije opravdao nego je od strane tužiteljice navedeno da nije mogao pristupiti zbog posljedica bolesti iz ranije priloženog nalaza pa je dalje od strane tužiteljice navedeno da je taj svjedok dana 14.12.2021. kod javnog bilježnika Radoslava Vukovića u Omišu po brojem ovjere OV-5584/2021 dao izjavu za potrebe ovog sudskog postupka. Sud je uvidom u istu utvrdio da u istoj stoji slijedeće: da on ustraje u činjenici da je kućni prijatelj obitelji ŽĐ, danas pokojne IĐ, ŽĐ i ĐĐ, da su oni svi dugogodišnji prijatelji više od četrdeset godina, da je posebno bio u dobrim odnosima sa tužiteljičnom majkom, da je točno i nesporno je tuženik GĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] (pa je CĐ naveo i OIB tuženika ! ) njegova supruga ĐĐ i sin ČĐ, pa skoro svaki vikend, ako ne svaki, onda svaki drugi vikend bili na [adresa], kod Anđelkine majke i sestre na ručku. Tuženik da je u kući svoje punice pojeo vrijednost jednog dobrog "Jeepa", a koliko da je upoznat tuženik da nikad nije donio ni dva kg mesa za ispeći na roštilj. On da ih je osobno viđao, razgovarao i sjedio sa njima a pokojna IĐ da je čuvala svog unuka JĐ skoro dvije godine, do polaska u vrtić. Iz zajedničkih razgovora sa pok. IĐ i ostalim članovima on da tvrdi da su bivši supružnici tijekom njihove bračne zajednice koja je trajala od 1995. do jeseni 2014. gradili zajednički kuću na [adresa]. Kuća da se je gradila više od deset godina, koliko mu je poznato počela se graditi početkom 2000. godine, a da je trajala izgradnja sve do 2012.g Naveo i da zna da je sakrament krizme ČĐ proslavio u kući na [adresa] godine 2012., zajedno sa rodbinom i prijateljima. Tužiteljičina majka da mu je rekla da njena kćerka ima na plaći kredite koji su bili korišteni za potrebe tužiteljičine obitelji, izgradnju kuće u [adresa] i poslovnog prostora u Splitu i za kupovinu automobila. Također iz razgovora sa tužiteljičinom majkom on da zna da je GĐ kupovao i odlazio u Njemačku po automobile, koje je ujedno i dalje prodavao. Dalje je navedeno u toj pisanoj izjavi da zna da je tuženik neke automobile koje je kupio u Njemačkoj , stavljao na pok. punicu, jer bi mu ona rekla da je bila sa bivšim zetom kod Javnog bilježnika, kad bi on te automobile prodao. Neke automobile tuženik da je držao na [adresa] u garaži, tu bi ih prao, čistio i garažirao. Tuženik GĐ da je njega jednom prilikom pitao da li zna nekog meštra za kamen, jer bi on oko kuće na selu stavljao kamenu ogradu a on mu rekao da zna jednog meštra, ali da on ima puno posla pa da vidi kad će biti slobodan. U međuvremenu da je saznao da je GĐ našao drugog meštra koji je biciklom odlazio iz [adresa] na rad u Lovreć-Nikolić. Poslije da je saznao da je taj meštar stjecajem nesretnih okolnosti vraćajući se sa [adresa] poginuo a ta nesreća da se koliko se sjeća desila u listopadu 2011. Dalje stoji u toj pisanoj izjavi da kada je on išao na hodočašće u Međugorje u par navrata,da se zaustavio ispred kuće na B i gledao kako su lijepo napravili kuću i veliku okućnicu i kamenu ogradu oko cijelog posjeda. Iz zajedničkih razgovora da zna da su u vrtu bivši supružnici zajedno sadili krompire. Također da može potvrditi da su se tužiteljica i njen sin iz [adresa], vratili na [adresa] u njenu obiteljsku kuću kada je DĐ krenuo na predavanja prve godine Pravnog fakulteta u Splitu.

65. Tuženik je ustvrdio da su navodi iz te pisane izjave CĐ neistiniti, lažni, ničim dokazani, istakao da CĐ nije došao na ročišta pravdajući to bolešću a mogao otići do Omiša i ovjeriti pobijanu izjavu kod javnog bilježnika pa tuženik drži da odlazak u Omiš dokazuje da je CĐ zdrav i u mogućnosti pristupiti na sud,te da sve vrijeme lažno opravdava svoje nedolaske na sud bolešću a to da govori i o tome da isti laže i obmanjuje sud o nemogućnosti dolaska i tom pisanom izjavom, da nema saznanja o predmetu spora i da je svjestan da bi dolaskom na sud i svojim lažnim svjedočenjem bio podložan kaznenom gonjenju. Tuženik je istakao i da je CĐ sklon iznošenju laži i neistina, da je otprije tuženika vrijeđao iznošenjem laži o obiteljskom životu, na što ga je tuženik upozorio da prestane. Naveo i da je CĐ na ročištu 6.4.2018 kod ovog suda u predmetu Pob-475/16 kao svjedok naveo da se ne sjeća kada je tuženika vidio, da s tuženikom ne komunicira, a sad u izjavi navodi kako ga je tuženik pitao za meštre, zna kad je tuženik bio kod tužiteljičine majke, gdje je čistio i prao auto, sjeća se kada je sinu tuženika bila krizma, kad je započeta izgradnja kuće i kad je završena, pa tuženik drži da je ta pisana izjava očigledno sačinjena od strane tužiteljice, obzirom na sadržaj iste i stilizaciju iste a da se CĐ samo pojavio kod bilježnika radi ovjere potpisa. Tuženik je istakao i da navedeni nije neposredni očevidac, da nije nikada bio na gradilištu predmetne kuće, te da ta pisana izjava nema nikakve važnosti i težine.

66. Tužiteljica nije ustrajala u prijedlogu za svjedočenjem CĐ nakon što se tuženik izjasnio da osporava u cijelosti navedenu pisanu izjavu CĐ ovjerenu u potpisu kod javnog bilježnika, niti komentirala tuženikove razloge protivljenju pisanoj izjavi CĐ, već je u daljnjem tijeku postupka predlagatelja zaključenje rasprave znajući da sud nije saslušao CĐ kao svjedoka. Sud je u konačnici na raspravi od 21.travnja 2026.g. odustao od izvođenja daljnjih dokaza, što uključuje i svjedočenje CĐ (pa i od tuženika predloženog svjedoka KĐ, o čemu će dalje biti riječi) i zaključio glavnu raspravu. Dakle, sud nakon dostave navedene pisane izjave ovjerene u potpisu CĐ kod javnog bilježnika i nakon protivljenja tuženika toj pisanoj izjavi, nije proveo svjedočenje CĐ kao svjedoka a ne prihvaća kao dokaz tu pisanu izjavu ovjerenu u potpisu CĐ kod javnog bilježnika, jer osim što iz te pisane izjave proizlazi da navedeni nema neposrednih saznanja o tome tko je financirao gradnju kuće u [adresa], za istaći je da je sadržajem te pisane izjave i razlozima tuženika za protivljenje sadržaju iste sud zaključio da je tuženik osnovano doveo u pitanje nepristranost CĐ, moguću nevjerodostojnost u njegovo svjedočenje jer je sud imao u vidu i da u toj pisanoj izjavi ovjerenoj u potpisu CĐ stoji da je isti uz tuženikovo ime i prezime naveo tuženikov OIB što je vrlo neobično.

67. Kako je tuženikova majka tijekom ovog postupka preminula **.**.2022. (priložen smrtni list) pregledom priloženog pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju kojeg je donio javni bilježnik Nevenka Kekez iz Splita, posl. br. O- 3927/22, UPP/OS-104/22-12 od 20.10.2022., iza pok. BĐ (tuženikove majke) utvrđeno je da njenu ostavinu čine nekretnine: kat. čest. [katastarska čestica] Zagoška Dila površine 2090 m2 K. O. [katastarska općina], pokretnine: novčano potraživanje prema fondu Mirovinskog osiguranja SR Njemačka s osnova neisplaćene mirovine ostaviteljice za života u neutvrđenom iznosu, novčano potraživanje kod OTP banke po 4 tamo navedena računa u neutvrđenom iznosu, te pravo iz parničnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u Vinkovcima Pn-13/22 radi naknade štete, te su njenim nasljednicima na temelju zakona i ustupa sunasljednika proglašeni, u odnosu na nekretnine iz točke 1A izreke tog rješenja, njena kćer FĐ za 2/6 dijela, zatim ovdje tuženik za 2/6 dijela, zatim unuka FĐ za 1/6 dijela i unuk LĐ za 1/6 dijela, dok je ovdje tuženik proglašen nasljednikom za cijelo za pokretnine iz točke 1B i C izreke rješenja i za prava iz točke 1D izreke tog rješenja.

68. Sud je od OTP banke zatražio podatke o prometu po računima koji su glasili na ime sada pok. BĐ za razdoblje od 1.1.1995. do 1.1.2016. i to na računima, naznačenima i u rješenju o nasljeđivanju iza njene smrti kao i podatke o tome tko je bio opunomoćen za podizanje njene devizne mirovine od 1995. do 2016. Prema podacima OTP banke od 9.1.2023., 1.12.2018., integracijom Splitske banke u OTP banku d.d., svi računi su migrirani u račune OTP banke d.d., dostavljen je promet od 1.1.2003. za BĐ, a u periodu od 1.1.1995. do 1.1.2003. ne nalaze otvorene račune za BĐ, time da su računi koji su navedeni u dopisu suda oni računi u OTP banci od 1.12.2018. U odnosu na zatraženi promet od 1.1.2016. dostavljen je promet iz Splitske banke u kojoj je BĐ za taj period imala otvoren račun br. [broj bankovnog računa] (40254210699) – [broj bankovnog računa] EUR – promet od 1.1.2003., koji je dostavljen u prilogu tog dopisa OTP banke, te je opunomoćenik po računu od 11.5.2016. bio ovdje tuženik. Imala je i račun br. 40254210003-RI00176982 EUR-promet od 1.1.2003. je dostavljen u prilogu, te je imala račun br. 40254210004-TE00566852 EUR-promet od 1.1.2003. je dostavljen u prilogu. Dakle razvidno je da je tuženikova majka primala njemačku mirovinu od oko 360,00 eur i mirovinu iz Crne Gore u zanemarivim iznosima od oko 13,00 eur.

69. Sud je od Porezne uprave Split zatražio podatke za tuženika te pok. IĐ (tužiteljičina majka) kao vlasnicima na njihovo ime evidentiranih vozila u periodu od 1995. do 2016. (tužiteljičina pok. majka), a prema podacima Porezne uprave ispostave Split od 29.12.2022., utvrđeno je po uvidu u informacijski sustav Porezne uprave da navedeni nisu evidentirani kao sudionici prometa motornih vozila, te da se ti podaci odnose na razdoblje od 2012. do 2016., a da za prethodne godine Porezna uprava ne raspolaže traženim podacima. Prema podacima Carinskog ureda Split od **.**.2023., GĐ (ovdje tuženik) je Carinskom uredu Split, Službi za RGP, do zaključno 2016. podnio jednu prijavu za obračun i plaćanje posebnog poreza na motorna vozila za koje mu je izdano Porezno rješenje od 22.12.2016. i radi se o vozilu Audi A5, datuma prve registracije 22.7.2008., te je isti u periodu iza 2016. podnio još 5 prijava, a Carinski ured Split nema podatke na koje su osobe vozila registrirana. Carinski ured za pok. IĐ nema prijava za obračun i plaćanje posebnog poreza na motorna vozila u Carinskom uredu Split.

70. Sud je od HZMO-a zatražio podatak o visini primanja za tuženika kao osiguranika za razdoblje od 22.04.1995. pa do 31.12.2013., te podatak o vremenskom periodu u kojem tuženik nije bio u radnom odnosu, a koje razdoblje se odnosi u vremenu od 31.01.2008. pa do otvaranja njegove privatne odvjetničke djelatnosti. Prema potvrdi HZMO-a od 6.3.2023., tuženik je bio prijavljen na mirovinsko osiguranje kod poslodavca Ured državne uprave u SD županiji od 28.6.1994. do 31.1.2008. s osnova radnog odnosa, kod Blancom d.o.o. od 1.4.2008. do 30.4.2008., radni odnos na određeno, te je tuženik prijavljen na mirovinsko osiguranje od 1.11.2009. s osnova svoje samostalne djelatnosti. Prema ispisu platnih podataka za tuženika dostavljenih od HZMO-a PU Split 31.3.2023., plaća za 1994. mu je bila 11.299,84 kn za 1126 sati rada, za 1995. 37.068,40 kn za 2184 sata rada, za 1996. 50.179,73 kn za 2122 sata rada, za 1997. 51.922,36 kn za 2088 sati rada, za 1998. 57.193,79 kn za 2088 sati rada, za 1999. 67.525,98 kn, za 2000. 69.870,90 kn, za 2001. 65.377,92 kn, za 2002. plaća 44.321,81 kn i za bolovanje naknada 8.825,97 kn. Za 2003. plaća 43.839,46 kn i za bolovanje naknada 8.708,41 kn. Za 2004. plaća 33.997,31 kn i naknada za bolovanje 14.339,30 kn. Za 2005. plaća 54.955,04 kn i naknada za bolovanje 4.535,60 kn. Za 2006. plaća 50.556,77 kn i naknada za bolovanje 6.104,00 kn. Za 2007. plaća 30.662,53 kn i naknada za bolovanje 18.134,45 kn, za 2008. plaća 11.657,05 kn. Za 2009. plaća 16.412,00 kn, za 2010. plaća mu je 101.851,20 kn. Za 2011. 101.072,40 kn, plaća za 2012. 102.379,20 kn. Za 2013. plaća 103.844,40 kn. Za 2014. plaća 104.821,20 kn. Za 2015. plaća 104.847,60 kn, za 2016. plaća 106.088,40 kn, za 2018. plaća 105.864,00 kn, za 2019. 111.513,60 kn. Za 2020. 115.394,40 kn, za 2021. 121.189,20 kn.

71. Prema podacima SD županije, Odjela za financije od 6.4.2023., tuženik je imao visinu primanja po godinama: 1995.g. iznos od 29.017,80 kn, 1996.g. iznos od 30.648,77 kn, 1997.g. iznos od 32.965,12 kn, 1998.g. iznos od 37.607,19 kn. 1999.g. iznos od 43.877,31 kn, 2000.g. iznos od 46.588,88 kn. 2001.g. iznos od 45.275,24 kn, 2002.g. iznos od 39.694,24 kn, 2003.g. iznos od 4.356,83 kn. 2004.g. iznos od 38.764,44 kn. 2005.g. iznos od 44.131,30 kn. 2006.g. iznos od 42.748,31 kn. 2007.g. iznos od 40.382,42 kn. 2008.g., za razdoblje od 1. – 31.1.2008. iznos od 4.421,09 kn. Datum zasnivanja radnog odnosa je bio 28.6.1994., a sporazumni prekid radnog odnosa je bio 31.1.2008.

72. Prema podacima od Hrvatske odvjetničke komore , tuženik je upisan u imenik odvjetnika HOK-a sa danom 1.11.2009.

73. Prema rješenju SD županije, Upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje, ispostava Imotski, od 5.12.2018., radi se o rješenju o izvedenom stanju kojim je ozakonjena, prema podacima u tom rješenju, upravo utužena nekretnina u K. O. [katastarska općina], a razvidno je iz tog rješenja da je tuženikova majka podnijela 20.6.2013. zahtjev za donošenje rješenja o izvedenom stanju za ozakonjenje tih građevina. Pregledom rješenja Općine Lovreć od 17.7.2018. razvidno je da je u tom predmetu utvrđivanja naknade za zadržavanje nezakonite izgrađene stambene zgrade, prema podacima u tom rješenju, radi se o utuženoj nekretnini u K. O. [katastarska općina], je tuženikovoj majci BĐ kao obvezniku utvrđena visina naknade.

74. Pregledom priloženog Ugovora o doživotnom uzdržavanju razvidno je da je sklopljen 6.5.2016. između BĐ kao primateljice uzdržavanja i kao majke davatelja uzdržavanja, te GĐ kao davatelja uzdržavanja, sina primateljice uzdržavanja, te se u tom Ugovoru utvrđuje da je BĐ vlasnik kuće (građevine – stambeno poslovne i pomoćne zgrade) u [adresa] na k.č.z. 4302/1 i 4305/1 K. O. [katastarska općina], koja je prikazana na snimci izvedenog stanja pod oznakom br. T.D. 82/13 od ovlaštenog ing. nekretnine ŠĐ, da je BĐ tu građevinu izgradila iz svojih vlastitih sredstava, novca kojeg je naslijedila iza smrti svog muža i svog novca, da je voljna ostaviti tu nekretninu svom sinu ĆĐ, a za što se on kao davatelj uzdržavanja obvezuje doživotno uzdržavati primateljicu uzdržavanja na način naveden u tom Ugovoru. Da su BĐ i tuženik sklopili Aneks ugovora o doživotnom uzdržavanju razvidno je iz uvida u priloženi Aneks Ugovora sklopljen 12.11.2021., te da je sklopljen iz razloga što je nakon sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju za nekretnine opisane u čl. 1 nastupile promjene, te je Aneksom ugovora ugovoreno da se Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 6.5.2016. mijenja čl. 1 na način da isti glasi: BĐ primateljica uzdržavanja je vlasnica nekretnine označene rbr. 1. č. zem. [katastarska čestica] [adresa], površine 1016 m2, a koja se sastoji od dvorišta 832 m2, bazena 45m2, stambene zgrade, [adresa], 120 m2 i pomoćne zgrade uz stambenu ili drugu zgradu (opće) 19 m2. Nekretninu označenu rbr. 2. č. zem. [katastarska čestica], [adresa], dvorište površine 601 m2, ukupna površina nekretnina 1617 m2, nekretnine upisane u Općinskom sudu u Makarskoj, ZK Imotski, K. O. [katastarska općina] ZU broj 754. Aneksom je ugovoreno da nekretnine opisane u čl. 2 Aneksa ugovora primateljica uzdržavanja ostavlja nakon smrti u vlasništvo davatelju uzdržavanja, dakle tuženiku.

75. Tijekom postupka tužiteljica je bila predložila da se ovom predmet pripoji predmet po njenoj tužbi protiv 11.tuženika kao upisanih zk vlasnika odnosno suvlasnika nekretnina na kojima je izgrađena utužena kuća u [adresa], radi utvrđenja naspram tih tuženih da je ona vlasnica ½ dijela predmetne stambene kuće i okućnice u [adresa] ,te navela da se taj postupak tada vodio pred Stalnom službom ovog suda u Imotskom posl. broj P -5464/2018. Sud je odbio taj predmet pripojiti ovom predmetu, a u daljnjem tijeku postupka je utvrđeno da je tužiteljica tu tužbu povukla. Nadalje, na ročištu od 16.12.2021. tužiteljica je navela da je podnijela tužbu i protiv tuženikove majke BĐ jer je tužiteljica doznala da je u međuvremenu tuženikova majka temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalne službe u Imotskom pod posl. brojem P -1236/2020 od 12.03.2021 upisana kao isključivi vlasnik nekretnina koje su predmetom ovog postupka (onih u [adresa]) pa navela da će dostaviti poslovni broj predmeta i predložiti pripajanje tog predmeta ovom. Nije došlo do pripajanja, a naknadno je tužiteljica priložila podnesak da je povukla tužbu protiv tuženikove majke BĐ, iz razloga što je u međuvremenu došlo do promjene formalnog zk stanja i vlasnik predmetnih nekretnina postala druga osoba.

76. Pregledom priložene presude Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba Imotski, posl. br. P.1236/2020-19 od 12.3.2021., razvidno je da je izrekom te presude utvrđeno da je tužiteljica iz tog predmeta BĐ (po OIB [osobni identifikacijski broj]u majka tuženika iz ovog postupka), vlasnica nekretnine označene kao d. č. zem. [katastarska čestica] u površini od 1016 m2 i d. č. zem. [katastarska čestica] u površini 601 m2, ukupne površine 1617 m2, sve K. O. [katastarska općina], koja je prikazana na skici mjernika vještaka Perice Kuljića od 15.2.2021., koja je sastavni dio te presude i koja skica je označena točkama A-B-C- D-A pa je tužiteljica ovlaštena temeljem te presude zatražiti uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, uz istodobno brisanje uknjiženih osoba, odnosno tuženika GĐ (pok. G). Iz priložene potvrde pravomoćnosti, navedena presuda je pravomoćna 30.3.2021.

77. Sud je u ovom postupku proveo očevid na licu mjesta uz sudjelovanje stalnih sudskih vještaka dipl.ing.građevine Mijo Tadinac i dipl.ing.geod.Tomislav Čipčić, u svrhu utvrđenja stanja na licu mjesta u odnosu na predmetni poslovni prostor te na predmetnoj nekretnini u KO [katastarska općina]. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužiteljice (točka I tužbenog zahtjeva) koji se odnosi na zahtjev tužiteljice da se presudom utvrdi suvlasnicom za ½ idealnog dijela u odnosu na predmetni poslovni prostor proveden je dokaz očevidom i vještačenjem po imenovanim vještacima radi identifikacije i opisa navedene nekretnine,a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je zatraženo razvrgnuće suvlasničke zajednice na predmetnom poslovnom prostoru na način da tužiteljici bude izdvojen materijalni dio koji odgovara dijelu od ½ dijela a tuženiku materijalni dio koji odgovara ½ dijela, naloženo je da se vještak građevinske struke Mijo Tadinac vještačkim nalazom i mišljenjem točno izjasni o mogućnosti razvrgnuća suvlasničke zajednice na predmetnom poslovnom prostoru fizičkom diobom u predloženim omjerima, a podredno da se vještačkim nalazom i mišljenjem izjasni i o procjeni tržišne vrijednosti te nekretnine radi mogućeg razvrgnuća suvlasničke zajednice prodajom predmetne nekretnine –poslovnog prostora.

78. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na utvrđenje tužiteljice suvlasnicom za ½ idealnog dijela u odnosu na utuženu nekretninu u KO [katastarska općina] očevid i vještačenje je provedeno po navedenom vještaku mjerniku i vještaku građevinske struke radi točne identifikacije te nekretnine (kuće), a obzirom na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži razvrgnuće suvlasničke zajednice na predmetnoj nekretnini na način da tužiteljici bude izdvojen materijalni dio koji odgovara dijelu od ½ dijela, a tuženiku materijalni dio koji odgovara dijelu od ½ dijela, naloženo je vještaku građevinske struke da se točno izjasni o mogućnosti razvrgnuća suvlasničke zajednice na predmetnoj kući fizičkom diobom u predloženim omjerima, a podredno da se izjasni i o procjeni tržišne vrijednosti predmetne nekretnine radi mogućeg razvrgnuća suvlasničke zajednice prodajom predmetne nekretnine.

79. Iz vještva sudskog vještaka geodeta Tomislava Čipčića dipl.ing.geodezije od 16.07.2024.g, na koje su se stranke izjasnile sudu da na isto nemaju primjedbi, te ga je sud iz tog razloga kao i razloga što je vještvo stručno i obrazloženo prihvatio u cijelosti, utvrđeno je da je vještak osnovom očevida na licu mjesta, snimljenog stanja koji je koordinatno preklopio sa digitalnim kat. planom, na osnovu podataka iz zemljišnika i katastra, te uvida u spis predmeta utvrdio da poslovni centar "Dobri" na adresi [adresa] upravo odgovara ZK čest. zgr. [katastarska čestica] koja se vodi u zemljišniku u ZK ulošku br. [broj ZK uloška] kao zgrada u površini od 1767 m2, a pokazani uređeni uredski prostor na drugom katu tog poslovnog centra (u prilogu na Prikazu lica mjesta-1 tijelo približno označeno crvenim crtkanim linijama i slovom A) upravo odgovara etažnoj cjelini E-24 (u prilogu). Dalje, zk čest. zgr. [katastarska čestica] je usklađena sa kat. čest. zem. [katastarska čestica]/2koja se vodi u kat. operatu u Posjedovnom listu br. 15935 kao zgrada u površini od 1767 m2.

80. Glede stambenog objekta anagrafske oznake [adresa] sa pomoćnim objektom,bazenom i uređenim dvorišnim prostorom, sve jasno omeđeno bet. zidovima (u prilogu na Prikazu lica mjesta-2 tijelo označeno slovima B C D E F G B) osnovom ovog vještačenja je utvrđeno da upravo odgovara čest. zem. [katastarska čestica] (u prilogu na Prikazu lica mjesta-2 tijelo označeno slovima D E F G D) i čest. zem. [katastarska čestica] (u prilogu na Prikazu lica mjesta-2 tijelo označeno slovima B C D G B) k. o. [katastarska općina]. Uvidom u arhivske aviosnimke DGU-a i Google map-a , putem vještačenja vještaka Čipčića je utvrđeno da su bazen i pomoćni objekt izgrađeni tijekom 2017. i 2018. god. (sud ovdje navodi da time jasno proizlazi da su izgrađeni nakon prestanka i faktične bračne zajednice stranaka i prije presude o razvodu njihova braka) Čest. zem. [katastarska čestica] se vodi u zemljišniku u ZK lošku br. 754 kao dvorište od 832 m2, bazen od 45 m2, st. zgrada od 120 m2 i pomoćne zgrade od 19 m2, ukupno 1016 m2 (u prilogu), a u kat operatu u Posjedovnom listu br. 842 u istoj kulturi i površini (u prilogu). Čest. zem. [katastarska čestica] se vodi u zemljišniku u ZK lošku br. 754 kao dvorište od 601 m2 (u prilogu), a u kat operatu u Posjedovnom listu br. 842 u istoj kulturi i površini (u prilogu). Čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] u naravi predstavlju jedinstveni posjed na terenu jasno omeđem suhozidom sa svih strana ukupne površine 1617 m2 (u prilogu na Prikazu lica mjesta-2 tijelo označeno slovima B C D E F G B) kojem se prilazi iz Ulice Nikolići kroz kolni i pješački ulaz. Čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] su nastale Geodetskim elaboratom Ureda ovl.ing.geod. Perica Puljić br. 95-2021 na temelju sudske presude u predmetu P-1236/2020 Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom, a objekti su uplanjeni na temelju Rješenja o legalnosti. Dalje iz predmetnog vještva proizlazi utvrđenje po vještaku Čipčiću da je uvidom u grafički dio Prostornog plana uređenja Općine [adresa] („Službeni glasnik općine Lovreć“, broj. 2/07 i 1/15) utvrđeno da se čest. zem. [katastarska čestica] i čest. zem. [katastarska čestica] nalaze unutar Građevinskog područja - izgrađeno. Iz pisanog dijela Prostornog plana je razvidno da je minimalna površina građevinske čestice unutar Građevinskog područja - izgrađeno 500 m2.

81. Pregledom pisanog nalaza i mišljenja sudskog vještaka i procjenitelja dipl.ing.građevine Mije Tadinca od 01.kolovoza 2024.g je razvidno detaljno na osnovu čega je dao vještačku procjenu i to da je tržišna vrijednost predmetnog poslovnog prostora 51.000,00 EUR. Razvidno je glede kuće i zemljišta u [adresa] (i to kuće s okućnicom i dvorištem, bez pomoćne zgrade „pečenjare“ i bez bazena) da je vrijednost zemljišta 36.001,47 EUr, da je procijenjena vrijednost zgrade 336.000,00 Eur, da je ukupna tržišna vrijednost navedenog 372.001,47 Eur, odnosno da je ukupna tržišna vrijednost zaokruženo iznos od 372.00,00 Eur.

82. Tuženik je podneskom od 3.10.2024. naveo da navedenu procjenu vrijednosti nekretnina osporava u cijelosti jer se vještak Tadinac trebao izjasniti i o mogućnosti razvrgnuća suvlasničke zajednice na predmetnom poslovnom prostoru i predmetnoj kući fizičkom diobom u predloženim omjerima, a vještak samo izvršio procjenu tržišne vrijednosti predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 51.000,00 eur koju tuženi osporava navodeći da vještak Tadinac nije naveo okolnosti koje su značajne u odnosu na predmetni prostor kao npr. kakvi su pregradni zidovi između susjednih prostora, je li postoji toplinska i zvučna izolacija, je li prostor prezidan do stropa u odnosu na susjedne prostore, kolika je debljina pregradnih zidova, koliko i kako je prostor osvijetljen, kakvi su i koliki otvori u prostoru, je li prostor ima sanitarni čvor. To jer tuženik drži da te okolnosti utječu na samu vrijednost prostora. Dalje naveo da je na str. 14.procjene vještak dao prikaz i analizu pribavljenih podataka uz navođenje izvora u kojem navodi da je pregledom sustava e-nekretnine odabrao sveukupno po 5 nekretnina iz istog cjenovnog bloka Podstrana – Žminjača, ali tuženiku nije jasno kakve veze ima cjenovni blok Podstrana – Žminjača sa nekretninama koje su predmet ovog postupka. Naveo i da je vještak Tadinac u toč. 6.1. navedene procjene naveo pribavljene podatke za poslovni prostor, ali samo za tri poslovna prostora iako je prethodno navedeno da je odabrano po 5 nekretnina, ali iz pribavljenih podataka za poslovni prostor da nije vidljiva lokacija istih, namjena istih, opis i sl., zbog čega je prigovorio da se procjena po vještaku ne može uzeti kao relevantna a po saznanju tuženika uvidom u e-nekretnine, da je vidljivo da u zgradi gdje se nalazi predmetni poslovni prostor postoje drugi prostori kao poredbene nekretnine koji su prodani po cijeni od 1.600,00 Eur do 1,800,00 Eur po m2, ali takve uporedne podatke vještak ne navodi, pa je tuženik naveo da to kod tuženika izaziva sumnju u vještakovu objektivnost. Tuženik ustvrdio da je procijenjena vrijednost predmetnog prostora znatno viša od stvarne i tržišne vrijednosti.

83. Tuženik je prigovorio i procijenjenoj vrijednosti zemljišta i kuće u K. O. [katastarska općina] da vještak Tadinac nije točno naveo na kojoj se čest. zem. nalazi predmetna kuća iako je u spisu priložena sva potrebna dokumentacija kojom se moglo utvrditi na nedvojben način na kojoj čestici se nalazi kuća. Tuženik ustvrdio da je predmetna kuća izgrađena na čest. zem. [katastarska čestica], ZU 264, K. O. [katastarska općina], dok na čest. zem. [katastarska čestica], ZU 264, K. O. [katastarska općina], površine 601 m2, nije izgrađena predmetna kuća, a samim time ta čestica da ne može biti predmet procjene i raspravljanja. Naveo dalje da je u izvršenoj procjeni navedeno da ukupna vrijednost predmetnih nekretnina iznosi 372.000,00 eur, da vještak procjenjuje da je vrijednost zemljišta 22,26 Eur m2 i da ukupna vrijednost zemljišta iznosi 192.348,00 eur, da u toč. 6.1. svoje procjene vještak prikazuje pribavljene podatke za dvije nekretnine u K. O. [katastarska općina] i za jednu nekretninu u K. O. [katastarska općina] pri čemu ne obrazlaže lokaciju tih nekretnina, zbog čega drži da se njegova procjena ne može uzeti kao relevantna jer uz procjenu nije priložena niti jedna isprava iz koje bi bilo razvidno da se podaci mogu koristiti kao poredbeni sa predmetnom nekretninom. Dalje, u odnosu na procjenu kuće tuženik naveo da vještak koristi troškovnu metodu navodeći kako se odvojeno utvrđuje vrijednost zemljišta i vrijednost građevine uz primjenu koeficijenata za prilagodbu, da je vještak naveo da troškovna vrijednost građevine proizlazi iz troškova gradnje, uzimajući u obzir umanjenje vrijednosti zbog starosti građevine, građevinskih nedostataka i šteta, komunalnog i vodnog doprinosa, priključaka na javnu infrastrukturu itd., no tuženik ustvrdio da je iz navedene procjene vidljivo da je vještak naveo starost građevine 10 godina, iako nema niti jedan vjerodostojan podatak u spisu na temelju kojeg je mogao doći do takvog zaključka, zbog čega tuženik opravdana prigovara takvoj procjeni i takvom podatku jer je kuća stara više od 20 godina. Naveo da je vještak jedino ispravno naveo da je kuća spojena na javnu cestu, a sve ostalo da je u suprotnosti sa metodama o procjeni vrijednosti nekretnina te prigovorio i navodu vještaka u dijelu u kojem navodi da tržišna vrijednost nekretnine uvećana zbog kvalitetnih materijala i novogradnje za 30 % iznosi 335.874,32 eur, ali da pri tome ne obrazlaže zbog čega uvećava tržišnu vrijednost baš za 30 % kao ni o kojim se to kvalitetnim materijalima radi te zbog čega smatra da se radi o novogradnji. Dalje naveo da sve to kod tuženika izaziva sumnju u pristranost i neobjektivnost sudskog vještaka u korist tužiteljice, a na štetu tuženika, zbog čega tuženik u cijelosti osporava predmetnu procjenu te zatražio da ovaj dokaz izvede po drugom sudskom vještaku iako tuženik i dalje ustraje u tvrdnji kako predmetne nekretnine ne predstavljaju bračnu stečevinu.

84. Tužiteljica je pak podneskom od 30.03.2025. prigovorila nalazu i mišljenju vještaka Mije Tadinca da je bilo potrebno da se taj vještak točno izjasni o mogućnosti razvrgnuća suvlasničke zajednice na predmetnom poslovnom prostoru fizičkom diobom u predloženim omjerima, kao i na predmetnoj kući fizičkom diobom u predloženim omjerima, pa je u tom smislu predložila od vještaka zatražiti dodatno očitovanje. U odnosu na provjenu predmetnog poslovnog prostora u iznosu od 51.000,00 eur navela da je procijenjena prenisko, pa u tom pravcu navela da sukladno podacima iz relevantnih internetskih pretraživača nekretnina (www.gohome.hr), prosječna cijena m2 poslovnog prostora u Splitu, na uzorku od čak 195. nekretnina iznosi 3.187,00 EUR/m2, što je znatno više od 2.556,28 EUR/m2 koliko je u vještvu procijenjena vrijednost m2 predmetnog poslovnog prostora. Navela i da se predmetni poslovni prostor nalazi na izvrsnoj lokaciji, u neposrednoj blizini svih sudova i Općinskog i Županijskog državnog odvjetništva, Policijske postaje, čak i katastra, odnosno u blizini gotovo svih važnijih javnih ustanova, da je zgrada u kojoj je isti položen uredna, održavana, ima sanitarni čvor, u blizini zgrade ima nekoliko javnih parkinga. U odnosu na predmetnu kuću u [adresa], navela da je navodila i dostavljala dokaze na okolnost da je bila oglašavana na internetskom portalu „booking.com“ pod nazivom „Villa Green and Blue“, da je u ljetnim mjesecima tjedni najam iste kuće bio oglašavan po cijeni od cca 5.000,00 eur i sl. Sud navodi da je doista tužiteljica uz podnesak od 26.04.2021.g dostavila takve oglase sa njuškalo.hr. Tužiteljica je pozivom na uz vještvo priložene fotografije, iznajmljivanje iste kao kuće za odmor, pozivom na podatke iz internetskih pretraživača nekretnina o prosječnoj cijeni m2 kuće s bazenom u Imotskom koja da iznosi 2.526,00 EUR/m2, što je znatno više od 1.680,00 EUR/m2 kolika je naznačena „Jedinična tržišna vrijednost zgrade“ u predmetnom vještvu, navodeći dalje da čak i da se od spomenute prosječne cijene kuće s bazenom na području Imotskog u visini od 2.526,00 EUR/m2 oduzme vrijednost pomoćne zgrade i bazena ( jer su pomoćna zgrada i bazen sagrađeni nakon razvoda) navodi da nije logično zaključiti da bi vrijednost takve luksuzne kuće pala za čak 846 EUR/m2 ili u postocima 33,49 %, odnosno za cca. 1/3 procijenjene vrijednosti takve kuće, a kako je u predmetnom vještvu prikazana cijena m2/ te kuće u [adresa]. Predložila je i ona očitovanje vještaka na njene prigovore.

85. Sud je predmetnom sudskom vještaku dostavio podneske stranaka sa prigovorima s nalogom za dopunu vještva kako je to određeno rješenjem od 18.6.2025. Iz dopune nalaza i mišljenja od 26.lipnja 2026. razvidan je nalaz i mišljenje vještaka da nije moguća fizička dioba na predmetnom poslovnom prostoru prema zatečenom stanju, kao i da je predmetni poslovni prostor Glavnim projektom i Građevinskom dozvolom predviđen kao jedna poslovna prostorija, a za diobu na dva dijela potreban je novi Glavni projekt i nova Građevinska dozvola te izvedba fizičke pregrade te razdvajanje električnih instalacija i ugradba novog priključka za struju. Dalje proizlazi da nije moguća fizička dioba ni predmetne kuće u [adresa] na dva jednaka dijela jer je ista prema Glavnom projektu i Građevinskoj dozvoli izgrađena kao dvoetažna kuća te ona osim toga ima u prizemlju kuhinju, blagovaonicu te garažu, a na katu su spavaće sobe i kupaonice a da bi se dobile dvije samostalne cjeline potrebno izraditi novi Glavni projekt i ishoditi novu Građevinsku dozvolu te izvesti preinake prostora, instalacija struje vode i kanalizacije. Dalje iz dopune nalaza i mišljenja vještaka koji je izričit pri nalazu da su njegove procjene predmetnog poslovnog prostora i kuće ispravno vrednovane i da odgovaraju stvarnom stanju na tržištu za predmetne položaje i značajke nekretnina, pojasnio da su uzeti odgovarajući poredbeni podaci za nekretnine sličnih značajki i na sličnim položajima dok iz vještakove dopune u odnosu na priložene podatke iz elektronskih oglasnika proizlazi pravilno ukazivanje vještaka da oni ne predstavljaju ostvarene kupoprodaje i ne odgovaraju značajkama i položaju predmetnim nekretnina pa sam time nisu odgovarajuće za poredbene podatke. Prema dopuni vještaka, njegove procjene poslovnog prostora i kuće s bazenom su ispravno vrednovane i odgovaraju stvarnom stanju na tržištu za predmetne položaje i značajke nekretnina, te su za vještvo uzeti odgovarajući poredbeni podaci za nekretnine sličnih značajki i na sličnim položajima. Vještaka je dodatno ukazao dopunom da se na str. 14.pisanog nalaza i mišljenja dogodila mu omaška odnosno ostao mu nepromijenjen dio teksta u jednoj rečenici iz prethodne matrice na kojoj radi procjene, a sve ostalo odgovara predmetu procjene. Ukazao da navedena omaška ni na koji način ne utječe na preostali izračun i ostale podatke odlučne za procjenu. Nadalje, prema dopuni vještaka Tadinca, o poredbenim nekretninama za poslovni prostor dani su u vještvu svi podaci u prikazanim tablicama u elaboratu i svi podaci su provjerljivi, dok za cijene poslovnih prostora koje tuženik navodi su tko zna od kada, dok je vještak Tadinac utvrdio sadašnje tržišne vrijednosti. Na koncu, ukazano je dopunom da je vještaku bio zadatak izraditi procjenu čest. zem [katastarska čestica] KO [katastarska općina]. Prema dopuni , od predmetne kuće se pristupa na javnu prometnicu preko čest zem. 4305/5, inače ne bi mogla dobiti građevinsku dozvolu. Prema nadopuni nalaza i mišljenja vještaka Tadinca, poredbeni podaci za zemljišta su ostvarene kupoprodaje iz aplikacije eNekretnine koje izdaje Ministarstvo graditeljstva i svi podaci su provjerljivi te su ispravno vrednovani. Što se pak tiče toga što je vještaku tuženik na očevidu naveo da će vještaku dostaviti projekt kuće i ostale dokumente vještak je pravilno ukazao da mu tuženik nije ništa dostavio iako ga je to zamolio nekoliko puta mailom. Glede pak starosti kuće na koju je ukazao tuženik prigovorom, vještak Tadinac je nadopunom pojasnio da je neznatna razlika (za procjenu vještačenjem )između 10 i 20 godina starosti osobito što se predmetna kuća neprestano dograđivala kroz tih 20 godina i tijekom očevida je bila u iznimno dobrom stanju. Na koncu vještak Tadinac je istakao da je cjelokupnu procjenu izradio prema Zakonu i Pravilniku i procijenjena vrijednost odgovara stvarnom stanju na tržištu te osporio da bi postojala ikakva pristranost vještaka prema bilo kojoj od stranaka u postupku.

86. Sud ističe da nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka Tadinca, stranke nisu navele daljnjih prigovora, niti se tuženik izjašnjavao da ustraje u novom vještačenju a i da jest, sud smatra da ga nije potrebno provoditi jer je vještak dopunom pravilno otklonio prigovore stranaka na nalaz i mišljenje i jasno izrazio nalaz i mišljenje da nije moguća fizička dioba ni na predmetnom poslovnom prostoru u Splitu ni predmetnoj kući u [adresa]. Dakle, sud je prihvatio cjelokupan nalaz i mišljenje vještaka Tadinca, dakle i dopunu jer je prosudio da je vještak nalaz i mišljenje cjelovito i stručno obrazložio te nadopunom nalaza i mišljenja otkonio prigovore stranaka.

87. Stoga je vještačenjem po vještaku dipl.ing.Tadincu utvrđeno da je tržišna vrijednost predmetnog poslovnog prostora 51.000,00 EUR , da nije moguća fizička dioba ni tog poslovnog prostora ni predmetne kuće u [adresa] na dva jednaka dijela za koju kuću s zemljištem u [adresa] (i to kuće s okućnicom i dvorištem, bez pomoćne zgrade „pečenjare“ i bez bazena) da je vrijednost zemljišta 36.001,47 EUr, da je procijenjena vrijednost zgrade 336.000,00 Eur, da je ukupna tržišna vrijednost navedenog 372.001,47 Eur, odnosno da je ukupna tržišna vrijednost zaokruženo iznos od 372.00,00 EUr.

88. Što se tiče predmetnog osobnog automobila Volvo, pregledom oglasa s internetskog oglasnika Njuškalo.hr, razvidno je da je 30.3.2016. bila oglašena prodaja rabljenog vozila Volvo XC90 2.4 TDI, godine proizvodnje 2005., da je bila oglašena cijena 112.955,00 kn – 14.800,00 EUR, te da u oglasu stoji da je auto uredno servisirano i održavano, te da nema daljnjih ulaganja.

89. Pregledom Ugovora o kupoprodaji motornog vozila sklopljenog 28.9.2016. između prodavatelja GĐ i kupca RĐ, razvidno je da je predmet tog Ugovora, po podacima o motornom vozilu koje se prodaje, upravo utuženi automobil marke Volvo XC90, reg. oznake [registarska oznaka], te je razvidno da je kao ugovorena prodajna cijena naveden iznos od 50.000,00 kn i da je taj iznos kupac isplatio u cijelosti prodavatelju 28.6.2016.

90. Sud je po dokaznom prijedlogu tužiteljice odredio izvođenje dokaza prometno-tehničkim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku prometno-tehničke struke, dipl. ing. ZĐ, na okolnosti utvrđivanja vrijednosti osobnog automobila marke Volvo na dan njegove prodaje 26.9.2016. jer je tvrdila da je iznos od 50.000,00 kn ne odgovara stvarnoj vrijednosti tog automobila na dan prodaje. Prema pisanom vještvu vještaka ZĐ od 19.1.2024., razvidno je da je vještak nakon pregleda predmeta i njemu priložene dokumentacije vezano za navedeno osobno vozilo, u nalazu i mišljenju navedene tehničke podatke predmetnog vozila, navodeći obračun visine vrijednosti, navodeći da je novo nabavna cijena predmetnog osobnog vozila 58.401,80 EUR, navodeći u vezi amortizacije da je to osobno vozilo do dana prodaje u eksploataciji bilo 11 godina i 3 mjeseca i ima vremensku amortizaciju od 83%, navodeći dalje u vezi korekcija amortizacije da obzirom na bitno manji broj prijeđenih kilometara od predviđenog, a obzirom na godine eksploatacije, da je potrebno da se radi toga radi korekcija amortizacije za 6,3% pa da je time u trenu prodaje predmetno osobno vozilo amortizirano za 76,7%. Na koncu, utvrđeno je iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka ZĐ da predmetno osobno vozilo u trenu prodaje 28.9.2026. ima vrijednost od 23,3% od svoje novo nabavne vrijednosti, ili 13.607,60 EUR, što je prema zaključku vještaka iznos tržišne vrijednosti u trenu prodaje.

91. Tuženik je prigovorio na nalaz i mišljenje vještaka podneskom od 26.2.2024. Naveo da ne osporava podatke navedene od vještaka da je pregledao spis, da nakon pregleda Tehničkih podataka o automobilu reg. oznake [registarska oznaka], vrsta osobno, marka i tip Volvo XC 90, snaga motora 120kw, broj šasije [broj šasije], radni volumen motora 2401 cm 3, god. proizvodnje 2005 .,,u prometu od 28.06. 2005., broj kilometara u trenutku prodaje 139 .000, datum prodaje 28 rujna 2016., tuženik te prednje podatke ne osporava, nego tuženik prigovara da vještak nije pregledao u kakvom je stanju vozilo bilo u trenutku prodaje te tuženik naveo da vještvu prigovara u cijelosti iz razloga što vještak nije izvršio pregled motornog vozila u vrijeme prodaje, a da bi mogao znati u kakvom je stanju automobil, je li bio oštećen, je li imao kvarova na motoru, a tuženik smatra da su to sve vrlo bitne okolnosti koje značajno utječu na vrijednost automobila, te da time navodi da je automobil u vrijeme prodaje 28. rujna 2016. imao jedanaest godina starosti i da je imao vrijednost u iznosu od 13.607,6 EUR, nije ničim dokazano. Navedeno da je opće poznata činjenica, a koja se odnosi na stvari, stanje stvari, u ovom slučaju stanje predmetnog automobila. Ustvrdio je tim podneskom da je automobil u vrijeme prodaje imao tehnički problem, kvar na motoru, zbog čega da je i prodan i o čemu da je kupac bio upoznat i da je iz tog razloga automobil prodan za iznos od 50.000,00 kn. Naveo i da je osim toga pitanje cijene automobila ovisno o ponudi i potražnji, a tržišna vrijednost ovog automobila da je bila daleko manja 2016. nego što vještak navodi. Tuženik je naveo i da je sin stranaka DĐ bio prisutan u vrijeme kad je izvršena prodaja predmetnog automobila i da sin zna da je automobil imao tehničkih problema, kvar na motoru automobila pa je na okolnost stanja vozila u vrijeme prodaje predložio saslušanje sina DĐ i kupca predmetnog automobila RĐ.

92. Sud je obzirom na prigovore tuženika na vještvo vještaka ZĐ odredio dopunsko saslušanje tuženika i svjedočenje njegova sina DĐ. Tuženik je na ročištu od 17.ožujka 2026.g dopunskim iskazom ostao pri navodima da je predmetni auto Volvo u vrijeme prodaje imao tehnički problem i to kvar na motoru. Na upit koji to kvar na motoru je bio, iskazao da je ga je kupio 27.1.2014. po cijeni od 4.000,00 eur i da je tada znao da automobil ima nedostataka što da mu je rečeno prilikom kupnje. Dalje naveo da je imao nedostataka na motoru i da je mislio da će to otkloniti i taj auto potom vozio do 2 godine i onda da ga je odlučio prodati iz razloga što je bilo učestalih kvarova koje nije mogao otkloniti. Na ponovni upit koji kvarovi na motoru su bili, iskazao je da se predmetni auto gasio, da je on išao kod par servisa, išao i u Volvo servis u Kaštel Sućurcu, a ni oni da nisu mogli otkloniti kvar, te iskazao da mu je čak predlagano da ugradi drugi motor, no iskazao je da ga nije ugradio, iskazao da je automobil zbog tog kvara bilo u voznom stanju, no povremeno da se gasio. Na upit koliko puta je na Njuškalu ili negdje drugdje oglasio prodaju tog auta, iskazao je da on osobno nije čak ni oglašavao predmetni auto na Njuškalu, nego da je to učinio tuženikov sin DĐ koji je predlagan kao svjedok jer je bio nazočan kod sklapanja kupoprodajnog ugovora toga auta kupcu RĐ. Na okolnost je li se nakon objave oglasa na Njuškalu i to oglasa koji prileži spisu, predmetni auto pokvario ili ranije od objave oglasa na Njuškalu koji je oglas priložen u spisu, tuženik j iskazao da se pokvario nakon objave oglasa na Njuškalu koji oglas prileži u spisu. Na okolnost koliko vremena nakon objave oglasa na Njuškalu se pokvario, iskazao je da misli da je to bilo nakon oko 2 mjeseca nakon objave. Na okolnost gdje je držao taj auto nakon objave oglasa na Njuškalu, naveo je da ga je držao ispred kuće na javnom parkiralištu. Na okolnost gdje se raspitao za popravak auta, naveo je da je išao u Volvo servis u Kaštel Sućurac kako je naprijed naveo te još kod par servisa. Na okolnost je li mu tko od njih dao pisanu ponudu za popravak, iskazao je da nije, da je sve bilo usmeno. Na okolnost zašto nakon kvara na vozilu, nije izmijenio oglas u dijelu prodajne cijene i opisa stanja auta nakon što je utvrdio kvar na autu, nije jasno odgovorio na upit već naveo da nije oglasio predmetno vozilo tuženik nego tuženikov sin DĐ. Na okolnost u čemu je sve bio uključen tuženikov sin vezano za predmetno vozilo, tuženik je dopunski iskazao da je sin bio nazočan kod prodaje vozila u rujnu 2016. i da je to sve što se tiče sinove uključenosti. Na okolnost gdje mu je i kako kupac isplatio iznos za to vozilo, tuženik je iskazao da mu je kupac isplatio gotovinu na ruke, u iznosu od 50.000,00 kn. Kad je tuženiku predočeno prilikom dopunskog saslušanja da u ugovoru o kupoprodaji navedenog automobila se ne navodi da bi isto imalo tehničkih problema, tuženik je iskazao da je kupac znao za što plaća i po kojoj cijeni plaća auto, jer ga je prije kupnje pregledao. Naknadno da ga je kupac zvao, oko mjesec dana nakon kupnje, da želi vratiti predmetno vozilo nazad, da će raskinuti ugovor, a na to tuženik da nije pristao te dalje naveo da je čak neke dijelove za predmetno vozilo kupio i predao tom kupcu. Kako sam nije naveo koje to dijelove, onda je tuženik upitan koji su to dijelovi pa je tuženik naveo da je to bio intercooler i da se ne sjeća koliko ga je platio i da nema račun o tome a na upit kako je taj dio predao kupcu, iskazao je da mu ga je poslao poštom na adresu. Kad je iskazao da mu je kupac naknadno kazao da će raskinuti ugovor, a tuženik nije pristao na to, upitan je tuženik jeli ga kupac tužio, pa iskazao da ga kupac nije tužio niti mu se više javljao oko toga. Na upit zašto prije predmetnog vještačenja po vještaku ZĐ nije navodio te tvrdnje u vezi osobnog automobila Volvo nego ih iznio tek u prigovoru na vještvo vještaka ZĐ, tuženik je iskazao da je pred sudom bio rekao da je auto imao nekih tehničkih kvarova i da misli da je čak to rekao na ročištu kad je saslušavan. Sud ističe da to nije točno jer je iz zapisnika s dva ročišta na kojima je saslušavan vidljivo da nije iskazivao o nikakvom kvaru na navedenom automobilu.

93. Utvrđeno je iz dopunskog iskaza tuženika da je u priloženom internetskom oglasu Njuškalo kao kontakt podaci navedeni podaci njegova sina koji je oglasio prodaju, a kupac kontaktirao tuženika na tuženikov broj mobitela koji je bio naveden u tom oglasu. Tuženik je potvrdio dopunskim iskazom da nema pisani dokaz o prigovorima kupca OĐ na predmetno vozilo datirane iz tog vremena.

94. Iz usmenog očitovanja sudskog vještaka ZĐ na ročištu od 1703.2026. na prigovore tuženika na vještakov pisani nalaz i mišljenje je razvidno da je vještak obrazložio da je vrijednost predmetnog osobnog auta izračunao na temelju zadatka koji mu je dao sud i na temelju podataka u ovom sudskom spisu, obrazložio da je novonabavna vrijednost usvojena iz digitalnog kataloga i analogija 2016.godine, a uobičajenim amortizacijskim stopama obzirom na vrijeme eksploatacije i broj prijeđenih kilometara obrazložio je da se došlo do vrijednosti vozila u trenutku provođenja vještačenja 2024.g U odnosu na prigovor tuženika da vještak nije izvršio pregled motornog vozila u vrijeme prodaje, a da bi mogao znati u kakvom je stanju auto, je li oštećen, je li imao kvarova na motoru, vještak je potvrdio da ga nije pregledao ali i da kroz predmetni spis nije utvrdio postojanje bilo kakve ponude o predmetnim kvarovima koje je dopunskim iskazom naveo tuženik, obrazlažući dalje da bi da su u sudskom predmetu postojale takve ponude,da bi se tada vrijednost vozila umanjila za vrijednost popravka na vozilu. Vještak je na okolnost, ako bi se uzelo da bi bio istinit dopunski iskaz tuženika o tome da je bio kvar na motoru, koliko bi tada bila umanjena vrijednost vozila, obrazložio da točnu i egzaktnu vrijednost kao vještak ne može odrediti o i pri tome logično obrazložio da ona ovisi o vrsti kvara na motoru, a iz iskaza tuženika na ročištu od 17.03.2026. se ne može utvrditi koji je to točno kvar bio. Vještak ZĐ se izjasnio i glede od tuženika navedenog Intercoolera (pa je vještak pojasnio da je to hladnjak zraka), da bi prosječna vrijednost popravka takvog dijela ili zamjena ukoliko se radi o originalnom dijelu iznosila do 4.000,00 EUR u ovlaštenom servisu.

95. Sud je potom upitao tuženika jeli kupio originalni dio Intercooler, a tuženik naveo da ga je kupio kod mehaničarskog servisa, te naveo da misli da je bio originalni dio. Sud ističe da sve navedeno tuženik nije dokazao, niti je dostavio račun o kupnji bilo originalni ili zamjenski dio Intercooler.

96. Tužiteljica je inače podneskom od 30.03.2025. navela da je radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja i izbjegavanja nagađanja o prihodima stranaka u tom razdoblju, kao i o prihodima tuženikove majke, a sve temeljem dokumentacije koja priložena ovom spisu,zatražila neovisno vještačenje predmet kojega je stavljanje u odnos visine i primanja tužiteljice i tuženika u vremenskom razdoblju od 1995.g. do 2016.g i koje vještačenje je izradila stalna sudska vještakinja za računovodstvo i financije, Sanja Mišura iz Splita te je to vještvo priložila u spis. Tuženik je osporavao obračun visine zarada koje se navode u tom vještvu, jer se radi o privatnom vještvu , sačinjenom za potrebe i po nalogu tužiteljice i drži da je kao takvo to vještvo neupotrebljivo. Tužiteljica pak navela da vještvo vještakinje Sanje Mišura nije izrađeno osnovom privatne ili jednostrano pribavljene dokumentacije tužiteljice, već isključivo na osnovu dokumentacije u ovom spisu, te da neovisno o tome što je vještačenje naručila tužiteljica a ne sud, da se radi o ispravi temeljenoj na javno dostupnim i službeno potvrđenim podacima koji se nalaze u ovom sudskom spisu i ističe da je slobodnom ocjenom dokaza sud ovlašten cijeniti i tu ispravu, te dalje navela da tuženik nije predložio suprotno vještačenje. Sud pak navodi da ne prihvaća vještvo vještakinje Sanje Mišura kao dokaz u ovom postupku jer to vještačenje nije izrađeno po nalogu suda, već po nalogu tužiteljice, tuženik se protivi korištenju istog kao dokaza, a osim toga izrađeno je nakon zaključenja prethodnog postupka i tužiteljica do tada nije bila predložila ovakvo vještačenje . Osim toga to vještačenje nije ni bilo potrebe provoditi po nalogu tužiteljice, ni prilagati u sudski spis jer se podaci koji se navode u vještvu temelje na podacima koje je sud pribavljao i utvrđivao u ovom postupku, a iz tako pribavljenih podataka i utvrđenja naprijed navedenih , koje podatke je sud pribavljao od za to nadležnih tijela jasno i bez vještačenja proizlazi da je tužiteljica kroz razdoblje koje je relevantno za ovaj postupak ima viša primanja nego tuženik. Osim toga sama tužiteljica je tijekom postupka navela da su sukladno Obiteljskom zakonu i ustaljenoj sudskoj praksi suvlasnički udjeli bračnih drugova jednaki, neovisno o omjeru njihovih pojedinačnih doprinosa.

97. Tijekom postupka tuženik je istakao prigovor promašene aktivne legitimacije tužiteljice i promašene pasivne legitimacije tuženika, pozivom na to da tuženik nije bio vlasnik spornih nekretnina u [adresa] za vrijeme braka stranaka, da spornu kuću u [adresa] nisu gradili ni tužiteljica ni tuženik ni ulagali u gradnju nego tuženikova majka BĐ na zemlji u njenom vlasništvu. Sud smatra neosnovanim tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije tužiteljice i promašene pasivne legitimacije tuženika jer tužiteljica ima pravo tražiti sudsku zaštitu tužbom protiv tuženika kao bivšeg bračnog druga s osnova bračne stečevine, a tuženik je osoba u odnosu na koju tužiteljica ističe postojanje prava iz osnove bračne stečevine i protiv kojeg zahtijeva utvrđenje suvlasničkih prava. S obzirom na odredbu čl.187.st.1. ZPP- a, te obzirom da je tužiteljica postavila zahtjev radi utvrđenja svog prava na imovini za koju tvrdi naspram tuženika da je njihova bračna stečevina i s time u vezi određenog suvlasničkog dijela, time postoji njen pravni interes za postavljanjem tužbenog zahtjeva kakav je postavila.

98. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice naspram tuženika s osnove bračne stečevine, za istaći je da se prilikom utvrđivanja bračne stečevine primjenjuju odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja imovine koja je predmet postupka. Odluku u ovoj pravnoj tvari u odnosu na kuću u [adresa] treba se donijeti primjenom Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 162/98 – dalje Obz/98 - koji je bio u primjeni od 1. srpnja 1999. do 22. srpnja 2003.) i Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11 – dalje: Obz/03), jer je izgradnja predmetne kuće u [adresa] bila od kraja 1999.g do 2005.g Kako je predmetni poslovni prostor stečen kupnjom 2008.g i predmetni automobil Volvo stečen kupnjom 2014.g. u odnosu na vrijeme njihova stjecanja je mjerodavan Obz/03.

99. Prema odredbi čl. 253. Obz/98, bračni drugovi u jednakim dijelovima su suvlasnici u bračno stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Istovjetno je navedeno odredbi čl. 249. Obz/03. Prema čl.251.Obz/98, bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu. Prema čl. 252., bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine. Prema čl 253.st1. bračni drugovi su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili a prema st.2.bračni drugovi mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose glede bračne stečevine. Prema čl.254., na bračnu stečevinu primjenjuju se odredbe stvarnog i obveznog prava, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Prema čl.255., za poslove redovite uprave smatra se da je drugi bračni drug dao svoj pristanak ako se ne dokaže suprotno. Nepostojanje pristanka ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe. Prema čl.257.st.1., imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a prema st.2. vlastita imovina je i imovina koju je bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenoga u članku 252. toga Zakona (nasljeđivanje, darovanje i sl.). Prema čl.259.st.1. bračnim ugovorom mogu se urediti imovinskopravni odnosi na postojećoj ili budućoj imovini.

100. Odredbama Obz/03 i to člankom 247.propisano je da bračni drugovi mogu imati bračnu stečevinu i vlastitu imovinu. Odredbom čl. 248. Obz propisano je da je bračna stečevina ona imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, a odredbom čl. 249. st. 1. ObZ je određeno da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili. Stavkom 2. istog članka određeno je da nevjesta i ženik, odnosno bračni drugovi mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose glede bračne stečevine. Odredbom čl. 250. ObZ određeno je da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe stvarnog i obveznog prava ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Odredbom čl. 253. st. 1. ObZ propisano je da imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, ostaje njegova vlastita imovina, a stavkom 2. istog članka je određeno da je vlastita imovina i imovina koju je bračni drug stekao tijekom trajanja bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenog u članku 248.ovoga Zakona (nasljeđivanjem, darovanjem i sl.).

101. Nakon ovako provedenog postupka i dokaza izvedenih u istom, a koji su naprijed navedeni kao i sadržaj istih navodi se slijedeće. Osim utvrđenja suda koja su već naprijed navedena kao proizišla iz brojnih provedenih materijalnih dokaza, te vještačenja, sud je u vezi s njima morao ocijeniti i analizirati iskaze tužiteljice i tuženika, te svjedoka u ovom postupku.

102. U tom smislu sud ističe da je utvrdio u vezi financiranja građenja predmetne kuće s okućnicom u [adresa] da tužiteljica, iako je utvrđeno da je kuća s okućnicom u [adresa], zaseok [adresa] građena i izgrađena za vrijeme braka i faktične bračne zajednice stranaka, nije ipak dokazala da je građena novčanim sredstvima koja bi potjecala od rada tužiteljice i tuženika kao tadašnjih bračnih drugova niti da bi potjecala iz te imovine. Naime, na okolnost svojih tvrdnji tužiteljica je imala samo svoj iskaz i pisanu izjavu CĐ za koju je sud već naveo iz kojih razloga je ne prihvaća kao dokaz i iz kojih je razloga sud odustao od daljnjeg pozivanja tog svjedoka na raspravu radi svjedočenja. Imala je i svjedočenje HĐ iz čijeg svjedočenja pak nisu utvrđene činjenice koje bi bile od odlučnog značaja za presuđenje, dok tužiteljica samim svojim iskazom nije uvjerila sud u svoje tvrdnje o financiranju. Utvrđena činjenica iz podataka pribavljenih od nadležnih tijela ( porezne uprave i dr. ) .da je tužiteljica imala veća primanja s osnova rada nego tuženik ,sama po sebi ne dovodi do zaključka da je tužiteljica tijekom faktične bračne zajednice ulagala novčana sredstva koja je ostvarivala od svog rada u gradnju predmetne kuće s okućnicom u [adresa] (pa niti da je dala tuženiku 65.000,00 kn za kupnju predmetnog poslovnog prostora o kojem će dalje biti riječi). Za tako nešto su potrebni materijalni dokazi a tužiteljica ih nema a očekivano bi bilo da ih ima da su ona i tuženik ulagali u gradnju , jer je jasno da se prilikom izgradnje kuća radi o znatnim novčanim iznosima. Primjerice,za kupljeni građevinski materijal trebaju postojati pisani računi. Tužiteljica ih nema.

103. Sud dakle jest utvrdio pribavljanjem od nadležnih tijela podatke o visini primanja tužiteljice po osnovu zaposlenja tijekom trajanja njena braka s tuženikom, no isto tako su utvrđene činjenice da je tijekom braka podizala više kredita,a tužiteljica nije podnijela pisane dokaze koji bi nesumnjivo potvrđivali da se gradnja kuće u [adresa] financirala bilo iz plaće tužiteljice, bilo iz kredita tužiteljice, bilo iz primanja tuženika po osnovu njegovih primanja osnovom rada, bilo od novčanih sredstava ostvarenih prodajama automobila. Uvjerila je sud iskazom da je u dogovoru s tuženikom bila kupac više automobila na svoje ime,pa i njena sad pok. majka, a to je i utvrđeno pribavom podataka od nadležnih tijela , te je uvjerila sud iskazom da su ti automobili bili kupovani radi preprodaje i ostvarenja nekih novčanih iznosa, pa tako i iz iskaza tuženika proizlazi da je potvrdio da je tijekom braka kupovao nekoliko auta (makar osporava preprodaju). Da se radilo o preprodaji da se primjerice zaključiti iz Uvjerenja PUSD od 8.8.2019 o tome da je tužiteljica bila evidentirana kao vlasnik čak 15 automobila i da je nekih bila vlasnica samo po nekoliko mjeseci. No nije dokazala da bi se iz tako ostvarenih novčanih sredstava financirala gradnja kuće u [adresa], zaseok [adresa] a kada bi se i prihvatilo da jest bar nekim dijelom, nije dokazala kolika bi to bila novčana sredstva. Nije priložila ni jedan račun o kupnji građevinskog materijala ili račun o bilo čemu drugom vezanom za financiranje gradnje kuće.

104. Osim toga, sud je utvrdio i cijenio da u vrijeme kada se krajem 1999.g započela graditi predmetna kuća u [adresa], čak ni tuženikova majka nije bila uknjižena kao vlasnica iste, ali je bila stvarna vlasnica i naknadno je i pravomoćno presuđeno da je isključiva vlasnica zemljišta Dakle, predmetna kuća se nije gradila na zemljištu koje bi bilo u to vrijeme u vlasništvu tuženika. U konačnici je utvrđeno da je zemljište na kojem je izgrađena predmetna kuća s okućnicom bila vlasništvo prednika tuženika, te se gradila od novčanih sredstava tuženikove majke. S druge strane sud je analizirao iskaze tuženika i svjedočenja tuženikove majke i svjedoka LĐ u vezi financiranja odnosno izvora novčanih sredstava za građenje i izgradnju predmetne kuće u [adresa] te ocijenio da ih je osnovano prihvatiti kao istinite odnosno da je gradnja financirana od novčanih sredstava tuženikove majke jer ta tri iskaza u bitnom odnosno na bitne okolnosti su suglasna i to oko izvora novčanih sredstava za gradnju kuće odnosno da je financirala tuženikova majka, a iskazi su logični, životni pa tako iz tuženikova iskaza u dijelu koji se tiče izgradnje predmetne kuće u [adresa], koji iskaz sud prihvaća kao vjerodostojan jer je uvjerljiv, okolnosan i životan, sud utvrđuje da je majka tuženika sve financirala kao investitor a tuženik za nju tražio izvođače radova i građevinski materijal nabavljao majčinim novcem jer je ona to tražila od njega da obavi, što je sudu logično u odnosu majke i sina, a na njeno traženje je zatražio u njeno ime izdavanje rješenja o izvedenom stanju te ono i glasi na tuženikovu majku. Utvrđeno je da je tuženikova majka tražila idejni projekt kuće od projektanta ŠĐ. Dakle nije ni tužiteljica ni tuženik. Prema iskazu tuženika njegova majka je imala novčana sredstva za gradnju predmetne kuće jer je radila u Njemačkoj i Austriji, jer je veći dio novca naslijedila od svog supruga a tuženikova oca te i zato što je prodala svoj automobil Mercedes prije početka gradnje kuće i sav novac od toga svega uložila u gradnju predmetne kuće. Iz iskaza tuženika proizlazi da je majka imala dio novca u kući ,da je imala ušteđevine od supruga i svoje osobne ušteđevine te sve čuvala u kući svog drugog sina (tuženikova sad pok. brata LĐ) u vezi čega sud ističe da nije ništa neobično i iskazao da bi to bila ušteđevina u to vrijeme od 80.000,00 dem i veći dio tog novca bio onaj koji je zaradio tuženikov otac dugogodišnjim radom u Njemačkoj preko 20 godina i koji je, što tužiteljica nije osporila, bio zaposlen i radio prijavljeno kod svog poslodavca u Njemačkoj a nakon redovnog radnog vremena još dodatno radio neprijavljeno. Iz toga proizlazi da je tuženikov otac u Njemačkoj praktično radio dva posla. Time je ostvario i višu zaradu a posljedično tome i ušteđevinu. Utvrđeno je da je i tuženikova majka radila u Njemačkoj, neprijavljeno kao kućna pomoćnica, a radila je neko vrijeme i u Austriji pa je i ona time zaradila više nego da je te iste poslove u to vrijeme radila u Hrvatskoj.

105. Svjedočenje tuženikove majke sud je vjerno prenio na zapisnik a iz njega je razvidno da se radi o osobi iz ruralne sredine, koja je rođena 1933. i koja je gorljivo svjedočenjem tvrdila svojim riječima uz korištenje zastarjelih izraza („glancijanje, pare“) da je ona investitor gradnje predmetne kuće u [adresa], da se kuća gradila s njenim parama i parama njena pok. muža koji joj je sve ostavio, da se kuća gradila na njenom zemljištu, koje je bilo zemljište njena muža kojem je to bila didovina, čak i pradidovina, da se ista ne sjeća kad je započela gradnja te kuće jer nije „zapisivala“ kad je počela gradnja. To da je „ glancijala tu kuću iz početka“, pojasnila da to znači da je ona davala „pare“ za gradnju te kuće kao i za uređenje te kuće, te svjedočila da joj nisu ni tužiteljica ni tuženik davali nikakve novce za gradnju i uređenje te kuće te da je ona davala novac ljudima koji su kuću gradili i to ljudima iz Lokvičića od kojih je neke imenovala i čak znala koje su radove izvodili, posvjedočila da su bili i drugi radnici koji su radili na kući i pomagali tuženiku koji je isto bio angažiran oko gradnje te kuće kad je mogao tako. Dakle, bila je izričita svjedočenjem da je ona dala svoje „ pare i pare“ njena muža za gradnju te kuće. Nije od značaja što tuženikova majka nije znala pri svjedočenju jeli kuća legalizirana ili nije, jer joj to očito nije bilo od posebne važnosti jer je doslovno navela da „nije išla za tim“ što može imati veze sa njenim življenjem u ruralnoj sredini i zrelim godinama života u vrijeme svjedočenja ali je sud iz njena svjedočenja utvrdio da se sjeća iz razdoblja gradnje kuće, jer je tada bila mlađa da je tuženik u njeno ime i za njen račun ugovarao poslove sa izvođačima radova na toj kući, te da je plaćao materijal i izvođače radova njenim novcem u njeno ime i za njen račun, odnosno da je sve to tuženikova majka financirala. Čak je svjedočenjem, na upit jeli tuženik što od svog vlastitog novca uložio u gradnju te kuće, potvrdila da jest nešto malo ali slabo. Primjerice, upravo ovaj detalj ukazuje sudu na iskrenost u njenom cjelokupnom svjedočenju, jer naime, mogla je to prešutjeti. A nije. No to „nešto malo i slabo“ ne dovodi do osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice u odnosu na kuću u [adresa] jer se očito radilo o iznosima koji nisu značajni, a protivno nije dokazano niti ima dokaza.

106. Utvrđeno je iz svjedočenja tuženikove majke da je radila u Njemačkoj 3-4 godine, pa dobila dijete koje je preminulo pa nakon toga u Njemačkoj radila još 2-3 godine na crno u Austriji i Njemačkoj a i njen pok. suprug LĐ također radio u Njemačkoj a tuženikova majka se očito zbog svojih zrelih godina u vrijeme svjedočenja nije sjećala koliko dugo je njen suprug radio u Njemačkoj, „niti je to zapisala“, misli da je bio ostvario pravo na inozemnu mirovinu, ne zna koliko, čini joj se da je umro 1983. godine. Naime, svjedočila je na ročištu od 15.03.2021. a rođena je 1933 dakle svjedočila u vrlo zrelim godinama života pa je sudu razumljivo da se zbog proteka vremena ne sjeća prednje navedenih podataka. Sjeća se da njen suprug nije imao hrvatsku mirovinu, da je ona od supruga naslijedila sve što je on ostavio, a ostavio kuću na adresi u [adresa] (nije predmetna) i ona ostala živjeti u toj naslijeđenoj kući a kad ju je nekoliko godina prije svjedočenja zaboljelo iz kuće u [adresa] je došla u stan u [adresa] u [adresa] kod sina GĐ. Dakle, ustrajno i uvjerljivo je tvrdila svjedočenjem da tužiteljica nije uložila ništa svojih novčanih sredstava za gradnju i uređenje predmetne kuće i ustrajno tvrdila da je to njena- svjedokinjina kuća sagrađena svjedokinjinim novcima jer je imala ušteđevine kod kuće prije početka gradnje predmetne kuće, pa je iz njena svjedočenja prihvaćenog kao uvjerljivijeg od tužiteljičninog utvrđeno da je sigurno imala do 80.000,00 Dem ušteđevine i da je s njima financirala gradnju predmetne kuće i uređenje, da je imala i ušteđevine na banci više od 30.000,00 eura i to u Splitskoj banci u Imotskom, te da je podignula taj novac sa Splitske banke u Imotskom i s tim novcima gradila predmetnu kuću, te da ju je kako je navela : „ radila od početka do svršetka, gledala majstore i brinula se za hranu za majstore“. Na okolnost jeli navedenih 80.000,00 Dem naslijedila od supruga, tuženikova majka je navela da jest navodeći da su to od njenog muža i od nje pare, te da od tog iznosa ne zna koliko je zaradio muž a koliko ona s obrazloženjem da oni nisu dijelili pare nego da je sve bilo zajedničko . Utvrđeno je i da je tuženikova majka tvrdila da je sigurno 60.000,00 Dem investirala u izgradnju predmetne kuće. Utvrđeno je da je imala i svoju mirovinu u vrijeme gradnje. Sud je imao u vidu da je tužiteljica prigovorila i svjedočenju tuženikove majke kao inkonstruiranom za ovaj postupak, nevjerodostojnim i protivnim dokazima koji prileže spisu. Sud ističe da svjedočenje tuženikove majke takvim ne ocjenjuje nego naprotiv , temeljem neposredne ocjene dokaza i uvjerljivosti ove svjedokinje prilikom iskaza zaključuje da je tuženikova majka istinito kazivala o financiranju gradnje kuće i izvoru sredstava za gradnju, a to što nije navela točan iznos svoje mirovine iz tog dalekog razdoblja (niži je bio nego što je navela 500,00 eur tj. primala novčani iznos koji bi sada u valuti eur bio 381,00 eur od 1995 do listopada 2014) ne može se pripisati ničem drugom nego velikom proteku vremena od tada. Što se tiče prigovora tužiteljice dijelu svjedočenja tuženikove majke da je od pok.muža naslijedila 80.000,00 dem i tužiteljica tvrdi da je to izmišljotina usmjerena na poboljšanje pozicije tuženika u ovom postupku i da je ta tvrdnja bez materijalnog dokaza, sud navodi da smatra protivno jer o takvoj ušteđevini kod kuće i nema materijalnog dokaza jer se ona čuva kod kuće a ne u bankama a to što tužiteljica prigovara da u rješenju o nasljeđivanju iza smrti tuženikova oca je spomenuta samo devizna knjižica Kreditne banke Zagreb, Filijala Mostar koja je tada vrijedila 30001 tadašnjih dinara, odnosno time što se u tom rješenju o nasljeđivanju ne navodi neki iznos u Dem pa tako ni 80.000,00 dem sud navodi da to tako doista jest ali se ne može cijeniti na način da je time svjedokinja BĐ lažno svjedočila o 80.000,oo Dem obzirom da se u vrijeme svjedočenja iste radilo o osobi u zrelim godinama koja je i preminula godinu dana nakon svjedočenja, neukoj osobi iz ruralne sredine i sud je uvjeren da njoj nije bilo od značaja jeli se tih 80.000,00 dem navodi u rješenju o nasljeđivanju iza smrti njena supruga ili je to iznos novčane ušteđevine njena supruga u kući. U tom kontekstu se može cijeniti njena izjava na upit jeli tih 80.000,00 dem navedeno rješenju o nasljeđivanju iza smrti njena muža, obzirom da je lakonski izjavila držeći da se to podrazumijeva: „dašta nego je navedeno“ Osim toga, to rješenje o nasljeđivanju njena muža je iz 1983.g i time ovakvo svjedočenje tuženikove majke sudu samo potvrđuje da je istinito svjedočila o izvorima novca za financiranje gradnje predmetne kuće i da je tuženik nije pripremao o tome što treba svjedočiti ako je želio da svjedoči u njegovu korist, niti se ona sama pripremala niti je kod kuće prethodno išla gledati što piše u rješenju o nasljeđivanju. Stoga je svjedočenje tuženikove majke sud prihvatio kao vjerodostojno.

107. Sud je i svjedočenje LĐ prihvatio kao vjerodostojno jer je okolnosno svjedočio o onom što mu je poznato iz obiteljskih odnosa, razgovora u obitelji pa time što mu je tuženik stric od pokojnog mu oca samo po sebi ne dovodi do pristranosti ovog svjedoka kao tuženikova srodnika. Tako je iz ovog svjedočenja proizišlo da mu je o gradnji , financiranju i uređenju predmetne kuće poznato dosta jer je dobar dio svog života proveo upravo živeći u [adresa],zaseok [adresa], gdje je živio do 2006.g a od tada u Splitu. Svjedokov otac je preminuo u srpnju 2014. a do smrti živio u [adresa]. Ovim svjedočenjem je proizišlo da svjedok zna da je gradnju, a vjerojatno i uređenje te kuće financirala njegova baka BĐ a da je tome tako utvrđeno je da zna zato što su o tome dosta puta pričali jer je baka BĐ živjela u njegovoj obiteljskoj kući u [adresa]. Sud ističe da je sasvim jasno i uobičajeno da se u okolnostima zajedničkog življenja o tome priča u domaćinstvu, pa je tako očito i bilo u ovom slučaju pa tako svjedok zna da je tuženikova majka a svjedokova baka BĐ financirala gradnju i uređenje te kuće od svoje imovine koju je imala, radeći u Njemačkoj odnosno Austriji i imovine koja je ostala iza svjedokova pok. djeda LĐ koji je umro 1983.g. Nije od odlučnog značaja što ovaj svjedok ne zna koliko dugo je baka BĐ radila u Njemačkoj, ni koliko u Austriji, te to što ne zna jeli u Njemačkoj i Austriji radila prijavljeno ili neprijavljeno. Koliko je upoznat tuženikova majka je imala njemačku mirovinu, no nije od odlučnog značaja što ne zna koliko joj je iznosila njemačka mirovina jer je nije pitao, te misli da nije primala ništa iz Austrije. Značajno je što je posvjedočio da zna da je baka BĐ imala ušteđevine, ne zna na kojoj banci a to da je imala ušteđevine na bankama posvjedočio je da mu je to poznato iz komunikacije unutar obiteljske kuće. Posvjedočio je da ne zna što je baka BĐ učinila s ušteđevinom na banci , no pretpostavlja da je s istom financirala gradnju predmetne kuće u [adresa]. Značajno je da je posvjedočio da zna da je baka BĐ prije početka gradnje predmetne kuće u [adresa] imala kod kuće i novčane ušteđevine i da to zna jer je baka iz škrinje u kući u kojoj je držala svoje novce, znala njemu za rođendan, ili neku prigodu Božića i sl., uzimati novce iz te škrinje i davati za poklon. Na vjerodostojnost iskaza ovog svjedoka ukazuje njegova izjava da ne zna koliki iznos ušteđevine je baka BĐ imala u kući prije početka gradnje predmetne kuće u [adresa] osim što zna da je bilo dosta novaca koji su ostali iza smrti njena muža te je posvjedočio da zna da je baka BĐ s novčanom ušteđevinom iz kuće financirala gradnju predmetne kuće u [adresa] osnovom toga što je baka živjela s njima u obiteljskoj kući u [adresa], te su o tome u kući pričali. Dakle, da je ovaj svjedok htio pogodovati tuženiku, mogao je da je želio prilagoditi svoje svjedočenje glede visine novčane ušteđevine tuženikove majke svom svjedočenju. No nije, pa to ukazuje na njegovu vjerodostojnost i nepristranost unatoč tome što mu je tuženik stric. Utvrđeno je da mu nije poznato da bi tuženik ikakav novčani iznos uložio u gradnju i uređenje predmetne kuće u [adresa] za koju je utvrđeno da zna da je gradnja iste dovršena malo ranije od vremena kad se ovaj svjedok doselio u Split, tj. da je otprilike 2005.g dovršena gradnja te kuće te je posvjedočio da se nakon gradnje kuće i uređenja iste pristupilo opremanju sa namještajem. Utvrđeno je iz ovog svjedočenja da mu nije poznato tko je sve radio fizički na gradnji predmetne kuće osim što zna da su bili neki građevinski radnici te drži vjerojatnim da ih je angažirala baka jer je ona gradila kuću, time da se sjeća da su baku iz šale zvali da je ona poslovođa, jer je tu provodila dobar dio dana, a u više navrata svjedokov otac govorio njoj da što ona tamo toliko vremena „visi“ odnosno provodi toliko puno vremena. Po mišljenju suda i ovaj detalj iz svjedočenja svjedoka LĐ govori o tome da je baka BĐ bila investitor gradnje predmetne kuće, jer provođenjem puno vremena tamo je pokazan angažman i briga oko toga da njeni uloženi novci daju rezultat.

108. Utvrđeno je iz svjedočenja LĐ da koliko on zna tužiteljica nije ulagala svoje novce u gradnju te kuće. Da je htio lažno svjedočiti mogao je kazati da nije ulagala. No nije, nego je posvjedočio riječima da „koliko on zna“. Utvrđeno je iz ovog svjedočenja i to da ne zna zašto se tuženikova majka odlučila na gradnju te kuće osim što drži vjerojatnim da je htjela imati svoju nekretninu i da svojim novcima stekne tu nekretninu. Sud ističe da je to sasvim logično kao i to da je tuženikova majka prvo govorila da će živjeti u toj kući ali ipak nije. Navedeno je životno odnosno to da se bilo tko u vezi nečeg može predomisliti pa tako i tuženikova majka obzirom da su joj slijedile zrelije godine života pa je tako kako proizlazi iz svjedočenja LĐ ista živjela u kući svjedokovog oca u [adresa] (njena sina sad pok. LĐ) do smrti tog svog sina a nakon toga s tuženikom u stanu u [adresa] u [adresa], pa se u jednom periodu ipak bila vratila u obiteljsku kuću u [adresa] , zato što je već bila stara i nemoćna pa joj je svjedokova majka priskočila a nakon toga bi opet povremeno bila kod tuženika u stanu u [adresa] i tako naizmjenično. Time da je zadnjih par godina bila kod tuženika u stanu u [adresa]. Nadalje, ovaj svjedok je potvrdio svjedočenjem da je tuženik tijekom svog života uvozio aute iz Njemačke, no ne zna koliko ih je uvezao iz Njemačke ni kupio na svoje ime za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka no nije mu poznato jeli se tuženik bavio uvozom automobila iz Njemačke i preprodajom istih za vrijeme bračne zajednice stranaka. Sud ističe da to ne mora ni znati kao što ne mora znati niti mu je poznato da bi tuženik uvozio auta na ime tužiteljice, niti jeli i ako jest koliko automobila tuženik uvezao na ime tužiteljičine sada pok. majke IĐ, niti što je radio sa novcima od prodanih uvoznih automobila.

109. Utvrđeno je da svjedoku LĐ nije poznato je li tuženikova majka a njegova baka BĐ pokušala uknjižiti vlasništvo kuće u [adresa] na svoje ime, no znao je da je zemlja na kojoj je ta kuća sagrađena „nije čista“ i ukazao na to da je na selima neriješeno zemljišno knjižno stanje pa je posvjedočio da je u njihovu selu bilo općepoznato da zemlja na kojoj je sagrađena predmetna kuća u zaseoku [adresa] pripada obitelji LĐ i da u njihovom selu svaka kuća ima neki nadimak po nekom članu obitelji, pa u njihovom slučaju ova zemlja na kojoj je sagrađena predmetna kuća pripada Pirićevima, a Z je bio nadimak svjedokova pradjeda po ocu. Nije mu bilo poznato jeli baka pokrenula postupak radi brisanja vlasništva, odnosno suvlasništva trećih osoba sa navedene zemlje i uknjižbe iste na svoje ime niti koliko je novca investirano u gradnju i uređenje predmetne kuće u zaseoku [adresa] osim što zna da je dosta novca uloženo jer je baka dobar dio života radila u Njemačkoj i Austriji i bilo dosta novca ostalo iza smrti pok. djeda LĐ, ne zna točno koliko ali je posvjedočio da zna preko razgovora u obiteljskoj kući da se spominjala cifra između svjedokova oca dakle sada pok.LĐ, te tuženika i bake BĐ, da se radilo otprilike od 80.000,00 DEM a je li to istina ili ne, svjedok je naveo da on doista ne zna.

110. Prigovor tužiteljice da tuženikova majka nije mogla sama financirati gradnju zato što je imala nisku mjesečnu mirovinu nije odlučan zato što je iz iskaza tuženika, tuženikove majke i svjedoka LĐ koji su detaljno i okolnosno ispitani i uvjerljivo su i životno iskazivali proizlazi da je tuženikova majka imala novčane ušteđevine kako svoje od rada u Njemačkoj i Austriji te od svoga muža. Iako nema materijalnog dokaza da je u vrijeme prije početka gradnje imala novčane ušteđevine u kući sud ističe da je poznato da ljudi, naročito iz ruralnih sredina znaju držati novčanu ušteđevinu kući a ne samo u bankama. Osim toga, tuženikov sada pok. otac je radio u Njemačkoj dugi niz godina, radila je nekoliko godina i tuženikova majka u Njemačkoj i Austriji. Nisu oni išli raditi u inozemstvo u ono doba da bi živjeli samo od plaće nego su išli i godinama radili, posebno tuženikov otac, da bi dobro zaradili i uštedjeli.

111. Sud navodi da je točno da tužiteljica ne mora znati tko je sve izvodio i koje radove na gradnji kuće u [adresa], ni kada točno, jer to nije od odlučnog značaja niti se time može nesumnjivo dokazati tko je financirao radove na gradnji kuće u [adresa]. Financiranje se dokazuje materijalnim dokazima iz kojih se može pratiti, računima, potvrdama, utvrditi tijek novčanih transakcija, a takve materijalne dokaze tužiteljica nije priložila. Ponavlja se, nije priložila nijedan račun primjerice o kupnji građevinskog materijala, koji račun bi glasio bilo na njeno bilo na tuženikovo ime (jer su u to vrijeme bili u braku) a na njoj je na te okolnosti bio teret dokaza.

112. Ni činjenica tužiteljičinih dolazaka ne znači samo po sebi da su tužiteljica i tuženik bili investitori gradnje predmetne kuće u [adresa] a i što se tiče tužiteljičinih dolazaka u kuću u [adresa] prilikom gradnje iste, to nije neobično jer je tada bila u braku s tuženikom, a nije neobično ni da je dolazio tuženik iz razloga što se kuća gradila na zemlji njegove majke i jasnim proizlazi iz njegova iskaza i iskaza tuženikove majke da ga je tražila da joj vodi radove što je pak logično u takvom obiteljskom odnosu majke i sina.

113. Što se tiče priloženog ugovora o kreditu tužiteljice koji je kao korisnik kredita sklopila sa Erste bankom (a koji ugovor je dostavio tuženik jer je tvrdio da je na istom tužiteljica krivotvorila njegov potpis) sud ističe da je taj ugovor tužiteljica sklopila 7.lipnja 2005. i sud ga time ne može povezati sa izgradnjom predmetne kuće u [adresa] jer je ona već bila izgrađena do 2005.g, a ne može ga se povezati ni sa kupnjom predmetnog poslovnog prostora jer je on kupljen kasnije, tj 05.veljače 2008.g Osim toga tužiteljica i nije tvrdila da je direktno od njenih kredita financirana gradnja kuće, nego od njenih osobnih dohodaka i kredita koje je podizala za kupnju automobila u inozemstvu od strane tuženika fiktivno unesenih u RH na ime tužiteljice, tuženika, tužiteljičine majke,a da se onda iz prihoda ostvarenih prodajom tih automobila u Hrvatskoj također financirala i izgradnja predmetne kuće u [adresa].

Sve to međutim nije dokazala.

114. Sve da je i uvjerila sud iskazom da je novčano ulagala s tuženikom tijekom faktične bračne zajednice u gradnju kuće u [adresa], nije dokazala koliko bi ta novčana ulaganja iznosila. Tužiteljica nije dokazala, odnosno, s druge strane tuženik je dokazao u postupku dokazima koje je predložio, kako svjedocima tako i materijalnim dokazima, da je investitor gradnje kuće u [adresa] bila tuženikova majka sada pok. BĐ. Tuženik je dokazao iz kojih sredstava je financirana gradnja, što je mogao jer mu je BĐ majka i tako je upoznat sa svim okolnostima investiranja u gradnju, izvoru novčanih sredstava, a svjedoku LĐ, sinu tuženikova brata je isto tako po tom osnovu bliskog srodstva time logično poznato o financiranju gradnje. Dakle što se tiče novčanih ulaganja u gradnju kuće, sud je zaključio po ocjeni i analizi svih provedenih dokaza, kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti, da tužiteljica nije dokazala ono što je tvrdila tužbom, iskazom, podnescima već je sud utvrdio da je financiranje gradnje predmetne kuće u [adresa], koja je uostalom građena na zemljištu tuženikove majke, bilo vršeno od strane tuženikove majke koja je za to imala novčanih sredstava od novčane ušteđevine od dugogodišenjeg rada svog supruga a tuženikova oca u Njemačkoj , od svog rada u inozemstvu nekoliko godina, od nasljeđivanja svog supruga, od prodaje navedenog automobila Mercedes koji je bio u njenom vlasništvu i za vrijeme gradnje predmetne kuće prodan (da je prodan iskazom je potvrdila čak i tužiteljica koja je navela da je prodan za možda 10.000,00-12.000,00 eur a tuženik tvrdio da ga je tuženikova majka prodala za 26.000,00 eur) Dakle, utvrđeno je ocjenom i analizom provedenih dokaza da je predmetnu kuću u zaseoku [adresa] u [adresa] gradila svojim novčanim sredstvima tuženikova majka , na svojoj zemlji pa time predmetna kuća nije bračna stečevina tužiteljice i tuženika u smislu naprijed navedenih odredbi Obz98 i Obz/03 a u vezi s time je za navesti jedno od temeljnih načela zemljišno knjižnog prava superficies solo cedit odnosno da je vlasnik zemljišta je vlasnik svega što sa njim trajno spojeno. Zakonom o vlasništvu je navedeno regulirano člankom 9.stavkom 2. i 3.

115. Sud je utvrdio i cijenio pri presuđenju i da je tuženik tek tijekom ovog postupka stekao predmetnu nekretninu u [adresa] od svoje majke i to pravnim poslom -ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 6.5.2016. s anexom od 11.12.2021. Nastavno svemu navedenom, utvrđenom i obrazloženom, odbijen je točkom I izreke ove presude glavni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi kao unutar navodnika. Posljedično svemu navedenom je odbijen točkom II izreke ove presude i podredni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi kao unutar navodnika. Nastavno tim odlukama suda, posljedično su neosnovani pa iz tog razloga odbijeni tužbeni zahtjevi tužiteljice u dijelovima koji su navedeni u točkama III, IV i V izreke, unutar navodnika.

116. Što se tiče predmetnog poslovnog prostora u Splitu koji je nesporno kupljen za vrijeme trajanja braka i faktične bračne zajednice stranaka i za koji je utvrđeno da ga je tuženik kupio 5.2.2008.g za iznos od 18.000,00 eur navodi se da tužiteljica samo svojim iskazom nije uvjerila sud da je tuženiku za kupnju tog poslovnog prostora ona dala 65.000,00 kn , a s druge strane ista nema pisanog dokaza kojim bi potkrijepila osnovanost takve svoje tvrdnje koju tuženik argumentirano osporava dovodeći u sumnju tužiteljičine sudu iskazane razloge za to zašto nisu jedno drugom dali pisanu potvrdu da mu je dala u tu svrhu 65.000,00 kn. Tužiteljica je dakle tvrdila da je dala tuženiku za kupnju poslovnog prostora upravo 65.000,00 kn ali za to ,tu tvrdnju nema pisanog dokaza a tuženik tu tvrdnju osporava i ukazuje da su tada već bili u poremećenim bračnim odnosima (što je i sud utvrdio) i ista ne može logično i životno objasniti zašto je od tuženika za manje svote novca, dugovanja za troškove životne zajednice tražila napismeno da se potpiše da joj duguje, a za ovu veliku svotu novca nije tražila pisanu potvrdu. Sud drži da je tuženik tu u pravu , te sud smatra istovjetno kao i tuženik. Kako je tužiteljica tvrdila da je upravo ona dala određeni iznos za kupnju poslovnog prostora, tada je morala dokazati tu tvrdnju odnosno činjenicu no nije, jer nije dostavila o tome pisanog traga, potvrda, bankovnog transfera, svjedoka ili kojeg drugog dokaza, pa je sud ocjenjuje da ta njena tvrdnja nije dokazana,no to što nije dokazala materijalnim dokazom da je osobno predala novac tuženiku, to samo po sebi ne znači da je tuženik dokazao da poslovni prostor nije bračna stečevina. Drugim riječima, sud utvrđuje da tužiteljica nije dokazala da je tuženiku za kupnju poslovnog prostora dala navedeni iznos od 65.000,00 kn, no i da jest, sud ističe da bi opet proizlazilo da su to zajednička sredstva ostvarena radom oboje bračnih drugova u faktičnoj bračnoj zajednici, jer tužiteljica ne navodi da bi ta novčana sredstva potjecala iz njene posebne imovine.

117. S druge strane tuženik je tvrdio i dokazivao da je novac za kupnju dobio posudbom od prijatelja AĐ. Utvrđeno je da je predmetni poslovni prostor kupljen od strane tuženika za iznos od 18.000,00 eur za vrijeme braka i faktične bračne zajednice i kupnja je bila 2008. g i posudba koju tuženik dokazuje bi bila 2008.godine. Tuženik na okolnost posudbe potvrđuje sudu iskazom da nije sklopljen pisani ugovor o posudbi odnosno zajmu novca s trećom osobom. To je potvrdio i svjedok AĐ. Sud ističe da i ne mora biti sklopljen pisani ugovor o zajmu, ali bi bilo korisno da je bio sklopljen, što naročito zna tuženik je je odvjetnik, jer bi ta činjenica onda bila lako dokaziva naročito da su potpisi tuženika i zajmodavca AĐ bili ovjereni kod javnog bilježnika u vrijeme posudbe ili bar u neko dogledno blisko vrijeme. No toga u ovom slučaju nije bilo. Ovaj sudski postupak po tužbi tužiteljice je pokrenut 2016g. i tuženik tek 2018.g prilaže pisanu izjavu zajmodavca AĐ ovjerenu u potpisu kod javnog bilježnika 2017.g kojom AĐ kao treća osoba potvrđuje da je tuženiku posudio 25.000,00 eur za kupnju poslovnog prostora. To isto tvrdi i svjedočenjem u sudskom postupku. Tužiteljica po mišljenju suda osnovano tvrdi da je ta posudba fiktivna odnosno takvog je mišljenja i sud jer ni tuženik ni svjedok AĐ nisu uvjerili sud u istinitost tvrdnji o posudbi novca. Previše je vremena prošlo od navodne posudbe 2008.g pa do svjedočenja AĐ i njegove pisane izjave od 2017.g. ovjerene u potpisu kod javnog bilježnika i tuženik i svjedok AĐ sud nisu uvjerili da je posudba doista izvršena. Tuženik je odvjetnik i da je posudbe, zajma novca doista bilo, onda bi bio već u vrijeme posudbe sastavljen pisani ugovor ili bar pisana izjava zajmodavca AĐ. No nije, te to sudu nije obrazložio na uvjerljiv način.

118. Dodatno je za istaći da se neuvjerljivost proteže i na dalje. Naime, AĐ kao svjedok je prilikom svjedočenja 2021.g potvrdio da mu tuženik još nije vratio posuđeni novac i da prilikom posudbe nisu bili dogovorili kad mu treba vratiti posuđeni iznos i da nisu ugovorili usmeno kamate. Tuženik je sudu podneskom 2022.g naveo da je vratio posuđeni novac AĐ no na tu okolnost nije dostavio nikakav pisani dokaz.

119. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja polazna pretpostavka glede predmetnog poslovnog prostora je ta da je ta imovina stečena tijekom braka stranaka. Prema odredbama tada važećeg Obiteljskog zakona, imovina koju bračni drugovi steknu radom za vrijeme trajanja bračne zajednice predstavlja bračnu stečevinu, osim ako se dokaže da je stečena iz posebne imovine jednog bračnog druga ili na drugoj pravnoj osnovi koja isključuje bračnu stečevinu. Budući da je poslovni prostor kupljen tijekom trajanja braka, time je početna pretpostavka da se radi o bračnoj stečevini no teret dokazivanja okolnosti koje isključuju bračnu stečevinu u pravilu je na onome tko se na te okolnosti poziva, dakle ovdje na tuženiku jer je tvrdio da je poslovni prostor kupljen sredstvima koja ne predstavljaju bračnu stečevinu.

120. Ponavlja se da to što 2008. godine zajam između tuženika i AĐ kao dvaju prijatelja nije bio sklopljen u pisanom obliku, ne znači da sam nedostatak takvog pisanog ugovora ne bi značio automatski da zajam nije postojao, no sud je ocjenjivao vjerodostojnost svih okolnosti zajedno i to tvrdnju tuženika i svjedoka AĐ da se radilo o zajmu od 25.000,00 EUR za kupnju i opremanje poslovnog prostora, da nema pisanog ugovora o tome iz 2008.g između njih dvoje, da nema ni usmeno dogovorenog roka vraćanja posuđenog, odnosno pozajmljenog novca, da nema ugovorenih kamata, da prema iskazu tuženika i svjedoka AĐ ni nakon 13 godina od posudbe o kojoj su iskazivali novac na ročištu od 15.3.2021. prema svjedočenju PĐ još nije vraćen, da AĐ nije navodio svjedočenjem da bi kao vjerovnik poduzimao kakve radnje radi naplate, da se pisana izjava AĐ pojavljuje tek nakon pokretanja parnice i to 2017.g. od kada i datira ta pisana izjava dakle 9 godina nakon navodne predaje novca. Na koncu, tuženik uz podnesak iz 2025. kojim je naveo da je AĐ vratio posuđeni novac tijekom 2022.g., nije dostavio dokaz o tome. Od 2008.g do 2026. kada se donosi ova presuda je prošlo čak 18 godina.

121. Sve prednje okolnosti sud uzima u obzir prilikom ocjene da je nevjerodostojan iskaz tuženika i svjedoka AĐ o posudbi 25.000,00 eur za kupnju predmetnog poslovnog prostora i da se radi o fiktivnom pravnom poslu koji se od strane tuženika ističe samo za potrebe ovog postupka odnosno radi bolje pravne pozicije u istom a posebno se ističe da nije dokazao valjanim materijalnim dokazom da bi vratio iznos od 25.000,00 eur AĐ i ako jest, jesu su li ta novčana sredstva tuženikova vlastita novčana sredstva. Nastavno svemu sud utvrđuje da je predmetni poslovni prostor stečen tijekom braka stranaka od novčanih sredstava predmetnih bračnih drugova stečenih radom za vrijeme trajanja bračne zajednice jer tuženik nije dokazao (teret dokaza je bio na tuženiku) da bi bio stečen iz tuženikove posebne imovine ili na drugoj pravnoj osnovi koja isključuje bračnu stečevinu.

122. Posljedično svim utvrđenjima u vezi predmetnog poslovnog prostora, sud je nalazeći taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice osnovanim presudio na način kao u točki VI i VII izreke ove presude. Nastavno tom presuđenju te kako je u postupku vještačenjem po sudskom vještaku Tadincu utvrđeno da nije moguća fizička dioba predmetnog poslovnog prostora, presuđeno je na način kao u točki VIII izreke kojom je naloženo tuženiku predati tužiteljici u suposjed predmetni poslovni prostor, a tako je presuđeno po osnovi čl. 30. u vezi s čl. 46. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, dalje: ZVDSP) pravima i u vezi sa čl.36.,42.st.1.istog zakona.

123. Sud je dalje prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži razvrgnuće suvlasničke zajednice tužiteljice i tuženika na predmetnom poslovnom prostoru. Zahtjev je osnovan temeljem čl.47.st1ZVDSP-a. Tužiteljica ima pravo istom tužbom što je i učinila, tražiti utvrđenje da je suvlasnica za ½ dijela predmetnog poslovnog prostora, tražiti i predaju u suposjed i razvrgnuće suvlasničke zajednice nekretnina , time da je zahtjev za razvrgnuće ovisan o prethodnom utvrđenju suvlasništva, pa kako je to sud utvrdio u odnosu na predmetni poslovni prostor, te kako je utvrđeno vještačenjem u ovom postupku da fizička dioba tog poslovnog prostora na dva jednaka dijela nije moguća, to je onda osnovano u ovoj parnici odlučiti o razvrgnuću na način kao u točki IX izreke ove presude pozivom i na čl.48st.1.ZVDSP-a, civilnom diobom (čl.51 ZVDSP-a), prodajom predmetnog poslovnog prostora i podjelom dobivene kupovnine između tužiteljica i tuženika kao suvlasnika srazmjerno njihovim suvlasničkim udjelima utvrđenima ovom presudom svakog po ½ dijela.

124. U odnosu na predmetni osobni automobil Volvo mjerodavan je obzirom na vrijeme stjecanja istog kupnjom Obz/03 čije su odredbe već navedene. Sud je utvrdio da ga je kupio tuženik i to nakon prestanka faktične bračne zajednice stranaka jer je prema priloženom ugovoru kupljen 27.siječnja 2014.g. za iznos od 4.000,00 eur u Njemačkoj, kako i tuženik tvrdi iskazom, dok tužiteljica nije dokazala tvrdnju iz iskaza da je kupljen za 10.000,00 Eur. Nije od presudnog značaja utvrđena činjenica što je tuženik doista automobil Volvo kupio nakon prestanka faktične bračne zajednice s tužiteljicom (koja je kako je sud utvrdio prestala 27.10.2013.) To nije odlučno za utvrđenje bračne stečevine iz razloga što je bitno kojim novčanim sredstvima je Volvo kupljen, odnosno jeli novčanim sredstvima stečenima tijekom braka s tužiteljicom kako ona tvrdi ili pak novčanim sredstvima koja su tuženikova posebna imovina jer je tuženik uvodno tvrdio da je novac za kupnju istog imao osnovom toga što je prvo prije sklapanja braka s tužiteljicom imao kao svoju posebnu imovinu automobil Mercedes koji je poslije prodao i od prodaje imao određena novčana sredstva. Da je tuženik doista prije sklapanja braka s tužiteljicom imao u vlasništvu osobni automobil Mercedes , sud je utvrdio iz priloženog dopisa MUP-a PUSD od 19.9.2023. , tj. da je uvidom u informacijski sustav MUP-a, evidenciju registriranih motornih vozila utvrđeno da je ovdje tuženik u periodu od 19.4.1994.g (dakle prije sklapanja braka) pa do 3.6.1997. bio vlasnik motornog vozila marke i tipa Mercedes 190, broja šasije [broj šasije], bivših reg. pločica [registarska oznaka].

125. Na okolnost od kojih novčanih sredstava je tuženik kupio navedeni automobil Volvo, utvrđeno je iz njegova iskaza da tvrdi da ga je kupio novcima od ranije prodanog automobila Audi A6 2.5 TDI, [registarska oznaka] koji je prodao krajem 2013. a koji je bio kupio pet-šest godina ranije, dok je trajala faktična bračna zajednica kako je iskazao, ali tvrdio da ga je kupio iz vlastitih sredstava i to onih novčanih sredstava koje je stekao od prodaje automobila kojeg je tada imao a kojem se iskazom nije mogao sjetiti marke automobila no tvrdi iskazom da ga je imao u vlasništvu prije sklapanja braka stranaka pa je onda iskazao da je prije braka imao automobil marke Mercedes, reg. oznake [registarska oznaka] i da je jedino taj Mercedes imao u svom vlasništvu prije sklapanja braka s tužiteljicom, i od prodaje tog Mercedesa tvrdi da je tim novcima kupio drugo vozilo kojem se nije mogao sjetiti marke vozila s obrazloženjem da je od toga prošlo 25, 26 godina.

126. Dakle, od posebne imovine unesene u brak imao Mercedes. Prema podacima MUP-a njega je bio vlasnik do 3.6.1997.g . Nije naveo koji iznos je ostvario prodajom. Pa je iskazao da je tim novcima kupio drugi automobil kojem se ne sjeća marke. Nije naveo ni dokazao kad ga je kupio, za koji iznos, kad ga je prodao ni za koji iznos. Pa je kupio Audi, ne navodi kada ni za koji iznos, već da ga je prodao krajem 2013., ne navodi iznos. Pa je kupio Volvo 27.01.2014. za 4.000,00 eur.

127. Tuženik nije dokazao odnosno dokumentirao koliki iznos je ostvario prodajom Mercedesa kao posebne imovine. Time da je navesti da je tijekom postupka navodio da je nakon prodanog Mercedesa od tog novca kupio Audi, pa ga prodao i od tog novca kupio predmetni Volvo. No nije navodio ni kada je prodao Audi, ni za koliki iznos novca. Sud nije uvjerio da je baš od ostvarenih novčanih iznosa od prodaje bilo Mercedesa, bilo potom Audija, bilo trećeg automobila , baš ta novčana sredstva uložio u kupnju predmetnog vozila Volvo. To jest moguće, ali sud u to nije uvjerio jer je sud imao u vidu da je kao vlasnik Mercedesa bio evidentiran do 3.6.1997.g i teško je vjerovati da je baš ta novčana sredstva od prodaje Mercedesa čuvao sve do kupnje i za kupnju predmetnog Volva. Isto se odnosi i na nakon prodanog Mercedesa kupljeni Audi, za koji kako je navedeno nije dokazao ni kada ga je kupio, ni kada ga je prodao, ni za koji iznos a iskazao je i o još jednom automobilu kojem se ne sjeća marke. Što se tiče Audija prema naprijed navedenim podacima Carinskog ureda Split njemu je prvi datum registracije 2008.godine. Time sud želi reći da ako je Mercedes prodao 1997. pa Audi kupio 2008.g to je preveliki vremenski period za čuvanje novca od prodaje Mercedesa kao svoje posebne imovine za daljnju kupnju Audija. Sud je nastavno svemu uvjeren, jer bi to bilo i životno i logično, da su ti novčani iznosi od prodaje Mercedesa utrošeni za potrebe života stranaka i njihova djeteta za vrijeme trajanja faktične bračne zajednice. Posljedično tome, sud zaključuje da je tuženik novčanim sredstvima stečenima radom stranaka za vrijeme trajanja faktične bračne zajednice kupio predmetni Volvo. Time to vozilo predstavlja bračnu stečevinu stranaka, svakog za po ½ dijela radi čega je sud prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim je tražila utvrđenje presudom da je s osnova bračne stečevine bila suvlasnica u ½ dijela predmetnog osobnog automobila Volvo XC 90, navedenih registarskih oznaka i broja šasije i godine proizvodnje 2005.g u trenu prodaje tog vozila trećoj osobi dana 28.rujna 2016.g Stoga je presuđeno kao u točki X izreke ove presude. Posljedično tome, a kako je tuženik vozilo Volvo nesporno prodao trećoj osobi 28.rujna 2016.g., bez suglasnosti i odobrenja tužiteljice, ona ima pravo na isplatu određenog novčanog iznosa za ½ dijela vrijednosti vozila na dan prodaje. Međutim, kako je u ugovoru o prodaji Volva navedena kupoprodajna cijena od 50.000,00 kn i kako je tužiteljica osporavala taj iznos držeći da je to potpuno nerealna odnosno fiktivna cijena, te predlagala vještačenje, ono je i provedeno u postupku po sudskom vještaku za promet i motorna vozila dipl.ing.ZĐ i vještačenjem je sud utvrdio da je tržišna vrijednost tog vozila u trenu prodaje iznosila 13.607,60 Eur,a i tuženikove prigovore na pisani nalaz i mišljenje je sud osnovom usmenog očitovanja vještaka ZĐ na ročištu otklonio kao neosnovane, tako da su bez značaja tuženikovi prigovori i nakon usmenog vještačenja na ročištu vještaka ZĐ da on i dalje prigovara nalazu i mišljenju vještaka ZĐ.

128. Sud ističe da kada se razmotri i analizira dopunski iskaz tuženika vezano za njegove tvrdnje o kvaru automobila Volvo , sud ocjenjuje da dopunski iskaz tuženika na tu okolnost ne može prihvatiti kao istinit, jer nije bio uvjerljiv ni dosljedan ni konzistentan niti je iskazom uvjerio sud niti je dokazao materijalnim dokazima da je Volvo u trenu prodaje imao navedeni kvar. Osim toga oglas na Njuškalu ne govori o nikakvim kvarovima na Volvu, naprotiv oglašena je kupoprodajna cijena od čak 112.955,00 kn – 14.800,00 EUR i da je automobil uredno servisiran i održavan i da nema potrebe za daljnjim ulaganjima te je s takvim opisom auta oglašena navedena prodajna cijena . Na takav oglas se javio kupac KĐ. Razumno bi bilo u situaciji da je nakon oglašene prodaje došlo do kvara na automobilu onda time i korigirati ranije oglašenu cijenu i drugačije detalje u vezi stanja vozila. No to tuženik nije napravio. Stoga je logično da se kupac KĐ tuženiku javio povodom upravo spisu priloženog oglasa o prodaji automobila Volvo s navedenom oglašenom cijenom. Sudu za presuđenje nije od odlučnog značaja zašto je u kupoprodajnom ugovoru Volva sa kupcem RĐ naveden iznos prodajne cijene od samo 50.000,00 kn. Tuženik je dopunskim iskazom naveo da prodaju Volva nije oglasio on, već njegov sin DĐ, no sudu to nije odlučna okolnost jer je tuženik iskazom potvrdio da je u oglasu tuženikov broj mobitela i da ga je na isti kupac RĐ kontaktirao, iz čega proizlazi da je tuženik dao uputu sinu o sadržaju oglasa i prodajnoj cijeni auta. Da to nije tako, onda bi tuženik naknadno korigirao oglas i glede stanja auta i glede cijene. A nije, te mu se na takav oglas i sa tako oglašenom cijenom javio kupac RĐ, očito i jasno zainteresiran za kupnju upravo tako oglašenog Volva.

129. Glede dopunskog iskaza tuženika da se kvar na automobilu pojavio tek nakon objave oglasa, sud ističe da nije uvjerljiv jer da je to tako bilo onda bi onaj prvi i jedini oglas na Njuškalo.hr bio korigiran odnosno u njemu navedena niža prodajna cijena. A nije već ponavlja, se u oglasu jasno stoji da je auto "uredno servisirano i održavano, nema daljnjih ulaganja", što je bio tuženikov opis stanja vozila u trenu oglašavanja prodaje, a osim toga tuženik tijekom cijelog ovog postupka nije dostavio niti jedan dokaz o navodnom kvaru, ni račune za popravke, ni pisane ponude servisa, ni kakav pisani trag komunikacije , pa i primjerice porukama mobitelom ili mailom s kupcem RĐ koji bi potvrdio njegove tvrdnje. Pravilno ukazuje tužiteljica da tuženik čak ni za navodno kupljeni dio (intercooler) nema nikakav dokaz

. Tuženik za isti nema ni račun, ni potvrdu slanja kupcu. Stoga sud utvrđuje da tuženik nije dokazao svoje tvrdnje ni materijalnim dokazima niti uvjerio sud dopunskim iskazom te stoga za presuđenje nije od odlučnog značaja visina kupoprodajne cijene u predmetnom ugovoru sa kupcem u iznosu od 50.000,00 kn jer ne odgovara pravom stanju stvari . Posebno se ističe da je i sudski vještak za promet dipl.ing.ZĐ prilikom usmenog očitovanja na ročištu a na prigovore tuženika istakao da u spisu predmeta ne postoji nikakav dokaz o kvaru na vozilu te da bi u slučaju postojanja takvih dokaza vrijednost vozila bila umanjena. Sud ističe da je stoga vještak ZĐ svoju procjenu dao na temelju dostupnih i relevantnih podataka u predmetu dok sud ističe da tuženik navodni trošak Intercoolers nije potkrijepio ni jednim materijalnim dokazom a osim toga i vještak ZĐ je naveo da iz dopunskog iskaza tuženika nije moguće utvrditi o kakvom se kvaru radilo. Navedeno sudu ukazuje na to da tuženikovi navodi u tom dijelu ne samo da nisu dokazani materijalnim dokazima, nego nisu ni uvjerljivi. Stoga sud nije ni prihvatio dokazni prijedlog tuženika za svjedočenjem kupca Volva, OĐ jer je već na osnovu ocjene i analize dopunskog iskaza tuženika i osnovom vještačenja po vještaku ZĐ sud utvrdio da je tržišna vrijednost predmetnog vozila na dan prodaje bila 13.607,60 Eur. Uzgred, to je nešto niži iznos od onog koji je oglašen u priloženom oglasu o prodaji Volva, 14.800,00 EUR, što pak upućuje na to da je tuženik u to vrijeme znao otprilike pravu tržišnu vrijednost predmetnog Volva. Stoga je neodlučno za presuđenje to što je u ugovoru s Rojcem navedeno da je prodajna cijena 50.000,00 kn, iz razloga što to očito nije stvarna prodajna cijena a i da je tuženik automobil Volvo prodao za tih 50.000,00 kn, to se ne tiče tužiteljice i nije od presudnog značaja za koji iznos je automobil prodan, jer ona ima pravo na isplatu polovice tržišne vrijednosti vozila Volvo u trenu prodaje istog, s osnova bračne stečevine nad tim vozilom.To je onda upravo u konačnici zatražen iznos od 6.803,80 Eur radi čega je sud presudio na način kao u točki XI izreke. Na taj iznos tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate od datuma prodaje osobnog automobila Volvo tj. od dana 28.rujna 2016 pa do isplate, temeljem čl.29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/01, 114/22, 156/22, 155/23- dalje ZOO)

130. Kako tužiteljica tijekom postupka nije povukla prijedlog privremene mjere iz tužbe iako je tuženik prodao predmetni osobni automobil, to je nakon prodaje taj prijedlog privremene mjere neosnovan jer je izgubio smisao, pa je odlučeno kao u točki I izreke rješenja.

131. Stranke su po punomoćnicima popisale parnične troškove tražeći time naknadu istih jedna od druge. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.2. u vezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te sukladno vrijednosti predmeta spora (koja je do 6.7.2021. bila 26.700,00 EUR, a nakon toga povećana na iznos od 33.503,80 EUR, nakon pripajanja predmeta P-5032/19) i sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova odvjetnika (NN 138/23 – dalje Tarifa) sve vodeći računa o tome da se sukladno zakonskim odredbama omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačnom tužbenom zahtjevu. Što se tiče omjera uspjeha stranaka u postupku radi odluke o parničnom trošku sud se rukovodio time da tužiteljica nije uspjela s tužbenim zahtjevom u dijelovima koji se odnose na nekretninu u [adresa] a da je uspjela s dijelovima tužbenog zahtjeva koji se odnose na predmetni poslovni prostor u Splitu, te da je uspjela u tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na predmetni osobni automobil Volvo . Proizlazi da je postupku uspjela u omjeru od 2/3 odnosno u postotku 66,67%. Time znači da je tuženik uspio u postupku u omjeru od 1/3 odnosno 33,33%. Kada se postotak uspjeha tužiteljice umanji za postotak uspjeha tuženika, dobije se postotak od 33,33% što znači da tužiteljici onda pripada pravo na naknadu dijela parničnog troška upravo u iznosu koji odgovara postotku od 33,33% od ukupnog priznatog joj troška.

132. Da je tužiteljica ,zastupana po punomoćniku u osobi odvjetnika, uspjela u postupku u cijelosti, bili bi joj priznati sljedeći zatraženi troškovi: za sastav tužbe s prijedlogom za određivanje privremene mjere 250 bodova temeljem tbr. 7 toč. 1 Tarife. Za sastav 4 obrazložena podneska od 1.4.2016., 21.11.2018., 10.12.2018. i 5.5.2019., po 250 bodova (tbr.8.toč.1.Tarife). Za zastupanje na ročištima od 2.10.2017. i 31.10.2017 po 125 bodova (tbr.9.toč.2.Tarife). Za zastupanje na ročištu od 21.11.2018. 250 bodova (tbr. 9. toč. 1 Tarife, za pristup na ročište 20.2.2019 50 bodova (tbr.9.toč.5 Tarife). Za ročište od 6.5.2019. 250 bodova (tbr.9 toč.1 Tarife). Za pristup na ročište od 30.8.2019.g 50 bodova (tbr.9 toč. 5 Tarife). Za sastav podneska od 31.12.2019. 25 bodova (tbr.8 toč.4 Tarife). Za pristup na ročište od 15.12.2020. 250 bodova (tbr. 9 toč. 1 Tarife). Za sastav podneska od 15.1.2021.100 bodova (tbr. 8 toč. 3 Tarife). Za pristup na ročište od 2.2.2021.250 bodova (tbr. 9 toč. 1 Tarife). Za pristup na ročište od 15.3.2021. 250 bodova (tbr. 9 toč. 1 Tarife. Za sastav podneska od 26.4.2021.100 bodova (tbr.8 toč.3 Tarife). Za pristup na ročište od 28.4.2021. 250 bodova (tbr. 9 toč. 1 Tarife). Za pristup na ročište od 6.7.2021.125 bodova (tbr. 9 toč. 2 Tarife). Za pristup na ročište 16.12.2021.500 bodova (tbr. 9 toč.1 Tarife). Za podnesak od 3.7.2022. 25 bodova (tbr. 8 toč. 4 Tarife). Za podnesak od 18.12.2022. 100 bodova (tbr. 8 toč. 3 Tarife). Za podnesak od 18.1.2023.100 bodova (tbr. 8 toč. 3 Tarife). Za podnesak od 29.8.2023.100 bodova (tbr. 8 toč. 3 Tarife). Za ročište od 15.9.2023. 500 bodova (tbr. 9 toč. 1 Tarife). Za zatraženi sastav podneska od 2.5.2024. (a radi se o podnesku predanom sudu 30.4.2024.) nije osnovano priznati trošak jer nije bio potreban sastav tog podneska kojim se samo dostavlja dokaz uplate iznosa za izlazak suda na očevid. Za pristup na očevid od 3.5.2024. 500 bodova (tbr. 9 toč. 1 Tarife). Za podnesak od 30.3.2025.100 bodova (tbr. 8 toč. 3 Tarife). Za podnesak od 11.9.2025.100 bodova (tbr. 8 toč. 3 Tarife). Za podnesak od 29.12.2025. 100 bodova (tbr. 8 toč. 3 Tarife). Za ročište 30.12.2025. 500 bodova (tbr. 9 toč. 1 Tarife). Za podnesak od 26.1.2026.100 bodova (tbr. 8 toč. 3 Tarife). Zatraženi trošak pristupa na ročište koje je bilo zakazano za 5.2.2026. nije osnovano priznati jer to ročište nije održano zbog odsutnosti suca (bolest), a o odgodi tog ročišta su punomoćnici stranaka usmeno obaviješteni telefonski. Za ročište od 17.3.2026 500 bodova (tbr. 9 toč. 1 Tarife). Za podnesak od 9.4.2026.100 bodova (tbr. 8 toč. 3 Tarife). Za ročište 21.4.2026. 500 bodova (tbr. 9 toč. 1 Tarife). Za sastav tužbe iz pripojenog predmeta P-5032/19 100 bodova temeljem tbr. 7 toč. 1 Tarife. Priznati trošak u bodovima (7.375), zbrojen i pomnožen sa vrijednošću bodova prema Tarifi bi iznosio 14.750,00 Eur. Taj iznos bi dalje valja uvećati za 25% zatraženog PDV-a nakon čega bi trošak iznosio 18.437,50 eur. (za 100% uspjeha).

133. Kako je njen postotak uspjeha u postupku 33,33%, to onda njen parnični trošak zastupanja po punomoćniku iznosi 6.145,22 Eur. Tom iznosu su pribrojeni troškovi koji se priznaju u cijelosti i to troškove vezane za vještačenje koje je tužiteljica platila u ukupnom iznosu od 950,00 EUR (50,00 EUR za izlazak suda na očevid, 500,00 EUR za vještačenje uplaćenih 7.3.2024. i 400,00 EUR za vještačenje uplaćenih 30.11.2023.). Tužiteljica nije imala drugih uplata za vještačenje, tako da je pogrešno zatražila na ime troškova vještačenja iznos od 2.000,00 EUR. Tužiteljici je osnovano priznati trošak pristojbe na tužbu od 11.3.2016. u iznosu od 469,84 EUR, a ne priznati trošak pristojbe na tužbu iz pripojenog predmeta P-5032/19 jer je nije platila u naloženom iznosu od 452,00 tadašnjih kn, a i pravo na naplatu te pristojbe je zastarjelo. Priznati je i pristojbe na ovu presudu u iznosu od 381,49 eur. Konačan parnični trošak tužiteljice time iznosi 7.946,46 Eur. Odluka o zateznim kamatama, koje su tužiteljici na dosuđeni iznos troška priznate od dana presuđenja pa do isplate, temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP- a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

U Splitu, 03. lipnja 2026.g

S U D A C

DIJANA SELAK

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u dostatnom broju primjeraka, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude i rješenja.

DNA:

-punomoćniku tužiteljice

-punomoćniku tuženika