REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2063/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Iliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2258/2025-3 od 8. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1967/2023-28 od 25. srpnja 2025., u sjednici održanoj 3. lipnja 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja, odbija se.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije, u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odbacuje se.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2258/2025-3 od 8. listopada 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P-1967/2023-28 od 25. srpnja 2025., s time da je u prijedlogu naznačio osam pitanja koja smatra važnim pravnim pitanjima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava u sudskoj praksi.
2. Nadalje, tuženik još u prijedlogu navodi da su mu nižestupanjskim presudama grubo povrijeđena prava na obrazloženu sudsku odluku, zabranu arbitrarnosti, legitimnost i pravnu sigurnost, odnosno čl. 29. st. 1. u vezi s čl. 3., čl. 14. st. 2. i čl. 26. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav).
3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23
– dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5. Naime, u odnosu na prvih sedam pitanja naznačenih u prijedlogu za dopuštenje revizije, pobijana presuda ne odstupa od ustaljene sudske prakse i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev 3142/18 od 19. ožujka 2019., Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., Rev 308/22-22 od 19. travnja 2022., te Ustavnog suda Republike Hrvatske u odlukama broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. i dr., a nije riječ niti o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati ustaljenu praksu. U odnosu na osmo pitanje naznačeno u prijedlogu za dopuštenje revizije, treba reći da navode vezane za tzv. negativne tečajne razlike i prigovor radi prebijanja tuženik nije iznosio u žalbi, niti je drugostupanjski sud s tim u vezi, budući da nisu isticani u žalbi, iznio pravno shvaćanje. Stoga, takav prigovor odnosno pitanje tuženik ne može postaviti u prijedlogu za dopuštenje revizije.
6. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije. To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
7. Što se tiče povrede legitimnih očekivanja, koju povredu također u prijedlogu ističe tuženik, treba reći da legitimno očekivanje nema neovisno postojanje već ono mora biti povezano s vlasničkim interesom za koji postoji dostatna pravna osnova u nacionalnom pravu tj. ono se mora temeljiti na pravnoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka. Tuženik u navedenom smislu nije u prijedlogu obrazložio u čemu bi se sastojalo njegovo legitimno očekivanje kraj činjenice da su ugovorne odredbe na koje se tuženik poziva ništetne, uz zaključak da je prilikom sklapanja ugovora tuženik postupao nepošteno (nesavjesno) ugovorivši takve nepoštene odredbe. Pritom, treba još reći u vezi navoda prijedloga i da se prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava eventualne razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu, same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske koja se odnosi na zaštitu potrošača nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno gore navedeno temeljno Konvencijom zajamčeno pravo na pravično suđenje.
8. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP - u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 3. lipnja 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
