REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: P-368/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužitelja MU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica u Svetom Ivanu Zelini , protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 29. travnja 2026. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 3. lipnja 2026. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju MU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 1.999,14 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju MU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 2.100,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 4. lipnja 2026. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 11. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom (tada pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) sklopio ugovor o kreditu broj 166-098/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojeg je solemnizirao javni bilježnik Ignac Vuger iz Sesveta 23. lipnja 2006. pod brojem OU-1062/2006 i njime je tužitelju odobren kredit u iznosu od 39.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita i tužitelj se obvezao vratiti taj kredit u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 186,33 CHF, plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. U čl. 3 tog ugovora je ugovorena redovna kamatna stopa od 3,88 % dekurzivno godišnje koja se neće mijenjati do 28. veljače 2007., a od 1. ožujka 2007. se mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i drugim aktima tuženika. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz odluka donesenih u sporu koji je vođen povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka uključujući i tuženika u kojima je utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica
– švicarski franak imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te su tužene banke time postupale protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima i da su te odredbe ništetne te ističe da te odluke obvezuju sud u ovom postupku. Dodaje da su stranke 22. veljače 2016. u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: ZID ZPK) zaključile aneks uz predmetni ugovor o kreditu kojim su izvršile konverziju temeljnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima. Prema navodima tužbe tuženik prilikom konverzije nije primijenio tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, već je primijenio onaj koji je vrijedio na dan konverzije čime je nepripadno naplatio višu glavnicu kredita i tužitelj ima pravo potraživati isplatu onoga što je tuženik primio na temelju osnove koja je utvrđena ništetnom. Tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi potražuje isplatu iznosa od 2.740,14 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu potvrđuje da je s tužiteljem sklopio ugovor o kreditu, no ističe da je taj ugovor sklapanjem aneksa izmijenjen u dijelu valute i kamatne stope s retroaktivnim učinkom i takav ugovor s valutnom klauzulom ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača te tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog spora ni pravo na ikakvo obeštećenje na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Navodi da je tužitelja upozorio na eventualne rizike valutne klauzule u CHF, da je valutna klauzula zakonom dopuštena i da on nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Osporava visinu tužbenog zahtjeva i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata jer tuženik nije nesavjesni stjecatelj. Ističe i prigovor zastare i predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te potražuje naknadu parničnog troška.
3. Tužitelj u podnesku od 10. ožujka 2025. ističe da provedena konverzija, kojoj ne osporava zakonitost i njene učinke, nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala zbog nepoštenosti ugovornih odredbi i da on i dalje ima pravo na restituciju zbog primjene nepoštenih ugovornih odredbi i pravni interes za vođenje ovog spora. Ne spori dopuštenost valutne klauzule, nego ističe da je tuženik kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovornu odredbu o tome te dodaje da ga tuženik nije valjano informirao i upozorio na rizičnost valutne klauzule u CHF. Navodi i da je tuženik bio nepošten stjecatelj i da prigovor zastare nije osnovan. Na ročištu 29. travnja 2026. tuženik je tužitelju osporio status potrošača.
4. Sud je pročitao isprave u spisu i to: ugovor o kreditu broj 166-098/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 6-12), otplatne planove (str. 13-16, 100-104), aneks uz ugovor o kreditu broj 166-098/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (str. 17-21), mišljenje Ručević vještačenja d.o.o. (str. 32), pregled kamatnih stopa (str. 56-64), obavijest o provedenoj konverziji (str. 98, 99), izračun konverzije (str. 105-107), simulirani otplatni plan (str. 108-114), popis uplata (str. 115- 118), bitne informacije o konverziji (str. 124, 125). Provedeno je financijsko vještačenje u okviru kojeg je stalna sudska vještakinja za financije, računovodstvo i poreze Ines Lozić izradila pisani nalaz i mišljenje (str. 134-143) i saslušan je tužitelj.
5. Sud nije saslušao kao svjedoka HU koju je tuženik predložio na okolnost ispravnosti ugovaranja predmetnog kredita kao svoju zaposlenicu jer to nije bilo potrebno za utvrđenje činjeničnog stanja u sporu. Pisana izjava svjedokinje MUA (str. 44-48) nije uzimana u obzir jer su pisani iskazi kao dokaz u čl. 492.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, 146/25 – dalje: ZPP) predviđeni samo u trgovačkom sporu.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Među strankama su sporni osnova i visina tužbenog zahtjeva te tijek zakonskih zateznih kamata, je li nastupila zastara te ima li tužitelj status potrošača i pravni interes za vođenje ovog spora.
8. Uvidom u ugovor o kreditu broj 166-098/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (str. 6-12) od 21. lipnja 2006. utvrđeno je da su ga sklopili tužitelj kao korisnik kredita, ŠU kao sudužnik, TU kao založni dužnik te tuženik, tada sa tvrtkom Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., kao kreditor tj. banka. Ugovor je sklopljen za iznos od 39.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita i ugovorena je kamatna stopa koja je početno iznosila 3,88 % dekurzivno godišnje (čl. 3 ugovora) te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktima tuženik (čl. 6 ugovora) . Tužitelj se u čl. 4 ugovora obvezao otplatiti kredit u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 186,33 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Ovaj ugovor je solemnizirao javni bilježnik Ignac Vuger iz Sesveta 23. lipnja 2006. pod brojem OU-1062/2006.
9. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je ovaj kredit ishodio za izgradnju kuće u kojoj živi sa svojom obitelji. Iskazao je da u vrijeme sklapanja kredita nije imao registrirano trgovačko društvo, obrt ni OPG te da je 8 godina prije davanja iskaza otvorio obrt koji je registriran na adresi te kuće. Prema ocjeni ovog suda tužitelj je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 – dalje: ZZP'03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Istovjetna definicija potrošača sadržana je i u odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP'07) i Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, 19/22 – dalje: ZZP). Okolnost da je tužitelj negdje 2018. (8 godina prije davanja iskaza) otvorio obrt i registrirao ga na adresi kuće izgrađene sredstvima predmetnog kredita ne utječe na utvrđenje suda da je tužitelj predmetni ugovor sklopio kao potrošač jer su za ocjenu radi li se o potrošačkom ugovoru bitne okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a ne one okolnosti koje su nastale godinama kasnije. Tuženikov prigovor da tužitelj nema status potrošača stoga nije osnovan i u ovom sporu se radi o potrošačkom kreditu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
10. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i tuženika , Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, a povodom žalbi tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.
11. U odnosu na tuženika Addiko Bank d.d., tada s tvrtkom Hypo Alpe -Adria-Bank d.d., citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je petotuženik Hypo Alpe -Adria- Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time ovaj tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP'03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP'07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23– dalje: ZOO). Ta je odluka u skladu s čl. 502.c ZPP-a obvezujuća i za ovaj sud u ovom sporu i tužitelj se može pozvati na pravno utvrđenje iz te odluke u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost nepoštenih odredbi o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak u ugovorima u kreditu kakve je tuženik sklapao s potrošačima, uključujući i tužitelja. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 – dalje: ZZP) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 ZZP -a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika o čemu se radi u ovom slučaju (odluka Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-3142/2018) u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP- a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu i isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
12. Nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule bilo zakonito, no u odnosu na odredbe kojim je valuta glavnice vezana za švicarski franak u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka, pa i ovog tuženika, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi za klijente kao potrošače, dok su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima i da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, a o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije se pojedinačno pregovaralo.
13. Tužitelj je u svojem iskazu naveo da je uzeo kredit s valutom u CHF jer mu je bio najpovoljniji i da se prethodno interesirao u više banaka. Iskazao je da je ugovor dogovarao s muškom osobom i da ne zna tko je HU, a u banci mu je dan tekst ugovora i rečeno mu je kolike će mu biti kamate i rata. Naveo je da mu nisu objasnili što znači valutna klauzula u CHF ni rizike vezane uz tu valutu i da on nije imao pitanja o tome te da tada nije imao nejasnoća. Prije potpisivanje ugovora pročitao je odredbe o ratama i kamatama i u međuvremenu je taj kredit konvertirao i još ga otplaćuje. Taj iskaz, kojeg je sud prihvatio u cijelosti jer je iskazivao logično, životno i neposredno uvjerljivo, potvrđuje utvrđenja iz kolektivnog spora o tome da se s tužiteljem kao potrošačem nije pojedinačno pregovara lo o spornim odredbama i da mu nisu dani svi podaci na temelju kojih bi mogao donijeti informiranu odluku o tome kakav će ugovor o kreditu sklopiti.
14. Među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR tako što je 22. veljače 2016. sklopljen aneks uz ugovor o kreditu broj 166-098/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojeg su sklopile iste ugovorne stranke (str. 17-21). Prema čl. 2 tog aneksa stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 21.843,77 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za eure dok je manjak na isti dan iznosio 70,62 eura. Stranke su ugovorile da se za iznos manjka uveća preostala neotplaćena glavnica kredita utvrđena prilikom dospijeća prvog slijedećeg anuiteta po tom aneksu.
15. Tuženik smatra da su zbog provedene konverzije odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli izmijenjene tako da se smatra da nisu ni postojale te da sud ne može ocjenjivati ništetnost odredbi koje ne postoje i da tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog spora . Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja tog ugovora o kreditu u CHF do sklapanja ugovora o konverziji. Naime, sklapanjem aneksa tj. dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a ne radi se o sklapanju sasvim novog ugovora. Kad bi se i smatralo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, i tada bi se moglo utvrđivati nepoštenim i ništetnim odredbe osnovnog ugovora o kreditu kako to proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Tužitelj je ugovor sklopio 2006. i do sklapanja aneksa uz ugovor taj je osnovni ugovor bio na snazi više od devet godina i imao je sve pravne posljedice kao i kod onih korisnika kredita koji nisu proveli konverziju. Kao što je to navedeno u odluci VSRH poslovni broj Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022., sklapanjem aneksa ugovora stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće i retroaktivno od dana sklapanja ugovora, ali nisu ničim mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF na temelju ništetnih odredbi ugovora za razdoblje do konverzije. Također, prema odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. korisnik kredita samim sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne pa onda nije izgubio ni pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu na temelju tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a to tužitelj traži u ovom sporu.
16. Potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo, kako to proizlazi iz odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-118/17 od **.**.2019. (M), a treba istaknuti da u vrijeme kad su sklapani aneksi kojima je provođena konverzija još nije bila pravomoćna odluka o nepoštenosti odredbi o valutnoj klauzulu u ugovorima o kreditu u CHF donesena u kolektivnom sporu jer je ona postala pravomoćna u tom dijelu tek 2018. Slijedom navedenog, time što je tužitelj sklopio s tuženikom aneks uz ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u skladu s odredbama ZID ZPK -a, on nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i on zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora, ako takva razlika postoji (tako i odluka VSRH Rev-1096/2022).
17. Prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu i proveli konverziju moraju biti izjednačena s pravima onih korisnika kredita u CHF koji nisu sklopili takav dodatak odnosno koji nisu proveli konverziju jer su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana kad su neki od tih korisnika proveli konverziju svi takvi potrošači imali jednak pravni status i trpjeli su jednake pravne posljedice nepoštenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
18. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak i za koje je u kolektivnom sporu Potrošač utvrđeno da su ništetne ne mogu se primijeniti među strankama pa tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi što znači da je prema čl. 323 i čl. 1111 ZOO-a dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.
19. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Takav prigovor je neosnovan jer prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda RH zauzetom u revizijskoj odluci poslovni broj Rev-2245/2017 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba je u kolektivnom sporu Trgovačkom sudu u Zagrebu podnesena 4. travnja 2012. i tada je prekinut tijek zastare, a nakon što je presuda u odnosu na valutnu klauzulu u švicarskom franku postala pravomoćna 14. lipnja 2018., zastara ponovno počinje teći od 15. lipnja 2018. za iznose koji se potražuju zbog toga. Prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. (dalje: Pravno shvaćanje) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kao što je već navedeno, odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118 ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu tj. isplatu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1 ZPP -a. Prema tome, ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica utvrđena je u presudi donesenoj u tzv. sporu Potrošač i u odnosu na ovaj konkretni ugovor jer je on jedan od ugovora na koji se odnosi utvrđenje iz te pravomoćne presude tako da i prema Pravnom shvaćanju zastara u odnosu na iznose koje tužitelj potražuje s obzirom na valutnu klauzulu u CHF teče od 15. lipnja 2018.
20. U konkretnom slučaju primjenjuje se zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO -a jer se radi o stjecanju bez osnove pa kako je tužba podnesena 11. lipnja 2023., zastara nije nastupila jer je tužba podnesena manje od pet godina od početka tijeka zastare u odnosu na potraživanje vezano za valutnu klauzulu u CHF.
21. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju financijskog vještačenja koje je provela stalna sudska vještakinja za financije Ines Lozić. Tuženik je predložio da se izračunaju i eventualne negativne razlike, no naveo je da ne postavlja nikakav zahtjev u odnosu na njih pa sud nije ovlašten ni dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim razlikama koje se odnose na razdoblje kad je tužitelj plaćao manje zbog toga što je tečaj kune za CHF bio manji nego u vrijeme isplate kredita i nije ih uzimao u obzir iako ih je vještakinja izračunala. Prema nalazu i mišljenju financijske vještakinje ukupni iznos preplata uzimajući u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznosi 2.503,22 eura. Vještakinja je utvrdila i da bi pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bila za 1.928,52 eura manja od glavnice koja je izračunom konverzije utvrđena u iznosu od 21.843,77 eura. Iz nalaza i mišljenja proizlazi i da je tuženik prilikom obračuna konverzije uzeo u obzir sve uplate tužitelja i da je postupao u skladu s odredbama ZID ZPK-a.
22. Tužitelj nije imao prigovora na provedeno financijsko vještačenje dok je tuženiku sporna metodologija koju je vještakinja koristila prilikom izračuna. Sud je vještakinji dao zadatak da izračuna preplaćeni iznos glavnice kao razliku iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna valute CHF po srednjem tečaju tuženika i iznosa kojeg bi platio da se tečaj tijekom cijelog razdoblja otplate obračunavao prema srednjem tečaju koji je vrijedio na dan korištenja kredita i ona je u cijelosti postupila u skladu s tim zadatkom. Sud je stoga nalaz i mišljenje financijske vještakinje prihvatio u cijelosti jer su izrađeni stručno i objektivno.
23. Financijskim vještačenjem je tako utvrđeno da je u razdoblju do 30. rujna 2015. s obzirom na rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelj preplatio iznos od 2.503,22 eura.
24. S obzirom na to da je tuženik iznos koji je utvrđen financijskim vještačenjem stekao na temelju ništetnih odredbi kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, on je nepošteni stjecatelj i prema čl. 1115 ZOO -a dužan je na svaki pojedini iznos koji mu je tužitelj isplatio na temelju ništetnih odredbi platiti zakonske zatezne kamate od dana kad je tužitelj taj iznos platio tj. od dana kad ga je tuženik stekao.
25. Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu manjeg iznosa od 1.999,14 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate pa kako sud prema čl. 2 st. 1 ZPP-a odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, u izreci presude je naložio tuženiku da mu isplati taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.
26. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, a tužiteljev trošak je odmjeren prema troškovniku predanom na ročištu 29. travnja 2026. Tužiteljev trošak obuhvaća trošak financijskog vještačenja u iznosu od 600,00 eura i trošak zastupanja koji se sastoji od nagrade za sastav tužbe 200,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 , 107/25 – dalje: OT), za zastupanje na dva ročišta 13. veljače 2026. i 29. travnja 2026. po 200,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT i za sastav tri obrazložena podneska od 10. ožujka 2025., 13. veljače 2026. i 15. travnja 2026. po 200,00 eura za svaki prema Tbr. 8/1 OT što je ukupno 1.200,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 300,00 eura. Ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 2.100,00 eura pa je tuženiku naloženo da mu namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude od isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.
27. Tužitelju nije priznata nagrada za sastav podneska od 23. studenog 2023. kojim traži odobrenje za podnošenje podneska jer sud nije donosio posebno rješenje kojim bi odobravao strankama podnošenja podnesaka kojima se očituju na navode protivne strane pa sastavljanje ovog podneska nije bilo potrebno u smislu čl. 155 ZPP-a. Nije mu priznata ni zatražena nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda odmah nakon održanog ročišta za objavu dostupna na eOglasnoj ploči pa ovaj trošak nije potreban u smislu čl. 155 ZPP-a.
U Sesvetama 3. lipnja 2026.
Sutkinja
Martina Ivanković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
DNA
1. odvjetnica Đurđica Kos
2. odvjetnik Hrvoje Matić
