Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-21/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Madunić, kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je izradio viši sudski savjetnik Tomislav Vukman, u pravnoj stvari I-tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužitelja ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], III-tužitelja AK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IV-tužitelja RK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], V-tužitelja GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VI-tužitelja TK iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], VII-tužitelja PK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], VIII-tužitelja OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], IX- tužitelja ZK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], X-tužitelja MK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], XI-tužitelja IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], XII-tužitelja ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], XIII-tužitelja VK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], XIV-tužitelja JK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], XV-tužitelja SK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], XVI-tužitelja FK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i XVII-tužitelja LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Margita Plažanin, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika KLINIKA ZA INFEKTIVNE BOLESTI DR. FRAN MIHALJEVIĆ, Zagreba, Mirogojska 8, OIB: 47767714195, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-3030/2021-38 od 10. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-3030/2021-38 od 10. studenog 2023. u dijelu pod točkama I. do XXVIII. izreke, te u dijelu pod točkom XXX. izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti I-tužitelju ČK iznos od 2.437,57 eura bruto i iznos od 2.067,42 eura bruto, II-tužiteljici ĐK iznos od 3.062,78 eura bruto i iznos od 887,66 eura bruto, III- tužiteljici AK iznos od 531,58 eura bruto i iznos od 952,27 eura bruto, V- tužiteljici GK iznos od 646,53 eura bruto i iznos od 1.039,03 eura bruto, VII-tužiteljici PK iznos od 1.788,98 eura bruto i iznos od 1.097,42 eura bruto, VIII-tužiteljici OK iznos od 573,57 eura bruto i iznos od 895,18 eura bruto, IX-tužiteljici ZK iznos od 775,97 eura bruto i iznos od 960,79 eura bruto, X-tužiteljici MK iznos od 967,49 eura bruto i iznos od 1.055,36 eura bruto, XI-tužiteljici IK iznos od 685,21 eura bruto i iznos od 1.032,39 eura bruto, XII-tužiteljici ŠK iznos od 1.686,25 eura bruto i iznos od 1.247,62 eura bruto, XIII-tužiteljici VK iznos od 1.700,75 eura bruto i iznos od 996,05 eura bruto, XV-tužiteljici SK iznos od 1.712,19 eura bruto i iznos od 1.029,96 eura bruto, XVI-tužiteljici FK iznos od 578,52 eura bruto i iznos od 944,28 eura bruto te XVII-tužiteljici LK iznos od 654,31 eura bruto i iznos od 1.019,78 eura bruto, sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako je specificirano u izreci pobijane presude, te sve u roku od 15 dana (točke I. do XXVIII. izreke), dok tužitelji odbijeni sa dijelom tužbenog zahtjeva (točkom XXIX. izreke), te je tuženiku naloženo naknaditi svakom od navedenih tužitelja parnični trošak u iznosu od 740,20 eura sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Rješenjem sadržanim u pobijanoj presudi utvrđeno je da je tužba povučena u odnosu na IV-tužitelja RK, VI-tužitelja TK i XIV-tužitelja JK.

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se tuženik, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 114/22. i 155/23 dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači, na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće uslijed pogrešnog obračuna dodataka na prekovremene sate ostvarene do 31. ožujka 2020, te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad koju bi tužitelji ostvarili u utuženom razdoblju, kao i isplate razlike plaće radi pogrešnog obračuna osnovice u razdoblju od prosinca 2015. do siječnja 2017.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka, kao i u žalbenoj fazi postupka sporno je primjenjuje li se na tužitelje Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama od 25. studenog 2006. (u daljnjem tekstu: Sporazum), Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. (u daljnjem tekstu: Dodatak) i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (u daljnjem tekstu: Izmjene sporazuma), te slijedom toga obračunava li se plaća tužiteljima s osnovicom od 5.415,37 kn, umjesto s osnovicom od 5.108,84 kn za utužena razdoblja. Također je sporno pripada li tužiteljima uvećanje plaće za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na sve efektivno odrađene sate rada, uključujući prekovremene sate.

9. Iz rezultata prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da su tužitelji u utuženome razdoblju obavljali poslove zdravstvenih djelatnika

- da je tuženik u utuženom razdoblju tužiteljima isplaćivao plaću primjenom osnovice u iznosu od 5.108,84 kuna

- da tuženik nije tužiteljima isplaćivao dodatak za posebne uvjete rada na osnovnu plaću za sve odrađene sate, sukladno odredbi članka 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine, broj 143/13, 96/15- dalje KU 143/13), čl. 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine 29/18, dalje: KU 29/18) i čl. 21. Dodatka II. KU 29/19; već samo za sate koji ulaze u redovan rad,

- da tuženik tužiteljima nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate sukladno čl. 59. i čl. 59.a Dodatka I. KU 56/15 i čl. 58. KU 29/18, već samo za sate koji ulaze u redovan rad,

- da je tuženik tužiteljima, posljedično, naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad isplaćivao u umanjenom iznosu.

10. Temeljem odredbe članka 57. stavak 1. i 2. KU/2013., određeno je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću i to za vrijeme prekovremenog rada, s time što je nesporno da je taj dodatak tužiteljima isplaćen za redovni rad.

11. Člankom 59. navedenog kolektivnog ugovora propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće. Dodatkom I naprijed navedenom KU/13 („Narodne novine“ broj: 96/15) koji je stupio na snagu 1. listopada 2015., propisano je člankom 4. da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće. Nadalje je propisano člankom 5. da se iza članka 59. u Kolektivnom ugovoru dodaje članak 59.a koji glasi: "Iznimno od članka 59. ovog Ugovora, zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi i ostali zdravstveni radnici i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću uz iznosu od 4% od osnovne plaće"

12. Sukladno čl. 36. KU/13 odnosno čl. 34. KU/18 radnicima pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca.

13. Prema shvaćanju prvostupanjskog suda, a koje kao pravilno prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljima pripada pravo na dodatak na plaću zbog posebnih uvjeta rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, a posljedično tome i razlika naknade za godišnji odmor i bolovanje, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovitom radnom vremenu ili u prekovremenom radu.

14. Neosnovani žalbeni navodi da se obračun dodatka za otežane uvjete rada izvršava samo na osnovnu plaću koja uključuje samo redovne sate, a ne i sve odrađene sate. U prilog navedenom tumačenju govori i odredba čl. 91. st. 3. Zakona o radu (Narodne novine broj: 93/14) koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad.

15. Prema odredbi čl. 94. Zakona o radu radnik ima pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad i otežane uvjete rada, što znači da se plaća, koja podrazumijeva sve dodatke i davanja koja poslodavac isplaćuje, uvećava za prekovremeni rad, odnosno za otežane uvjete rada. Stoga nema mjesta isključenju isplate dodataka na koje tužitelji imaju pravo za rad koji su ostvarili u prekovremenom radu.

16. Pritom valja ukazati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 9. prosinca 2019., broj: Su-IV-56/19-18 zauzeo sljedeće shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

17. Pravno mišljenje izvanrednog profesora dr. sc. CK od 28. ožujka 2018. na koje se tuženik poziva u žalbi, a koje sadržajno predstavlja drukčiju interpretaciju gore citiranih zakonskih odredbi, nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude u tom dijelu, sve iz ranije iznesenih razloga.

18. U odnosnu na zahtjev tužitelja za isplatu plaće prema osnovici u visini od 5.415,37 kuna bruto, a sve prema Izmjenama i dopunama i Arbitražnoj odluci, za navesti je da je pravilno prvostupanjski sud smatrao da tužiteljima pripada plaća po toj osnovici uz primjenu pravnog shvaćanja prema kojem Izmjene i dopune predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor sklopljen sukladno odredbama članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama (»Narodne novine«, broj 39/09. i 124/09., dalje: ZOPJS) i da su uvjeti za povećanje osnovice ispunjeni krajem 2015. s početkom primjene od 2016. pa da je tuženik bio u obvezi tužiteljima obračunavati i isplaćivati plaću po osnovici propisanoj Izmjenom i dopunom Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., odnosno sukladno osnovici koja proizlazi iz uvećanja propisanog u odredbi čl. IV. Izmjena Dodatka Sporazumu

19. Odredbom članka 2. ZOPJS-a određeno je da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom; dok je odredbom članka 3. propisano da danom stupanja na snagu ZOPJS-a prestaju važiti odredbe članka 5. stavka 2. i 3. Zakona o plaćama u javnim službama (»Narodne novine«, broj 27/01., dalje: ZPJS/01.) i sve odredbe drugih zakona, kolektivnih ugovora i drugih sporazuma, bez obzira na njihov naziv i potpisnike, kojima je propisana osnovica plaće u javnim službama odnosno način njenog određivanja, a koji su doneseni na temelju ZPJS/01. ili na bilo kojem drugom pravnom temelju, te je ZOPJS-a stupio na snagu dana 24. listopada 2009.

20. Prema mišljenju ovoga drugostupanjskog suda, ugovorne strane su potpisivanjem Temeljnoga kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (»Narodne novine«, broj 84/07., dalje: TKU/07.), Temeljnoga kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (»Narodne novine«, broj 115/10., dalje: TKU/10.) i Temeljnoga kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (»Narodne novine«, broj 141/12., dalje: TKU/12.) ugovorile da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje prema uvjetima specificiranim u Izmjenama i dopunama, odnosno Arbitražnoj odluci. U preambuli Izmjena i dopuna navedeni su uvjeti za povećanje osnovice za određivanje plaće odnosno, navedene su četiri faze za osiguranje primjerene i pravedne cijene rada: očuvanje postojeće razine plaća i standarda zaposlenika u vrijeme krize i recesije, vraćanje osnovice za plaće koja je vrijedila za mjesec siječanj 2009. godine (članak III.), vraćanje pariteta između plaća koji su bili u 2008. godini (članak IV.) i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dostizanja.

21. Za napomenuti je da su Izmjene i dopune donesene nakon Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama (»Narodne novine«, broj 124/09.), koji je stupio na snagu 24. listopada 2010., slijedom čega su na snazi u utuženom razdoblju, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno kada je naložio tuženiku da tužiteljima isplati razliku manje isplaćenih plaća. Također, treba napomenuti da je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o pokretanju postupka pregovora o sklapanju izmjena i dopuna Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama 16. ožujka 2016., u kojoj su u članku I. kao važeći dokumenti navedene i Izmjene i dopune i Arbitražna odluka iz čega jasno proizlazi da je Vlada Republike Hrvatske te dokumente prepoznala kao obvezujuće tj. da isti imaju snagu kolektivnih ugovora.

22. Nadalje, na temelju izričite zakonske odredbe članka 2. ZOPJS-a Odluka se očito primjenjuje godinu dana, slijedom čega ne može vrijediti neograničeno, a stupanjem na snagu Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, koji određuje da se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, te potom sklapanjem kolektivnih ugovora, navedena Odluka je stavljena izvan snage.

23. Konačno, člankom VII. stavak 1. Izmjena i dopuna određeno je da za slučaj da realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativni rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III. - V. Izmjena i dopuna, usklađenje se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnoga tromjesečnog BDP-a trajao. Dakle, odgađa se usklađivanje pariteta koje je propisano člankom IV. Izmjena i dopuna, dok se navedeni uvjeti ne odnose i na povrat osnovice, odnosno na članak III. Naime, člankom IV. Izmjena i dopuna određeno je da će se nakon šest mjeseci nakon objave podataka iz članka III. utvrđivati odnos pariteta, te je potom propisan postupak mijenjanja plaća kako bi se smanjio paritet, s tim da je ugovoreno da će se navedeno usklađenje prolongirati za onoliko tromjesečja koliko je pad realnoga tromjesečnog BDP-a trajao. Navedenim odredbama nije dana mogućnost prolongacije primjene osnovice iz članka III. Izmjena i dopuna, već je time ugovorena odgoda uskladbe.

24. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1111/2020- 2 od 1. prosinca 2020. se, među ostalim, navodi: „1. Dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII st. 1. Izmjena i Dopuna Sporazuma o osnovici plaća u javnim službama od 26. listopada 2011., za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativni rast, od listopada 2011. do rujna 2014., (za 12. tromjesečja). 2. Ispunjenje uvjeta iz čl. III nije preduvjet primjene čl. IV, a ispunjenje uvjeta iz čl. III i IV nije preduvjet primjene čl. V, a čl. VII, na čl. III do V, na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječnju 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008., i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njenoga dosezanja (konvergenciji). Prema tome, odredbom čl. VII IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII IDDS-a odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (čl. IV i čl. V IDDS).... Dakle, odredbom čl. VII IDDS-a o osnovici plaće u javnim službama, zaključenog 26. listopada 2011., nije odgođena primjena odredbe čl. III o „povratu“ osnovice, jer se odredba čl. VII IDDS-a odnosi na način „usklađivanja pariteta“ (čl. IV i čl. V IDDS-a).“

25. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev jer je tuženik trebao obračunavati i isplaćivati plaću tužiteljima prema osnovici u visini od 5.415,37 kuna bruto, a sve prema Izmjenama i dopunama i Arbitražnoj odluci. Imajući na umu sve navedeno, kao i stanje spisa te pobijanu odluku, proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz vještaka za financije Zrinka Ručevića, iz kojeg proizlaze pojedini iznosi neisplaćene bruto plaće za svakog tužitelja u utuženim razdobljima, a na koje izračune tuženik nije ni imao prigovora, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka kojim je vještačenjem pravilno utvrđena razlika bruto plaće tužiteljima po svim osnovama.

26. Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je tužiteljima na te iznose dosudio pripadajuću kamatu koja teče na točno određene mjesečne iznose od dospijeća do isplate pozivom na odredbu članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO).

27. Tuženik pritom posebno obrazloženo nije ni osporavao odluku o troškovima postupka. S obzirom da drugostupanjski sud sukladno članku 365. stavku 2. ZPP-a, kada ispituje odluku o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, to se ovaj sud nije upuštao u ocjenu jesu li sve radnje za koje je tužiteljima priznat trošak zastupanja po punomoćniku uistinu bile potrebne za vođenje ovog postupka, niti u to je li visina priznatih troškova tužiteljima pravilno odmjerena, a sve uslijed izostanka takvih žalbenih navoda tuženika.

28. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Split, 3. lipnja 2026.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica