Republika Hrvatska
Upravni sud u Zagrebu
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-3817/2024-14
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Dijani Filipčić, uz sudjelovanje zapisničarke Ankice Zorić, u upravnom sporu tužitelja ŠĐ, Š, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Morisi Mikić, odvjetnici iz Donjeg Miholjca, Trg Ante Starčevića 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva obrane, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV. br. 1., OIB: 66486182714, radi priznavanja statusa hrvatskog branitelja, 3. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove , KLASA: UP/II-560-01/24-01/278, URBROJ: 512-2501-24-2 od 24. srpnja 2024.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-560-01/24-01/278, URBROJ: 512-2501-24-2 od 24. srpnja 2024., odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva obrane, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Zagreb, KLASA: UP/I-560-01/22-01/831, URBROJ: 512M2-50-24-2 od 3. lipnja 2024. Navedenim prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužitelja za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti Narodnoj zaštiti.
2. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika jer u provedenom upravnom postupku nije u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje, a iz utvrđenog činjeničnog stanja izvedeni su pogrešni zaključci slijedom čega je i materijalno pravo utvrđeno na štetu tužitelja. U tužbi u bitnom navodi kako se kao maloljetna osoba dobrovoljno prijavio da bi dao doprinos obrani Domovine, obavljao je sve zadatke koji su se od njega tražili te je izvršavao sve zapovjedi zapovjednika. Tužitelj je zaduživao oružje svaki dan, i to pušku M-48, odlazio je na straže i dežurstva, patrolirao je na području Mjesne zajednice neposredno uz neprijateljske linije po kojoj se svakodnevno pucalo, kontrolirao je kretanje ljudi i vozila, čuvao ulaz u grad iz smjera Petrinje. Vršio ophodnje po obali Kupe, bio je izložen snajperistima, minobacačima, i svakodnevnom granatiranju, vršio je izviđanje neprijateljskih linija u neposrednoj blizini, stavljao sebe na raspolaganje za aktivnosti u odredu Narodne zaštite. Prema tome, smatra da je navedenim radnjama od lipnja 1991. do veljače 1992. kao naoružan pripadnik odreda Narodne zaštite pružao svakodnevni oružani otpor agresoru i djelovao u izravnoj vezi s tim otporom u smislu članka 3. stavka 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji. Predlaže usvojiti tužbu i poništiti osporavano rješenje tuženika te predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje uz naknadu troškova postupka tužitelju.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom osporava tužbene navode. Navodi kako je tijekom upravnog postupka utvrđeno da tužitelj nema utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata niti se tužitelj nalazi na popisima pripadnika Narodne zaštite Mjesne zajednice Nikola Demonja. Ističe kako je prema stajalištu izraženom u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Usž-3683/22-2 od 24. svibnja 2023. pripadnost bilo kojoj sastavnici hrvatske vojske prvenstveno se dokazuje podacima iz službene evidencije, a s obzirom da u ovom slučaju iz podataka službenih evidencija nadležnih tijela Ministarstva obrane Republike Hrvatske proizlazi da je tužitelj u predmetnom razdoblju domovinskog rata nije bio evidentiran kao pripadnik Narodne zaštite. Tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju navedenu činjenicu jer ne raspolaže nikakvim materijalnim dokazima, a svjedoci saslušani tijekom postupka također nemaju materijalnih dokaza o njegovoj pripadnosti Narodnoj zaštiti u spornom razdoblju. Nadalje, uvidom u izjave tužitelja i saslušanih svjedoka, razvidno je da je tužitelj u traženom razdoblju obavljao stražarske dužnosti te ostale zadaće organizacijske prirode poput kontrole prometnica, ljudi i vozila. Navedene aktivnosti ne mogu se smatrati pružanjem oružanog otpora agresoru i djelovanjem u izravnoj vezi s tim otporom, sukladno odredbi članka 3. stavka 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji. Slijedom navedenog, predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
4. Radi ocjene zakonitosti osporavanog rješenja sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu, dostavljenog tužitelju, te je održao raspravu 27. svibnja 2026. na koju je pristupio tužitelj, a uredno pozvan tuženik nije opravdao svoj nedolazak (članak 91. stavak 3. u vezi s člankom 89. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima, Narodne novine, broj: 36/24., dalje: ZUS), kojim radnjama je strankama, u skladu s odredbom članka 6. ZUS, dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.
5. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 114. stavak 3. ZUS-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
6. Tuženik u osporavanom rješenju zaključuje da je prvostupanjsko tijelo, pozivajući se na izjave tužitelja i svjedoka, pravilno odbilo zahtjev tužitelja jer prema službenim evidencijama tuženika tužitelj nije bio pripadnik Narodne zaštite, a niti činjenično stanje ukazuje na sudjelovanje tužitelja u oružanom otporu agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s takvim otporom. Na taj način, prema ocjeni tuženika, nisu ispunjeni uvjeti iz članka 3. stavka 1. b) u svezi članka 3. stavka 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, broj: 121/17., 98/19., 84/21. i 156/23., dalje: ZHB).
7. Člankom 3. stavkom 1. b) ZHB-a propisano je da je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana.
8. U smislu članka 3. stavka 2. ZHB-a pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske u smislu stavka 1. istoga članka Zakona, podrazumijeva se oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.
9. U postupku je utvrđeno, osobito iz izjava tužitelja i svjedoka TĐ i ŽĐ, da su se aktivnosti tužitelja sastojale u stražarskoj dužnosti i zadaćama organizacijske prirode, poput kontrole prometnica, ljudi i vozila . Prema tome, a suprotno navodima tužbe, aktivnosti tužitelja prvenstveno su bile pomoćnog i promatračko - operativnog karaktera, bez neposrednog borbenog djelovanja ili izravne veze s takvim djelovanjem. Činjenica da je tužitelj bio naoružan ne dovodi u pitanje sadržaj njegovih aktivnosti u odredu Narodne zaštite Mjesne zajednice Nikola Demonja.
10. Pritom sud napominje kako iz iskaza saslušanih svjedoka, osobito IĐ, ali i materijalnih dokaza koje je isti dostavio u spis tuženika, proizlazi da je tužitelj bio na popisu članova Narodne zaštite Mjesne zajednice Nikola Demonja.
11. Međutim, sud nalazi kako tužitelj nije sudjelovao u aktivnostima koje se mogu podvesti pod oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s takvim otporom radi čega nisu ispunjene zakonske pretpostavke da se tužitelju prizna status branitelja u smislu članka 3. stavka 1. b) u svezi članka 3. stavka 2. ZHB-a.
12. U odnosu na dokazne prijedloge tužitelja treba reći slijedeće. Tužitelj nije osporio iskaze svjedoka dane u upravnom postupku, već se štoviše na iste i poziva, radi čega sud nije našao svrsishodnim saslušavati tužitelja i svjedoke koji su svi saslušani u upravnom postupku, i koje iskaze ovaj sud prihvaća. Dakle, po ocjeni ovog suda za donošenje meritorne odluke sve relevantne činjenice u sporu su dostatno utvrđene.
13. Slijedom navedenog, a budući da prigovori tužitelja sadržani u tužbi ne dovode do drukčijeg rješavanja, to sud nalazi da u ovoj upravnoj stvari nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, radi čega je na temelju članka 116. stavka 2. ZUS-a odlučeno kao u izreci.
14. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora odbijen je točkom II izreke ove presude pozivom na članak 147. stavak 1. ZUS -a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
U Zagrebu 3. lipnja 2026.
Sutkinja:
Dijana Filipčić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. Tužitelju po opunomoćeniku
2. Tuženiku
3. U spis
