Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-804/2026-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Ankice Zorić, u upravnom sporu tužitelja JV, rođenog **.**.1998. u mjestu Ahar, Ruska Federacija, državljanin Ruske Federacije, zastupan po opunomoćeniku Sandri Dimitrijević, odvjetnici u Zagrebu, Hebrangova 15/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Dugo Selo, Dugo Selo, Ulica Antuna Mihanovića 2, OIB: 36162371878, radi protjerivanja i prisilnog udaljenja stranca, 3. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Dugo Selo, KLASA: UP/I-216-04/26-01/2, URBROJ: 511-19-38-26-8 od 14. siječnja 2026.

II Odbija se prijedlog za odgodni učinak tužbe.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem KLASA: UP/I-216-04/26-01/2, URBROJ: 511-19-38-26- 8 od 14. siječnja 2026. tužitelja protjerao iz Republike Hrvatske jer tužitelj predstavlja opasnost nacionalnoj sigurnosti Republike Hrvatske te će biti prisilno udaljen iz Europskog gospodarskog prostora u Rusku Federaciju, državu njegova podrijetla, državu iz koje je došao u Republiku Hrvatsku ili u drugu treću zemlju ako je njegov prihvat osiguran, uz zabranu ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od 5 (pet) godina računajući od dana napuštanja EGP-a.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom upravnog spora osporava zakonitost naprijed navedenog rješenja tuženika zbog bitne povrede pravila odredaba postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnom navodi kako je pobijano rješenje protivno načelu zakonitosti, načelu utvrđivanja materijalne istine, načelu samostalnosti i slobodne ocjene dokaza. Predmetno rješenje ne sadrži valjano obrazloženje u pogledu razloga zbog kojih je tuženik odredio protjerivanje tužitelja. Naime, pobijano je rješenje doneseno na temelju članka 189. stavka 2. Zakona o strancima jer je tuženik utvrdio da tužitelj predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost, međutim, svoje utvrđenje ne temelji na samostalnom provedenom postupku već na činjenici što je tužitelju odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu te na dopisima Sigurnosno-obavještajne agencije (dalje: SOA). Tužitelju nije poznat sadržaj tih dopisa, slijedom čega mu je onemogućeno ravnopravno sudjelovanje u postupku. Tuženik u obrazloženju rješenja ne navodi niti jedan razlog na kojem bi se temeljila tvrdnja da je tužitelj opasnost nacionalnoj sigurnosti što upućuje na arbitrarno postupanje. Pritom tuženik nije ispitivao prijeti li u slučaju povratka tužitelju u zemlji podrijetla opasnost. Tuženik samo navodi da su uzete u obzir sve okolnosti, ali ne navodi koje su to. Izostanak konkretnih razloga i individualizirane procjene jasno ukazuje da tuženik nije proveo ispitivan je razmjernosti, niti je utvrdio postoji li neka od zakonskih prepreka za protjerivanje. Nadalje navodi kako je tuženik zanemario odredbu članka 207. Zakona o strancima kojom je propisana zabrana prisilnog udaljenja niti je izvršio provjeru okolnosti u konkretnom slučaju koje bi upućivale na primjenu navedene odredbe. Smatra kako se primjena navedene zakonske odredbe ne može isključiti zbog razloga nacionalne sigurnosti. Nastavno navodi međunarodna izvješća i članke o općoj i sigurnosnoj situaciji u zemlji podrijetla, odnosno njihove pojedine dijelove, smatrajući da isti govore u prilog tvrdnji tužitelja kako mu je prijetila opasnost od prisilne mobilizacije i slanja na ratište u Ukrajinu dajući pritom i svoje tumačenje, a što sve upućuje na to da je tuženik trebao primijeniti odredbu članka 207. Zakona o strancima. Osporava i dio predmetnog rješenja tuženika u dijelu trajanja zabrane ulaska i boravka u EGP-u smatrajući nerazumljivim i proturječnim odredbama materijalnog prava, osobito članka 189. stavka 2. i članka 190. Zakona o strancima. Predlaže poništiti pobijano rješenje tuženika uz naknadu troškova postupka tužitelju. U nastavku tužbe tužitelj je podnio i prijedlog za određivanje odgodnog učinka tužbe zbog kršenja načela non-refoulement te se poziva na članak 42. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima i članak 193. stavak 2. Zakona o strancima jer bi izvršenjem rješenja tuženika život i sloboda tužitelja bili ugroženi te postoji opasnost da bi mogao biti podvrgnut mučenju ili neljudskom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom navodi kako su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani jer su u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu utvrđene sve relevantne činjenice i okolnosti na temelju kojih je doneseno osporavano rješenje. U postupku je utvrđeno da je tužitelj izrazio namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te je istoga dana smješten u Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite u Zagrebu. Tužitelj je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu 5. lipnja 2024., koji je odbijen rješenjem od 1. rujna 2025., potvrđenim presudom Upravnog suda u Zagrebu od 21. studenoga 2025. Time je tužitelju prestala svaka zakonita osnova boravka u Republici Hrvatskoj. Nadalje, iz dopisa SOA-e, zaprimljenih 12. rujna 2025., 9. prosinca 2025. i 13. siječnja 2025., proizlazi da tužitelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti Republike Hrvatske. Tuženik naglašava da je sigurnosna procjena tijela nadležnog za zaštitu nacionalne sigurnosti izrađena od strane SOA-e prema ustaljenoj sudskoj praksi te predstavlja vjerodostojnu stručnu osnovu za postupanje nadležnog tijela u postupcima koji se odnose na zaštitu nacionalne sigurnosti. Prema tome, s obzirom da je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu pravomoćno odbijen te da ih zaprimljenih dopisa SOA -e proizlazi kako tužitelj predstavlja ozbiljnu i stvarnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti Republike Hrvatske, tuženik zaključuje kako je rješenje o protjerivanju zakonito doneseno na temelju članka 189. stavka 2. Zakona o strancima. Prilikom donošenja osporavanog rješenja uzete su u obzir sve okolnosti iz članka 182. Zakona o strancima, a pritom nije utvrđeno postojanje zapreka za protjerivanje iz članka 191. Zakona o strancima. Tužitelju je tijekom postupka omogućeno izjašnjavanje o svim relevantnim činjenicama i okolnostima, uz osigurano prevođenje na jezik koji razumije, o čemu je sastavljen zapisnik o ispitivanju stranke. Sudu predlaže odbiti tužbu u cijelosti i potvrditi osporavano rješenje.

4. Sud je 27. svibnja 2026. održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti tuženika.

5. Sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis i uz odgovor na tužbu dostavljeni spis tuženika, kao i u spis ovog suda poslovni broj: Us I- 5302/2025.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Člankom 183. stavak 2. Zakona o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20., 114/22. i 151/22.) propisano je da državljanin treće zemlje koji nezakonito boravi dužan je bez odgađanja napustiti Republiku Hrvatsku.

8. Prema članku 185. stavku 1. točki 4. u vezi s člankom 184. stavkom 1. Zakona o strancima državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak, ne mora se donijeti rješenje o povratku ako predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.

9. Člankom 189. stavkom 2. alinejom 4. Zakona o strancima propisano je da će se državljanina treće zemlje protjerati ako predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost.

10. Člankom 190. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je, da će se državljanina treće zemlje protjerati ako nije napustio EGP, odnosno Republiku Hrvatsku u roku koji je određen rješenjem, ako je došao u EGP, odnosno Republiku Hrvatsku prije isteka zabrane ulaska i boravka ili ako se ne donese rješenje o povratku sukladno članku 185. stavku 1. Zakona.

11. Odredbom članka 192. stavka 1. Zakona o strancima propisano je da će se rješenjem o protjerivanju utvrditi da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u [adresa] ili mu prestaje zakoniti boravak u RH te je dužan napustiti EGP i odrediti će se vrijeme u kojem mu je zabranjen ulazak i boravak u EGP, dok je odredbom članka 192. stavak 6. Zakona o strancima propisano da se rješenjem o protjerivanju stranca u slučaju iz članka 190. Zakona određuje zabranu ulaska i boravka koja ne može biti kraća od 3 mjeseca niti duža od 5 godina.

12. Odredbom članka 193. stavkom 5. Zakona o strancima propisano je da ako se rješenjem o protjerivanju ne određuje rok za dragovoljni odlazak sukladno članku 185. stavku 1. ovoga Zakona, rješenjem o protjerivanju odredit će se prisilno udaljenje i država u koju će se državljanina treće zemlje prisilno udaljiti.

13. Razmatrajući navode tužitelja u okviru navedenih pravnorelevantnih zakonskih odredbi sud iste ne nalazi osnovanima budući da ne utječu na zakonitost osporavanog rješenja tuženika od 14. siječnja 2026. Naime, predmetno rješenje tuženika doneseno je potpuno u skladu s navedenim zakonskim odredbama jer je u postupku nesporno utvrđeno kako tužitelj nezakonito boravi u [adresa] te da tužitelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti Republike Hrvatske. Potonje tužitelj nije osnovano osporio već smatra kako se takva okolnost ne može temeljiti na dopisima SOA-e u koje nije izvršio uvid. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o klasificiranim podacima u koje je ovaj sud već izvršio uvid u upravnom sporu poslovni broj: Us I-5302/25 na temelju kojih je SOA u svojim dopisima iznijela mišljenje o tome da tužitelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, uz obrazloženje da su prikupljeni podaci o tome da je tužitelj sljedbenik radikalnog poimanja islama i simpatizer islamističkih terorista koji je bio blisko povezan s islamističkim borcem poginulim u samouobilačkom napadu. U tom je upravnom sporu tužitelj i saslušan na navedene okolnosti te je sud konačno ocijenio da iskaz tužitelja ne otklanja uvjerljivost informacija i podataka koji su bili dostupni sudu putem uvida u klasificirane podatke SOA-e, a koji su opravdano kategorizirani kao klasificirani podaci te se ne mogu izravno priopćiti tužitelju, s obzirom na ograničenja koja proizlaze iz pristupa takvim podacima (članak 18. do 24. Zakona o tajnosti podataka, Narodne novine, broj: 79/07. i 86/12.). Prema tome, potreba zaštite legitimnog cilja vezanog uz nacionalnu sigurnost opravdava ograničenje procesnih prava tužitelja, međutim, tužitelj je imao mogućnost izjašnjavanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima te je imao i mogućnost predlaganja dokaza, što u ovom konkretnom predmetu u odnosu na pitanje nacionalne sigurnosti nije učinio.

14. Prema tome, a suprotno navodima tužitelja, sud ocjenjuje osporavano rješenje tuženika zakonitim i, s obzirom na okolnosti slučaja, dostatno obrazloženim , osobito kada se uzmu u obzir i navodi odgovora na tužbu.

15. Tužbeni navodi tužitelja, koji su izloženi općenito, ne utječu na drukčije rješenje ove upravne stvari kraj naprijed navedenih odlučnih, a nespornih, činjenica nezakonitog boravka i prijetnje nacionalnoj sigurnosti Republike Hrvatske, imajući pritom na umu i da u konkretnom slučaju nisu utvrđene okolnosti koje bi predstavljale zapreku za protjerivanje u smislu članka 207. Zakona o strancima. Naime, opisivanje sigurnosne situacije u Ruskoj Federaciji bez konkretnog dovođenja iste u stvarnu vezu s tužiteljem ne mora samo po sebi značiti da su život i sloboda tužitelja na bilo koji način ugroženi jer bi u tom slučaju već sama loša sigurnosna situacija u zemlji uvijek dovodila do zabrane prisilnog udaljenja.

16. Slijedom izloženog, sud je osporavano rješenje tuženika ocijenio zakonitim te je stoga na temelju članka 116. stavka 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev (točka I izreke presude), kao i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora (točka II izreke presude) s obzirom da tužitelj nije uspio u sporu (članak 147. stavak 1. ZUS-a).

17. Ujedno, sud je kao neosnovan odbio zahtjev za odgodni učinak tužbe, odnosno zahtjev tužitelja da se predmetno rješenje tuženika ne izvršava dok se pravomoćno ne okonča ovaj upravni spor jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane člankom 42. stavcima 1. i 2. ZUS-a.

18. Odredbom članka 42. stavka 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim kad je to zakonom propisano. Stavkom 2. istog članka propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

19. Prema stanju spisa predmeta, a budući da je sud ocijenio zakonitim rješenje tuženika o protjerivanju i prisilnom udaljenju zbog razloga zaštite nacionalne sigurnosti, to nije ispunjena pretpostavka da odgoda izvršenja rješenja nije protivna javnom interesu. Pritom treba reći i da se tužitelj prilikom saslušanja u upravnom postupku nije niti u jednom trenutku pozvao na članak 207. Zakona o strancima, odnosno okolnosti na koje bi se isti imao primijeniti.

U Zagrebu 3. lipnja 2026.

Sutkinja:

Dijana Filipčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku

3. U spis