REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-362/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Mirjane Šebalj Meglajec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Nožinić, Tomljanović & Maričević d.o.o. iz Nove Gradiške, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Požegi, od 6. veljače 2026., poslovni broj: P-204/2025-10, u sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužiteljice IC, odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi, od 6. veljače 2026., poslovni broj: P-204/2025-10.

II Tužiteljica se odbija sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I Tužiteljica IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],odbija se s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Proglašava se da ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Požegi pod br. Ovr - 218/2025, određena rješenjem o ovrsi OPS Požega, broj: Ovr -218/2025 od 01. srpnja 2025., nije dopuštena, te se nalaže tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29.st.8. Zakona o obveznim odnosima, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tuženoj IC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tuženiku Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB:38922958547, naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na navedeni iznos od 6.veljače 2026. do isplate po stopi po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tužiteljica je pravovremeno podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; - dalje: ZPP), te odluke o trošku.

2.1. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, kao i povredu iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a. Smatra kako je pogrešan stav prvostupanjskog suda da bi isknjižavanjem osnove za plaćanje ili izvršenom ustegom njezinih sredstava u iznosu od 13,27 eura zastara ponovno počela teći, jer da je predmetna izravna naplata, rješenjem Općinskog suda u Požegi, poslovni broj: OV-41/2016-7 od 20. srpnja 2016. proglašena nedopuštenom, pa da je posve irelevantno što je temeljem takve nedopuštene ovrhe od nje naplaćen bilo kakav iznos, tako da se u tom kontekstu naplata iznosa od 13,27 eura ne može smatrati činjenicom koja prekida zastaru. Navodi i da je pogrešan stav suda da bi tek isknjižavanjem osnove za plaćanje zastarni rok ponovno počeo teći, jer da je u takvoj situaciji zastara prekinuta i da je ponovno počela teći idućeg dana od podnošenja zahtjeva za plaćanje podnesenog FINI 6. listopada 2014., kao dana nemogućnosti ostvarenja potraživanja, sve s obzirom da po tom zahtjevu ovrhovoditelju ništa nije plaćeno, dok se uplata od 13,27 eura u kontekstu nedopuštenosti ne može smatrati činjenicom koja opravdava prekid zastare. Zaključno navodi da zastara nije ponovno počela teći isknjižavanjem osnove za plaćanje već prvi dan nakon podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu odnosno od 7. listopada 2014., pri čemu se poziva sudsku praksu (odluku općinskog suda).

2.2. Nadalje ističe i da se prvostupanjski sud prilikom obrazlaganja poziva na dokaz koji nije naveden među dokazima u točki 5. obrazloženja, odnosno da u toj točki sud ne navodi tuženikov zahtjev za izravnu naplatu od 30. srpnja 2021., ali unatoč tome da iz njega izvodi zaključak o prekidu zastare pod točkom 12.1. obrazloženja, te da neovisno o tome, niti takav zahtjev ne može predstavljati činjenicu kojom se prekida zastara obzirom da je isti takav zahtjev temeljem iste osnove, prethodno već isknjižen kod FINE na temelju članka 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima , pri čemu ukazuje na stav zauzet zaključkom broj 6. na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanom 27. studenog 2019. Kako smatra da je pogrešna odluka o glavnoj stvari, ukazuje da je neosnovana i odluka o trošku.

2.3. Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda i zatraženog troška, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe u iznosu od 312,50 eura uvećan za sudsku pristojbu.

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi žalbenim navodima kao pravno neosnovanim, obrazlaže bitne činjenice, ukazuje da se ne može smatrati relevantnom tvrdnja tužiteljice da uplatom od 9. kolovoza 2017. zastara nije prekinuta, kao i stav tužiteljice da zastara teče sve vrijeme od trenutka dostave ovršne isprave F inancijskog agenciji, te se poziva na članak 245. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima i članak 73. stavka 1. Ovršnog zakona.

3.1. Predlaže da se žalba odbije i pobijana presuda potvrdi u cijelosti. Trošak ne traži.

4. Žalba je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Prvostupanjski sud nije počinio niti apsolutno bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, obzirom da je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, te da su u obrazloženju navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni jer proizlaze iz sadržaja isprava u spisu, tako se presuda može ispitati. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude nije počinio niti relativno bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a obzirom da je pod točkom 5. obrazloženja pobijane presude između ostalih provedenih dokaza, naveo i zahtjev tuženika za izravnu naplatu od 30. srpnja 2021., a pod točkom 12.1. obrazloženja pravilno zaključio da je i tim zahtjevom tuženik prekinuo zastaru. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan jer tražbina tuženika nije u zastari, pri čemu valja navesti da iako je prvostupanjski sud u obrazloženju pogrešno naveo da je prekid zastare (počevši od 6. listopada 2014.) trajao do 20. srpnja 2016. (umjesto do 2018.) i da je osnova za plaćanje isknjižena iz Očevidnika 24. listopada 2016. (umjesto 2018.) da to u konačnici ne utječe na zakonitost pobijane presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Požegi, od 1. srpnja 2025., poslovni broj: Ovr- 218/2025-2, određene na pokretninama tužiteljice kao ovršenice, radi naplate novčane tražbine tuženika kao ovrhovoditelja , jer tužiteljica tvrdi da je tražbina tuženika zastarjela.

6.1. U žalbenom postupku sporno je je li prijedlog za ovrhu podnesen u zakonom propisanom zastarnom roku od deset godina.

7. Uvidom u spis predmeta prvostupanjskog suda utvrđeno je:

- da je tuženik kao ovrhovoditelj 10. lipnja 2025. na temelju ovršne isprave podnio prijedlog za ovrhu na pokretninama ovršenice, u ovom predmetu tužiteljice,

- da je temeljem tog prijedloga prvostupanjski sud donio rješenje o ovrsi od 1. srpnja 2025., poslovni broj: Ovr-218/2025-2,

- da je protiv rješenja o ovrsi ovršenica izjavila žalbu u kojoj između ostalog osporava tražbinu ovrhovoditelja zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24; - dalje: OZ), navodeći da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom,

- da je zaključkom prvostupanjskog suda od 18. srpnja 2025., poslovni broj: Ovr - 218/2025-7, ovršenica upućena da pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, obzirom da je ovrhovoditelj sukladno članku 52. stavka 3. OZ-a osporio postojanje razloga zbog kojih je žalba izjavljena,

- da je ovršenica u roku od petnaest dana od dostave zaključka, 18. kolovoza 2025. pokrenula protiv ovrhovoditelja predmetnu parnicu,

- da tražbina tuženika proizlazi iz presude Općinskog suda u Požegi od 7. listopada 2013., poslovni broj P-1352/2009-40, koja je postala pravomoćna 24. ožujka 2014., a ovršna 8. svibnja 2014.,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj 6. listopada 2014. pokrenuo postupak izravne naplate pred Financijskom agencijom,

- da je ovršenica u kod Općinskog suda u Požegi, u predmetu poslovni broj: Ovr- 127/2016, podnijela prijedlog radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava, u prethodno spomenutom postupku izravne naplate, u iznosu od 3.991,20 kn (sada 529,72 eura), koji prijedlog ovršenice je usvojen kao osnovan (obzirom da se navedeni iznos odnosio na primanja izuzeta od ovrhe, konkretno primanja s osnova pomoći za opremu novorođenčeta i naknadu za rodiljnu brigu) rješenjem od 3. veljače 2016., pos lovni broj: Ovr-127/2016, koje je potvrđeno rješenjem istog suda od 20. srpnja 2016., poslovni broj: Ov-41/2016-7,

- da je nedopuštenom proglašena pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate za iznos od 3.991,20 kn (sada 529,72 eura), dok ovršna isprava tj. presuda od 7. listopada 2013., poslovni broj P-1352/2009-40, glasi na iznos glavnog duga od 27.938,45 kn (sada 3.708,07 eura), trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.171,38 kn (sada 288,19 eura), te trošak parničnog postupka u iznosu od 14.627,00 kn (sada 1.941,34 eura), što ukupno iznosi 5.937,60 eura uvećano i za pripadajuće zatezne kamate, tako da očito neosnovano žaliteljica ukazuje u žalbi da bi izravna naplata bila nedopuštena u cijelosti, niti je to u postupku poslovni broj: Ovr-127/2016, ovršenica uopće tražila,

- da je tijekom postupka izravne naplate izvršena djelomična naplata predmetne tražbine i to 9. kolovoza 2017., uplatom od 13,27 eura,

- da je osnova za plaćanje (presuda od 7. listopada 2013., poslovni broj P-1352/2009- 40), isknjižena iz Očevidnika Financijske agencije, uslijed primjene Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima („Narodne novine“ broj 68/18; - dalje: ZPONS/18), koji je stupio na snagu 4. kolovoza 2018., jer su za to bili ispunjeni uvjeti propisani člankom

12. stavka 1. toga Zakona,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj 30. srpnja 2021. ponovno podnio zahtjev za izravnu naplatu, a kako niti tada tražbinu nije uspio naplatiti, 2025. podnio je prijedlog za sudsku ovrhu na pokretninama ovršenice, u ovom predmetu tužiteljice.

8. Slijedom naprijed navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije nastupila zastara tražbine tuženika, jer ju je tuženik prekinuo podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu 6. listopada 2014., te 30. srpnja 2021.

9. Odredbom članka 233. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; - dalje: ZOO), propisano je da sve tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom , zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

9.1. Prema članku 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

9.2. Prema članku 245. stavka 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

10. Suprotno žalbenim navodima, pokretanjem postupka izravne naplate pred Financijskom agencijom 6. listopada 2014. došlo je do prekida zastare jer se radi o radnji vjerovnika poduzetoj pred nadležnim tijelom radi prisilnog ostvarenja tražbine u smislu članka 241. ZOO-a, pri čemu valja istaći da taj postupak izravne naplate nije proglašen nedopuštenim rješenjem od 20. srpnja 2016., poslovni broj: Ov-41/2016-7, jer kako je ovaj sud već ranije obrazložio , nedopuštenom je proglašena pljenidba i prijenos novčanih sredstava u postupku izravne naplate samo za iznos od 3.991,20 kn (sada 529,72 eura), a ne u cijelosti.

11. Nadalje, neosnovano žaliteljica tvrdi da je zastara ponovno počela teći već sljedećeg dana nakon podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu , odnosno 7. listopada 2014., to stoga što sve dok traje postupak prisilne naplate, zastara ne može ponovno početi teći, već tek po završetku postupka, sukladno članku 245. stavka 3. ZOO-a, a koji je u konkretnom slučaju završio isknjižavanjem osnove za plaćanje kada je zastara ponovno počela teći.

11.1. Okolnost što je Financijska agencija isknjižila osnovu za plaćanje tijekom 2018. , treba promatrati u odnosu na razlog zbog kojeg je došlo do isknjižavanja. Naime, na računu tužiteljice kao ovršenice nije bilo novčanih sredstva pa do isknjižavanja nije došlo zbog odustajanja ovrhovoditelja kao vjerovnika od poduzete radnje odnosno zahtjeva za izravnu naplatu, odnosno voljom ili krivnjom tuženika kao ovrhovoditelja jer je Financijska agencija sukladno svojoj zakonskoj obvezi isknjižila osnovu za plaćanje obzirom da nije bilo naplate po osnovi za plaćanje. Prestanak izvršavanja osnove za plaćanje posljedica je primjene odredbe članka 12. stavka 1. ZPONS/18, odnosno insolventnosti tužiteljice kao ovršenice u razdoblju od tri godine, a ne procesnih propusta ili pasivnosti tuženika kao ovrhovoditelja koji bi utjecali na prekid zastare u smislu odredbe članka 242. stavka 1. i 2. ZOO-a.

11.2. Prema tome, nakon isknjižavanja osnove za plaćanje 2018. zastara je počela ponovno teći, a prekinuta je pokretanjem postupka izravne naplate kod Financijske agencije 30. srpnja 2021., a po tome pokretanjem ovrhe na pokretninama 10. lipnja 2025. koje radnje imaju učinak prekida zastare u smislu članka 241. ZOO -a, tako da zastara nije nastupila.

12. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje i da je tijekom trajanja postupka izravne naplate izvršena djelomična naplata tražbine uplatom od 13,27 eura dana 9. kolovoza 2017., što dodatno potvrđuje kontinuitet postupka prisilnog ostvarenja tražbine.

13. Obzirom da je zastara tijekom razdoblja od pravomoćnosti ovršne isprave do podnošenja prijedloga za ovrhu na pokretninama ovršenice, prekidana radnjama tuženika poduzetima radi prisilnog ostvarenja tražbine, nije protekao desetogodišnji zastarni rok iz članka 233. stavka 1. ZOO-a.

14. Napose, neosnovano se žaliteljica poziva na zaključak poslovni broj Su-IV- 245/2019-3, sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. studenoga 2019., prema kojem nije dopušten prijedlog ovrhovoditelja da Financijska agencija, nakon što je po članku 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima prestala postupati po rješenju o ovrsi i isto izbrisala iz Očevidnika, ponovno navedeno rješenje o ovrsi upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome.

14.1. Naime, navedeni zaključak odnosi se na pitanje dopuštenosti nastavka istog postupka izravne naplate po već isknjiženoj osnovi, ali ne isključuje mogućnost da ovrhovoditelj poduzme nove radnje radi prisilnog ostvarenja tražbine niti sam po sebi znači da takve radnje nemaju učinak prekida zastare. To znači da ovrhovoditelj (tuženik) može pokrenuti novi postupak , dakle ne u okviru postupka u kojem je Financijska agencija izbrisala iz Očevidnika rješenje o ovrsi (osnovu za plaćanje), ali u tom slučaju kako se radi o novom postupku, ta se osnova za plaćanje podnesena novim zahtjevom za naplatu evidentira na novom mjestu u Očevidniku redoslijeda osnove za plaćanje, a ne na onom mjestu u kojem se nalazila u trenutku isknjižavanja temeljem odredbe članka 12. ZPONS-a.

15. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz razloga propisanog člankom 50. stavka 1. točke 11. OZ-a.

16. Budući da tužiteljica u žalbi posebno ne obrazlaže žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II izreke prvostupanjske presude, a kako na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava drugostupanjski sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP-a), niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba tuž iteljice kojom se pobija odluka o parničnom trošku nije osnovana.

17. Obzirom da žalbenim navodima pravilnost i zakonitost pobijane presude nisu dovedeni u sumnju, žalbu tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP -a, a odluku o troškovima postupka na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP -a budući je ista zasnovana na valjanoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a.

18. Na temelju članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 166. stavka 1. ZPP-a, zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer nije uspjela sa žalbom.

Slavonski Brod, 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić