Republika Hrvatska

Upravni sud u Zagrebu

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-656/2026-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Ankice Zorić, u upravnom sporu tužitelja VŽ iz [adresa], trenutno boravi u Prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite, Sarajevska 41, kojeg zastupa opunomoćenica Ivana Sedlar, odvjetnica u Zagrebu, Tratinska ulica 62, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i uprave poslove, Sektora međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, kojeg zastupa ZŽ, službena osoba, radi naknadnog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, 3. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/26-06/166, URBROJ: 511-01-212-26-4 od 21. siječnja 2026.

II Odbija se prijedlog za odgodni učinak tužbe.

III Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

IV Nalaže se tuženiku da isplati odvjetnici Ivani Sedlar, pružateljici pravne pomoći, iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/I-216-03/26-06/166, URBROJ: 511-01- 212-26-4 od 21. siječnja 2026., odbacio kao nedopušten naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom upravnog spora osporava zakonitost pobijanog akta i u bitnom navodi da je državljanin Republike Turske, kurdske nacionalnosti, rođen u pokrajini [adresa]. Zemlju podrijetla napustio je 2022. godine zbog postupanja tijela vlasti Republike Turske koje je imalo obilježja progona na temelju njegove nacionalne pripadnosti i pretpostavljene političke povezanosti. Nastavno tužitelj opisuje kako su započeli problemi s tijelima vlasti od 2015. godine kada je bio priveden i ispitan od strane vojnih vlasti Republike Turske, koje su ga sumnjičile da je simpatizer ili pripadnik kurdskih terorističkih skupina. U isto vrijeme tužitelj je obavljao poslove za tijela vlasti Republike Turske, radeći kao proizvođač radova i dobavljač potrepština za objekte u vlasništvu ili pod upravljanjem državnih institucija. Tužitelj je napustio Tursku 2022. godine zbog straha za vlastitu sigurnost i slobodu nakon što su pritisci i maltretiranje od strane tijela vlasti postali intenzivniji, odnosno jer su ga učestalo zaustavljali policajci i odvodili u policijsku postaju gdje su ga fizički zlostavljali i psihički maltretirali. Po njegovim prijavama o postupanju tijela vlasti nisu poduzete nikakve mjere zaštite. Tužitelj navodi da mu u slučaju povratka u Republiku Tursku prijeti ozbiljna opasnost od daljnjeg progona i izdržavanja dugotrajne kazne zatvora u trajanju do 23 godine, na temelju optužbi povezanih s navodnim terorizmom. Na teritorij Republike Hrvatske ušao je koristeći lažni identitet NŽ, predstavljajući se kao državljanin Republike Irak, s namjerom odlaska prema zapadnoj Europi. Nakon dolaska u Saveznu Republiku Njemačku, vraćen je u Republiku Hrvatsku po dublinskom postupku. Tužitelj je u postupku Us I-4209/2025-6 dostavio dokumentaciju - potvrdu o izvršenju kazne zatvora - iz koje proizlazi da je osuđen na visoku kaznu zatvora te se ne može vratiti u Republiku Tursku jer mu prijeti smrtna opasnost što kod tužitelja izaziva strah. Smatra da može pridonijeti svojim radom zajednici te biti koristan, a ujedno i osigurati si nužna sredstva za život kako više ne bi bio na teret Republici Hrvatskoj. Ujedno ističe kako je tuženik u upravnom postupku koji je prethodio pogrešno primijenio odnosno propustio primijeniti D irektivu 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (dalje: Direktiva). Naime, u pobijanom rješenju pokušava se sav teret dokazivanja i iznošenja navoda prebaciti na tužitelja kao tražitelja azila, što je potpuno suprotno pravilima unutar europskog sustava azila, budući da je Direktivom određeno kako je na tražitelju azila samo inicijalni teret, dok će se u potpunosti odluka donijeti u suradnji s tražiteljem azila, a isto se odnosi i na naknadni zahtjev. Navedeno znači da teret dokazivanja u upravnom sporu, kao ni u upravnom postupku, nije na tražitelju azila, već je tuženik dužan utvrditi sve odlučne činjenice. Napominje da odredba članka 4. Direktive u pogledu tereta dokazivanja nije u potpunosti prenesena u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti pa je sud dužan neposredno primijeniti Direktivu jer se radi o izravnoj primjeni prava EU. Ujedno smatra da pobijano rješenje nije moguće ispitati jer nije obrazloženo niti sadrži odlučne činjenice. Također, tužitelj predlaže odgodni učinak tužbe jer ne bi bio protivan javnom interesu, dok bi se on osobno povratkom u zemlju podrijetla, suočio sa smrtnom presudom. Predlaže prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je ista neosnovana iz razloga iznesenih u obrazloženju osporavanoga rješenja te da je u konkretnom predmetu izveo i ocijenio sve dokaze te potpuno i točno utvrdio činjenično stanje. Tuženik navodi da je tužiteljev prethodni zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, u kojem je naveo sve što je naveo i u tužbi kojom je pokrenuo ovaj upravni spor, i dostavio dokumentaciju vezano za navodnu zatvorsku kaznu, odbijen izvršnim rješenjem na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Tužitelj je u naknadnom zahtjevu naveo da ostaje pri svojim navodima i razlozima napuštanja zemlje podrijetla, pojačavši tu tvrdnju da mu žele povećati zatvorsku kaznu, ali tu tvrdnju ničime nije potkrijepio, pri čemu ostaje i dalje nejasno zašto mu prijeti kazna dugotrajnog zatvora. U naknadnom zahtjevu tužitelj navodi probleme u ranijem upravnom postupku pa tako navodi da je imao problem s mobilnim uređajem kojim nije uspio poslati neophodnu dokumentaciju prvostupanjskom tijelu, zatim navodi da je ipak siguran da je poslao svu dokumentaciju na pravu adresu, ali ne zna zašto ista nije priložena spisu predmeta te je na kraju dodao da je pola navedenog u prethodnom zapisniku bilo krivo interpretirano. Prema tome, tužitelj nije iznio nikakve nove činjenice i/ili dokaze nastale nakon izvršnosti prethodne odluke u vezi prethodnog zahtjeva koji je odbijen. Sve navedeno u tužbi ne predstavlja odlučujuće činjenice ili dokaze zbog kojih bi tuženik donio drukčiju odluku. Sudu predlaže odbiti prijedlog za odgodni učinak tužbe jer je protiv tužitelja podnesena kaznena prijava od strane Općinskog državnog odvjetništva Novi Zagreb KP-DO-79/2026. od 20.01.2026. na temelju koje je tužitelju izrečena mjera opreza zabrana približavanja prema oštećenom do donošenja presude. Sudu predlaže odbiti i zahtjev za odobrenje besplatne pravne pomoći jer tužitelj ima novčana sredstva za vođenje ovog upravnog spora budući da je radio s raznim tvrtkama na području Republike Hrvatske. Konačno, tužbu smatra neosnovanom i predlaže sudu potvrditi pobijano rješenje, odnosno odbiti tužbu iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja i odgovora na tužbu.

4. Sud je 27. svibnja 2026. održao usmenu raspravu u prisutnosti tužitelja i njegovog opunomoćenika te opunomoćenika tuženika. Sa rasprave je rješenjem isključena javnost sukladno članku 90. stavcima 2. i 3. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine, broj: 36/24. i 39/26., dalje: ZUS) i članku 12. stavku 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. , 33/23. i 17/25.)

5. Sud je proveo dokazni postupak na način da je izvršio uvid u sudski spis i uz odgovor na tužbu dostavljeni spis tuženika te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja uz prisutnost prevoditelja za turski jezik.

6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Člankom 47. stavkom 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da naknadni zahtjev podnosi državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva nakon izvršne odluke kojom je prijašnji: 1. zahtjev odbijen sukladno članku 38. ovoga Zakona ili 2. postupak obustavljen sukladno članku 39. stavku 2. točki 4. ovoga Zakona. Člankom 47. stavkom 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da naknadni zahtjev mora biti razumljiv i sadržavati bitne činjenice i dokaze nastale nakon izvršnosti odluke ili koje tražitelj iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku, a odnose se na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite. Člankom 47. stavkom 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da se dopuštenost naknadnog zahtjeva ocjenjuje na temelju sadržanih činjenica i dokaza, a u vezi s već upotrijebljenim činjenicama i dokazima u prijašnjem postupku.

8. Tužitelj je 25. svibnja 2023. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj koji je odbijen rješenjem tuženika od 23. rujna 2025. godine, potvrđenim presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4209/2025-6 od 16. prosinca 2025. Prema tome, tužitelj je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu podnio naknadni zahtjev za međunarodnu zaštitu u smislu članka 47. stavka 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Nastavno tome, a imajući na umu u smislu članka 47. stavaka 3. i 4. istog Zakona činjenice i dokaze koje je tužitelj iznio u ranijem upravnom postupku i sporu i one iznesene u ovom upravnom sporu, odnosno upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, sud nalazi kako je tužitelj u bitnom ponovio činjenice i dokaze koje je ovaj sud već razmatrao prilikom donošenja odluke o zakonitosti rješenja tuženika kojim je odbijen prvopostavljeni zahtjev za međunarodnu zaštitu. Naime, tužitelj i ovaj naknadni, kao i prvopostavljeni, zahtjev u osnovi temelji na činjenici da mu u Republici Turskoj prijeti dugotrajna zatvorska kazna, odnosno smrtna opasnost zbog izvršenja te kazne, što kod tužitelja izaziva strah od povratka u zemlju podrijetla. Upravni sud u Zagrebu je presudom poslovni broj: Us I- 4209/2025-6 od 16. prosinca 2025. ove navode tužitelja, kao i dokaze koje je sudu predložio, već ocijenio neosnovanima i utvrdio da tužiteljev život i sloboda nisu u opasnosti zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkom mišljenju te da ne postoji rizik od ozbiljne nepravde, odnosno da bi se povratkom suočio s prijetnjom smrtne kazne ili smaknućem, mučenjem, nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem ili kažnjavanjem.

9. Zbog navedenog, sud nalazi kako je tuženik u osporavanom rješenju od 21. siječnja 2026. zakonito i pravilno zaključio da tužitelj u naknadnom zahtjevu nije iznio bitne činjenice niti je podnio nove dokaze nastale nakon izvršnosti odluke niti se radi o činjenicama i dokazima koje tužitelj iz opravdanih razloga n ije predočio u prijašnjem postupku, a koje se u smislu naprijed navedenog članka 47. stavka 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti odnose na utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite.

10. Prema tome, sud nalazi kako je naknadni zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu pravilno ocijenjen nedopuštenim u smislu članka 47. stavaka 3. i 4. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti radi čega je isti zakonito odbačen na temelju članka 47. stavka 6. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti kojim je propisano da će se naknadni zahtjev odbaciti ako se utvrdi da je nedopušten sukladno članku 47. stavcima

3. i 4. istog Zakona.

11. Stoga je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS -a, odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

12. U odnosu na prijedlog za odgodni učinak tužbe, sud nalazi kako nisu ispunjene pretpostavke iz članka 42. stavka 2. ZUS-a kojim je propisano da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu. Naime, tužitelj je u navedenom prijedlogu naveo da traži odgodni učinak tužbe jer mu u Republici Turskoj prijeti smrt pozivajući se na razloge navedene u tužbi. Međutim, sud je navode tužbe ocijenio neosnovanima, a kako je to naprijed u presudi navedeno, radi čega nalazi kako tužitelj nije učinio vjerojatnim nastanak teško popravljive štete tužitelju te je, a zbog neispunjenja zakonskih pretpostavki, predmetni prijedlog odbijen točkom III izreke presude.

13. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći proizlazi da tužitelj nema novčanih sredstava za uzdržavanje u Republici Hrvatskoj, što uvidom u ugovore na koje se tuženik poziva u odgovoru na tužbi nije dovedeno u sumnju . Stoga je točkom III izreke ove presude tužitelju odobrena besplatna pravna pomoć u skladu s člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik). Pravnu pomoć je pružila odvjetnica Ivana Sedlar pa je točkom IV izreke ove presude naloženo tuženiku da joj, po dostavi računa, isplati iznos od 1.250,00 eura, uključujući PDV, sukladno člancima 6. i 9. Pravilnika te Tbr. 27. t. 1., 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.) za sastav tužbe i pristup na raspravu 27. svibnja 2026.

U Zagrebu 3. lipnja 2026.

Sutkinja:

Dijana Filipčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. Tužitelju po opunomoćeniku

2. Tuženiku

3. U spis