Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-181/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Branimiru Čoliću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika KD Autotrolej d.o.o., OIB: 19081493664, Školjić 15, Rijeka, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Brguljanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukić & Partneri d.o.o. iz Rijeke, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Marinu Matiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Pisarnica Rijeka, radi naknade štete, odlučujući o žalbama parničnih stranaka i umješača izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pn-369/2017 od 31. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Žalbe parničnih stranaka i umješača djelomično se prihvaćaju, a djelomično odbijaju kao neosnovane, te se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pn-369/2017 od 31. kolovoza 2023.:

- potvrđuje u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici isplati štetu u iznosu od 593,84 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 6. srpnja 2023. do isplate;

- preinačuje u dijelu točke I. izreke na način da se odbija zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 593,84 EUR za razdoblje od 26. listopada 2017. do 5. srpnja 2023.;

- preinačuje u dijelu točke II. izreke na način da se tuženiku nalaže naknaditi tužiteljici daljnji iznos štete od 2.674,66 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 6. srpnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana;

- potvrđuje u preostalom dijelu točke II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 228,41 EUR, te zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 2.674,66 EUR za razdoblje od 26. listopada 2017. do 5. srpnja 2023.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužiteljice djelomično se uvažava, te se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Pn-369/2017 od 31. kolovoza 2023., preinačuje u odbijajućem dijelu točke III. izreke, na način da se tuženiku nalaže naknaditi tužitelj ici daljnji iznos troškova postupka od 1.371,23 EUR sa zateznom kamatom od 3. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 1.989,92 EUR) žalba tužiteljice odbija kao neosnovana.

II. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 312,50 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 964,84 EUR) zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

III. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove prijedloga za dopuštenje revizije u iznosu od 419,47 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 1.956,03 EUR) zahtjev tužiteljice za naknadu tih troškova odbija kao neosnovan.

IV. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove sastavljanja revizije u iznosu od 375,00 EUR u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 1.062,50 EUR) zahtjev tužiteljice za naknadu tih troškova odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 13.733,39 EUR/103.474,20 kn sa zateznom kamatom koja teče na iznos neimovinske štete od 10.950,00 EUR/82.502,75 kn i imovinske štete od 2.783,39 EUR/20.971,45 kn od dana podnošenja tužbe 26. listopada 2017. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete do zatraženih 16.636,46 EUR/125.347,40 kn. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 4.250,83 EUR/32.027,88 kn sa zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2023. do isplate, dok je u preostalom dijelu do zatraženih 8.519,61 EUR zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

2. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka i umješača, ovaj drugostupanjski sud je presudom poslovni broj: Gž-1394/2023-3 od 20. ožujka 2024. iste djelomično odbio kao neosnovane, a djelomično prihvatio, te prvostupanjsku presudu potvrdio u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici štetu u iznosu od 13.139,55 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 26. listopada 2017. do isplate (alineja 1. izreke), preinačio u preostalom dijelu točke I. izreke i odbio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 593,84 EUR (alineja 2. izreke), te potvrdio u točki II. izreke (alineja 3. izreke), dok je rješenjem poslovni broj: Gž-1394/2023-3 od 20. ožujka 2024. žalbe tuženika i umješača odbio kao neosnovane, a žalbu tužiteljice djelomično odbio kao neosnovanu, a djelomično prihvatio, te prvostupanjsku presudu potvrdio u dijelu točke III. izreke kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 4.250,83 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2023. do isplate i u odnosu na odbijajući dio u iznosu od 3.361,15 EUR (alineja 1. točke I. izreke), te preinačio u dijelu točke III. izreke i tuženiku naložio naknaditi tužiteljici troškove postupka u daljnjem iznosu od 907,63 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 31. kolovoza 2023. do isplate (alineja 2. točke I. izreke), time da je odbio zahtjeve tužiteljice i umješača za naknadu troškova žalbenog postupka (točka II. izreke), kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu (točka III. izreke).

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revd-3755/2024-2 od 17. travnja 2025. u točki I. izreke tužiteljici je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u dijelu izreke kojim je preinačena prvostupanjska presuda i u dijelu izreke kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke II. izreke, kao i revizija protiv drugostupanjskog rješenja, zbog pravnog pitanja: „Ocjenjuje li se pitanje zastare potraživanja sudskim putem u slučaju preinake tužbe (povećanjem tužbenog zahtjeva) samostalno, te je li za ocjenu nastupa zastare za tražbinu na koju se odnosi preinaka odlučan dan preinake tužbe ili dan podnošenja tužbe?“. Točkom II. izreke odbijeni su prijedlozi za dopuštenje revizije koje su podnijeli tuženik i umješač na strani tuženika.

4. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-1075/2025-2 od 3. prosinca 2025. u točki I. izreke prihvaćena je revizija tužiteljice, ukinuta drugostupanjska presuda u dijelu izreke kojim je preinačena prvostupanjska presuda i u dijelu izreke kojem je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu točke II. izreke, te je ukinuto drugostupanjsko rješenje u dijelu točke I. izreke kojim je potvrđena odluka o trošku sadržana u točki III. izreke prvostupanjske presude u odnosu na odbijajući dio, kao i u dijelu točke II. izreke u odnosu na tužiteljicu, te je predmet u tom dijelu vraćen ovome sudu na ponovno suđenje, u kojem će u konačnoj odluci biti odlučeno i o troškovima postupka u povodu revizije (točka II. izreke).

4.1. Iz obrazloženja prethodno navedenog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je shvaćanje drugostupanjskog suda glede prekida tijeka zastare u slučaju povećanja tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda izraženog, primjerice, u odlukama broj:

Rev-184/2024-2 od 5. lipnja 2024. i Rev-422/2024-2 od 27. kolovoza 2024., a koje glasi: „U slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva“. Stoga da je tijek zastare za potraživanja tužiteljice po osnovi naknade nastale neimovinske i imovinske štete prekinut već podnošenjem tužbe u ovom predmetu (26. listopada 2017.), a ne u trenutku preinačenja tužbe povećanjem pojedinih već utuženih iznosa iz iste činjenične osnove (podneskom od 6. srpnja 2023.), slijedom čega u konkretnom slučaju za povećane dijelove zahtjeva tužiteljice nisu protekli zastarni rokovi propisani odredbama čl. 230. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO -a).

5. Dakle, u ovom stadiju postupka predmet odlučivanja je žalba tužiteljice protiv odbijajućih dijelova prvostupanjske presude o naknadi štete i troškovima prvostupanjskog postupka, koja se u pretežitom dijelu ukazuje osnovanom , kao i žalbe tuženika i umješača u odnosu na dosuđeni preinačeni dio tužbenog zahtjeva, koje glede glavničnog iznosa nisu osnovane, no, osnovana je žalba umještača u odnosu na tijek zatezne kamate.

6. Naime, osnovano tužiteljica u žalbi navodi kako joj je prvostupanjski sud neosnovano s osnova potraživanja naknade neimovinske štete priznao ukupno 10.950,00 EUR, umjesto zatraženih 11.471,23 EUR. Ovo imajući u vidu vrstu ozljede koju je tužiteljica zadobila u predmetnom štetnom događaju i sve posljedice koje je zbog toga trpjela, a koje proizlaze iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka dr. Željka Cesarca, spec. kirurške ortopedije, o trajanju i intenzitetu pretrpljenih fizičkih bolova i straha, neugodnostima tijekom liječenja ( trima operativnim zahvatima, imobilizaciji, opsežnim stacionarnim i ambulantnim fizikalnim terapijama, odlascima liječnicima raznih specijalnosti, čestim RTG obradama, laboratorijskim pretragama, i sl., te činjenici dugotrajnosti liječenja), stupnju naruženosti i postotku smanjenja životnih aktivnosti, dakle cijeneći sve okolnosti slučaja, slijedom kojih (poglavito relevantnih kvalifikatornih okolnosti) je tužiteljici, pravilnom primjenom odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a i Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 2020., valjalo odmjeriti zatraženu pravičnu novčanu naknadu s osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u ukupnom iznosu od 11.471,23 EUR, i to po kriteriju bolova u zatraženom iznosu od 3.575,55 EUR, po kriteriju straha u zatraženom iznosu od 2.719,49 EUR, po kriteriju naruženosti u zatraženom iznosu od 2.189,93 EUR, te po kriteriju smanjenja životnih aktivnosti u zatraženom iznosu od 2.986,26 EUR.

7. Također, osnovano tužiteljica u žalbi navodi kako joj s osnova potraživanja naknade imovinske štete pripada pravo na veći iznos od po prvostupanjskom sudu priznatih 2.783,39 EUR (na ime tuđe pomoći i njege iznosa od 2.488,55 EUR, te na ime troškova lijeka Pradax, pripravaka za obnovu koštanog tkiva „TL bone support“ i „Syno Tabs“, materijala za previjanje, te ortopedskih pomagala - preklopne stolice za tuširanje i ortoze za koljeno iznosa od ukupno 294,84 EUR).

7.1. Naime, u pravu je tužiteljica kada osporava stajalište i odluku prvostupanjskog suda o troškovima stacionarnog rehabilitacijskog liječenja koje je u četiri navrata provodila u Republici Bosni i Hercegovini, a za koje traži naknadu ukupnog iznosa od 2.153,43 EUR (prema otpusnicama i računima priloženim tužbi). Prvostupanjski sud te troškove nije priznao tužiteljici, navodeći da je to liječenje mogla ostvariti na teret zdravstvenog osiguranja jedan put godišnje, a u većem opsegu preko ambulantnog pogona. Takvo stajalište prvostupanjskog suda ne prihvaća ovaj sud, obzirom da iz nalaza i mišljenja medicinskog vještaka proizlazi da je navedeno stacionarno rehabilitacijsko liječenje zasigurno bilo medicinski korisno, te da ga tužiteljica u takvom kvantitativnom obimu (učestalosti) nije mogla dobiti u ustanovama pod ingerencijom HZZO-a. Dakle, činjenica što je tužiteljica u cilju kvalitetne pravovremene i nesumnjivo indicirane serije rehabilitacijskih i fizijatrijskih postupaka izabrala put zdravstvene zaštite izvan sustava HZZO nije po shvaćanju ovog suda zapreka priznavanju tih troškova, obzirom da su isti u okolnostima konkretnog slučaj, poglavito obzirom na težinu ozljede i tijek liječenja bili korisni i opravdani. Stoga je tužiteljici valjalo priznati te troškove liječenja, odnosno glede toga prihvatiti žalbene navode tužiteljice osnovanim.

7.2. Za razliku od toga, neosnovani su žalbeni navodi tužiteljice da joj s osnova tuđe pomoći i njege pripada pravo na iznos od 2.588,09 EUR, jer rukovodeći se utvrđenima medicinskog vještaka o opsegu, trajanju i sadržaju tuđe pomoći i njege, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljici nestručna pomoć i njega bila potrebna ukupno 750 sati, koju je pravilno obračunao po zatraženoj satnici (25,00 kn/h, sada 3,31807 EUR/h) i s tog osnova tužiteljici dosudio iznos od 2.488,55 EUR, a sa više zatraženim iznosom (99,54 EUR) ju odbio.

7.3. Također, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva tužiteljice za naknadu troškova prijevoza iz KBC Rijeka u bolnicu u Lovranu i nabavke lijeka Zaldiar (u zatraženom ukupnom iznosu od 128,87) iz razloga navedenih u točki 48. obrazloženja pobijane presude, koje pravilnim i utemeljenim na nalazu i mišljenju medicinskog vještaka, prihvaća i ovaj sud.

8. Prvostupanjski sud je zatezne kamate na cjelokupni iznos štete, pa i na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, tužiteljici dosudio pozivom na odredbu čl. 1103. ZOO-a od dana podnošenja tužbe, tj. od 26. listopada 2017., kako je tužbenim zahtjevom i zatraženo.

8.1. U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1133/2021-2 od 14. prosinca 2021. zauzeto je pravno shvaćanje: „Tuženik je u obvezi platiti zakonske zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kada je isti postavljen, jer on ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego je uopće postavljen preinačeni dio tužbenog zahtjeva“.

8.2. Stoga na dosuđeni iznos naknade štete koji je veći od onog zatraženog tužbom, zatezne kamate ne mogu početi teći prije preinake tužbe, pa tužiteljici koja je podneskom od 6. srpnja 2023. preinačila tužbeni zahtjev povišenjem zatražene naknade neimovinske i imovinske štete, pravo na zatezne kamate na preinačeni (povišeni) iznos neimovinske i imovinske štete pripada od 6. srpnja 2023. do isplate.

9. Iz navedenih razloga, valjalo je odbijanjem žalbi tuženika i umješača kao neosnovanih, a prihvaćanjem žalbe tužiteljice, primjenom čl. 373. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona) pobijanu presudu potvrditi u dijelu točke I. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici štetu u iznosu od 593,84 EUR sa zateznom kamatom od 6. srpnja 2023. do isplate, te preinačiti u dijelu točke II. izreke na način da je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici daljnji iznos štete od 2.675,58 EUR sa zateznom kamatom od 6. srpnja 2023. do isplate. U preostalom dijelu točke I. izreke, prihvaćanjem žalbe umješača, primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na iznos od 593,84 EUR za razdoblje od 26. listopada 2017. do 5. srpnja 2023. Konačno, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi točku II. izreke pobijane presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 228,41 EUR, te zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos od 2.674,66 EUR za razdoblje od 26. listopada 2017. do 5. srpnja 2023.

10. Nadalje, obzirom da je ovaj sud preinačio prvostupanjsku odluku valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima postupka, i to na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a obvezati tuženika da tužiteljici naknadi sve potrebne troškove, budući da ista nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

10.1. Stoga prihvaćajući po prvostupanjskom sudu pravilno ocijenjene potrebne troškove tužiteljice navedene u točki 53. obrazloženja pobijane presude, koji ukupno iznose 6.529,69 EUR, kao i razloge zbog kojih je zahtjev tužiteljice za naknadu određenih troškova zastupanja ocijenjen neosnovanim , a imajući u vidu da je ovosudnim rješenjem poslovni broj: Gž-1394/2023-3 od 20. ožujka 2024. potvrđen dosuđujući dio točke III. izreke prvostupanjske presude o naknadi troškova postupka tužiteljici u iznosu od 4.250,83 EUR, kojim rješenjem joj je dosuđen daljnji iznos troškova postupka u iznosu od 907,63 EUR, valjalo je primjenjujući odredbu čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomično uvažiti žalbu tužiteljice i na ime troškova postupka dosuditi joj daljnji iznos od 1.371,23 EUR, a u odnosu na preostali dio troškova (u iznosu od 1.989,92 EUR) odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu.

11. Tužiteljica sa žalbom nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa joj u smislu čl. 154. st. 5. ZPP-a pripada pravo na cjelokupni trošak sastavljanja žalbe s PDV-om, koji trošak, sukladno Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa) obzirom na vrijednost osporavanog dijela presude, iznosi 312,50 EUR, dok je za preostali zatraženi iznos od 964,84 EUR (koji obuhvaća i sudsku pristojbu na žalbu u odnosu na koji nije dokazano da je plaćena, niti plaćanje proizlazi iz sustava e-spis) zahtjev tužiteljice za naknadu tih troškova odbijen kao neosnovan.

12. Tužiteljici je na ime troškova prijedloga za dopuštenje revizije valjalo dosuditi ukupan iznos od 419,47 EUR, koji se sukladno Tbr. 10. toč. 5. i Tbr. 46. Tarife odnosi na trošak sastavljanja prijedloga s PDV-om u iznosu od 375,00 EUR i trošak plaćene sudske pristojbe na prijedlog u iznosu od 44,47 EUR, dok je za iznos od 1.956,03 EUR zahtjev tužiteljice za naknadu tih troška odbijen kao neosnovan.

13. Konačno, tužiteljici je na ime troškova sastavljanja revizije s PDV-om sukladno Tbr. 10. toč. 5. i Tbr. 46. Tarife valjalo dosuditi iznos od 375,00 EUR, dok je za preostali zatraženi iznos od 1.062,50 EUR (koji obuhvaća i sudsku pristojbu na reviziju u odnosu na koji nije dokazano da je plaćena, niti plaćanje proizlazi iz sustava e-spis) zahtjev tužiteljice za naknadu tih troškova odbijen kao neosnovan.

Varaždin, 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer