REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok , Turinina 3

Poslovni broj: P-1125/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Marini Nikolić kao sucu pojedincu, u stvari tužiteljice ŠE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Branku Lin, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. travnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Gorana Devrnje, odvjetnika i punomoćnice tuženika ČE, odvjetničke vježbenice, 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su u Ugovoru o kreditu br. 3210932561/07, kreditna partija: 7103838949, sklopljenom između parničnih stranaka dana 24.09.2007.g., ništetne ugovorne odredbe u kojima je otplata kredita vezana uz valutu švicarski franak, posebno sadržane u čl. 7.st.1. Ugovora, u dijelu u kojem glasi:

„…u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10,OIB: 92963223473, da, radi ništetnih ugovornih odredbi iz navedenog ugovora o kreditu u kojima je otplata kredita vezana uz švicarski franak, u roku od 15 dana plati tužiteljici Š, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 6.984,96 EUR/52.628,15 kuna, zajedno sa zakonsk im zateznim kamatama po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja ja vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i koja teče na pojedinačne iznose, od dana njihova dospijeća pa do isplate, i to na iznos od:

0,67 EUR počev od 11.12.2007.g.,

2,90 EUR počev od 28.12.2007.g.,

8,02 EUR počev od 11.01.2008.g.,

12,71 EUR počev od 11.02.2008.g.,

20,44 EUR počev od 11.03.2008.g.,

15,26 EUR počev od 11.04.2008.g.,

9,49 EUR počev od 11.05.2008.g.,

9,44 EUR počev od 11.06.2008.g.,

6,42 EUR počev od 11.07.2008.g.,

4,07 EUR počev od 11.08.2008.g.,

5,75 EUR počev od 11.09.2008.g.,

18,12 EUR počev od 11.10.2008.g.,

31,33 EUR počev od 11.11.2008.g.,

18,88 EUR počev od 11.12.2008.g.,

42,50 EUR počev od 11.01.2009.g.,

46,01 EUR počev od 11.02.2009.g.,

6.732,94 EUR počev od 27.02.2009.g.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA D.D., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, naknaditi tužiteljici ŠE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.390,45 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , a koje teku počev od dana donošenja presude pa do dana isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 12. lipnja 2023. podnijela tužbu u kojoj je navela da je sa tuženikom 24. rujna 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj 3210932561/07 u iznosu kunske protuvrijednosti 85.550,00 CHF. Nadalje navodi da je u navedenom ugovoru uglavljena od strane tuženika ništetna odredba kojom se povrat obveze iz kredita vezuje uz valutu švicarski franak, sadržana u članku 7. stavak 1. Ugovora u dijelu u kojem glasi „… u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.“ Tužiteljica ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017. Stoga predlaže donijeti presudu kojom će sud utvrditi ništetnim ugovorne odredbe u kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF te, konačno uređenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 21. studenog 2025., predlaže naložiti tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.984,96 eura s pripadajućim zateznim kamatama, kao i naložiti tuženiku naknaditi mu troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Istaknuo je da tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača kao i prigovor zastare. U odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli naveo je da se radi o ugovornoj odredbi koja je odraz zakonske odredbe, zbog čega da je ista isključena od ispitivanja poštenosti. Također je istaknuo da su tužite ljice bile dostupne sve informacije prije, za vrijeme i nakon sklapanja predmetnog ugovora na način da je mog la shvatiti ekonomske posljedice sklapanja Ugovora o kreditu u CHF. Naime, svojim potpisom potvrdila je da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, kao i da su prilikom solemnizacije Ugovora tužitelju objašnjena prava i obveze iz predmetnog Ugovora. Osporio je tijek zateznih kamata. Zaključno je predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza, sud je izvršio uvid u evidenciju (str. 9 spisa), informaciju o zatvaranju kredita (str. 11 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103838949 (str. 13 spisa), promet po kreditu- specifikaciju uplate (str. 15-16 spisa, str. 19-24 spisa), ugovor o namjenskom kreditu od 24. rujna 2007. (str. 25- 32 spisa), presudu suda EU C-243/20 (str. 52-61 spisa), sudska praksa (str. 62-135, 148-195, 198-223, 280-323, 337-385 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (str. 196-197 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (str. 257-261 spisa), članak (str. 324-336 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka ŽE i UE, jer je tužiteljica odustala od prijedloga za saslušanjem u podnesku od 29. svibnja 2025.

4. Temeljem tako provedenog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev korisnika kredita za utvrđenje ništetnima odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula te posljedično navedenom zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju takve ništetne odredbe, a koji zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnjama iz kojih proizlazi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno njezino potrošačko pravo .

5.1. Nije sporno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 24. rujna 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210932561/07 na iznos 85.550,00 CHF (dalje Ugovor o kreditu).

5.2. Sporno je je li odredba predmetnog Ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna te ima li tužiteljica pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporan je status potrošača tužiteljice, pitanje zastare, kao i tijeka zateznih kamata.

6. Iz odredbe čl. 7. stavak 1. Ugovora o kreditu proizlazi da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF.

7. Presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a one obvezuju i sud u ovom postupku.

8.1. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već na snazi bila odredba čl. 502.c ZPP-a.

8.2. S obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

8.3. Tuženik je, u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, tvrdio da se radi o ugovornoj odredbi koja je odraz zakonske odredbe, zbog čega da je ista isključena od ispitivanja poštenosti. Također je istaknuo da su tužitelj ici bile dostupne sve informacije prije, za vrijeme i nakon sklapanja predmetnog ugovora na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice sklapanja Ugovora o kreditu u CHF. Naime, svojim potpisom potvrdila je da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja, kao i da su prilikom solemnizacije Ugovora tužitelj ici objašnjena prava i obveze iz predmetnog Ugovora.

8.4. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je dana 24. rujna 2007. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3210932561/07, kreditna partija: 7103838949., u iznosu kunske protuvrijednosti 85.550,00 CHF. S obzirom da je bila klijent Zagrebačke banke odlučila se na kredit upravo kod njih i oni su joj predložili da je u tom trenutku valuta CHF bila najpovoljnija, a nisu nudili nikakav drugi ugovor o kreditu, odnosno u drugoj valuti. Podigla je kredit za namjenu-kupnje kućice ( vikendice) u [adresa]. (cca 32 kvadrata). U trenutku podizanja predmetnog ugovora o kreditu radila je u Osnovnoj školi u Zaprešiću kao profesor likovne kulture. Sam ugovor o kreditu tužiteljici je prezentiran u Zagrebačkoj banci međutim isti joj tamo nije bio razjašnjen. U Zagrebačkoj banci su joj samo pripremili isti ugovor, a sa djelatnikom banke nije pregovarala o pojedinim odredbama ugovora. Vezano za informiranje o uvjetima kredita tužiteljica je prihvatila uvjete koje su joj ponudili. U banci ju nisu izričito upozorili na rizike sklapanja ugovora u valuti CHF u odnosu na druge valute već su samo informirali o kamati i da je ona promjenjiva što u tom trenutku ni je izričito razumjela. S obzirom da se radilo o hipotekarnom kreditu gdje je bila potrebna solemnizacija istog ugovora u prostorije javnog bilježnika pristupili su tužiteljica i jamac ugovora o kreditu. Javni bilježnik se s obzirom na činjenicu da je u ugovoru i jamac trudio pobliže objasniti odredbe ugovora koje se tiču odgovornosti jamca. U prostorijama javnobilježničkog ureda tužiteljica je prvi puta pročitala predmetni ugovor o kreditu. Mislila je da joj je jasan ugovor jer je vjerovala banci, a s obzirom da nije pravne struke jasne su joj bile odredbe o iznosu i mjesečnoj rati koja joj je tada odgovarala, a tada je iznosila oko 2.500,00 kn. Ističe da joj ni u tom trenutku mi nisu bile jasne odredbe za promjenu valutne klauzule. Javni bilježnik joj nije detaljno objašnjavao pojedine odredbe ugovora da bi ona sa sigurnošću mogla shvatiti rizike koje bi se mogle dogoditi u budućnosti.

9. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je iskazivala jasno i životno, a istinitost njezinog iskaza nije dovedena u pitanje ni drugim dokazima izvedenima tijekom postupka.

9.1. U odnosu na status potrošača, sud smatra kako je već dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača, a sve stoga što se radilo o namjenskom kreditu, čija namjena je bila kupnja kuće (članak 6. Ugovora o kreditu). Također, i u svom iskazu, tužiteljica je navela da je novac podigla za kupnju kućice (vikendice) u [adresa] . Osim toga, iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj ica kredit zatražila i ostvarila u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužiteljice, odnosno da bi se tužiteljica uopće bavila takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

9.2. Nadalje, iako je tužiteljica mogla načelno biti upoznata s valutnom klauzulom te joj je moglo načelno biti jasno da će se visina anuiteta mijenjati ovisno o kretanju tečaja CHF, sud utvrđuje da ista, kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bila upoznata s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je bila poznata tuženiku.

9.3. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo je do značajne neravnoteže.

9.4. Pri tome, tužiteljica kao profesorica likovne kulture niti po prirodi svog zanimanja nije mogla razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njezine financijske obveze.

9.5. Dakle sud utvrđuje da tužiteljici pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer joj nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogla procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njezine financijske obveze.

9.6. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužiteljici kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelj ice i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude.

10. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P -1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena otplata kredita u valuti CHF je ništetnost takvih odredbi (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO).

10.1. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I izreke ove presude.

11. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna promjene valute na dan plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom tečaju na dan isplate kredita.

12. U svrhu utvrđenja spornih iznosa, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Vještak Tkalec d.o.o., stalnom sudskom vještaku Mariju Tkalecu.

12.1. U svom nalazu i mišljenju vještak Mario Tkalec naveo je da je mišljenja, na temelju podataka iz spisa, ako je po predmetnom kreditu ništetna odredba o valutnoj klauzuli, tada je: ukupna obveza na ime otplate anuiteta 405.832,33 kn; na ime anuiteta je ukupno plaćeno 458.460,48 kn; prema tome, radi ugovorene valutne klauzule u CHF, na ime otplate kredita ukupno je više plaćeno 52.628,15 kn, odnosno protuvrijednost od 6.984,96 eura. Vještak napominje da nema manje plaćenih iznosa na ime anuiteta bez ništetne odredbe, odnosno nema tzv. "negativnih razlika".

12.2. Na nalaz i mišljenje vještaka stranke nisu imale prigovora tuženik je naveo da ne prigovara samom matematičkom izračunu, ali i dalje osporava osnovu potraživanja. Ističe i kako tuženiku pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta.

12.3. U odnosu na ovakve navode tuženika, valja reći kako je vještak utvrdio da u predmetnom slučaju nema manje plaćenih iznosa na ime anuiteta bez ništetne odredbe, odnosno nema tzv. "negativnih razlika" pa isti navodi nisu relevantni i nemaju utjecaja na donošenje odluke u predmetnom postupku.

12.4. Stoga je sud tužiteljici dosudio iznos 6.984,96 eura, odnosno iznos koji je zatražen konačno postavljenim tužbenim zahtjevom te je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

13. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužiteljici. Ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tuženik je sam propustio tužiteljicu upoznati s parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužiteljici je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa, tj. od dana izvršenih uplata.

13.2. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 72/02. i 153/04.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 156/22), a od 1. siječnja 2024. do isplate na odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

14. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO.

14.1. S obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP -a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost zahtijevati povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C- 782/19 i u pravnom shvaćanju prihvaćenom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022.

14.2. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je presuda iz kolektivnog spora postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

14.3. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2023., to zastara utuženog potraživanja nije nastupila.

15. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

16. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, a trošak se odnosi na trošak zastupanja po odvjetniku, koji je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje OT). Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe u visini 100 bodova (Tbr. 7/1 OT), sastava podnesaka od 27. ožujka 2024., 29. svibnja 2025., 21. studenog 2025. te 10. travnja 2026. po 100 bodova za svaki podnesak (Tbr. 8/1 OT), za zastupanje na ročištima 22. listopada 2024., 24. veljače 2025. i 20. travnja 2026. po 100 bodova za svako ročište (Tbr. 9/1 OT), za ročište 8. travnja 2024. 50 bodova (Tbr. 9/2 OT). Ukupno su tužiteljici priznati troškovi u iznosu od 850 bodova, odnosno 1.700,00 eura, a kada se tome doda iznos poreza na dodanu vrijednost 425,00 eura, to iznosi 2.125,00 eura. Uz to valja pribrojati i troškove vještačenja u iznosu od 265,45 eura pa su tužiteljici ukupno priznati troškovi od 2.390,45 eura. Na tako određene troškove tužiteljici su dosuđene zatražene zatezne kamate koje teku od dana donošenja ove presude do isplate, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP -a, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

16.1. Tužiteljici nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 2. travnja 2024., 9. siječnja 2025., 2. travnja 2025., 2. svibnja 2025., 4. srpnja 2025., 25. srpnja 2025., 2. prosinca 2025., 13. veljače 2026. jer sud smatra da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP, kao niti troškovi za ročište za objavu presude jer na navedeno ročište nitko nije pristupio. Stoga je u navedenom dijelu zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 3. lipnja 2026.

Sudac:

Marina Nikolić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, računajući od dana dostave iste. Žalba se predaje putem ovog suda županijskom sudu pisanim podneskom u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.