REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-305/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici, odvjetnici u odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja, MŽ, odvjetničkog vježbenika u uredu punomoćnika tužitelja o Hrvojke Čolaković, odvjetnice u Vinkovcima, kao zamjenika punomoćnika tuženika, 7. svibnja 2026. na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj198-50- 4321249, zaključen dana 20.08.2007. godine između tužitelja RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535.,udijelu u kojemu je određeno da je prijevremena otplata kredita mogućasamo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, te da ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB:53056966535, [adresa], da isplati tužitelju RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 316,70 eura (slovima: tristošesnaesteuraisedamdesetcenti), zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 08.01.2011. godine pa do isplate o stopi od 14% godišnje do 30.6.2011. godine; od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine po stopi od 12% godišnje; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećenjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. [adresa], OIB: 53056966535 da tužitelju RŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 307,79 eura (slovima:tristosedameuraisedamdesetdevetcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 3. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 26. srpnja 2023. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom 20.08.2007. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 198-50-4321249, u iznosu od 21.225,09 CHF, s rokom otplate od 84 mjeseca, da je tim Ugovorom tipa „uzmi ili ostavi“ u čl. 9. ugovorena je mogućnost prijevremene otplate kredita, samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“. Tužitelj je dana 08.01.2011. godine izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita a tuženik mu je tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 2.386,15kn

1.1. O ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu nije se posebno pregovaralo, te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. S obzirom da se radi o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo, ista je nepoštena i ništetna, te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uglavio nepoštenu odredbu o izlaznoj naknadi, tuženik je nepošten stjecatelj te sukladno čl. 1115. ZOO-a predmetnu naknadu mora vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. godine usvojen je između ostalih zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke nanaknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, navodeći da prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 198-50-4321249 kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.

2.1. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Ističe da su navodi tužitelja koji se odnose na spornu odredbu ugovora o kreditu o naknadi za prijevremeno zatvaranje kredita ( izlazna naknada) potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu pa tako i uvjeti o plaćanju naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Ističe da je sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da ista nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik se nadalje poziva na odredbu članka 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005), (nadalje u tekstu: ZOO) koja sadrži opće odredbe o plaćanju odnosno vraćanju kredita prije roka. Naime, korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, međutim dužan je nadoknaditi štetu koju je davatelj kredita pretrpio. Tuženik se također poziva na članak 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007) kojim je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Samim time sporna odredba nikako ne može biti nepoštena odnosno ništetna.

2.2. Nadalje, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnosi na eventualnu prijevremenu otplatu kredita). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Mirodara Kovača, pod brojem OV- 16466/2007, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik ističe i prigovor zastare te osporava tužitelju status potrošača.

3. U podnesku od 14. studenoga 2023. tužitelj tvrdi da nije sporno da je predmetna odredba o „izlaznoj naknadi“ dispozitivne naravi ali radi se o ugovornoj odredbi iz ugovora o potrošačkom kreditu, koji je tipski i unaprijed priređen od strane tuženika, te o kojoj ugovornoj odredbi se nije pregovaralo. Stoga se ugovora odredba o kojoj se nije pregovaralo smatra nepoštenom odnosno posljedično ništetnom te ista ne proizvodi pravni učinak. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pregovaralo leži u konkretnom slučaju na tuženiku kao trgovcu budući je riječ o potrošačkom ugovoru koji je tipski i unaprijed pripremljen od tuženika. Tuženik nije u odgovoru na tužbu predložio nikakav dokaz kojim bi dokazivao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo, a s obzirom da je ovo spor male vrijednosti slijedom čega je tuženik prekludiran predlagati ikakve nove dokaze. Pri tome je potpuno nebitno je li tuženik pretrpio ikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita ili nije. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača teret dokaza da se o predmetnoj odredbi pregovaralo leži u konkretnom slučaju na tuženiku kao trgovcu budući je riječ o potrošačkom ugovoru koji je tipski i unaprijed pripremljen od tuženika. Tuženik nije u odgovoru na tužbu predložio nikakav dokaz kojim bi dokazivao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pregovaralo, a s obzirom da je ovo spor male vrijednosti slijedom čega je tuženik prekludiran predlagati ikakve nove dokaze. Pri tome je potpuno nebitno je li tuženik pretrpio ikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita ili nije. Tuženik neosnovano ističe i prigovor zastare. Naime zastara na restituciju u ovom konkretnom predmetu nastupa u roku od 5 godina od dana kada se utvrdi ništetnom odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita a što će u ovome slučaju biti u trenutku donošenja presude u ovome postupku.

4. 4. Prije svega, prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda istaknut od strane tuženika sud je ocijenio neosnovanim radi čega ga je i odbio rješenjem donesenim na pripremnom ročištu 10. veljače 2026.

4.1. Nesporno je da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu, a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP). Pored toga, nesporno je da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora. Radi toga je nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: Narodne novine br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014; dalje u tekstu: ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4.2. Nadalje, odredba čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) sadrži takvu istu regulativu. Istu regulativu sadrži i odredba čl. 53. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 19/2022, 59/2023).

4.3. Sukladno čl. 3. citirane Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O tome je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

4.4. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 12. predmetnog ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta u [adresa] radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, što svakako uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora dovodi do toga da bi ostvarenje njegovog prava bilo znatno otežano u slučaju primjene ugovorene nadležnosti. Također, prema zaključku sa sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-308/20, od 5. studenog 2020., zauzeto je shvaćanje da se prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke ima smatrati da je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je između ostalog zauzeto shvaćanje da se tom prilikom mora imati u vidu kako vrijednost predmeta spora, ali isto tko i udaljenost između prebivališta tužitelja tj. potrošača i sjedišta tuženika tj. banke, mogućnost dolaska na sud i slično. Primjenom sporne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen i na ostvarenje prava na mjesnu nadležnost suda temeljem čl. 19.l. st.1 Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) kojom je propisano pravo potrošača na pokretanje postupka pred sudom mjesta njegovog prebivališta u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, a na kojoj odredbi tužitelj očito zasniva svoje pravo na pokretanje postupka pred prvostupanjskim sudom slijedom čega je ovaj sud utvrdio kako je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je upravo iz tog razloga i odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika.

5. Na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 10. veljače 2026. tuženik po zamjeniku punomoćnika naveo je da osporava osnovu tužbenog zahtjeva dok visinu ne osporava. Također je naveo da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika Mirodara Kovača.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 198- 50-4321249 od 20. kolovoza 2007. (list 5-9, 59-63 spisa), otplatni plan (list 10-16 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 17-19 spisa), dopis tuženika tužitelja (list 20 spisa), zahtjev za kredit (list 55-56 spisa), zadužnicu (list 57-58 spisa), te je saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke. Sud je na glavnoj raspravi odbio dokazni prijedlog za pribavljanjem podataka od Ministarstva financija, Porezne uprave, a kako je to predložio tuženik, budući da isti podaci nisu bili potrebni za utvrđivanje činjeničnog stanja te bi doveli do nepotrebnog odugovlačenja postupka.

7. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. izlazna naknada za prijevremenu otplatu kredita te isplatu iznosa od 316,70 eura na ime neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9. Između stranaka je sporno predstavlja li predmetna odredba Ugovora o kreditu o tzv. izlaznoj naknadi nepoštenu ugovornu odredbu a time i ništetnu, sporna je i osnovanost prigovora zastare kao i ima li tužitelj svojstvo potrošača.

10. Nije sporno da su tužitelj i tuženik 20. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 198-50-4321249 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 21.225,09 eura, s rokom otplate od 84 mjeseca. Nadalje, nije sporno da je u čl. 9. predmetnog Ugovora ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor. Navedene nesporne činjenice proizlaze iz sadržaja Ugovora o kreditu broj 198-50- 4321249 od 20. kolovoza 2007. godine (list 5-9, 59-63 spisa), koji je sud pročitao tijekom dokaznog postupka.

11. Uvidom u otplatni plan (list 10-16 spisa) i prijepis knjigovodstvene kartice (list 17-19 spisa), utvrđeno je da je tužitelj 08. siječnja 2011. izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredit te da mu je tuženik tom prilikom naplatio naknadu za prijevremenu otplatu u iznosu od 2.386,15kn.

11.1. Također, iz dopisa tuženika tužitelju (list 20 spisa) slijedi da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti po Ugovoru o kreditu broj 198-50-4321249, da je kredit ugovoren u iznosu od 21.225,09 CHF, da je isplaćen 21. kolovoza 2007. i da je zadnja mjesečna obveza po tom kreditu iznosila 2.766,30 CHF.

12. Uvidom u zahtjev za kredit (list 55-56 spisa) utvrđeno je da je namjena kredita kupnja novog vozila i da je po zvanju komercijalist.

12.1. Uvidom u zadužnicu (list 57-58 spisa) utvrđeno je da je tužitelj izdao istu kao sredstvo osiguranja plaćanja navedenog kredita.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupovine automobila za osobne potrebe 2007. godine, da je kredit podigao u valuti CHF jer su tada ti krediti bili najpovoljniji, valuta je bila stabilna te nije očekivao da bi s vremenom rate toliko rasle. U banci nije pregovarao o pojedinim odredbama ugovora, niti je mogao utjecati na sadržaj pojedinih odredbi. Mogao je samo utjecati na iznos kredita i rok otplate. Ugovor je pročitao i potpisao, no u banci ga nitko nije upozoravao na moguće rizike tog ugovora kao ni na detalje oko naknade za prijevremenu otplatu kredita. Kredit je morao otplatiti prijevremeno jer mu je financijski bilo teže podnositi sve veće rate. Rata je s oko 1.100,00 kuna skočila do 1.900,00 kuna te je kredit uspio zatvoriti 2011. godine. Tom prilikom mu je naplaćena naknada u iznosu od oko 300,00 eura. Znao je samo da to mora platiti ako želi prijevremeno zatvoriti kredit no nitko mu nije pojasnio čemu služi ta naknada odnosno koji troškovi se njome pokrivaju. Naveo je da nije mogao pregovarati o odredbi u vezi naknade za prijevremenu otplatu kredita jer ga je dočekao pripremljeni tekst ugovora. Također je iskazao da u to vrijeme nije imao obrt, trgovačko društvo, niti je kredit koristio kao poreznu olakšicu, radilo se normalnom kreditu. Također je naveo da je za obvezu plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita saznao u trenutku kada je zatvarao kredit, da misli da je pitao službenika banke da mu pojasni tu odredbu o naknadi na što mu je službenik banke rekao da istu mora platiti ukoliko želi zatvoriti kredit i da mu je odredba o izlaznoj naknadi postala sporna u trenutku kada ju je morao platiti. Naveo je i da je platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita iz razloga što je bio na to primoran kako bi mogao zatvoriti kredit.

13.1. Iskaz saslušanog tužitelja kao stranke u pogledu radnji i informacija koje je dobila prije zaključenja ugovora o kreditu sud je cijenio kao istinit i uvjerljiv i to posebice u dijelu gdje navodi da prilikom ugovaranja kredita nije pregovarao s bankom o odredbi ugovora kojim se određuje naknada za prijevremenu otplatu kredita niti je mogao utjecati na visinu iste, niti je znao čemu ta naknada služi.

14. Nadalje, iz pročitanog ugovora o kreditu, zahtjeva za kredit i iskaza tužitelja slijedi da je tužitelj predmetni kredit podignuo radi kupnje automobila za osobne potrebe, stoga je su cijenio vjerodostojnim iskaz tužitelja kako je kreditom financirao kupovinu vozila za svoje osobne potrebe te nedvojbenim utvrdio status potrošača tužitelja (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

14.1. Pored toga, prema čl. 2 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Kako predmet spora proizlazi upravo iz ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a budući da u postupku nije ni na koji način dokazano da je tužitelj kredit koristio za neku poslovnu djelatnost, tužitelj se smatra potrošačem.

15. Prije svega valja naglasiti da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira je li ugovor ispunjen.

16. Sukladno odredbi čl. 173 st. 1, st. 3 toč. 4 tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" br. 84/02., 141/06., 117/08., 74/09.) tuženik je bio dužan na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a pod obveznim informiranjem koje se odnosi na odobravanje kredita podrazumijevaju se podaci o naknadama, odnosno provizijima koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita.

17. Odredbama čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, propisano je kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz članka 9. predmetnog ugovora o kreditu, a kojom ugovornom odredbom je bilo propisano, između ostalog, da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.

19. Naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Konkretno, s obzirom da je ovaj sud utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako je prema njoj upravo tužena banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pri tome je sud imao u vidu pravno shvaćanje izraženo na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. godine na kojem je usvojen, između ostalih, zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

20. Nadalje, člankom 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te je dužan naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio.

20.1. Sud je stava kako ova odredba daje pravo davatelju kredita tražiti naknadu štete, ukoliko istu trpi ranijom otplatom kredita od strane korisnika kredita, no u visini pretrpljene štete koju mora i dokazati. Odredba čl. 9. Ugovora o kreditu ne govori o naknadi štete već o mogućnosti korisnika kredita da prijevremeno otplati kredit , no uz uvjete koje odobri Kreditor. Osporavana odredba ne govori o zaračunavanju naknade za prijevremenu otplatu kredit, njezinoj visini, naknadi štete koju bi banka trpjela prijevremenom otplatom kredita, o parametrima i načinu utvrđivanja predmetne štete niti je prilikom prijevremene isplate kredita od strane tužitelja, utvrđivana visina štete koju banka otplatom kredita trpi.

21. Drugim riječima, nedostaje uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i štete koja nastane davatelju kredita. Da bi davatelju kredita pripala eventualno pravo na naknadu štete trebalo bi doći do povrede neke obveze iz ugovora, a pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu je nastanak štete. Kako je pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje korisnika kredita i navedenom prijevremenom otplatom isti ne poduzima protupravnu radnju; prema općim pravilima o odgovornosti za štetu korisnik kredita može banci dugovati samo naknadu za stvarno pretrpljenu štetu, a u slučaju prijevremene otplate kredita za banku nije nastupila takva šteta.

22. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz kojim bi opravdao ugovaranje sporne odredbe, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope te je ugovornom odredbom tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

23. Prema čl. 2 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Kako predmet spora proizlazi upravo iz ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a budući da u postupku nije ni na koji način dokazano da je tužitelj kredit koristio za neku poslovnu djelatnost, tužitelj se smatra potrošačem.

24. Slijedom navedenog, ugovorna odredba, kojom je predviđeno da za slučaj prijevremenog povrata kredita Banka treba dati suglasnost i da se kredit može prijevremeno otplatiti samo uz uvjete koje propisuje Banka je nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, tuženik kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe čl. 96. stavka 1. i 2. i čl. 102. st.1. ZZP/07.

25. Predmetne ugovore o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora kredita kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO-a), jer se radi o ugovorima unaprijed sastavljenim za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani ugovor po principu uzmi ili ostavi.

26. Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora. Stoga je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao i ugovorne odredbe o prijevremenoj otplati kredita, a na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem.

27. Mišljenje je suda da je odredba ugovora o izlaznoj naknadi prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su stoga ove odredbe neodređene ili neodredive, te posljedično ništetne. Pri tome je sud uzeo u obzir i odluku Ustavnoga suda Republike Hrvatske broj U-III-3231/22 i dr. od 13. srpnja 2023. kojom je zajedničkom odlukom odlučivao o pet ustavnih tužbi koje su Privredna banka Zagreb i Addiko banka uputile Ustavnom sudu povodom revizijskih odluka Vrhovnog suda RH (Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022, Rev 1219/2021-2 od 14. rujna 2022., Rev 179/2021-2 od 13. rujna 2022, Rev 659/2022-2 od 14. lipnja 2022, Rev 43/2022-2 od 14. lipnja 2022.). Riječ je o u bitnom istovrsnim predmetima u kojima je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naloženo tuženim bankama da naplaćenu naknadu vrati korisniku kredita. U citiranoj zajedničkoj presudi Ustavni sud RH presudio je da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima.

28. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude

29. U pogledu visine tužbenog zahtjeva valja reći da tuženik nije osporio visinu naknade za obradu kredita u iznosu od 316,70 eura, a sama visina tužbenog zahtjeva odnosno iznos naknade koju je tuženik od tužitelja naplatio za prijevremenu otplatu kredita jasno slijedi iz pročitanog prijepisa knjigovodstvene kartice kredita.

30. Odredba članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) propisuje kako je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora; stoga, kako je tuženik temeljem rečene ništetne odredbe od tužitelja primio 316,70 eura, sukladno naprijed citiranoj odredbi tuženik je tužitelju navedeni iznos dužan vratiti.

31. Tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na taj iznos i to od 8. siječnja 2011. (datum isplate sporne izlazne naknade tuženiku od strane tužitelja), koje zatezne kamate su tužitelju dosuđene temeljem odredbe članka 29. stavka 1. odnosno, kada je visina istih u pitanju, stavka 2. Zakona o obveznim odnosima.

31.1. U smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, kamate teku od dana kada je primljen iznos sporne naknade po tuženiku, budući da je riječ o iznosu koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe i koji je dužan vratiti. Tuženika se smatra nepoštenim stjecateljem, budući je on, kao financijska institucija, morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zapravo svojevrsna naknada dijela iznosa neostvarenih kamata koje je, prema ugovoru, banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja te s obzirom na to da nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio ikakvu štetu. Tuženika se dakle, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima smatra nepoštenim stjecateljem, zbog čega je dosuđene zatezne kamate dužan platiti računajući od dana (nepoštenog) stjecanja.

31.2. Stoga je odlučeno kao u točki II. u izreci presude.

32. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, sud isti smatra u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici svog građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti, općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, odnosno zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

32.1. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost predmetnog ugovora ustanovljena tek u predmetnom postupku, u kojem je o navedenom sud odlučivao kao o prethodnom pitanju, tako zastara još nije niti započela teći slijedom čega nije niti mogla nastupiti.

33. Dakle, kako zastarni rok od pet godina nije niti počeo teći, prigovor zastare tuženika nije osnovan te je sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

34. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine radnje i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 25 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 10. veljače 2026. i 7. svibnja 2026. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 25 bodova odnosno ukupno 50 bodova, trošak sastava obrazloženog podnesaka od 14. studenoga 2023. prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 25 bodova, trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 12,5 bodova, odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 112,50 bodova, a što s obzirom na postavljeni zahtjev i vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 225,00 eura, što uvećano za PDV od 25% odnosno 56,25 eura iznosi sveukupno 281,25 eura.

34.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura.

34.2. Sveukupni troškovi tužitelja iznose 307,79 eura.

34.3. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 3. lipnja 2026. temeljem odredbe čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku i čl. 30. st.2. Ovršnog zakona.

35. Budući da tuženik nije uspio u parnici, sud je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbio u cijelosti kao neosnovan.

36. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Vukovaru 3. lipnja 2026.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojemu se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje, a presudu će sud istaknuti na internetskoj stranici e-oglasnoj ploči sudova, dok ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9., 10. i 11. ZPP-a). Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojemu se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (čl. 335. st.11. ZPP-a)

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku putem punomoćnika