Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1189/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Amaliji Švegović, u pravnoj stvari tužitelja Suvlasnika zgrade AP OIB: [osobni identifikacijski broj], ČP, OIB: [osobni identifikacijski broj], UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], FP, OIB: [osobni identifikacijski broj], PP OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupani po upravitelju STANO-UPRAVA d.o.o. Split, Mike Tripala 6, OIB:17418170125, a on po punomoćniku Darku Staniću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika LP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Andri Dubokoviću, odvjetniku u Jelsi, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj Povrv-1656/2021 od 16. srpnja 2025., dana 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj Povrv-1656/2021 od 16. srpnja 2025. u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je pod točkom I. izreke održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Maje Radovani iz Solina poslovni broj Ovrv-14/2021 od 13. siječnja 2021. u dijelu kojim je naloženo tuženiku kao ovršeniku platiti tužiteljima kao ovrhovoditeljima tražbinu u iznosu od 331,35 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, kao i trošak ovršnog postupka u iznosu od 56,41 EUR-a. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 375,00 EUR-a.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženik u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. tog članka - dalje u tekstu: ZPP), a posebno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, predlažući drugostupanjskom sudu u cijelosti preinačiti prvostupanjsku presudu u njegovu korist, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda, valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR-a, pa se stoga, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za plaćanje iznosa od 331,35 EUR-a na ime neplaćenih iznosa zajedničke pričuve za stambeni prostor tuženika u zgradi na adresi [adresa] za razdoblje od siječnja 2018. do ožujka 2019.

7. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud navodi da je rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Maje Radovani iz Solina poslovni broj Ovrv-14/2021 od 13. siječnja 2021. određena ovrha općenito na imovini tuženika kao ovršenika, te da je povodom prigovora tuženika, kojim je u cijelosti osporio predmetno rješenje o ovrsi navodeći da nije korisnik stana radi čega niti ne može biti obveznik plaćanja zajedničke pričuve za predmetni stan, već da obveznici plaćanja zajedničke pričuve mogu biti samo slijednici sada pok. DP kao korisnici predmetnog stana, rješenjem istog suda poslovni broj Povrv-1656/2021 od 11. lipnja 2025. stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi javne bilježnice poslovni broj Ovrv-14/2021 od 13. siječnja 2021. u dijelu u kojem je određena ovrha te je određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

8. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da iz izvoda otvorenih stavki proizlazi da tuženik duguje iznos od 331,35 EUR-a na ime sredstava zajedničke pričuve za prostor u zgradi [adresa] za razdoblje od siječnja 2018. do ožujka 2019.,

- da je tuženik vlasnik stana na adresi [adresa],

- da je uvidom u Međuvlasnički ugovor zaključen temeljem čl. 375. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'' broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014, 81/2015 i 94/2017– dalje: ZV) između suvlasnika stambene zgrade u [adresa] dana 23. travnja 2015. utvrđeno da su suvlasnici upravljanje zgradom na temelju posebnog ugovora povjerili upravitelju Stano-Uprava d.o.o. Split koji je registriran za poslove upravljanja (čl. 6.), dok su čl. 7. suvlasnici ovlastili za svog predstavnika ČP, te da je prilogu međuvlasničkog ugovora privitak 1 s utvrđenim suvlasničkim udjelima zgrade i dvora, kao i imenima i prezimenima vlasnika posebnih dijelova zgrade, između kojih su navedeni i tuženik kao vlasnik posebnog dijela stana 4 i SP kao vlasnik posebnog dijela stana 2,

- da je uvidom u Međuvlasnički ugovor zaključen na temelju čl. 375. ZV-a između suvlasnika stambene zgrade [adresa] dana 03. veljače 2021. utvrđeno da su suvlasnici suglasno upravljanje zgradom na temelju posebnog ugovora (Ugovora o upravljanju stambenom zgradom u [adresa] od 3. veljače 2021.) povjerili upravitelju Stano-Uprava d.o.o. Split, koji je registriran za poslove upravljanja te ovlastili ČP za predstavnika suvlasnika u zgradi (čl. 6 i 7. Međuvlasničkog ugovora), prilog kojem ugovoru je popis suvlasnika s utvrđenim suvlasničkim udjelima od 19. rujna 2020. kao i imenima i prezimenima vlasnika posebnog dijela zgrade, između kojih su kao vlasnik stana naveden i tuženik LP,

- da je neosnovan prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji jer je tuženik vlasnik stana na adresi [adresa] i kao vlasnik stana ima zakonsku obvezu plaćati zajedničku pričuvu, neovisno o činjenici što u tom stanu boravi zaštićeni najmoprimac, jer ZV-a niti bilo koji drugi zakon ne pravi razliku između vlasnika stana i korisnika stana, a što potvrđuje i sudska praksa (primjerice izražena u sentencama Županijskog suda u Sisku Gž-544/2022 i Županijskog suda u Varaždinu Gž-587/2020),

- da je neosnovan prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije i ovlaštenja upravitelja na pokretanje postupka prisilne naplate pričuve, jer je upravitelj zgrade na temelju odredbe čl. 378. st. 5. ZV-a kao zakonski zastupnik svih suvlasnika, ex lege ovlašten pokretati sudske postupke radi naplate dužnih iznosa zajedničke pričuve od suvlasnika koji ne plaćaju tu pričuvu (stav izražen u odluci Ustavnog suda oznake U- III-752/2007. od 30. travnja 2008. i U-III-3671/2003 od 28. lipnja 2006.), koja je zajednička pričuva prema odredbama čl. 90. ZV-a namjenski vezana imovina svih suvlasnika nekretnine, koja je namijenjena za pokriće troškova održavanja i za poboljšanje nekretnine, kao i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova,

zaključuje da je tuženik kao vlasnik stana u zgradi na adresi [adresa], a time i suvlasnik zgrade, obveznik plaćanja zajedničke pričuve za stan na adresi [adresa], pri čemu na ispunjenje njegove obveze plaćanja pričuve, a koja obveza proizlazi iz čl. 85. i 90. ZV-a, ne utječe način na koji je izabran upravitelj zgrade (čak da je upravitelj zgrade i izabran na način protivan zakonu, to ne oslobađa tuženika od njegove zakonske obveze plaćanja zajedničke pričuve, jer se zajednička pričuva ne uplaćuje na račun upravitelja zgrade već na poseban zajednički račun suvlasnika zgrade). Polazeći od nespornog utvrđenja da tuženik nije platio pričuvu za razdoblje od siječnja 2018. do ožujka 2019., što je njegova zakonska obveza, te da nije sporna visina tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice u cijelosti.

9. Tuženik, osporavajući pobijanu presudu, u žalbi prvenstveno ističe počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP -a navodeći da tužitelji do zaključenja glavne rasprave nisu naveli svoje adrese prebivališta niti OIB [osobni identifikacijski broj]e, pa je prvostupanjski sud trebao pozivom na čl. 83. i 109. ZPP-a odbiti odnosno odbaciti tužbu kao neurednu, a ne donijeti pobijanu presudu bez da se u uvodu presude navedu sve adrese prebivališta i OIB [osobni identifikacijski broj]a tužitelja i da prvostupanjski sud, iako je pod točkom 4. obrazloženja naveo da nije dopustio proširenje odnosno subjektivnu preinaku u odnosu na novooznačenu pravnu osobu, nikada nije donio rješenje o toj preinaci . Tuženik i u žalbenoj fazi postupka osporava aktivnu legitimaciju upravitelju za vođenje ovog parničnog postupka, te navodi da je zaključak prvostupanjskog suda o ovlaštenju upravitelja zgrade STANO-UPRAVA d.o.o. za pokretanje ovog parničnog postupka na temelju međuvlasničkih ugovora od 23. travnja 2015. i od 3. veljače 2021. te ugovora o upravljanju stambenom zgradom od 3. veljače 2021. proturječan navedenim ugovorima obzirom da međuvlasnički ugovor od 23. travnja 2015. nije potpisan od strane upravitelja, dok su međuvlasnički ugovor od 3. veljače 2021. i ugovor o upravljanju zgradom od 3. veljače 2021. zaključeni nakon pokretanja ovog parničnog postupka, te da niti jedan od tih međuvlasničkih ugovora nema potrebnu većinu više od 50% suvlasničkih dijelova upisanih suvlasnika, pa kako na tu okolnost nisu provedeni nikakvi dokazi (tužitelji nisu dostavili e-izvadak niti povijesni e-izvadak radi utvrđivanja činjenice jesu li navedeni međuvlasnički ugovori potpisani od većine suvlasnika niti su dostavljeni vlasnički listovi za spornu zgradu), to je primjenom pravila o teretu dokazivanja trebalo ukinuti platni nalog, a ne održati ga na snazi.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije upravitelju zgrade za pokretanje ovog parničnog postupka. Naime, imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu (u koje ovaj sud ne može ulaziti s obzirom da se radi o sporu male vrijednosti), a iz kojeg proizlazi da je tuženik vlasnik stana u zgradi na adresi [adresa], da je nesporno tuženik s tužiteljima suvlasnik zgrade u [adresa], da je postupak radi plaćanja zajedničke pričuve pokrenuo upravitelj zgrade STANO-UPRAVA d.o.o. kao zakonski zastupnik u ime suvlasnika pri čemu su suvlasnici označeni pojedinačno kao parnične stranke te da nesporno tuženik nije platio pričuvu za razdoblje od siječnja 2018. do ožujka 2019., to je i prema ocjeni ovog suda upravitelj zgrade aktivno legitimiran u ovoj parnici radi naplate zajedničke pričuve. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske zauzetom u više odluka, primjerice odluci poslovni broj U-III-2569/2015 od 28. veljače 2019. i poslovni broj U-III-4678/2011 od 19. prosinca 2012., kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revd-3603/2022-1 od 20. prosinca 2023., kojim je odbacio prijedlog za dopuštenje revizije tuženika LP, a u kojem je pod točkom 6. obrazloženja naveo da je u više svojih odluka odgovorio na pitanja koja su u osnovi identična pitanjima tuženika na način da je upravitelj zgrade ovlašten ex lege pokretati sudske postupke u ime i za račun suvlasnika zgrade radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju te da to ovlaštenje proizlazi iz čl. 90. ZV-a kojim je propisano da je zajednička pričuva namjenska imovina svih suvlasnika zgrade, koja je namijenjena za pokriće troškova održavanja i poboljšavanja nekretnine, kao i za otplaćivanje zajmova za pokriće tih troškova i da zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici odnosno upravitelj zgrade kojeg oni imenuju međuvlasničkim ugovorom ili ga imenuje nadležno tijelo jedinice lokalne samouprave (prinudni upravitelj), kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojeg suvlasnika, a koja pravna shvaćanja prihvaća i ovaj sud.

11. Iako žalbenim navodima da međuvlasnički ugovor od 23. travnja 2015. nije potpisan od strane upravitelja zgrade, da su međuvlasnički ugovor od 3. veljače 2021. i ugovor o upravljanju zgradom od 3. veljače 2021. zaključeni nakon pokretanja ovog parničnog postupka te da niti jedan od navedenih međuvlasničkih ugovora nema potrebnu većinu više od 50% suvlasničkih udjela pobija činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a zbog kojeg se žalbenog razloga ne može pobijati presuda u sporu male vrijednosti, valja odgovoriti tuženiku da u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZV- a međuvlasničkim ugovorom suvlasnici zgrade utvrđuju svoje uzajamne odnose u svezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine, te istog ne potpisuje upravitelj zgrade već samo suvlasnici, dok u smislu odredbe čl. 85. i 90. ZV-a obveza tuženika na plaćanje pričuve proizlazi iz samog Zakona i na istu nije od utjecaja način na koji je izabran upravitelj, pa čak i ako upravitelj nije izabran na način propisan zakonom (prema čl. 375. st. 3. ZV-a odluke koje proizlaze iz međuvlasničkoga ugovora obvezuju sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine, a odluka o izboru upravitelja je jedna od tih odluka), to ne utječe na zakonsku obvezu tuženika na plaćanje pričuve niti je na tu obvezu od utjecaja eventualna činjenica da upravitelj zgrade koji u ovom postupku u ime i za račun suvlasnika zgrade u [adresa] zahtijeva naplatu neplaćene pričuve nije izabran natpolovičnom većinom suvlasnika zgrade.

12. Obzirom da je odredbom čl. 89. st. 1. ZV-a jasno propisano da troškove za održavanje i za poboljšavanje nekretnine snose svi suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima, ako nije drukčije određeno, to nisu osnovani žalbeni navodi tuženika (nespornog vlasnika stana na adresi [adresa]) kojima osporava svoju obvezu plaćanja pričuve tvrdnjom da nije korisnik predmetnog stana jer u istom žive zaštićeni najmoprimci, niti je na ovu konkretnu situaciju primjenjiva praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske po kojoj fiducijarni vlasnik koji ne koristi nekretninu ne bi bio pasivno legitimiran u postupcima naplate pričuve .

13. Budući da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu, a nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a u postupcima u sporovima male vrijednosti u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, niti je ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a koju obrazlaže tuženik u žalbi, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (točka I. i II. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer tuženik u žalbi sadržajno uopće nije pobijao odluku o troškovima.

14. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Varaždinu 3. lipnja 2026.

Sutkinja

Amalija Švegović