Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-748/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji pojedinki Ivani Čačić, u pravnoj stvari tužitelja EJ iz [adresa] u [adresa], EJK. 10, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, radi utvrđenja i naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-655/2026-5 od 24. travnja 2026., 3. lipnja 2026.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-655/2026-5 od 24. travnja 2026.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužba. To se rješenje temelji na utvrđenju prvostupanjskog suda da se tužitelj prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske nije nadležnom državnom odvjetništvu obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora odnosno da je tužba podnesena prije donošenja odluke o tom zahtjevu i prije isteka roka od tri mjeseca od podnesenog zahtjeva.
2. Navedeno rješenje pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitnih povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je donesena odluka protivna načelu ekonomičnosti postupka i razmjernosti te da je rezultat pretjeranog formalizma koji dovodi do uskraćivanja djelotvorne sudske zaštite. Osim toga, tvrdi da su pobijanim rješenjem povrijeđena načela djelotvornosti njegovih prava zajamčenih odredbama prava Europske unije kao i načelo ekvivalentnosti. Predlaže da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014.,70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025., dalje: ZPP), ispitao pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
5. Ispitujući na takav način pobijano rješenje, ocjena je ovog suda da u njegovom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Pobijano rješenje sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnoj činjenici koja se odnosi na nepostojanje procesne pretpostavke za vođenje postupka pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP -a na koju se sadržajno (opisno) poziva tužitelj u žalbi kada tvrdi da je obrazloženje opterećeno „unutarnjom kontradikcijom“.
7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je tužena povrijedila pravo Europske unije time što tužitelju nije osigurala učinkovitu sudsku zaštitu. Predmet spora je i zahtjev tužitelja da mu tužena isplati pravičnu novčanu naknadu na ime imovinske i neimovinske štete sa zakonskom zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe. Tužbeni se zahtjevi temelje na činjenici da sudovi nisu u postupku koji traje sedamnaest godina donijeli meritornu odluku o tužiteljevom zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva na nekretnini na temelju dosjelosti.
8. Imajući na umu navedeno, očito je da nije riječ o tužbi za koju je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe (članak 186.a stavak 1. ZPP-a). Isto tako, riječ je o postupku za koji nije posebnim zakonom propisan postupak podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu ili drugom nadležnom tijelu (članak 186.a stavak 7. ZPP-a). Zbog toga je tužitelj bio dužan u skladu s člankom 186.a stavkom 1. ZPP-a prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu. Nije sporno da je tužitelj propustio tu dužnost te da je tužba koja je u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. siječnja 2026. podnesena bez ispunjenja navedene procesne pretpostavke za njezino podnošenje. Zahtjev za mirno rješenje spora podnesen je tijekom postupka, 26. ožujka 2026., a nadležno državno odvjetništvo kojem je upućen nije do donošenja pobijanog rješenja, 24. travnja 2026., o njemu odlučio niti je do toga dana protekao tromjesečni rok za donošenje odluke o tom zahtjevu. Imajući na umu navedeno stanje spisa predmeta pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 186.a stavak 6. ZPP-a kada je odbacio tužbu.
9. Smisao je i svrha odredaba članka 186. a ZPP-a da se izbjegne pokretanje parnica protiv Republike Hrvatske u situacijama u kojima postoji mogućnost mirnog rješenja spornog građanskopravnog odnosa sklapanjem nagodbe s nadležnim državnim odvjetništvom. Imajući na umu navedenu svrhu tih propisa, činjenica da je tužitelj u skladu s njima bio dužan podnijeti zahtjev i sklopiti nagodbu s Republikom Hrvatskom ili pričekati s podnošenjem tužbe do eventualno negativne odluke o zahtjevu, ali najdulje tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, ograničenje njegova prava na pristup sudu zbog navedene procesne pretpostavke nije nerazmjerno svrsi zbog koje ta procesna pretpostavka postoji. Odbačena tužba nema značaj presuđene stvari, a podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora zastarijevanje zastaje pa su neosnovani žalbeni navodi o tome da je tužitelj zbog odbacivanja tužbe uskraćen u ostvarivanju pravne zaštite. S obzirom na to da mogućnost sklapanja nagodbe s državom znači izbjegavanje vođenja sudskog postupka koji podrazumijeva troškove, protek vremena koji značajno premašuje tri mjeseca i neizvjestan ishod, neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je ta procesna pretpostavka neekonomična. Drugostupanjski sud primjećuje da nema nikakvih dokaza da su ovom postupku, do donošenja prvostupanjskog rješenja, za stranke nastali ikakvi značajni troškovi.
10. S obzirom na to da u okolnostima ovog predmeta u kojima državno odvjetništvo kojem je zahtjev za mirno rješenje spora upućen do donošenja pobijanog rješenja nije donijelo nikakvu odluku o tom zahtjevu, ne postoje okolnosti iz kojih proizlazi da će taj zahtjev biti zasigurno odbijen pa da je insistiranje na podnošenju tog zahtjeva očito besmisleno i unaprijed određeno za neuspjeh niti ih je tužitelj u prvostupanjskom postupku (ili u žalbi) iznosio te da ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da je mogućnost sklapanja nagodbe isključena jer da je unaprijed poznat (negativan) stav Republike Hrvatske o podnesenom zahtjevu (usporediti s činjenicama u predmetima Rev 1227/2021-2 od 21. veljače 2024. i Rev-1446/2024-3 od 17. ožujka 2025.), ne može se prihvatiti tvrdnja tužitelja da je odbacivanjem tužbe sud prvog stupnja primijenio odredbe članka 186.a ZPP-a suprotno njihovoj svrsi i pretjerano formalistički.
11. Pod pretpostavkom da su točne tvrdnje tužitelja da su ispunjenje pretpostavke za odgovornost države za štetu koja mu je kao pojedincu nastala zbog povrede prava koja mu jamče odredbe prava Europske unije, neosnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je procesna pretpostavka iz članka 186.a stavka 1. ZPP-a protivna načelu ekvivalentnosti. To stoga što je riječ o postupovnom pravilu koje se jednako primjenjuje i u postupcima za naknadu štete protiv države pokrenutim zbog povrede unutarnjeg prava.
11.1. Imajući na umu da iz sadržaja spisa proizlazi da je podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora za tužitelja koji za njegovo sastavljanje nije bio dužan angažirati punomoćnika u osobi odvjetnika te u vezi s dostavom zahtjeva nije imao nikakvih formalnosti (elektroničkom poštom na javno objavljenu adresu) bilo razmjerno jednostavno i nije iziskivalo troškove koji bi bili odvraćajući, procesna pretpostavka o kojoj je riječ s obzirom na kratko trajanje odgode podnošenja tužbe (najdulje tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora), ne može se smatrati takvom da tužitelju u stvarnosti onemogućuje ili pretjerano otežava dobivanje odštete koju traži tužbom. Zbog toga nije riječ o procesnoj pretpostavci koja je suprotna načelu učinkovitosti prava Europske unije na koje se u žalbi poziva tužitelj.
12. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjsko rješenje pobija žalbom kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.
U Varaždinu 3. lipnja 2026.
Sutkinja
Ivana Čačić
