REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj. 15:P-697/2024-40

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23.

20000 Dubrovnik

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Jadranki Klečak, u pravnoj stvari tužitelja EM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mariju Vrnogi, odvjetniku u Metkoviću, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po Domagoju Petrinoviću i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 21. travnja 2026. godine, a presude javno objavljene dana 03.lipnja 2026. godine, istog dana,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6 Ugovora o kreditu br. 266-208/2006, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka, sklopili dana 07.srpnja 2006. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba br. OU-1658/06.

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2, čl. 3 i čl. 4 Ugovora o kreditu br. br. 266-208/2006, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili dana 07.srpnja 2006. koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba br. OU-1658/06 u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu CHF.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.429,40 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. listopada 2015. godine do isplate, a koje se do 31. prosinca 2022. godine određuju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. god. do 29. prosinca 2023. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljedn je glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 3.000,00€, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 03.lipnja 2026.g. pa do isplate - uvećanjem kamatne stope po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječa jnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovaj sud dana 14.lipnja 2019.g., tužitelj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom tada kao društvo Hypo Alpe Adria bank d.d. sklopili dana 07.srpnja 2006.g., Ugovor o kreditu br. 266-208/2006 koji je solemniziran od strane javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-1658/06, a temeljem kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.100,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tada Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita. Tuženik je promijenio tvrtku te da od 11.srpnja 2016 posluje pod nazivom Addiko bank d.d.

Člankom 3. Ugovora o kreditu navedeno je da se na kredit obračunavaju kamate od 4, 50 % dekurzivno godišnje. Člankom 6 predmetnog ugovora određeno je da je banka ovdje tuženik ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama, a što je tuženik i učinio. Člankom 6 određeno je da je kamatna stopa promjenjiva na temelju jednostrane odluke banke, a bez dogovaranja jasnih i povjerljivih parametara na temelju kojih bi se ista mijenjala.

Predmetnom odredbom koju je sastavio tuženik i na koju tužitelj nije imao nikakvog utjecaja, određeno je samo da visina kamatne stope ovisi o odluci tuženika bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa, što takvu ugovornu obvezu čini nerazumljivom. Od početka otplate se kamatna stopa se mijenjala nekoliko puta i to na način da je nakon svake promjene bila više od početno ugovorene stope , a što je imala za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta kredita.

Protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13. Drugostupanjskom odlukom preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, te su odbijene žalbe tuženih (banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda . Također su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće.

Presudom trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04.srpnja 2013 .g. koja je potvrđena odlukom visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.g. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a ta prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kredita kao potrošačima pojedinačno pregovarala si i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku o promjene stope ugovorene kamate.

Tužitelj nije mogao niti predvidjeti promjenu kamatne stope , a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena proizlaze. Presudom Europskog suda C-26/13 određeno je da čl. 4 st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama. Iz svega prethodno navedeno razvidno je kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena.

Odredbom članka 2 predmetnog ugovora određeno je da tuženik odobrava tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.100,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF važeće na dan korištenja kredita. Člankom 3 određeno je da se kamate zaračunavaju na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.100,00 CHF. Sr dok je člankom 4 određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima te da se isti podmiruje u kunama, po srednjem tečaju tada Hypo Alpe Adria bank d.d. za CHF na dan plaćanja. Odredbom čl. 3 Ugovora određeno je da se kamate obračunavali mjesečno, si da su uključene u anuitete, da se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju tada Hypo Alpe Adria bank d.d. na dan plaćanja.

Tužitelj nije bio informiran odnos upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF. Odnosno tuženik nije upozorio tužitelja da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR, zbog lega je rizično ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EUR. Tužitelj nije upozoren da je CHF valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarske krize. Dakle da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita , odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj. Dakle, iz naprijed navedenog je razvidno da ugovorne odredbe kojim je isplata kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju.

Presudom VTSRH pod posl.br. Pž-6632/17 utvrđeno je da banka po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj kao potrošač ne razumije te čak nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su na prvi pogled jasne pa misli da je preuzeo opći rizik koji je vezan uz sam pojam valutne klauzule. Ističe stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike.

Odlukom P-1401/2012 od 04.srpnja 2013. pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica veže za valutu CHF. Predlaže u ovom postupku utvrdit ništetnim ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke. Tužitelj se prije pokretanja ovog postupka, obratio tuženiku za izdavanje dokumentacije, međutim, tuženik istu nije izdao jer je kredit broj 266- 208/2006 zatvoren. S obzirom da tužitelj ne raspolaže dokumentacijom, temeljem kojih bi se utvrdila visine novčane tražbine čiju isplatu potražuje ovom tužbom, isti nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu njegove visine.

Slijedom gore navedenog tužitelj predlaže sudu da, nakon provedenog postupka prihvati tužbeni zahtjev, naveden u izreci ove odluke, konačno specificiran podneskom od 11.ožujka 2026.g.(list spisa 415)

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom na ovaj sud dana 30.kolovoza 2019.g., tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, predlaže ga odbiti uz naknadu parničnog troška. Tuženik ističe prigovor zastare. Ističe da su stranke sklopile aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirale ugovor o kreditu, sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju te u tom smislu se mora smatrati za nepoštenu odredbu kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Ističe da se navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu, a posebno i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Smatra da i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Nadalje, ističe u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da je u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditima, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima te da predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu kao i da su stranke sklapanjem ugovora o kreditu, prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope, postupale suglasno svojoj stvarnoj volji te je tužitelju ta stopa bila prihvatljiva. U odnosu na navode o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, ističe da se o ovoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ista ne može biti ništetna sukladno odredb i članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da je kreditni referent prilikom sklapanja ugovora tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje ona može imati za tužitelja. Nadalje, ističe da je ista odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva pa je stoga i poštena. Prema tome smatra da predmetni ugovor o kreditu sadrži odredbu o valutnoj klauzuli koje ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

3. Predmet ovog spora je ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je određeno pravo tuženice da jednostrano mijenja kamatnu stopu i primjena valutne klauzule u CHF za otplatu kredita, te vraćanje stečenog temeljem navedenih odredbi ugovora o kreditu.

4. Iz izvedenih dokaza te navoda stranaka u postupku proizlazi da je među strankama nesporno:

-da su dana 07. srpnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 266-208/2006,

-da je prema navedenom ugovoru glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF,

-da su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu,

-da je ugovoreno pravo tuženice da svojom odlukom mijenja visinu kamatne stope,

-da je tuženica tijekom otplate kredita svojim odlukama povećavala kamatnu stopu,

-da je tijekom otplate došlo do znatnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, te

-da su stranke dana 12. siječnja 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu, kojim su izvršile konverziju kredita promjenom valute i kamatne stope.

4.1. Sporno je između stranaka:

-može li se u konkretnom postupku primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora,

-jesu li ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostranu promjenu kamatne stope i primjenu valutne klauzule u CHF nepoštene ugovorne odredbe, odnosno: je li se o tim odredbama pregovaralo, jesu li one nejasne, nerazumljive ili neuočljive, te je li tuženica prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

-učinci sklopljenog Aneksa uz Ugovor o kreditu na prava tužiteljice iz osnovnog Ugovora o kreditu,

-postojanje i visina potraživanja tužitelja,

-zastara potraživanja tužitelja.

5. U dokaznom postupku su pročitani ugovor o kreditu broj 266-208/2006 (list 9-12 spisa), Aneks uz ugovor o kreditu sa sporazumom osiguranja novčane tražbine (list 23-24 spisa), Izračun konverzije kredita (list 25-26, 51-53), Obavijest o provedenoj konverziji (list 54-55 spisa), Otplatni plan (list 56-58 spisa), specifikacija uplata (59-62), Metodologija promjene kamatnih stopa (list 85—87 spisa), saslušan je tužitelj (list 353 spisa), svjedokinja GM (list 352 spisa), financijsko vještačenje po vještakinji Stefani Gardašanić- Mačus d.o.o. (list 360-386 spisa), saslušana je sudska vještakinja.

5.1.Tuženik je u podnesku od 28. studenoga 2024. naveo da odustaje od saslušanja javnog bilježnika te svjedoka EMĐ i ŽM.

6. Ocjenom provedenih dokaza kako svakog zasebno tako i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata provedenog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Iz sadržaja Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 7. srpnja 2006. proizlazi da su stranke istim ugovorile stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti CHF 63,100,00 uz redovnu kamatnu stopu 4,50%, promjenjivu u skladu s Odlukom kamatnoj stopi Kreditora, uz rok otplate 10 godina, 120 anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća prema otplatnom planu.

8.Iz iskaza tužitelja, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizlazi kako mu se 2006. ukazala prilika za kupnju stana koji mu je trebao u Zagrebu, gdje mu je kćer kretala na fakultet. Obzirom na poznanstva u Hypo banci i znao je da tamo može brže riješiti kredit. Tužitelj se odlučio sklopiti ugovor te je dobio kredit na otprilike 63.000,00 CHF. Prilikom razgovora o kreditu, bila mu je bitna mjesečna rata, a budući da je vladala atmosfera da je CHF najstabilnija valuta, a što su i u banci sugerirali, odlučio se na tu varijantu. Rata je u početku iznosila 650,00 CHF, da bi kasnije i preko 900,00 CHF. U banci nisu ništa posebno objašnjavali niti sugerirali, vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, već su prezentirali CHF kao najstabilniju va lutu. Nije se sa bankom moglo pregovarati o odredbama ugovora, niti je tužitelj imao nikakvih posebnih pitanja, obzirom mu je bilo bitno kolika je mjesečna rata i vremenski period na koji je odobren kredit. Ugovor je tužitelj pročitao prije nego što ga je potpisao i nije tražio posebno objašnjenje. Kada je tužitelj primijetio da mjesečna rata raste, tada je u banci pokušao pregovarati, međutim, službenici nisu mogli utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. I dan danas tužiteljeva kćer živi u ovom stanu, koji je kupljen iz ovog kredita. Iz banke su tužitelja zvali i ponudili konverziju, na koju je pristao, međutim, nisu ni tada objasnili na koji način su došli do iznosa koji je priznat u toj konverziji. Svakako smatra da ga nisu u postupnosti obeštetili. Nisu u banci objasnili što znači libor i o čemu on ovisi, niti što bi bila valuta utočišta odnosno nisu ulazili u bilo kakve ekonomske posljedice koje mogu proizaći iz sklapanja ugovora o kreditu. Nisu niti kod javnog bilježnika imali nikakva posebna objašnjenja vezana za ugovor. Kredit je u cijelosti otplaćen istekom roka.

9.Svjedokinja GM iskazuje kako se sjeća tužitelja jer je radila na obradi njegovog kredita, tada kao osobni bankar, a kredit je bio odobren u valuti CHF. Procedura je bila standardna, a moguće je da je tužitelj imao nešto povoljniju kamatnu stopu koja je također u tom ugovoru bila promjenjiva, te je kredit bio vezan valutnom klauzulom. Promjena kamatne stope je ovisila o promjeni šestomjesečnog libora uvećano za maržu banke. Banka je imala standardni špranca ugovor, koje je sastavljala pravna služba, te je tako bilo s tužiteljem. Svjedokinja se ne može sjetiti detalja razgovora, ali svakako je tužitelju bilo objašnjeno da je kredit vezan za valutnu klauzulu i da se plaća prema tečaju koji je važeći na dan plaćanja, međutim, o čemu ovisi promjena tečaja, nisu razgovarali, a niti je banka to mogla znati. Ne sjeća se da je tužitelj imao nekih posebnih pitanja vezano za kredit, a službenici kao osobni bankari nisu imali posebnu edukaciju vezano za kredite u CHF, sve je bilo isto kao za kredite koje je banka nudila u EUR. Ne sjeća se da je tužitelj ponuđen kredit u EUR, a kad je došlo do sklapanja ugovora o konverziji, svjedokinja više nije radila na odjelu za fizičke osobe.

10.Već iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, vremena njegova sklapanja te nesporne činjenice da je ugovoren uz valutnu klauzulu u CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom činjeničnom i pravnom interesu kao i zahtjev koji je bio predmet postupka vođenog po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika. U navedenom je postupku pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF ništetne u dijelu u kojem je promjena kamatne stope ugovorena isključivo odlukom banke, kao i u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane uz tečaj kune prema tečaju CHF, a da se o tim odredbama nije individualno pregovaralo, niti su korisnici kredita kao potrošači bili primjereno informirani o parametrima koji utječu na njihova prava i obveze.

11.Slijedom navedenoga, tužiteljica je, sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku, ovlaštena pozvati se na utvrđenja suda donesena u navedenom kolektivnom postupku.

12. U navedenom kolektivnom sporu, u kojem je tuženica bila stranka u ulozi tuženika, a koji se odnosio na ugovore o kreditu sklopljene u istom razdoblju kao i ovdje predmetni ugovor, uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te pravo banke da jednostranom odlukom, bez ugovorom određenih jasnih i objektivnih parametara, mijenja kamatnu stopu tijekom otplate kredita, u bitnome je utvrđeno da su ništetne one odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije individualno pregovaralo, osobito u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a sve zbog izostanka potpunog informiranja potrošača o parametrima bitnima za donošenje valjane i svjesne odluke. Takve su odredbe, prema utvrđenju suda u tom postupku, dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.1. Usporedbom tih utvrđenja s sadržajem predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem je ugovoreno da tuženica može jednostrano određivati visinu kamatne stope, i to bez ugovorenog objektivnog kriterija, uz obvezu tužiteljice da takvu odluku bezuvjetno prihvati, te uz činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita, zbog jednostranog povećanja kamatne stope i porasta tečaja CHF, otplaćivao znatno uvećane anuitete, ovaj sud zaključuje da je tuženica, kao profesionalni trgovac, tužitelju nametnula sporne ugovorne odredbe kao „jača” ugovorna strana. Na taj je način banka ugovorila pravo da cijenu svoje usluge mijenja po vlastitom nahođenju, bez obveze da promjenu veže uz objektivne razloge, i bez mogućnosti potrošača da na to utječe, čime je tužitelj doveden u bitno nepovoljniji položaj.

12.2.Sud je ocijenio razumnim i životno uvjerljivim da tužitelj, kao prosječni potrošač bez stručnog znanja iz područja financija, nije bio svjesna rizika vezanih uz otplatu kredita denominiranog u švicarskim francima (CHF). Za razliku od tuženice – banke, kao profesionalne financijske institucije koja raspolaže specifičnim znanjem o valutnim kretanjima – tužitelj nije mogao predvidjeti moguće posljedice takvog ugovornog aranžmana, osobito imajući u vidu da valuta CHF u vrijeme sklapanja ugovora nije bila uobičajeno platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, već je predstavljala relativno novu i složenu financijsku pojavu.

12.3. Iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja i svjedokinje, djelatnice banke, proizlazi da se o konkretnim ugovornim odredbama nije individualno pregovaralo, niti se moglo pregovarati te da tužitelj nije bio informiran o svim bitnim parametrima potrebnima za donošenje valjane odluke. Tužitelju nije bila predočena niti jedna informacija iz koje bi mogao razumjeti da se anuitet može znatno povećavati tijekom otplate, već mu je kredit bio prikazan bez pojašnjena parametara, iako je bio vezan uz valutu koja nije bila u primjeni u Republici Hrvatskoj niti je predstavljala valutu u kojoj je ostvarivala prihode. Kad se dovede u vezu da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu s povjerenjem u profesionalnost tuženice, kao pouzdanog partnera pri sklapanju stambenog kredita, a da banka pri tome nije upozorila tužitelja na rizik rasta anuiteta niti na nepostojanje gornje granice rasta cijene kredita, proizlazi da tužitelj nije bio valjano i potpuno informiran o bitnim parametrima otplate kredita.

12.4. Uzevši u obzir i činjenicu da je ugovor sklopljen s namjenom – kupnje stana u kojem živi kćer tužitelja, tužitelj u konkretnom slučaju ima položaj potrošača.

13. Valja naglasiti da ugovor može predstavljati stvarni izraz volje ugovornih strana samo ako su njegove bitne odredbe jasno i nedvojbeno utvrđene, osobito one koje se odnose na način određivanja visine tražbine i kriterije njezine promjene. U predmetnom slučaju ti uvjeti nisu bili ispunjeni.

14.Tužitelj, kao potrošač, je bio svjestan osnovnih elemenata ugovora – iznosa kredita koji je isplaćen, visine kamatne stope, visine početne mjesečne rate i roka otplate – te je logično očekivao mogućnost manjih promjena uslijed promjene tečaja ili kamate. Međutim, sukladno načelima obveznog prava o ravnoteži činidbi te načelu savjesnosti i poštenja, legitimno je očekivanje potrošača da promjene tijekom trajanja ugovora neće dovesti do znatnog pogoršanja njegova položaja, odnosno do takvih promjena koje bi ugrozile mogućnost redovne otplate kredita. Tuženici je bilo, ili je moralo biti, poznato da preuzimanje takvih obveza od strane potrošača zahtijeva prethodno realno preispitivanje mogućnosti otplate, kao i da je kredit potrošaču bio prezentiran kao najpovoljniji, što je bio odlučujući razlog njegova prihvaćanja. Stoga sud ocjenjuje da je postupanje tuženice kojim tužitelja, kao nestručnu osobu, nije jasno i potpuno informirala o rizicima ugovora, te mu nije pojasnila da sporne ugovorne odredbe omogućuju neograničeno povećanje njegovih obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio ničim zaštićen od znatnog umanjenja svoje imovine zbog takvih odredbi, dok je tuženica svoje potraživanje osigurala založnim pravom na nekretnini i zadržala mogućnost da jednostrano povećava cijenu kredita, odnosno obvezu potrošača.

15. Slijedom navedenoga, ocjena je ovog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF (članak 2 i 3.) te kojima je ugovoreno pravo tuženice da jednostranom odlukom mijenja kamatnu stopu (članak 6. Ugovora), nepoštene u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03).

16. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužiteljica bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imala pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi, konkretno više plaćenih anuiteta kao posljedice rasta tečaja i kamatne stope.

17. Kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su 12. siječnja 2016. provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu.

18. Čitanjem Dodatka Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 266-208/2006. od 12. siječnja 2016. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15), pri čemu se u Dodatku konstatira stanje preostale neotplaćene glavnice denominirane u kunama s valutnom kaluzulom u EUR koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 0,00€., da pretplata na isti dan iznosi 47.328,90 HRK, a manjak iznosi 0,00 EUR.Dalje, je Aneksom određena buduća otplata anuiteta po srednjem tečaju HNB za euro na dan dospijeća, uz promjenjivu kamatnu stopu. Sadržaj Dodatka jasno pokazuje da se time mijenja dio odredbi osnovnog ugovora, odnosno glavnica je denominirana u eurima, otplata vezana za tečaj EUR-a u odnosu na kunu, a kamatna stopa jasno ugovorena, dok sve ostale odredbe ugovora ostaju neizmijenjene, uključujući i sredstva osiguranja kredita. Iz Dodatka je razvidno da su prijašnje uplate po kreditu uračunate u novi izračun glavnice, ali se niti jednom odredbom ne uređuje pitanje odricanja izvanugovornih potraživanja u vezi s uplatama tužiteljice tijekom otplate kredita prije sklapanja Aneksa.

19. Vrhovni sud RH je u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. potvrdio pravno shvaćanje da korisnik kredita sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru nije izgubio pravni interes za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi, dok je u oglednom postupku Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. jasno navedeno da sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je, iako se radi o ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

20. U ovom postupku nije sporna valjanost Aneksa, koji ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita, budući da predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta. Sporno je u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF i rasta kamatne stope temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su sve ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

21. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

21.1. U svezi navedenog, a imajući na umu i tumačenje Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., proizlazi da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj: povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nepoštene prakse kreditnih institucija i smanjenje rizika produbljivanja dužničke krize. Navedena mjera konverzije kredita ocijenjena je proporcionalnom cilju jer je bila nužna i prikladna, a nije nametnula prekomjeran teret kreditnim institucijama. Iz toga je jasno da je zakonsko uređenje konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF bilo izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera zakonodavca, uvedena radi saniranja financijske krize građana uzrokovane znatnim rastom cijene takvih kredita. Zakonska intervencija omogućila je sklapanje dodataka ugovora radi zaštite građana koji su bili egzistencijalno ugroženi – zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita s hipotekom na nekretninama ili zbog potpune neizvjesnosti kretanja svojih obveza prema bankama

– a istovremeno je težila uspostavi izvjesnosti i određene ravnoteže prava i obveza za obje strane.

21.2. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, njegovog Dodatka i odredbi glave IV.a ZPD-a proizlazi da je konverzijom kredita glavnica utvrđena kompromisno: veća je od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, ali manja od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju. Time je tužiteljica konverzijom formalno dovedena u položaj u kojem bi bila da je od početka sklopila ugovor denominiran u EUR, a ne u CHF.

21.3. Ocjena ovog suda, u svjetlu ranijeg stava VSRH da potrošač zadržava pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu čak i nakon sklapanja valjanog Dodatka ugovora (konverzije), jest da činjenica što je tužitelj, deset godina nakon sklapanja i otplate ugovora, dovedena u položaj u kojem formalno otplaćuje kredit denominiran u EUR, ne znači da je pristala da tuženica zadrži sva sredstva stečena temeljem ništetnih odredbi niti da se odrekao svojih potraživanja po toj osnovi.

21.4. Tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine, koji je tuženica prethodno stekla bez valjane osnove, iskoristi za buduću otplatu kredita, što je učinjeno uz informirano pristajanje i u skladu sa zakonskim odredbama kroz sklapanje Dodatka ugovora o kreditu. Međutim, nije mogao niti je pristao da sklapanjem Dodatka prestanu sva njegova potraživanja prema tuženici, koja su u vezi s valutnom klauzulom još uvijek bila predmet kolektivne sudske zaštite potrošača.

21.5. Objektivno, potrošač nakon konverzije nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao u EUR prije konverzije, jer je prethodni ugovor predviđao znatno nižu mjesečnu obvezu, omogućujući mu planiranje financijskih i životnih mogućnosti , dok je tužitelj bio doveden u situaciju da plaća gotovo dvostruku obvezu, na koju nije pristao niti je mogao utjecati.

21.6. Ravnoteža i položaj stranaka ne mogu se retroaktivno mijenjati, jer oni odražavaju trenutno i buduće stanje; narušena ravnoteža može se isključivo kompenzirati naknadom štete ili isplatom u obveznopravnim odnosima.

21.7. Ocjena ovog suda je da izračunom buduće obveze tužitelja konverzijom, i to na način da je ista odgovarala obvezi koju bi imala da je od početka sklopio ugovor u EUR, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), nije prestalo pravo tužitelja na povrat iznosa koji tuženica stekla bez pravne osnove, a koji iznosi nisu bili predmetom konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

21.8. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD -a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

21.9. Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

22. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije u predmetima C- 118/17 NM protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. te C - 452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A. od 9. srpnja 2020., ocjena ovog suda je da izvanugovorna potraživanja tužiteljice (stečena bez osnove) nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su tim aktom regulirana. Činjenica da je dio uplaćenih sredstava bez osnove uključen u izračun glavnice buduće obveze pokazuje da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njene imovine, čime je tuženici stvorena pravna osnova za navedeno. Preostali iznos neosnovano stečene imovine, uz znanje tuženice i u kontekstu tekućeg kolektivnog spora, ostao je nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.).

23. Prema čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila temeljem ugovora, a ako to nije moguće, isplaćuje se odgovarajuća naknada u novcu. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je za štetu nastalu drugoj strani, ukoliko ta nije znala niti je morala znati za uzrok ništetnosti. Čl. 324. ZOO-a propisuje da ništetnost pojedine odredbe ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez nje. Čl. 1111. i 1115. ZOO -a uređuju vraćanje onoga što je stečeno bez pravne osnove, uključujući plodove i zatezne kamate, pri čemu obveza nastaje od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23.1. Jedine odredbe Ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora do sklapanja Dodatka ugovora bile jasno određene, razumljive i neposredno primjenjive, odnose se na kamatnu stopu od 4,50% godišnje, kao jedinu jasno ugovorenu cijenu zajma, te na iznos glavnice isplaćen tužitelju prilikom ugovaranja kredita, obračunat prema tečaju CHF na dan isplate. Radi se o parametrima koji su tužitelju, kao potrošaču, bili poznati i u potpunosti objašnjeni, što omogućuje utvrđenje stvarnog iznosa temeljnog duga.

23.2. Sukladno odredbama čl. 323. i 324. ZOO-a, a u vezi s načelom povrata onoga što je primljeno bez valjane pravne osnove, sud je naložio sudskoj vještakinji da za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka izračuna iznos anuiteta kredita, uz primjenu početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF prema kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita, pri čemu se uzima u obzir jedino ono što je bilo jasno određeno i ugovoreno između stranaka.

23.3. Za odluku u ovoj pravnoj stvari relevantna je cijena o kojoj su stranke pregovarale i na istu po objektivnom kriteriju pristale, a to je u ovom slučaju jedino inicijalno ugovorena kamatna stopa i iznos glavnice vezan za tečaj kada je glavnica isplaćena potrošaču, za koju je tužitelj kao potrošač znala u trenutku sklapanja ugovora i na nju, kao točno određenu, pristao.

24. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je nalazu i mišljenju, uzevši u obzir pozitivne tečajne razlike:

- da je konverzija provedene po zakonu

- da je tužiteljica platila više zbog rasta kamata 2.613,71 EUR, s pojedinačnim mjesečnim iznosima prikazanim u tablici

- da je tužiteljica platila više zbog rasta tečaja 10.440,48 EUR s pojedinačnim mjesečnim iznosima prikazanim u tablici

- da je zatezna kamata na pretplatu kamata i tečaja (utvrđenu u prethodnim alinejama) iznosila 4.656,83 EUR, pojedinačni mjesečni iznosi prikazani u tablici.

-razlika izmešu pretplate kamate, pretplate tečaja (pozitivne razlike), zateznih kamata na pozitivne pretolate kamata i tečaja i pretplate u konverziji iznosi 11.429,40€.

25. Tuženik u očitovanju na nalaz i mišljenje ne iznosi konkretne primjedbe na matematički izračun nalaza i mišljenja, već iznosi svoje primjedbe pravne prirode .

26. Tužitelj je po zaprimanju nalaza i mišljenja, na kojeg nije imao primjedbi, uredio tužbeni zahtjev tako sud naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 11.429,40 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako je to navedeno u podnesku.

26.1. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva, sud je istu dopustio. Nadalje, prema članku 190. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (stavak 1.), a iznimno tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (stavak 2.).

26.2.Nadalje, nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (članak 190. stavak 3. ZPP-a).

26.3.Sud je dopustio preinaku tužbe i odlučivao po preinačenom tužbenom zahtjevu jer smatra da je preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, a takav stav proizlazi i iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III/4474/2019 od 29. ožujka 2022 i odluke Vrhovnog suda RH Rev 3158/2018 od 22.studenoga 2023.g.

27. Iz nalaza i mišljenja sudske vještakinje, te njenog iskaza na ročištu 04.ožujka 2026.g.sud je utvrdio da banka provedbom konverzije nije obeštetila tužitelja jer je prilikom konverzije raniji iznos kredita u CHF doveden u stanje kao da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u EUR, a prilikom takve konverzije je utvrđena pretplata od 6.281,62€ koja kad se odbije od pretplate kamate, tečaja i zateznih kamata, opet iznosi 11.429,40€ više paćenog po tužitelju po osnovu ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

27.1. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj tijekom otplate kredita prije konverzije preplatio svaki pojedini anuitet, koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj te s obzirom na kamatu koja je vrijedila prema jednostranoj odluci banke pa takva preplata čini glavnicu njenog potraživanja, a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate. Naime, tuženica se nije pridržavala odredbi Zakona o zaštiti potrošača pa se smatra nesavjesnim stjecateljem od dana primanja uplate jer se prilikom izmjene kamatnih stopa i ugovaranja valutne klauzule u CHF nije vodio načelom savjesnosti i poštenja i prilikom svake uplate znao je da prima nešto što mu ne pripada je kamata na glavnicu dosuđena primjenom odredbe članka 1115 ZOO-a. Stopa je određena sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

28. U odnosu na prigovor zastare, valja istaknuti da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (tužba podnesena 4. travnja 2012.) došlo do prekida zastare sukladno čl. 241. ZOO -a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izričito potvrdio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Građanski odjel Vrhovnog suda (rješenje Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.) utvrdio je da zastarni rok za restitucijske zahtjeve iz čl. 323. ZOO-a počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, neovisno o naknadnom utvrđivanju ništetnosti istovjetnih odredbi u individualnim parnicama.

28.1 Tužitelj traži povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule, a opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO -a) pa zastarni rok počinje teći:

- u odnosu na promjenu kamatne stope, pravomoćnost u kolektivnom sporu 13. lipnja 2014.,

- u odnosu na promjenu valute CHF, pravomoćnost u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018., pa s obzirom na podnošenje tužbe 11. lipnja 2019., zastarni rok u oba slučaja nije protekao, pa prigovor zastare tuženika nije osnovan.

29.Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, ima pravo na nadoknadu troška nastalog uslijed zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno vrijednosti predmeta spora primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) i to kako slijedi: za tužbu (100 b, Tbr. 7/1), za sastav 3 obrazložena podneska i to 13.07.2020., 02.10.2020., 27.02.2026., 11.03.2026. (po 100 b Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima 29.06.2020., 02.12.2024., 04.03.2025, 04.03.2026.

21.04.2026 (svako po 100 b, Tbr. 9/1), što imajući na umu vrijednost jednog boda i PDV iznosi ukupno 2.500,00€. Tome valja dodati plaćene troškove za vještačenje od 500,00€, pa ukupno tužitelju pripada parnični trošak u visini od 3.000,00€ EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena primjenom čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a pa je odlučeno kao u točki IV. izreke.

U Dubrovniku 03. lipnja 2026.

Sutkinja

Jadranka Klečak

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku (oslobođen od plaćanja pristojbe za presudu),

2. Tuženiku po punomoćnicima