Poslovni broj Gž-620/2026-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Jurčević, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-123/2026-32 od 17. ožujka 2026. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 03. lipnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-123/2026-32 od 17. ožujka 2026. godine.
II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba članka 9. Ugovora o [broj kredita] sklopljenog 02. veljače 2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka, J. Gotovca 13 dana 05. veljače 2007. godine pod brojem OU-238/2007, u dijelu gdje je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik.
2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.376,55 eura, zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama od 17. ožujka 2026. godine kao dana presuđenja, sve pobliže naznačeno u izreci.
3. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Žalba nije osnovana.
6. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije i iskaza tužitelja, a nakon što je rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž - 339/2025-3 od 30. travnja 2025. godine djelomično ukinuta presuda tog suda koja je u ovom predmetu (tada poslovni broj P-215/2023) donesena dana 09. siječnja 2025. godine, te je predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje, utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja opisan u točki I. izreke pobijane presude.
7. U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita zaključen dana 02. veljače 2007. godine Ugovor o kreditu (u nastavku teksta: Ugovor) na iznos od 13.731,62 švicarskih franaka (CHF) i s rokom otplate od 84 mjeseca, i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećem na dan korištenja kredita, a da je odredbom članka 9. Ugovora ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik.
8. Nastavno utvrđuje da se o potonjoj (spornoj) Ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe, a čijim ugovaranjem je cjelokupan rizik prebačen samo na tužitelja, pa utvrđuje da je sporna odredba predmetnog Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, zbog čega se u smislu odredbe članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, u nastavku teksta: ZZP/07), za koji Zakon utvrđuje da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, radi o nepošteno j Ugovorenoj odredbi, koja je posljedično tome i ništetna, u skladu s odredbom članka 102. stavak 1. ZZP/07.
9. Iz navedenih razloga, a pozivom i na odredbe članaka 3. i 6. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u nastavku teksta: Direktiva), odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.
10. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 5. i 155. ZPP-a.
11. Prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj žalbeni sud u skladu s odredbom članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
12. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje žalba, te se u svemu može valjano ispitati.
13. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je sporna Ugovorna odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna, pa je pravilno odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.
13.1. Naime, iz sadržaja sporne odredbe Ugovora kojom je u članku 9. između ostalog ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik kao kreditor (list 8 -12 spisa), a za koji Ugovor je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika kao trgovca, te da se o spornoj Ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, proizlazi da se radi o odredbi koja je za prosječnog potrošača posve nerazumljiva, jer je tom odredbom mogućnost prijevremene otplate kredita vezana uz uvjete koje odredi tuženik kao kreditor, odnosno dokumente koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, a koji nisu mogli biti razumljivi prosječnom potrošaču kao što je tužitelj.
13.2. Iako sporna Ugovorna odredba predstavlja lako uočljivu odredbu, ista ne predstavlja jasnu i lako razumljivu odredbu, pa samim time niti transparentnu Ugovornu odredbu, jer ne sadrži određeno naznačene kriterije, parametre i uvjete pod kojima se može izvršiti prijevremena otplata predmetnog kredita, a o kojima bi tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana bio na jasan, određen i razumljiv način informiran, već se tom odredbom prepušta tuženiku da samovoljno (jednostrano) odlučuje o uvjetima prijevremene otplate kredita, pa je sporna Ugovorna odredba i po stajalištu ovog suda nepoštena, a posljedično tome i ništetna, jer ista zbog navedenih razloga suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama Ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pri čemu u tom pogledu nije odlučno da li je isti prijevremeno otplatio predmetni kredit, te da li mu je tuženik u tom slučaju nametnuo neke (i kakve) obveze.
14. Stoga je tužbeni zahtjev naznačen u točki I. izreke pobijane presude trebalo usvojiti primjenom odredaba članaka 81. stavak 1. i 2., 83. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03) , koji propis je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora (dana 02. veljače 200 7. godine), a ne primjenom odredaba ZZP/07 kako pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud, jer je potonji Zakon u pretežitom dijelu stupio na snagu tek dana 07. kolovoza 2007. godine, u skladu s odredbom članka 155. ZZP/07.
15. Međutim, opisana pogrešna primjena materijalnog prava nije u konkretnom slučaju bila na štetu tuženika, jer je primjenom naznačenih sadržajno identičnih odredaba ZZP/03 u komparaciji s odredbama ZZP/07 na koje se pogrešno pozvao sud prvog stupnja trebalo na jednaki način odlučiti o tužbenom zahtjevu.
16. Pri tome na navode tuženika koji ističe da se Direktiva u Republici Hrvatskoj primjenjuje tek od 01. srpnja 2013. godine, kao dana kada je Republika Hrvatska pristupila Europskoj uniji, pa da se ista s obzirom na datum zaključenja predmetnog Ugovora ne može primijeniti u konkretnom slučaju, valja odgovoriti kako je točno da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njezine sveopće pravne stečevine (što uz ostalo uključuje i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine, pa je u tom smislu pobijana presuda pravilno utemeljena na odredbama članaka 3. i 6. Direktive.
17. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika.
18. Pravilna i zakonita je i odluka o parničnim troškovima, jer tužitelju s obzirom na cjelokupni uspjeh u ovom postupku pripada pravo na naknadu tih troškova od tuženika u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a, a primjenom odredbe članka 151. stavak 3. tog Zakona i pravo na pripadajuće zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova postupka od dana donošenja pobijane prvostupanjske presude do isplate.
19. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP -a.
20. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, to je primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova tog postupka.
U Rijeci, 03. lipnja 2026. godine.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Brankica Malnar
