Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-1293/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P- 1277/2024-15 od 21. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-1277/2024-15 od 21. srpnja 2025., u točkama I., II. i III. izreke.

II. Odbijaju se zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovani.

III. U nepobijanoj točki IV. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu kojom je u točki I. izreke utvrđen ništetnim dio odredbe čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 504003028-60010474844/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 14. studenog 2007., koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 973,52 EUR sa zateznom kamatom od 21. studenog 2007. do isplate, dok mu je točkom III. izreke naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 764,13 EUR sa zateznom kamatom od 21. srpnja 2025. do isplate. Točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka iznad iznosa dosuđenog u točki III. izreke presude.

2. Navedenu presudu u dijelu u kojem nije uspio u sporu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a), predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi mu troškove postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate (uključujući i troškove žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženika i predložio odbiti žalbu kao neosnovanu, te mu dosuditi troškove sastavljanja odgovora na žalbu i sudske pristojbe za odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Drugostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9.,13. i 14. ZPP- a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući pobijanu presudu na takav način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se pobijana presuda može ispitati.

7.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži razloge zbog kojih je prvostupanjski sud utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te iz iste proizlazi da je prvostupanjski sud proveo test njezine transparentnosti i poštenosti, kao i procjenu ravnoteže među strankama.

7.2. Činjenica da žalitelj osporava i problematizira pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o tome da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed nepoštena (ništetna), ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom izvedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drugačije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitne povrede odredaba postupka.

7.3. Prema čl. 8. ZPP-a odlučne činjenice utvrđuje sud i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu izvedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka, te obrazloženje presude nema elemenata arbitrarnosti jer sadrži dovoljno razloga o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, dakle razloge zašto su prigovori tuženika ocijenjeni neosnovanim, pa nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi 338. st. 4. ZPP-a na koju tuženik sadržano ukazuju u žalbi, neosnovano prigovarajući da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

8. Glede toga tuženik neosnovano u žalbi navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer nedvojbeno je da mu je u postupku pred prvostupanjskim sudom bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje, kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne stranke i na toj način ravnopravno sudjeluju u postupku. Kao što je naprijed navedeno, prvostupanjski sud je odgovorio na sve odlučne navode tuženika, a pobijana presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi glede ocjene dokaza, kao i ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa se ista ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Dakle, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu pogrešnom primjenom materijalnog prava ili osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka bi lo povrijeđeno navedeno temeljno Ustavom zajamčeno pravo.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe sadržane u čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 504003028-60010474844/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prva na nekretninama od 14. studenog 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora, te zahtjev za povrat iznosa od 973,52 EUR plaćenog na temelju navedene ništetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita.

10. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita stambeni kredit za kupnju stana u iznosu od 489.000,00 kn uz kamatu od 5,25% godišnje, dekurzivno i rokom otplate 30 godina

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, u odnosu na koji iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva kredita utrošio za kupovinu stana za sebe i svoju obitelj, kao i da u trenutku uzimanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke, a banka da je sačinila tekst ugovora, te mu je glede sporne naknade rečeno da je sastavni dio ugovora i da se ne može mijenjati, pri čemu mu nije objašnjeno na što se naknada odnosi i zašto se plaća, kao ni na koji način je određena njezina visina, na koju nije mogao utjecati

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da unaprijed pravnom predniku tuženika plati jednokratnu naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita

- da iz Ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena u ugovorenoj visini, pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bio obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača

- da je jednokratna naknada za obradu kredita tužitelju naplaćena prilikom isplate kredita 21. studenog 2007. u iznosu od 7.335,00 kn, sada 973,52 EUR

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora

- da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed (tzv. ulazna naknada) utvrdio ništetnom, o čemu je odlučio točkom I. izreke pobijane presude, dok je točkom II. izreke, imajući u vidu podatke o naplaćenom novčanom iznosu temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe obvezao tuženika da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove isplati iznos od 973,52 EUR sa zatraženom zateznom kamatom od dana stjecanja do isplate, pozivajući se na odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

12. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, prihvaća i ovaj sud, te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te da ona suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi je na tuženiku (čl . 96. st. 4. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 79/07, dalje: ZZP/07). Tužitelj je u svom iskazu negirao bilo kakve pregovore o toj odredbi, a o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije se moglo zaključiti niti iz isprava u spisu, dok tuženik nikakve druge određene dokaze radi utvrđivanja te odlučne okolnosti nije predlagao. Zbog toga zakonska presumpcija iz čl. 96. st. 2. ZZP/07 nije dovedena u pitanje, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

14. Imajući u vidu da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi ne definira glavni predmet obveze tužitelja te da je riječ o odredbi bez koje sporni Ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, navedena ugovorna odredba nije izuzeta iz testa poštenosti u skladu s čl. 99. ZZP/07.

15. Pri tome se bespredmetnim ukazuje pozivanje tuženika na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kao i na Direktivu 2008/48/EEZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ, te na Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, dalje: ZPK), jer je riječ o propisima koji su u ovom predmetu (vremenski) neprimjenjivi.

16. Pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi lako uočljiva te da je jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 100. ZZP/07.

17. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,50% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

18. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja, te postojanje eventualne znatne neravnoteže na štetu potrošača.

19. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, u smislu čl. 98. ZZP/07 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

20. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl . 96. st. 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da sama ugovorna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a poglavito imajući u vidu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

21. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

22. Odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita unaprijed, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama („Narodne novine“ broj 84/02, 141/06). Iako isto nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed svakako je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

23. U skladu s čl. 74. toč. 3. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

24. Nije sporno da predmetni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovoga suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu ni samorazumljivi.

25. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova , tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi Ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u čl. 7. tog Ugovora, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih i sudskih pristojbi, kao i drugih eventualno nastalih troškova. Očito je stoga da se žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

26. Imajući u vidu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 74. toč. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je prednik tuženika na tužitelja čl . 7. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna odredba koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. toč. 3. ZZP/07 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu znatnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere , jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu u točki I. izreke pobijane presude utvrdio ništetnom i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja te ništetne ugovorne odredbe, čiji iznos nije osporen i s kamatom od 21. studenog 2007. do isplate (točka II. izreke pobijane presude).

28. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata, jer imajući u vidu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio prednik tuženika i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate tekuće od dana plaćanja (dana neosnovanog stjecanja na strani prednika tuženika) do isplate.

29. Također, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare, jer zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita koja se plaća unaprijed teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su- IV-47/2020-2., tako da zastara nije nastupila.

30. Žalbom se pobija i odluka o troškovima postupka bez iznošenja žalbenih razloga, već tuženik odluku o troškovima postupka osporava u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

31. Iz navedenih razloga, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama I., II. i III. izreke.

32. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

33. Tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za odlučivanje o žalbi (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

34. Točka IV. izreke prvostupanjske presude nije osporavana žalbom, pa ostaje neizmijenjena.

Varaždin, 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer