Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-672/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6351/2024-14 od 6. ožujka 2026., na sjednici vijeća održanoj 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke I., II. i III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6351/2024-14 od 6. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se točka IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6351/2024-14 od 6. ožujka 2026. i predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje o troškovima postupka.

II. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, u točci I. izreke, utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 11.3. ugovora o kreditu broj: 9011458693 sklopljenog 31. svibnja 2006. između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita, u dijelu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da najkasnije istovremeno s korištenjem kredita plati tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita. Točkom II. izreke utvrđena je ništetnom ugovorna odredba članka 9. tog ugovora u dijelu kojim je ugovorena obveza tužiteljice da u situaciji prijevremene (konačne ili djelomične) otplate kredita plati tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 518,96 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 205,90 EUR teku od 2. lipnja 2006. do isplate, a na iznos od 313,06 EUR od 20. siječnja 2011. do isplate. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka od 1.106,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 6. ožujka 2026. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. , 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.

4.1. Žalba protiv odluke o troškovima postupka je osnovana.

5. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu 9011458693 sklopljenog 31. svibnja 2006. u dijelu u kojem je među strankama u točci 11.3. trog ugovora ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita i u dijelu kojem je među strankama u točci 9. trog ugovora ugovorena obveza tužiteljice na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini određenoj aktima tuženika te kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju tih nepoštenih ugovornih odredbi.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava i saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 31. svibnja 2006. u Velikoj Gorici između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 33.298,49 švicarskih franaka (dalje: CHF) po srednjem tečaju banke na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,17% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% iznosa kredita (tzv. ulazna naknada) i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini koju određuje tuženik svojim aktom važećim u vrijeme prijevremene otplate (tzv. izlazna naknada)

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne tužiteljici nije vidljivo od čega se sastoje te naknade i zašto su određene baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tim naknadama podmiruju, odnosno o uslugama koje se njima plaćaju

- da sporne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača

- da je tužiteljica 1. lipnja 2006. (prilikom isplate kredita) platila tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu od 1.551,35 kn /205,90 EUR[1] /

- da je tužiteljica 28. siječnja 2011. (prilikom prijevremene konačne otplate kredita) platila tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u ugovorenom iznosu od

2.358,73 kn /313,06 EUR/ i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 24. listopada 2024.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uz primjenu članka 87. stavka 1. tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., dalje: ZZP/2003) utvrdio ništetnima te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana od dana plaćanja. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

U odnosu na žalbu protiv odluke o glavnoj stvari

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, može ispitati. Iz nje se jasno može utvrditi što je njome odlučeno i zbog čega. Zbog toga nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva sadržajno (opisno) poziva tuženik kada tvrdi da se pobijana presuda ne može ispitati.

10.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da su sporne ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi nepoštene (i ništetne) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

10.1.1. To što tuženik ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što tuženik ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredba nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede. Zbog toga će te osnovanost tih žalbenih navoda biti ispitivana prilikom ocjene postojanja žalbenih osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Imajući na umu da je prema ocjeni ovog suda prvostupanjski postupak proveden na način da je tuženiku pružena razumna prilika da iznese svo je argumente pod uvjetima koji ga ne dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na tužiteljicu, da je imao priliku izjasniti se o navodima i dokaznim prijedlozima tužiteljice i staviti svoje primjedbe na njih te da je odluka prvostupanjskog suda utemeljena na razumnoj ocjeni provedenih dokaza, sadrži dostatne i odlučne razloge o svim odlučnim činjeničnim tvrdnjama i pravnoj argumentaciji tuženika te nije proizvoljna, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da u tom postupku nije imao ravnopravni položaj. Isto tako, ne postoje okolnosti iz kojih proizlazi da na strani prvostupanjskog suda postoje okolnosti koje dovode u pitanje nepristranost tog suda niti ih je tuženik tijekom postupka ili u žalbi iznosio. Zbog toga tuženik neosnovano u žalbi dovodi u pitanje pravičnost prvostupanjskog postupka.

12. Odlučna utvrđenja prvostupanjskog suda iznesena u točci 6. ovog obrazloženja i zaključke prenesene u točci 7. ovog obrazloženja, prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o sporn im odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori te da one suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuju značajniju ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

13. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi je na tuženiku (članak 81. stavak 2. ZZP/2003). Tužiteljica je u svom iskazu negirala bilo kakve pregovore o spornim odredbama, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora o tome da su se o spornim ugovornim odredbama vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je tužiteljici bilo poznato da ugovora naknade ne znači da je o tim naknadama prethodno pregovarala i da je su sporne odredbe rezultat pregovora među ugovornim stranama. Svakako da tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužiteljica mogla utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne i izlazne naknade i na njihovu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

14. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u točci 11.3. ugovora o kreditu u pogledu visine obveze tužiteljice jasno i razumljivo sastavljena. Ta je ugovorna odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze (1% od iznosa kredita). Zbog toga pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003. To je, uostalom, utvrdio i prvostupanjski sud u točci 12. obrazloženja pobijane odluke. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisala tužiteljica u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta jer je riječ o ugovoru o kreditu koji nije zaključen u poslovnici tuženika i od strane bankara profesionalaca, nego je zaključen u auto-kući na temelju punomoći tuženika. Neodlučni su žalbeni navodi tuženika kojima dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude zbog činjenice da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran. To zato što je ispunjenje zahtjeva materijalne transparentnosti na trgovcu (tuženiku), a ne na javnom bilježniku.

15. Imajući na umu da ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi ne definiraju glavni predmet obveze prednika tužitelja te da je riječ o odredbama bez kojih sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, riječ je o ugovorn im odredbama koje podliježe testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.

15.1. Bespredmetno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 u okviru ocjene poštenosti spornih ugovornih odredbi ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe točke 11.3. i 9. ugovora o kreditu ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknade odnose, a posebice imajući na umu da je za iznos ulazne naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, odnosno za iznos izlazne naknade je povećan iznos njezine obveze, također izvan iznosa koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Tužiteljici je prilikom isplate kredita naplaćena ulazna naknada od 1% iznosa kredita, dok iz prometa po računu za predmetni kredit proizlazi da je tužiteljica prilikom prijevremene otplate kredita platila izlaznu naknadu u visini od 2.358,73 kn /313,06 EUR/, u paušaliziranom postotku prijevremeno otplaćene glavnice. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima .

20. Odredbe članaka 1021. od 1027. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., dalje: ZOO/2005) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita niti naknade za uslugu prijevremene otplate kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi prilikom korištenja kredita i naknadi prilikom prijevremene otplate kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

22. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem ulazne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju drugostupanjskog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade

23. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točci 11.3. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja troškova osiguranja kredita, troškova javnobilježničke potvrde ugovora, troškove naknadnog izdavanja njegovih pisanih otpravaka i druge troškove. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

24. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom točkama 11.3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

25. S obzirom na to da iz teksta same sporne odredbe članka 9. ugovora o kreditu jasno proizlazi da je riječ o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita čija se visina utvrđuje odgovarajućom odlukom o naknadi za usluge banke, tvrdnje tuženika da je riječ o samorazumljivim troškovima ne mogu se prihvatiti i ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnog stanja koji je utvrdio prvostupanjski sud.

26. Imajući na umu da je obveza ispunjenja zahtjeva za (materijalnom) transparentnosti odredbe o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita na tuženiku (kao trgovcu) kao i činjenicu da sadržaj usluge koju tuženik tom prilikom pruža tužiteljici kao i vrijednost te usluge nisu samorazumljivi i općepoznati, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 9. spornog ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara vrijednosti stvarno pružene usluge. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze da dokazuje da su prilikom prijevremene isplate kredita stvarno pružene usluge u vrijednosti 2.358,73 kn /313,06 EUR/, utječe i prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, na pravni položaj pravnog prednika i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003.

27. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja nepoštene ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnima i na temelju članaka 1111. stavka 1. ZOO-a u točci III. izreke naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja tih ništetnih odredbi u iznosima koji nisu sporni zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana od dana plaćanja - neosnovanog stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a).

27.1. Imajući na umu odredbu članka 327. stavka 1. ZOO/2005 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, prema kojoj se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba, što su prije svih ugovorne strane, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje (djelomične) ništetnosti ugovora o kreditu broj 9011458693 sklopljenog 31. svibnja 2006. To joj je pravo priznato tim posebnim propisom na koji upućuje članak 187. stavak 2. ZPP -a.

28. Neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužiteljici uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na iznose plaćene na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekuće od dana plaćanja (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio taj propis kada je tužiteljima dosudio zatezne kamate od prvog idućeg dana nakon toga.

29. Zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što su točke I. i II. izreke prvostupanjske presude postale pravomoćne, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a nije bio protekao pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio taj propis kada je prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim.

30. Bespredmetni su i neodlučni svi žalbeni navodi kojima se osporava primjena utvrđenja iz kolektivnog spora jer prvostupanjska presuda nije utemeljena na utvrđenjima ni iz kojeg kolektivnog spora. Bespredmetni su žalbeni navodi kojima tuženik osporava primjenu Direktive 93/13/EEZ (iako se proturječno tome u žalbi radi utvrđenja osnovanosti žalbenih navoda poziva na presude Suda Europske unije o tumačenju te Direktive) jer se prvostupanjska presuda temelji na pravilnoj primjedbi odredbi ZZP/2003 i ZOO/2005., a ne aktima Europske unije koji nisu (vremenski) primjenjivi.

31. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih odluke o glavnoj stvari iz točaka I., II. i III. izreke prvostupanjske presude pobijaju žalbom kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP- a odbijena je žalba tuženika i potvrđene su te točke izreke prvostupanjske presude.

U odnosu na žalbu protiv odluke o troškovima postupka iz točke IV. izreke

32. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu odluku o troškovima postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.

33. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

34. Imajući na umu da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 154. stavak 1. ZPP-a kada je tuženiku naložio naknaditi tužitelju troškove potrebne za vođenje postupka.

35. Međutim, ostvarena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 40. stavka 3. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi jer prvostupanjski sud u povodu pravovremenog prigovora tuženika na vrijednost predmeta spora naznačenoj u tužbi u iznosu od 1.579,40 EUR nije rješenjem odredio vrijednost predmeta spora, a što je moglo utjecati na zakonitost i pravilnost odluke o troškovima postupka. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu (isplatu) koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu/ isplatu. Takvo je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda izražen u odlukama, primjerice, Rev 1811/2016-2 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017- 3 od 2. veljače 2021., Rev 1927/2017-2 od 18. siječnja 2022. i tamo citiranoj sudskoj praksi tog Suda. Zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a uz primjenu članka 369. stavka 1. ZPP-a ukinuta je odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude i predmet je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje o troškovima postupka s time da će prvo prvostupanjski sud odlučiti o tuženikovom pravovremenom prigovoru u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora.

36. Odluka o ostavljanju odluke o troškovima žalbenog postupka za konačnu odluku o troškovima postupka temelji se na članku 166. stavku 4. ZPP-a.

U Varaždinu 3. lipnja 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer

Izdvojeno mišljenje člana vijeća

u odnosu na rješenje vijeća kojim je ukinuta odluka o troškovima postupka i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje

1. Odluka većine o tome da se uvaži žalba tuženika i uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a ukine odluka o troškovima postupka i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje o troškovima postupka, temelji se u bitnome na činjenici da prvostupanjski sud nije, u povodu pravovremenog prigovora tuženika vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi, na pripremnom ročištu (niti do kraja raspravljanja) rješenjem odredio vrijednost predmeta spora. Imajući na umu da je odluka o troškovima postupka zbog toga ukinuta i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu da u skladu s člankom 40. stavkom 3. ZPP-a najprije rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odredi vrijednost predmeta spora i nakon toga donese novu odluku o troškovima postupka, proizlazi da je prema shvaćanju većine počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka koje je utjecala ili mogla utjecati na donošenje zakonite i pravilne odluke o troškovima postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude.

2. Nažalost, s takvom odlukom većine ne mogu se složiti jer je, imajući na umu sadržaj i doseg tuženikovog prigovora vrijednosti predmeta spora u ovom predmetu, riječ o pravnom pitanju pa smatram da nije bilo zapreke da se žalba protiv odluke o troškovima odbije ili uvaži i ta odluka potvrdi ili preinači već prema tome kakvo pravno shvaćanje o tom pravnom pitanju zauzme drugostupanjski sud.

3. Naime, tuženikov prigovor protiv vrijednosti predmeta spora iznesen u odgovoru na tužbu (i ponovljen u žalbi) iscrpljuje se (samo) u shvaćanju tuženika da se u situaciji poput one u ovom predmetu, kada se tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe na temelju koje je izvršeno plaćanje (deklaratorni zahtjev) i isplata iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe (kondemnatorni zahtjev) s time da deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva, vrijednost predmeta spora računa samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu.

4. Iz toga slijedi da odlukom većine rješenje o troškovima postupka, u povodu žalbe tuženika, nije ukinuto zbog toga da bi u ponovljenom postupku prvostupanjski sud „brzo i na prikladan način provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora“, nego da bi se taj sud opredijelio o pravnom pitanju iz prethodne točke ovog mišljenja. Pritom je to opredjeljenje prvostupanjskog suda, prema odluci većine, pretpostavka za to da bi drugostupanjski sud mogao (meritorno) ispitivati pravilnost primjene članka 155. ZPP-a, posebno primijenjenog tarifnog razreda iz Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2013. i 107/2025) u odluci o troškovima postupka.

5. Prema članku 35. ZPP-a, kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda i u drugim slučajevima predviđenim u tom zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva (stavak 1.) Kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev (stavak 2.).

6. Ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota (članak 40. stavak 1. ZPP -a). U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio (članak 40. stavak 2. ZPP - a). Ako je u slučaju iz stavka 2. ovoga članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora (članak 40. stavak 3. ZPP-a). Ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari utvrdi da je tužitelj propustio odrediti vrijednost predmeta spora, sud prvoga stupnja će brzo i na prikladan način, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odrediti vrijednost predmeta spora rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba (članak 40. stavak 4. ZPP-a). Ako prvostupanjski sud u slučaju iz stavka 4. ovoga članka ne utvrdi vrijednost predmeta spora na način određen u tom stavku najkasnije do zaključenja glavne rasprave, smatrat će se da je vrijednost predmeta spora 6.630,00 eura (članak 40. stavak 5. ZPP-a).

7. Prema članku 186. stavku 2. ZPP-a, kad stvarna nadležnost, sastav suda, vrsta postupka, ovlaštenje na zastupanje ili pravo na naknadu troškova postupka ovisi o vrijednosti predmeta spora, a predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota, tužitelj je dužan u tužbi naznačiti vrijednost predmeta spora.

8. Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 354. stavak 1. ZPP- a).

9. Imajući na umu citirane propise, pod vrijednošću predmet spora u smislu članka 35. ZPP-a treba razumjeti vrijednost glavnog zahtjeva što ga tužitelj ističe u tužbi, izraženog u novcu. U postupcima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu (arg. a contrario iz članka 40. stavka 1. i 2. ZPP-a i članka 186. stavka 2. ZPP-a) vrijednost predmeta spora se utvrđuje prema visini novčane svote naznačene u glavnom zahtjevu. To je opće pravilo u postupcima pokrenutim kondemnatornim tužbama za isplatu svote novca. Prema tome, u tim postupcima tužitelj u tužbi ne treba naznačiti vrijednost predmeta spora – ona proizlazi iz tužbenog zahtjeva (arg. ex. članka 186. stavak 2. ZPP-a).

10. Kada vrijednost predmeta spora nije novčana svota, u pravilu je mjerodavna vrijednost spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (članak 40. stavak 2. ZPP -a). Zbog toga je vrijednost predmeta spora obvezni sadržaj tužbe u kojoj predmet tužbenog zahtjeva nije novčana svota (članak 186. stavak 2. ZPP-a). Ipak, ako u situaciji kada predmet spora nije novčana svota i tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora, ali je ta vrijednost očito suviše visoko ili suviše nisko naznačena, tako da se, među ostalim, postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, dužnost je suda da, u povodu prigovora tuženika ili po službenoj dužnosti, na brz i prikladan način provjeri točnost naznačene vrijednosti predmeta spora te rješenjem protiv kojeg posebna žalba nije dopuštena odredi vrijednost predmeta spora (članak 40. stavak 3. ZPP-a). Tumačeći navedenu zakonsku odredbu, Vrhovni je sud Republike Hrvatske na četvrtoj sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 6. lipnja 2022. izrazio pravno shvaćanje prema kojem u postupku u kojem je, u povodu pravodobnog prigovora tuženika, propustio provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora najkasnije na pripremnom ročištu, prvostupanjski sud i nakon toga mora odlučiti o prigovoru tuženika i odrediti vrijednost predmeta spora jer propuštanje da se o tome pravodobno odluči (najkasnije na pripremnom ročištu) ne može ići na štetu stranke. Isto tako, u odluci Rev 665/2021-2 od 6. rujna 2022. Vrhovni je sud izrazio pravno shvaćanje da u situaciji u kojoj su predmet spora dva nenovčana zahtjeva, tužitelj je u tužbi označio vrijednost predmeta spora i tuženik je pravovremeno prigovarao naznačenoj vrijednosti predmeta spora o kojem prigovoru sud nije odlučio, nije opravdana primjena članka 40. stavka 5. ZPP-a nego je prvostupanjski sud dužan odlučiti o pravovremenom prigovoru tuženika. Naime, samo se u situaciji ako tužitelj u tužbi (i do upuštanja tuženika u raspravljanje) ne naznači vrijednost predmeta spora, a niti vrijednost predmeta spora utvrdi prvostupanjski sud u skladu s odredbom članka 40. stavka. 4. ZPP-a (brzo i na prikladan način nakon što o tome dade priliku strankama da se izjasne), smatra da je vrijednost predmeta spora 6.630,00 eura (članak 40. stavak 5. ZPP-a).

10.1. Iz razloga navedenih u obrazloženju odluke Rev 665/2021-2 od 6. rujna 2022., prema mom shvaćanju, proizlazi da citirano pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. lipnja 2022. prema kojem propuštanje da se o pravovremenom prigovoru naznačenoj vrijednosti predmeta spora kod tužbi u kojima predmet spora nisu novčane tražbine, pravodobno odluči (najkasnije na pripremnom ročištu) ne može ići na štetu stranke, treba tumačiti na način da propust suda da postupi u skladu s člankom 40. stavkom 3. ZPP-a ne može dovesti do zakonske presumpcije iz članka 40. stavka 5. (da je vrijednost predmeta spora 6.630,00 eura) jer na taj način propust suda da postupi u skladu sa svojom zakonskom dužnosti može dovesti do toga da stranka, zbog primjerice odluke o visini troškova postupka, trpi štetu jer je presumirana vrijednost od 6.630,00 eura prevelika ili premala u odnosu na stvarnu vrijednost predmeta spora za koju su stranke ispunile zakonske uvjete da se utvrdi (tužitelj je naznačio vrijednost predmeta spora u tužbi u kojoj predmet spora nije novčana tražbina, a tuženik je toj vrijednosti pravovremeno prigovarao kao očito previsokoj ili preniskoj).

11. Imajući na umu razloge navedene u točkama od 9. do 10.1. mišljenja sam da prvostupanjski sud određuje vrijednost predmeta spora samo u situacijama kada je predmet spora nenovčana tražbina, bilo zato što je tužitelj vrijednost predmeta spora suviše visoko ili nisko odredio (članak 40. stavka 3. ZPP-a), bilo zato što tužitelj vrijednost predmeta spora uopće nije odredio, a to se utvrdi nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari i prije zaključenja glavne rasprave (članak 40. stavka 4. ZPP-a). U situaciji kada je predmet spora novčana tražbina, vrijednost predmeta spora ne naznačuje tužitelj niti je određuje sud, nego je ona određena zakonom u visini glavne novčane tražbine (članak 35. ZPP-a).

11.1. Pravno shvaćanje o tome da se vrijednost predmeta spora koju rješenjem određuje prvostupanjski sud odnosi na vrijednost nenovčanog dijela tražbine dok je za novčani dio tražbine vrijednost predmeta spora ekvivalentna potraživanom novčanom iznosu izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1172/2021-2 od

30. kolovoza 2022., točka 11.

12. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u, primjerice, odlukama Rev 1811/2016-2 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017-2 od 2. veljače 2021. i Rev 1927/2017 od 18. siječnja 2022., deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu tužbenog zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Takvo je i pravno shvaćanje svih vijeća ovog drugostupanjskog suda izraženo u, primjerice, odlukama Gž 804/2025-2 od 22. srpnja 2025., Gž 1045/2025-2 od 1. listopada 2025., Gž 1324/2025-2 od 19. studenog 2025., Gž 1402/2015-2 od 3. prosinca 2025., Gž 236/2025-3 od 11. prosinca 2025., Gž 176/2026-2 od 18. veljače 2026., Gž 131/2026- 2 od 25. veljače 2026., Gž 1329/2025-4 od 11. ožujka 2026., Gž 943/2025-2 od 12. ožujka 2026., Gž 390/2026-2 od 25. ožujka 2026., Gž 634/2026-2 od 1. travnja 2026. i Gž 414/2026-2 od 8. travnja 2026.

13. Imajući na umu:

- da se vrijednost predmeta spora o kojoj ovisi sporna odluka o troškovima u skladu sa zakonom (članak 35. ZPP-a) i zasad stabilnom i predvidivom praksom revizijskog suda (vidjeti točku 12.) te praksom ovog žalbenog suda određuje (samo) u visini glavne novčane tražbine i u ovom predmetu iznosi 518,98 EUR jer se vrijednost nenovčanog dijela tražbine ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora

- da tu vrijednost predmeta spora koja proizlazi iz zakona ne određuje tužitelj u tužbi pa nije odlučno koju je vrijednost pritom naznačio i je li ona točna

- da se ta vrijednost koja proizlazi iz zakona, u skladu s člankom 40. ZPP -a, ne određuje sudskim rješenjem

- da je prigovor tuženika naznačenoj vrijednosti predmeta spora u biti pravni prigovor o tome da je za vrijednost predmeta spora u ovom predmetu odlučna samo vrijednost kondemnatornog zahtjeva (518,98 EUR), a ne 1.579,40 EUR kako je naznačeno u tužbi

- da nema opasnosti nastanka štete za stranke zbog (ne)postupanja suda jer se u ovom predmetu vrijednost predmeta spora određuje zakonom, a ne sudskom odlukom i - da vrijednost predmeta spora nije određena uz primjenu zakonske presumpcije iz članka 40. stavka 5. ZPP-a

ne mogu se složiti sa odlukom većine da je za ispitivanje pravilne primjene tarifnog razreda u vezi s visinom dosuđenih troškova postupka (članak 155. ZPP-a), potrebno da prethodno sud prvog stupnja rješenjem odredi vrijednost predmeta spora pa da je stoga odluku o troškovima postupka trebalo ukinuti. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja je ovlašten utvrditi samo vrijednost predmeta nenovčanog dijela tražbine, koja je vrijednost u svjetlu gore navedenih razloga neodlučna i, u kontekstu iznesenog prigovora tuženika, sama po sebi nije sporna da bi je trebalo utvrditi na brz i prikladan način. Sporno je samo uzima li se ona u obzir ili ne. Zbog toga propust suda da odluči o vrijednosti nenovčanog dijela tražbine nije niti mogao utjecati na pravilnost donesene odluke o troškovima pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a. Smatram da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravo iz članaka 35. i 155. ZPP-a kada je visinu troškova postupka odredio prema vrijednosti predmeta spora od 1.579,40 EUR, ali da u donošenju te odluke nije počinio bitnu povredu postupka zbog otklanjanja koje je potrebno tu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zbog toga sam izdvojila glas protiv rješenja kojim je ukinuta odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude i molim da se u skladu s člankom 131. stavkom 5. ZPP-a ovo obrazloženje tog izdvojenog glasa priloži pisanoj odluci i objavi na isti način kao i odluka.

U Varaždinu 3. lipnja 2026.

Sutkinja

Ivana Čačić