Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-494/2024-48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, po sucu toga suda Sanji Oroz, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja: 1. ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. OD, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupani po punomoćnici Orjani Makovac, odvjetnici u Bujama, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3 A, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Metelko, Knežević & Partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 25. ožujka 2026. u prisutnosti punomoćnika stranka, 03. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, da isplati tužiteljima ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj] i OD, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], iznos 8.355,38 eura, zajedno sa zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., po stopi 14% godišnje počev od 01. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje počev od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a koje kamate teku kako slijedi:

- na iznos 9,68 EUR počev od 01. rujna 2005. do isplate;

- na iznos 6,77 EUR počev od 01. listopada 2005. do isplate;

- na iznos 6,25 EUR počev od 01. studenog 2005. do isplate;

- na iznos 6,62 EUR počev od 01. prosinca 2005. do isplate;

- na iznos 6,60 EUR počev od 01. siječnja 2006. do isplate;

- na iznos 0,15 EUR počev od 01. veljače 2006. do isplate;

- na iznos 0,63 EUR počev od 01. travnja 2006. do isplate;

- na iznos 21,02 EUR počev od 01. veljače 2008. do isplate;

- na iznos 21,05 EUR počev od 01. ožujka 2008. do isplate;

- na iznos 20,29 EUR počev od 01. travnja 2008. do isplate;

- na iznos 20,29 EUR počev od 01. svibnja 2008. do isplate;

- na iznos 20,29 EUR počev od 01. lipnja 2008. do isplate;

- na iznos 20,13 EUR počev od 01. srpnja 2008. do isplate;

- na iznos 20,13 EUR počev od 01. kolovoza 2008. do isplate;

- na iznos 25,79 EUR počev od 01. rujna 2008. do isplate;

- na iznos 23,12 EUR počev od 01. listopada 2008. do isplate;

- na iznos 28,87 EUR počev od 01. studenog 2008. do isplate;

- na iznos 20,78 EUR počev od 01. prosinca 2008. do isplate;

- na iznos 38,72 EUR počev od 01. siječnja 2009. do isplate;

- na iznos 42,35 EUR počev od 01. veljače 2009. do isplate;

- na iznos 32,91 EUR počev od 01. ožujka 2009. do isplate;

- na iznos 40,13 EUR počev od 01. travnja 2009. do isplate;

- na iznos 50,86 EUR počev od 01. svibnja 2009. do isplate;

- na iznos 46,56 EUR počev od 01. lipnja 2009. do isplate;

- na iznos 49,03 EUR počev od 01. srpnja 2009. do isplate;

- na iznos 43,87 EUR počev od 01. kolovoza 2009. do isplate;

- na iznos 48,24 EUR počev od 01. rujna 2009. do isplate;

- na iznos 43,99 EUR počev od 01. listopada 2009. do isplate;

- na iznos 46,28 EUR počev od 01. studenog 2009. do isplate;

- na iznos 46,53 EUR počev od 01. prosinca 2009. do isplate;

- na iznos 56,32 EUR počev od 01. siječnja 2010. do isplate;

- na iznos 59,30 EUR počev od 01. veljače 2010. do isplate;

- na iznos 58,91 EUR počev od 01. ožujka 2010. do isplate;

- na iznos 67,38 EUR počev od 01. travnja 2010. do isplate;

- na iznos 73,18 EUR počev od 01. svibnja 2010. do isplate;

- na iznos 82,20 EUR počev od 01. lipnja 2010. do isplate;

- na iznos 93,15 EUR počev od 01. srpnja 2010. do isplate;

- na iznos 77,47 EUR počev od 01. kolovoza 2010. do isplate;

- na iznos 103,49 EUR počev od 01. rujna 2010. do isplate;

- na iznos 101,53 EUR počev od 01. listopada 2010. do isplate;

- na iznos 85,52 EUR počev od 01. studenog 2010. do isplate;

- na iznos 112,82 EUR počev od 01. prosinca 2010. do isplate;

- na iznos 124,49 EUR počev od 01. siječnja 2011. do isplate;

- na iznos 109,62 EUR počev od 01. veljače 2011. do isplate;

- na iznos 101,36 EUR počev od 01. ožujka 2011. do isplate;

- na iznos 111,69 EUR počev od 01. travnja 2011. do isplate;

- na iznos 120,82 EUR počev od 01. svibnja 2011. do isplate;

- na iznos 123,05 EUR počev od 01. lipnja 2011. do isplate;

- na iznos 175,93 EUR počev od 01. srpnja 2011. do isplate;

- na iznos 133,06 EUR počev od 01. kolovoza 2011. do isplate;

- na iznos 121,00 EUR počev od 01. rujna 2011. do isplate;

- na iznos 121,95 EUR počev od 01. listopada 2011. do isplate;

- na iznos 106,94 EUR počev od 01. studenog 2011. do isplate;

- na iznos 116,34 EUR počev od 01. prosinca 2011. do isplate;

- na iznos 122,24 EUR počev od 01. siječnja 2012. do isplate;

- na iznos 118,10 EUR počev od 01. veljače 2012. do isplate;

- na iznos 120,30 EUR počev od 01. ožujka 2012. do isplate;

- na iznos 123,34 EUR počev od 01. travnja 2012. do isplate;

- na iznos 119,68 EUR počev od 01. svibnja 2012. do isplate;

- na iznos 117,49 EUR počev od 01. lipnja 2012. do isplate;

- na iznos 113,31 EUR počev od 01. srpnja 2012. do isplate;

- na iznos 120,18 EUR počev od 01. kolovoza 2012. do isplate;

- na iznos 118,73 EUR počev od 01. rujna 2012. do isplate;

- na iznos 120,75 EUR počev od 01. listopada 2012. do isplate;

- na iznos 112,95 EUR počev od 01. studenog 2012. do isplate;

- na iznos 114,91 EUR počev od 01. prosinca 2012. do isplate;

- na iznos 11,69 EUR počev od 01. siječnja 2013. do isplate;

- na iznos 119,62 EUR počev od 01. veljače 2013. do isplate;

- na iznos 113,45 EUR počev od 01. ožujka 2013. do isplate;

- na iznos 109,21 EUR počev od 01. travnja 2013. do isplate;

- na iznos 104,88 EUR počev od 01. svibnja 2013. do isplate;

- na iznos 109,07 EUR počev od 01. lipnja 2013. do isplate;

- na iznos 111,66 EUR počev od 01. srpnja 2013. do isplate;

- na iznos 116,02 EUR počev od 01. kolovoza 2013. do isplate;

- na iznos 116,40 EUR počev od 01. rujna 2013. do isplate;

- na iznos 118,99 EUR počev od 01. listopada 2013. do isplate;

- na iznos 115,00 EUR počev od 01. studenog 2013. do isplate;

- na iznos 120,55 EUR počev od 01. prosinca 2013. do isplate;

- na iznos 122,68 EUR počev od 01. siječnja 2014. do isplate;

- na iznos 105,92 EUR počev od 01. veljače 2014. do isplate;

- na iznos 105,90 EUR počev od 01. ožujka 2014. do isplate;

- na iznos 102,76 EUR počev od 01. travnja 2014. do isplate;

- na iznos 102,28 EUR počev od 01. svibnja 2014. do isplate;

- na iznos 103,81 EUR počev od 01. lipnja 2014. do isplate;

- na iznos 106,19 EUR počev od 01. srpnja 2014. do isplate;

- na iznos 106,60 EUR počev od 01. kolovoza 2014. do isplate;

- na iznos 109,09 EUR počev od 01. rujna 2014. do isplate;

- na iznos 108,06 EUR počev od 01. listopada 2014. do isplate;

- na iznos 112,01 EUR počev od 01. studenog 2014. do isplate;

- na iznos 113,06 EUR počev od 01. prosinca 2014. do isplate;

- na iznos 113,44 EUR počev od 01. siječnja 2015. do isplate;

- na iznos 113,71 EUR počev od 01. veljače 2015. do isplate;

- na iznos 113,71 EUR počev od 01. ožujka 2015. do isplate;

- na iznos 113,71 EUR počev od 01. travnja 2015. do isplate;

- na iznos 113,71 EUR počev od 01. svibnja 2015. do isplate;

- na iznos 113,71 EUR počev od 01. lipnja 2015. do isplate;

- na iznos 113,71 EUR počev od 01. srpnja 2015. do isplate;

- na iznos 113,71 EUR počev od 01. kolovoza 2015. do isplate;

- na iznos 113,71 EUR počev od 01. rujna 2015. do isplate; sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužiteljima CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], i OD, OIB: [osobni identifikacijski broj], obije iz [adresa], iznos 5.865,49 EUR na ime razlike između glavnica nakon konverzije 30. rujna 2015., uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju, zajedno sa zateznim kamatama, od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a koje kamate teku počev od 01. listopada 2015.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljima s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu 2.429,16 kuna/322,40 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

kn 5,09/0,67 eur od 02. ožujka 2006. godine pa do isplate,

kn 21,79/2,89 eur od 02. travnja 2006. godine pa do isplate,

kn 15,49/2,05 eur od 02. svibnja 2006. godine pa do isplate,

kn 9,35/1,24 eur od 02. lipnja 2006. godine pa do isplate,

kn 21,51/2,85 eur od 02. srpnja 2006. godine pa do isplate,

kn 25,27/3,35 eur od 02. kolovoza 2006. godine pa do isplate,

kn 3,93/0,52 eur od 02. rujna 2006. godine pa do isplate,

kn 10,90/1,44 eur od 02. listopada 2006. godine pa do isplate,

kn 9,68/1,28 eur od 02. studenog 2006. godine pa do isplate,

kn 19,58/2,59 eur od 02. prosinca 2006. godine pa do isplate,

kn 47,75/6,33 eur od 02. siječnja 2007. godine pa do isplate,

kn 66,69/8,85 eur od 02. veljače 2007. godine pa do isplate,

kn 57,90/7,68 eur od 02. ožujka 2007. godine pa do isplate,

kn 63,03/8,36 eur od 02. travnja 2007. godine pa do isplate,

kn 110,98/14,72 eur od 02. svibnja 2007. godine pa do isplate,

kn 122,76/16,29 eur od 02. lipnja 2007. godine pa do isplate,

kn 138,30/18,35 eur od 02. srpnja 2007. godine pa do isplate,

kn 138,19/18,34 eur od 02. kolovoza 2007. godine pa do isplate,

kn 116,90/15,51 eur od 02. rujna 2007. godine pa do isplate,

kn 148,58/19,71 eur od 02. listopada 2007. godine pa do isplate,

kn 149,36/19,82 eur od 02. studenog 2007. godine pa do isplate,

kn 127,13/16,87 eur od 02. prosinca 2007. godine pa do isplate,

kn 129,56/17,19 eur od 02. siječnja 2008. godine pa do isplate,

kn 86,99/11,54 eur od 02. veljače 2008. godine pa do isplate,

kn 53,47/7,09 eur od 02. ožujka 2008. godine pa do isplate,

kn 20,37/2,70 eur od 02. travnja 2008. godine pa do isplate,

kn 98,02/13,00 eur od 02. svibnja 2008. godine pa do isplate,

kn 119,59/15,87 eur od 02. lipnja 2008. godine pa do isplate,

kn 96,03/12,74 eur od 02. srpnja 2008. godine pa do isplate,

kn 142,98/18,97 eur od 02. kolovoza 2008. godine pa do isplate,

kn 132,43/17,57 eur od 02. rujna 2008. godine pa do isplate,

kn 86,05/11,42 eur od 02. listopada 2008. godine pa do isplate,

kn 33,51/4,44 eur od 02. prosinca 2008. godine pa do isplate,

i to do dana 31. prosinca 2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljima u iznosu 1.874,46 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:

CHF 94,95 od 02. veljače 2014. do isplate,

CHF 94,83 od 02. ožujka 2014. do isplate,

CHF 94,71 od 02. travnja 2014. do isplate,

CI IF 94.59 od 02. svibnja 2014. do isplate,

CHF 94.46 od 02. lipnja 2014. do isplate,

CHF 94,33 od 02. srpnja 2014. do isplate,

CHF 9420 od 02. kolovoza 2014. do isplate,

CHF 94,08 od 02. rujna 2014. do isplate,

CHF 93,94 od 02. listopada 2014. do isplate,

CHF 93,81 od 02. studenog 2014. do isplate,

CHF 93,67 od 02. prosinca 2014. do isplate,

CHF 93,54 od 02. siječnja 2015. do isplate,

CHF 93,41 od 02. veljače 2015. do isplate,

CHF 93 27 od 02. ožujka 2015. do isplate,

CHF 93,13 od 02. travnja 2015. do isplate,

CHF 92,99 od 02. svibnja 2015. do isplate,

CHF 92,85 od 02. lipnja 2015. do isplate,

CHF 92,71 od 02. srpnja 2015. do isplate,

CHF 92,57 od 02. kolovoza 2015. do isplate,

CHF 92,42 od 02. rujna 2015. do isplate, i to do dana 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

V. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljima parnični trošak u iznosu 4.656,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO), u roku 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelji naknade parnični trošak., i r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku.

II. Odbacuje se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "I Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužiteljima CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i OD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 3.102,59 EUR na ime zateznih kamata tekućih na više plaćene iznose kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatu, te tečajnih razlika u odnosu na inicijalni tečaj, od dana svake pojedine uplate do dana 30. rujna 2015., zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015., pa do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023., pa do 29. prosinca 2023., obračunate za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužiteljima CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i OD [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 5.865,49 EUR na ime razlike između glavnica nakon konverzije 30. rujna 2015., uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju, zajedno sa zateznim kamatama, od 01. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a koje kamate teku počev od 01. listopada 2015."

Obrazloženje

1. Tužitelji, u tužbi tvrde da su s tuženikom 21. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5102534696, kojim je odobren kredit u iznosu 109.132,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl. 2 Ugovora), s kamatnom stopom 4,50% godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke (čl. 8 Ugovora). Ugovoren da je rok otplate/vraćanja kredita u 360 mjeseci (čl. 6 Ugovora), u 360 mjesečnih anuiteta (čl. 7 Ugovora), koji je iznos anuiteta prema početnom otplatnom planu i čl. 7 ugovora iznosio 552,96 CHF. Navedeni kredit da se i dalje otplaćuje. Odredbom čl. 8. Ugovora o kreditu da je ugovorena kamatna stopa koja je u vrijeme ugovaranja iznosila 4,50 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu sa važećim odlukama tuženika-Banke. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelji i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala jednostranom odlukom banke, što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta i sporiju otplatu glavnice. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Erste & Steiermärkische Bank d.d., a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora Erste & Steiermärkische Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Erste & Steiermärkische Bank d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedenom odlukom da je dakle pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Odredbom o redovnoj kamatnoj stopi da se određuje visina ugovorne obveze korisnika kredita. Zbog navedenog, odredba o kamatnoj stopi da mora biti određena odnosno odrediva, sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Ukazuju na odredbe čl. 272., 270. st. 1. i 324. U konkretnom slučaju da je određena jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (4,50 %), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, da nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga da je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje u tekstu: ZZP), takva ugovorna odredba da je nepoštena. Nadalje, ZZP da propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Predmetnim ugovorom o kreditu odredbom čl. 8. da je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva te da se za vrijeme trajanja ugovora mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. O toj odredbi da se nije pojedinačno pregovaralo. Tužitelji da su bili u situaciji da nemaju utjecaja na sadržaj budućeg ugovora te su se nalazili u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački, tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora. Osim toga, prije sklapanja ugovora tuženik da ni na koji način nije dao informacije i obrazloženja koja bi tužiteljima kao prosječnim potrošačima predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjao kamatnu stopu. Iz svega navedenog da je očigledno da je nepošteno postupanje tuženika i sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu da su ništetne odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke. Odredbom čl. 2 Ugovora o kreditu, tužiteljima da je odobren kredit u iznosu 109.132,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 7. da je ugovorena valutna klauzula - povrat obveza iz Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita da nije tužitelje kao potrošače informirao i nije ih upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već im je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno da treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik da je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Ne može se razumno očekivati da bi tužitelji sklopili takav ugovor o kreditu da su bili upoznat sa mogućnošću da im anuitet toliko naraste. Na dan isplate kredita srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi banke da je iznosio 4,6365. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj da se drastično povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Uz navedeno je tuženik povećavao i kamatnu stopu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da je trećetužena Erste & Steiermärkische Bank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora trećetužena Erste & Steiermärkische Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time trećetužena Erste & Steiermärkische Dank d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelji kao potrošači u trenutku sklapanja ugovora nisu bili valjano informirani o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF. Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: ZIDZPK), 11. veljače 2016. da je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu i izvršena je konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Time da nisu otklonjene posljedice ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, jer tužiteljima, unatoč provedenoj konverziji, nije vraćen cjelokupni iznos za koji su preplatili predmetni kredit. Ukazuju na odredbu čl. 502.C ZPP-a i čl. 118. ZZP, te ističu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se oni nalazili da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj (4,6365) i kamatnu stopu (4,50%), jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. S obzirom na sve navedeno, tužitelji smatraju da su predmetni kredit preplatili za ukupan iznos od 97.000,00 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljima da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa pretplate do konačne isplate, a navedeno će tužitelj naknado specificirati po svakom mjesecu. Na temelju svega navedenog, predlažu donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljima isplati 97.000,00 kn/12.874,11 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iz7nos teče od od 01. svibnja 2007. do isplate, uz nadoknadu i parničnog troška.

1.1. U podnesku od 12. lipnja 2023. (str. 221-222) tužitelji su istaknuli pored već istaknutog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa 97.000,00 kn/12.874,11 eura istaknuli i tužbeni zahtjev radi isplate iznosa 1.284,01 EUR/9.674,37 kn, jer tvrde da sklapanjem Aneksa broj 1. ugovoru o kreditu tužitelji nisu u cijelosti obeštećeni stoga da i kod konverzije dolazi do razlike u glavnici. Obzirom da navedena razlika u glavnici nije uzeta u obzir kod sklapanja aneksa, pa da bi zbog ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ostvarili pravo na potpunu restituciju da potražuju i razliku između glavnica koju je tuženik po predmetnom ugovoru neosnovano stekao u iznosu od 1.284,01 EUR/9.674,37 kn, na koji iznos teče zatezna kamata od 01. listopada 2015.

1.2. U svom podnesku od 29. listopada 2025. (str. 384-389) tužitelji su po provedenom financijskom vještačenju konačno određeno postavili tužbeni zahtjev te traže donošenje presude kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljima isplati 8.355,38 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako je navedeno u točki I izreke presude, a po osnovi preplaćenog po ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli; zatim kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljima isplati iznos 5.865,49 eura na ime razlike između glavnica nakon konverzije na dan 30. rujna 2015., uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015.; te kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak. Postavljaju i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na isplatu iznosa 3.102,59 eura, na ime zateznih kamata tekućih na više plaćene iznose kamata u odnosu na početno ugovorenu kamatu, te tečajnih razlika u odnosu na inicijalni tečaj od dana svake pojedine uplate, do dana 30. rujna 2015., te kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljima isplati iznos 5.865,49 eura na ime razlike između glavnica nakon konverzije na dan 30. rujna 2015., uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice utvrđene po početnom otplatnom planu i početnom tečaju, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015.

2. U svom odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje tuženik ukazuje da je odredbom čl. 14. st. 1. Ugovora o kreditu broj 5102534696 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) od 21. srpnja 2005. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke, čime da su parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. U konkretnom slučaju da nema mjesta primjeni odredbe čl. 59. ZPP-a iz razloga što se za primjenu te odredbe pojam ’’poslovna jedinica” ima tumačiti kao u sudski registar upisana podružnica, a što poslovnica tuženika u Poreču zasigurno nije, niti je ikada bila. Nadalje, a u odnosu na navode tužitelja da bi se odredba o prorogaciji nadležnosti imala smatrati nepoštenom, pa time i ništetnom, ističe da su ti navodi u cijelosti neosnovani i paušalni, budući da je stajalište sudske prakse da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka odlučivati o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Ipak, sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, pa time i ništetna, opet da bi sud u Rijeci bio nadležan s obzirom na odredbe o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. i 48. ZPP-a, slijedom čega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Nadalje, predmetna tužba da nije podobna za raspravljanje iz razloga što je tužbeni zahtjev nije postavljen određeno i stoga se ne može ispitati jer da tužitelji nisu postavili određeni tužbeni zahtjev. Dalje, tužitelji u tužbi da zahtijevaju da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnost odredbi čl. 7. i 8. Ugovora o kreditu (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke) zaključenog između tužitelja i tuženika te da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od kn 97.000,00 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, pa da tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja. Na zahtjev tužitelja za isplatu da se ima primijeniti trogodišnji zastami rok u smislu odredbe cl. 230. ZOO, u vezi s čl. 138.a ZZP, a imajući u vidu tužiteljevo saznanje o svakoj promjeni kamatne stope i plaćanja koja su tužitelji vršili po uvećanim anuitetima. Dalje, ZZP da jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe. Osim toga, tužitelji i tuženik da su 11. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15. Tim Aneksom da su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio daje koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime su tužitelji prihvatili i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik da je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužiteljima izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Potpisivanju Aneksa da je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita da su uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik da je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno tuženik da je prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na sljedeći način: utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita; definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima; iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit. Tuženik da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljima sklapanje Aneksa, a tužitelji su ti koji su odlučivali o tome da li žele ili ne žele izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelji su imali pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo tužitelji da su slobodnim očitovanjem volje odlučili urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka). Potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR da su ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa da su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Ukazuje na sudsku praksu u tom smislu i stručne članke. Naglašava da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući daje on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovomoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U ovom postupku da je potrebno utvrditi da li su u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelji bili odgovarajuće informirani glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelje kao buduće korisnike kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tužiteljima da su bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da su mogli shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik da je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Potrošačima pa tako i tužiteljima prilikom savjetovanja u bankama da su predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada...) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno da je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik da je tužitelje kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina koje navodi u svom odgovoru na tužbu, a sam tužitelj da je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Tuženik da je u ponudi imao više vrsta kredita, koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, instrumentima osiguranja, kamatnim stopama, te je upravo klijent, odnosno u konkretnom slučaju tužitelji, bio taj koji je donosio odluku o izboru vrste proizvoda koji u najboljoj mjeri pokriva njegove potrebe za financiranjem. Ova okolnost da jasno proizlazi iz Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe. Osim toga, obzirom da su tužitelji kao potrošači imali pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelji da su dobili brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelji da su bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Sasvim dovoljno informacija da je postojalo temeljem kojih bi tužitelji mogli razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelji su itekako bili obaviješteni o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužiteljima da je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Dalje, tuženik da nije ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje da stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo da je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Banka da je imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom, to nikako da ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego da kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Zaključno, tužitelji da su, kao i svi potrošači, bili dovoljno informirani i bili su svjesni da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se da predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljima kao prosječnim i razboritim potrošačima to jasno, to da je svakoj osobi jasno. Neživotno da je i nelogično da tužitelji nisu znali za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju da predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužiteljima. Ugovaranjem valutne klauzule, tužitelji i tuženik da su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Rizik promjenjivosti tečaja da se odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako da je nesporno da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelji da su se već sigurno susretali s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i si.) i stoga svaka osoba kao i tužitelji je svjesna i ne može postati nesvjesna, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da joj obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebala ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, da se radi o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužiteljima, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužiteljima da je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba da je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljima kao prosječno opreznim i pažljivim potrošačima nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik da je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) tuženik da je bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) da je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik da je to u ovoj stvari uredno činio. Radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik da se rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05. travnja 1993., koja u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu da predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (toč. 2.b Priloga Direktive). Također da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da jest da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to da ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika da nije nepošteno. Dalje, tužiteljima da je pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 01. siječnja 2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno toj noveli tuženik da je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik da je tako postupio. Dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01. siječnja 2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je i učinio. Slijedom navedenog, intervencijom zakonodavca stranke da su regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelji nemaju pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Takav način usklađenja u više navrata i od više institucija da je potvrđen kao zakonit. Prema tome, već je kroz ZPK tužiteljima pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 da je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl. 11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužiteljima, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga da nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Besmisleno da je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, da se ne može zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi da obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor da je pravno i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora da sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini 4,50% godišnje, no jasno da je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke da su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa. Deklaratorni tužbeni zahtjev da se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanje m tužiteljima. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelji da se stoga ne mogu prikazivati kao osobe kojima je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelje da nitko nije silio da sklope ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njihove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelji žele sebe prikazati kao osobe koje su ugovor sklopile bez da su propitivale njegove odredbe, oni tim više ne uživaju pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da oni nisu niti željeli pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htjeli što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelje o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelji imali pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud da bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njihov doprinos takvoj šteti više da je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno da definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova da je jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Osporava i navode tužitelja kako bi predmetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila neodređena odnosno neodrediva. Naime, ovakvo zaključivanje tužitelja da nije pravno utemeljeno, niti nelogično i u cijelosti da je neuvjerljivo, osobito iz razloga što se pojmovi određenosti odnosno odredivosti ne odnose na pojedine odredbe ugovora, nego na činidbu, koja predstavlja bitan sastojak ugovora. Stoga, tuženik polazi od činjenice kako je odredbom čl. 269. st. 1. propisano kako je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, upire i na odredbu čl. 270. ZOO-a, a kojom odredbom je propisano kako je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Dakle, objekt ugovorne obveze na strani tužitelja je činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi kako činidba ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju se radi o takvoj vrsti pravnog posla, nije i ne može biti samo kamatna stopa, nego plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i način kako je ugovoreno, dakle, činidba se sastoji u davanju. Pored navedenog, da se ne može govoriti o neodređenosti odnosno o neodredivosti činidbe iz razloga što je predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na Ugovor o kreditu itekako bila određena te je podrazumijevala u trenutku ugovaranja visinu od 4,50%. Također, ista je bila i odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama Banke. Naime, odredbom čl. 272.st.1. da je propisano kako je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, a što je predmetni ugovor i sadržavao. Stoga, budući da predmetni ugovor o kreditu sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno, odredivost činidbe sadržana je u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, ni u kojem slučaju se ne može govoriti o neodredivosti činidbe. Budući da tužitelji u ovom postupku zahtijevaju da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelji, ukoliko bi naslovni sud uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bili dužni tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 2.429,16/332,40 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose kako je navedeno u točki III. izreke presude. Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijevaju da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužiteljima budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelji više ne bi uživali zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tune tužitelji bi izašli iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako su korisnici kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nemaju pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 1.874,46 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim kako je navedeno u točki IV. izreke presude. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovane i ujedno naložiti tužiteljima da naknade tuženiku troškove ovoga postupka.

2.1. U svom podnesku od 01. lipnja 2022. (str. 190-198) tuženik u bitnom ukazuje na odluku Sud EU od 05. svibnja 2022. C-567/20, kojom odlukom da je isti utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, čime da je meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20 da jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, pa da su stoga su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Dalje, odredbom čl. 19.c da je određen način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe da je propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK da je propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om da je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik da je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, da se dolazi do sljedećih utvrđenja: tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor. Tuženik osporava pozivanje tužitelja na presudu Suda EU donesenu u predmetu C-118/17 (MD protiv Erste Bank Hungary Zrt). Naime, promatrajući odredbu čl. 19.b ZIDZPK/15 i način na koji je provedena konverzija u Republici Hrvatskoj da je jasno da nema dodirnih točki između slučaja u Mađarskoj koji je razmatran u presudi MD te konverzije provedene u RH. Provedenom konverzijom u Hrvatskoj tužitelj je stavljen u položaj EURskog korisnika kredita, kao da nikada nije niti imao kredit u CHF te su sve uplate tužitelja (uključujući preplate povrh inicijalno ugovorene kamatne stope i tečaja po kojem je odobren i isplaćen kredit u CHF), uzete u obzir prilikom konverzije. Na taj način da je u konačnici je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i konverzija u Hrvatskoj je imala retroaktivni učinak dok je s druge strane konverzija u Mađarskoj imala isključivo budući učinak. Isto tako, u Hrvatskoj da su ugovorne strane izmijenile originali ugovorni odnos na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije kao što je to bio slučaj u predmetu MD. Sud EU da je takav stav dodatno utvrdio u presudi C-567/20. Osim toga, VSRH da je još u oglednom postupku (Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 04. ožujka 2020. g.) otklonio primjenu presude MD na hrvatski slučaj. VSRH da zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH da navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona nesistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu da upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. VSRH da zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: 1. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; 2. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; 3. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, 4. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, da je jasno da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće da ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. VSRH da je ovaj isti stav iz oglednog postupka potvrdio i u recentnoj odluci objavljenoj na stranicama VSRH dana 9. veljače 2022. godine (rješenje iz listopada 2021. godine), a kojom odlukom je VSRH potvrdio da je sklapanjem Aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa. Slijedom navedenog, da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove . Odredbama ZIDZPK-a (NN 102/2015) zakonodavac da je ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa). Tuženik da je kao banka bio dužan prema strogim i detaljnim pravilima napraviti izračun konverzije i to na način da se simulira da je predmetni ugovor o kreditu bio od početka ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenim kamatnim stopama koje je vrijedila za prethodno vrijeme za tu vrstu kredita.Tuženik da je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a sam tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom navedenog sporazum o konverziji da je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog nesistemskog zakona.

2.2. Podneskom od 06. rujna 2023. (str. 223-225) tuženik je u odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska od 12. lipnja 2023. (str. 221-222) ukazao na odredbu čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku, uz tvrdnju da preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena, a tužbeni zahtjev je mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka. Ukazuje i na odredbu čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku te ističe kako se protivi preinaci tužbe, a u slučaju da sud dopusti preinaku prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita da je sklopljen 11. veljače 2016. kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije. Obzirom da tužitelji smatraju da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Kako je od dana 11. veljače 2016., kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev da je nastupila zastara. Dalje, sklapanjem Aneksa od 11. veljače 2016., a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelji u ovom postupku ne osporavaju niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako člankom 5.2. Aneksa utvrđen iznos kredita 59.010,58 EUR-a. Tužitelji da su pristali na sklapanje Aneksa kojim su sporazumno odredili uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje te stoga nemaju pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 1.284,01 EUR/9.674,37 kn, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. Da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa predmetne razlike da je potvrđeno i u presudi Županijskog suda u Puli posl. broja Gž-888/2022-2 od 16. veljače 2023. Slijedom navedenog, predmetni tužbeni zahtjev tužitelja da je u zastari, a ujedno isti da je u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C- 567/20.

2.3. Podneskom od 26. veljače 2025. (str. 260-265) tuženik ukazuje na odluku VSRH Rev-637/2019 od 27. prosinca 2024., te ističe da je Aneksom Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) stvorena nova pravna osnova, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ukazuje na odluku Suda EU u predmetu C-567/2020 od 05. svibnja 2022. kao i VSRH u oglednom postupku Gos- 1/2019. S tim u vezi tuženik ukazuje kako u konkretnom slučaju tužitelji ne iznose nijedan takav razlog eventualne ništetnosti konverzije na koju ukazuje odluka Gos- 1/2019. Zaključno ističu da su tužitelji slobodnim i osobnim očitovanjem volje i na temelju informiranog pristanka odlučili urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR; navedenim postupanjem da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije; pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; na taj način da su sve eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima stoga da nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove; slijedom čega tužitelji nemaju pravo na bilo kakvu isplatu uslijed provedene konverzije i sklapanja Aneksa ugovoru o kreditu sukladno odredbama ZIDZPK/15. Slijedom navedenog, da je očito da tužitelji nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

2.4. U podnesku od 22. kolovoza 2025. (str. 357-363) koji je tuženik dostavio po provedenom financijskom vještačenju, istaknuo je da je financijskim vještačenjem utvrđeno da su konverzijom kredita iz valutne klauzule iz CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja učinjene na predmetnu partiju kredita. Ponovo ukazuje na oduku Suda EU u predmetu C-567/2020 od 05. svibnja 2022. kao i kroz praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, konkretno odluku u oglednom postupku Gos-1/2019 i Rev 637/2019 od 15. studenog 2022. S tim u vezi tuženik ukazuje kako u konkretnom slučaju tužitelj ne iznosi nijedan takav razlog eventualne ništetnosti konverzije, te ističe u bitnom da sve one odredbe ugovornog odnosa između potrošača i trgovca, a koje proizlaze iz prisilnog propisa, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti, niti je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe, a kamoli dosuđivati eventualnu restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi. Slijedom navedenog, da je očito da tužitelji nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Dalje, odredbom čl. 323. ZOO-a da je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj i početno ugovorena kamatna stopa), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužiteljima, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. U tom smislu ukazuje na odluku VSRH posl.br.

Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023.

2.5. U svom podnesku od 23. siječnja 2026. (str. 390-395) tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 29. listopada 2025., te je još istaknuo i da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva navodeći da je tužbom od 11. lipnja 2019. pod točkom I tužbenog zahtjeva postavljen tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 97.000,00 kuna/12.874,11 eura, a koji se 29. listopada 2025. godine uređuje na način da se potražuje iznos od 8.355,38 eura, pa da je riječ o povlačenju tužbenog zahtjeva i to u iznosu od 4.518,73 eura. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 3/21 održanoj 26. travnja 2021. godine zauzeto pravno shvaćanje: „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika.“ Slijedom navedenog, tuženik se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a protivi povlačenju tužbe za iznos od 4.518,73 eura iz podneska tužitelja te traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 12.874,11 eura. Također je ostao kod svojih ranije istaknutih prigovora, te istaknuo da je sklapanjem Aneksa broj 5102534696 od 11. veljače 2016., a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjen iznos i valuta kredita te je tako člankom 5.2. Aneksa utvrđen iznos kredita 59.010,58 EUR-a. Stoga da su tužitelji pristali na sklapanje Aneksa kojim su sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje, pa da tužitelji nemaju pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa 5.865,49 eura za koji iznos je, kako to proizlazi iz nalaza vještaka, a sve uzimajući u obzir početni tečaj kredita, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju, slijedom čega da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 5.865,49 eura potrebno odbiti kao neosnovan. Također iz istog razloga da je neosnovano potraživanje tužitelja s osnove plaćenog utvrđenog manjka. Navedeni iznos manjka da je utvrđen sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZIDZPK, a isti da je očito nastao zbog neurednosti tužitelja prilikom isplate kredita, odnosno prilikom usporedbe stvarnog plana u švicarskim francima i simuliranog plana u eurima utvrđeno je da bi tužitelju preostalo dugovanja kada bi se sve uplate koristile za podmirenje dugovanja po kreditu u EUR-ima. Takav manjak da predstavlja iznos koji je uračunat u ukupno potraživanje tuženika na dan sklapanja Aneksa, a koje predstavlja preostalu nedospjelu glavnicu u iznosu od 5.865,49 eura. Navedeno da jasno proizlazi i iz odredbe čl. 7. 2. Aneksa kojim je regulirano podmirenje nastalog manjka na način da je utvrđeno da ukupno potraživanje s osnove obveza navedenih u čl. 5.2. i s osnove obveza navedenih u čl. 5.3. (manjak) u ukupnom iznosu od 59.010,58 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, sklapanjem Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu. Dalje, tužitelji da podneskom od 29. listopada 2025. uz postojeće tužbene zahtjeve postavljaju i eventualno kumulirani zahtjev za isplatom iznosa od 3.012,59 eura, a s osnove zateznih kamata na navodno preplaćene iznose koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije, počevši od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do dana kada je konverzija izvršena. Smatra da se radi o preinaci kojom se traži isplata s potpuno nove pravne osnove nego što je to bilo prvenstveno zahtijevano od strane tužitelja, odnosno da se radi se o sasvim novim okolnostima, koje tužitelji ranije u postupku uopće nisu niti spomenuli. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev ističe prigovor zastare. Konverzija predmetnog Ugovora o kreditu da je provedena s učinkom na 30. rujna 2015., a kada bi dospjelo navodno potraživanje tužitelja s osnove zateznih kamata na navodno preplaćene iznose. Odredbom članka 226. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da sporedne povremene tražbine, kao što je tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti. Obzirom da je od 30. rujna 2015., kao dana učinaka konverzije, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od tri godine, ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Opreza radi, kako je od dana kada je konverzija izvršena proteklo i više od pet godina, tako da bi tužiteljev tužbeni zahtjev bio opet u zastari i u slučaju da bi se na isti primjenjivao opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima. Za slučaj da potraživanje tužitelja ne bi bilo u zastari, ističe da bi tužiteljev zahtjev opet bio neosnovan. Ukazuje na odredbu čl. 19.c st. 1. t. 4. i 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju, a s kojima da je predmetni tužbeni zahtjev u izričitoj suprotnosti.

2.6. Ovdje valja istaknuti da su prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelji tražili isplatu u visini 12.874,11 eura, a podneskom od 29. listopada 2025. su uredili tužbeni zahtjev, te potražuju ukupno isplatu iznosa u visini 14.220,87 eura, iz čega proizlazi da nije riječ o smanjenju tužbenog zahtjeva kako to tvrdi tuženik. Dalje, vezano za navode tuženika u odnosu na preinaku tužbenog zahtjeva, valja ukazati na zaključak VSRH posl. br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. koje glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem".

3. Ovosudnim rješenjem posl. br. 30 P-1705/2019-8 od 22. siječnja 2021. ovaj sud proglasio se mjesno nenadležnim, te je određeno da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

3.1. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 42 Gž-569/2021-2 od 03. svibnja 2021. to je rješenje ukinuto i predmet je vraćen na ponovni postupak.

3.2. Nastavno na ovo ovdje valja istaknuti da je prigovor mjesne nenadležnosti istaknut po tuženiku neosnovan. Naime, u čl. 14. ugovora o kreditu od 21. srpnja 2005. (str. 9-11) a koji je predmetom ovog postupka stranke su ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke.

3.3. Dalje, odredbom čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP) propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je st. 3. propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a st. 5. propisuje da isprave o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

3.4. Međutim, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 – dalje ZZP, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje budući je tužba podnesena 11. lipnja 2019.) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te sadrži odredbe koje su u skladu sa Direktivom vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja. Kako je čl. 49. st. 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 42. st. 2. ZZP), ta je odredba ništetna (čl. 50. st. 1. ZZP).

3.4.1. Iz presude u predmetu C-240/98 do C-244/98 Europskog suda za ljudska prava utvrđena je obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira da li se radi o materijalnim ili postupovnim odredbama i da se prorogacijska klauzula o potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana već je sastavni dio tipskog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati (tako proizlazi iz iskaza tužitelja, koji sud cijeni vjerodostojnim jer drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje), a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama s obzirom na boravište tužitelja i sjedište tuženika.

3.4.2. Prema čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) potrošač je fizička osoba, dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava potrošački kredit u obliku odgode plaćanja zajma ili slične financijske nagodbe kada potrošač plaća za takve usluge tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka, a iz čl. 19. i st. 1. tog Zakona, u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

3.4.3. Kako je u konkretnom slučaju predmet ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu i temeljem tako utvrđenog kao prethodnog pitanja povrat više plaćenog po tužiteljima, a po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, a tužitelji su kao korisnik kredita, odnosno sudužnik, a riječ je o bračnim drugovima, potrošači u smislu naprijed citiranih odredbi zakona - u takvim okolnostima tužitelji su mogli pokrenuti postupak pred sudom u mjestu gdje imaju prebivalište, te je prigovor tuženika odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja.

4. U dokaznom postupku pročitano je: ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102534696 (str. 9-11), pregled prometa (str.12-23), otplatni plan s obavijestima o promjeni uvjeta/kamatne stope po kreditu (str. 24-46), aneks broj 1 sporazuma o osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (str. 47-48), aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102534696 (str. 49-51, 70-72), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutom klauzulom u EUR (str. 73-74), članci i letci (str. 115- 129), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada sektora građanstva za fizičke osobe (str.130-134), obavijesti i priopćenja (str. 135-145, 150-151), metodologija utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (str. 146-149), pisani iskaz (str. 205-206),proveden je dokaz saslušanjem tužitelja sukladno odredbi čl. 265. st. 2. ZPP-a, te financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o.

5. Među strankama nije sporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102534696 21. srpnja 2005. (str. 9-11), kojim je tužitelju ad1 ČD, dok je tužiteljica ad2 OD sudužnik, odobren kredit u iznosu 109.132,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s namjenom – stambeni krediti građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupnju nekretnine s promjenjivom kamatnom stopom u skladu s važećim odlukama banke, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje, na rok otplate 360 mjesečnih anuiteta u visini 552,96 CHF s dospijećem svakog 1. u mjesecu (čl. 2., 6., 7. i 8.);

- da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima i to u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiroračuna banke (čl. 7.), jer vezano za ovo nesporno ni jedna od stranaka ne tvrdi drugačije, a proizlazi i iz pročitanih isprava.

6. Sporno, a odlučno u ovom postupku je slijedeće:

- jesu li ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102534696 11. veljače 2016.

7. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je tuženik - banka u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. travnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu posl. br. Rev-221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu, između ostalog i na ovdje tuženika, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

8. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 VD i FD od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženik takvo što u postupku nije dokazao niti je predlagao provođenje dokaza na te okolnosti, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužitelji i tvrde u tužbi, u kojem tužitelji kao korisnik kredita, odnosno sudužnik nisu mogli utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ove tvrdnje tužitelja koje se odnose na ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Naime, tužitelji u svom iskazu tvrde da je tuženik (Banka) sastavio tekst ugovora o kreditu i tužitelji da su ga samo potpisali, da na sam sadržaj ugovora nisu mogli utjecati, niti su im pojašnjeni parametri promjene kamatne stope, a iz iskaza tužitelja proizlazi, prema mišljenju suda da se o spornim odredbama predmetnog ugovora nije ni na koji način pregovaralo, a zapravo im je, kako to proizlazi iz iskaza, tuženik sam predložio ovakav kredit vezan za valutu CHF, kao najpovoljniji. Budući da iskaz tužitelja drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje, a pred sudom su iskazivali decidirano i okolnosno, pa stoga sudu uvjerljivo, njihov je iskaz cijenjen istinitim i vjerodostojnim.

9. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju su tužitelji pristali i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelji u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, koje u ovom konkretnom slučaju predstavljaju prethodno pitanje, te tako posljedično i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu MD protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

10. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.

10.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. Nedvojbeno je da tužitelji imaju status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu kupljen je stan tužitelja preko programa poticane stanogradnje da bi si isti riješili stambeno pitanje. Vezano za isto tuženik, na kojem je teret tog dokaza i ne tvrdi drugačije.

12. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i poreze ŠD iz Centra za financijska vještačenja (str. 301-337), koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio da ukupan iznos preplata do dana konverzije iznosi 8.355,38 eura od kojeg iznosa je preplaćen na ime promjene kamatne stope iznos od 1.390,95 eura, a na ime valutne klauzule zbog rasta tečaja iznos 6.964,42 eura. Glavnica po kreditu u CHF temeljem inicijalnog otplatnog plana, uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i prosječni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, da bi na dan 30. rujna 2015. iznosila 406.179,79 kuna (53.909,32 eura), dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu 450.373,35 kuna (59.774,81 eura). Slijedom toga razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i početnog prosječnog tečaja da iznosi 44.193,56 kuna (5.865,49 eura). Prilikom provođenja konverzije tuženik da je uzeo u obzir sve uplate tužitelja i postupao u skladu s Zakonom o izmjeni dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl. 19.c, te je utvrdio manjak tužitelja na dan sklapanja aneksa u iznosu 3.513,21 eura.

12.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženik u pogledu izračuna nije imao primjedbi. Naime, primjedba tuženika se je isključivo odnosila na to da je zahtjev tužitelja neosnovan jer da je neosnovana pravna osnova.

13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

14. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužiteljima iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženik treba vratiti tužiteljima iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

16. Vezano za prigovor radi prebijanja istaknut po tuženiku, stav je suda da je isti neosnovan, jer tuženik ukazuje na tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita, te na razlike kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene, ali za takvo potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov, budući da je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koji trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Dakle, tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja, te je taj njegov prigovor neosnovan i odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke presude.

17. Ovdje se još ističe, nastavno na prigovor zastare istaknut po tuženiku - da je objedinjenim pravnim shvaćanjem o početku tijeka zastare VSRH 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zaključio: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – pa da zahtjev tužitelja za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 11. lipnja 2019., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare). Niti za dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnu odredbu ugovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu nije nastupila zastara jer je odluka u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P- 1401/2012, donesena 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (dakle, vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke) jer je tužba u ovom predmetu bila podnesena kako je rečeno prije petogodišnjeg roka zastare.

18. S druge strane, vezano za eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelji potražuju uglavničene kamate na iznose više plaćene pop osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za razdoblje od svake pojedinačne preplate do dana provođenja konverzije 30. rujna 2015., kao i iznos u visini 5.865,49 eura na ime razlike između glavnica nakon konverzije 30. rujna 2015., uzimajući u obzire početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. listopada 2015. do isplate, valja istaknuti da je tako postavljen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nedopušten iz razloga što je isti zapravo sadržan u osnovnom tužbenom zahtjevu i ti su iznosi tužiteljima priznati kako je ranije obrazloženo. Dakle, u konkretnom slučaju riječ ne postoji situacija iz odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a, da bi tužitelji pored već istaknutog tužbenog zahtjeva istaknuli slijedeći koji je s prvim u međusobnoj vezi, a da prvi tužbeni zahtjev ne bi bio osnovan, jer je riječ o tome da je ovako postavljen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev zapravo sadržan u osnovnom tužbenom zahtjevu kojeg je sud ocijenio osnovanim. Radi izloženog, odlučeno je kao u točki II. izreke rješenja.

19. Odluka o parničnom trošku (točka V. i VI. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka

19.1. Tužiteljima su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 500,00 eura (tbr. 7/1 Tarife), za sastav žalbe na rješenje o mjesnoj nenadležnosti 250,00 eura (tbr. 10/4 Tarife), za zastupanje na ročištima 20. ožujka 2023., 19. svibnja 2025. i 25. ožujka 2025. u iznosu ukupno 1.500,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), sastav podnesaka od 24. studenog 2025. iznos 500,00 eura (tbr. 8/1 Tarife), odnosno ukupno za zastupanje 2.750,00 eura, uvećano za 10% ili 275,00 eura sukladno tbr. 40 Tarife, te PDV u iznosu 756,25 eura (tbr. 46 Tarife), sve uvećano za predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 700,00 eura, te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu 175,19 eura, tj. sveukupno trošak 4.656,44 eura.

U Poreču, 03. lipnja 2026.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelji p.p.,

2. tuženik p.p.