Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Petrinji

Petrinja, Trg dr. Franje Tuđmana 12

Poslovni broj: P -158/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Petrinji, po sutkinji Blaženki Navara, u pravnoj stvari tužitelja ME, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, zastupana po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane 20. travnja 2026., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja, te zam. punomoćnika tuženika, na ročištu za donošenje i objavu presude dana 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012273604 koji su dana 8. veljače 2007. sklopili tužitelj ME (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) kao kreditor u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,25 % godišnje.

II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012273604 koji su dana 8. veljače 2007. sklopili tužitelj ME (OIB: [osobni identifikacijski broj]) kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) da tužitelju ME (OIB: [osobni identifikacijski broj]) isplati iznos od 4.569,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to:

• na iznos od 15,47 € počam od 31.10.2008.g.

• na iznos od 3,91 € počam od 30.11.2008.g.

• na iznos od 16,25 € počam od 31.12.2008.g.

• na iznos od 18,13 € počam od 31.01.2009.g.

• na iznos od 18,96 € počam od 28.02.2009.g.

• na iznos od 16,36 € počam od 31.03.2009.g.

• na iznos od 16,77 € počam od 30.04.2009.g.

• na iznos od 13,39 € počam od 31.05.2009.g.

• na iznos od 10,50 € počam od 30.06.2009.g.

• na iznos od 11,15 € počam od 31.07.2009.g.

• na iznos od 12,81 € počam od 31.08.2009.g.

• na iznos od 12,63 € počam od 30.09.2009.g.

• na iznos od 11,04 € počam od 31.10.2009.g.

• na iznos od 14,01 € počam od 30.11.2009.g.

• na iznos od 16,18 € počam od 31.12.2009.g.

• na iznos od 19,66 € počam od 31.01.2010.g.

• na iznos od 18,76 € počam od 28.02.2010.g.

• na iznos od 23,26 € počam od 31.03.2010.g.

• na iznos od 22,27 € počam od 30.04.2010.g.

• na iznos od 24,33 € počam od 31.05.2010.g.

• na iznos od 37,96 € počam od 30.06.2010.g.

• na iznos od 35,04 € počam od 31.07.2010.g.

• na iznos od 42,90 € počam od 31.08.2010.g.

• na iznos od 40,37 € počam od 30.09.2010.g.

• na iznos od 35,03 € počam od 31.10.2010.g.

• na iznos od 45,37 € počam od 30.11.2010.g.

• na iznos od 58,25 € počam od 31.12.2010.g.

• na iznos od 49,37 € počam od 31.01.2011.g.

• na iznos od 52,59 € počam od 28.02.2011.g.

• na iznos od 48,26 € počam od 31.03.2011.g.

• na iznos od 48,92 € počam od 30.04.2011.g.

• na iznos od 66,13 € počam od 31.05.2011.g.

• na iznos od 67,29 € počam od 30.06.2011.g.

• na iznos od 82,14 € počam od 31.07.2011.g.

• na iznos od 74,94 € počam od 31.08.2011.g.

• na iznos od 67,00 € počam od 30.09.2011.g.

• na iznos od 66,01 € počam od 31.10.2011.g.

• na iznos od 65,30 € počam od 30.11.2011.g.

• na iznos od 68,79 € počam od 31.12.2011.g.

• na iznos od 72,46 € počam od 31.01.2012.g.

• na iznos od 72,74 € počam od 29.02.2012.g.

• na iznos od 70,28 € počam od 31.03.2012.g.

• na iznos od 71,50 € počam od 30.04.2012.g.

• na iznos od 72,65 € počam od 31.05.2012.g.

• na iznos od 70,82 € počam od 30.06.2012.g.

• na iznos od 71,43 € počam od 31.07.2012.g.

• na iznos od 70,40 € počam od 31.08.2012.g.

• na iznos od 67,79 € počam od 30.09.2012.g.

• na iznos od 70,55 € počam od 31.10.2012.g.

• na iznos od 72,07 € počam od 30.11.2012.g.

• na iznos od 71,55 € počam od 31.12.2012.g.

• na iznos od 65,63 € počam od 31.01.2013.g.

• na iznos od 70,67 € počam od 28.02.2013.g.

• na iznos od 70,91 € počam od 31.03.2013.g.

• na iznos od 68,79 € počam od 30.04.2013.g.

• na iznos od 63,15 € počam od 31.05.2013.g.

• na iznos od 63,00 € počam od 30.06.2013.g.

• na iznos od 64,22 € počam od 31.07.2013.g.

• na iznos od 66,50 € počam od 31.08.2013.g.

• na iznos od 69,99 € počam od 30.09.2013.g.

• na iznos od 68,19 € počam od 31.10.2013.g.

• na iznos od 69,23 € počam od 30.11.2013.g.

• na iznos od 70,40 € počam od 31.12.2013.g.

• na iznos od 70,02 € počam od 31.01.2014.g.

• na iznos od 71,56 € počam od 28.02.2014.g.

• na iznos od 71,10 € počam od 31.03.2014.g.

• na iznos od 69,30 € počam od 30.04.2014.g.

• na iznos od 68,56 € počam od 31.05.2014.g.

• na iznos od 68,75 € počam od 30.06.2014.g.

• na iznos od 71,08 € počam od 31.07.2014.g.

• na iznos od 72,77 € počam od 31.08.2014.g.

• na iznos od 72,39 € počam od 30.09.2014.g.

• na iznos od 74,00 € počam od 31.10.2014.g.

• na iznos od 75,13 € počam od 30.11.2014.g.

• na iznos od 74,53 € počam od 31.12.2014.g.

• na iznos od 75,34 € počam od 31.01.2015.g.

• na iznos od 75,34 € počam od 28.02.2015.g.

• na iznos od 75,34 € počam od 31.03.2015.g.

• na iznos od 75,34 € počam od 30.04.2015.g.

• na iznos od 75,34 € počam od 31.05.2015.g.

• na iznos od 75,34 € počam od 30.06.2015.g.

• na iznos od 75,34 € počam od 31.07.2015.g.

• na iznos od 75,34 € počam od 31.08.2015.g.

• na iznos od 75,34 € počam od 30.09.2015.g. sve do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d. (OIB: 02535697732) dužan je tužitelju ME (OIB: [osobni identifikacijski broj]) naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.800,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom počam od dana 3. lipnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj ME podnio je ovome sudu tužbu protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi je naveo kako su on, kao korisnik kredita i tuženik Privredna banka Zagreb d.d., kao kreditor sklopili dana 8. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj: 9012273604 (u daljnjem tekstu: Ugovor). Isto tako, dana 1. prosinca 2015. stranke su sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9012273604 (u daljnjem tekstu: Dodatak). Člankom 11. ugovoreno je da je za eventualne sporove iz Ugovora o kreditu nadležan sud prema sjedištu podružnice tuženika. Obzirom na ugovornu odredbu, za rješavanje spora stvarno i mjesno je nadležan Općinski sud u Sisku. Ugovorom je tužitelju odobren kredit za kupnju stambenog objekta u iznosu od 32.741,00 CHF koji se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 132 mjeseci. Odredbom čl. 7. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih II-tuženika Privredne banke Zagreb d.d., ovdje tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Navedenom Presudom pod točkom II izreke potvrđena je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g. a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje, Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu, pod poslovnim brojem Pž - 6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. pravomoćno je pod točkom I. izreke potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013.g. u točki 2. izreke u kojoj je utvrđeno da je Privredna banka d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zakon o parničnom postupku propisuje postupak u slučaju tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502 c propisano je da fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se fizička ili pravna osoba na njih pozvati. Prema tome, tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i ništetnost odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj je temeljem odredbe čl. 7. Ugovora bio dužan otplaćivati glavnicu u iznosu od 32.741,00 CHF i kamatu iz čl. 4. Ugovora u 132 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važećoj na dan plaćanja. Obzirom da je utvrđeno navedena ugovorna odredba o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna i nepoštena, to je tužitelj plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način preplatio tuženiku iznos od 4.559,06 eur/ 34.350,24 kn, pa je po pojedinim mjesecima nastala razlika koja je iskazana pod točkom III izreke tužbenog zahtjeva. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) (u daljnjem tekstu: Zakon) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Tužitelj je prihvatio takav prijedlog te je dana 1. prosinca 2015. s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR. U provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.09. 2015.g. koja je iznosila 5.665,78 eur /42.688,81 kn. Međutim, kako je već navedeno presudama Trgovačkog suda pravomoćno je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, kao i ugovaranje valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi Zakona, te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav stav u skladu je s pravom Europske unije i presudama suda Europske unije, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019.g., slučaj M. Prema tome, a imajući u vidu da su navedene odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. dan 30.09.2015.g. postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu ( prvotno ugovorenu ) i početni tečaj (na dan isplate kredita) što je iznosilo 5.145,99 eur /38.772,51 kn, te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 5.665,78 eur /42.688,81 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 519,78 eur /3.916,29 kn iz čega je razvidno kako tužitelj nije u potpunosti obeštećen. Slijedom gore navedenoga, a osobito iz razlika u nedospjelim glavnicama na dan 30.09.2015.g. razvidno je kako tužitelj nije obeštećen u skladu s važećim pravom Europske unije, te pravomoćnim sudskim odlukama, kako domaćih tako i sudova Europske unije, pa se predlaže da Naslovni sud, a nakon provedenog dokaznog postupka udovolji njegovom tužbenom zahtjevu.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik Privredna banka Zagreb d.d. ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja. Tuženik ističe da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga. Naime, tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Naime, s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tužena tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 (međutim, to prema iznesenom historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovome predmetu nije zatraženo). Dakle, određivanje vještačenja na okolnost koliko je navodno preplaćeno u odnosu na inicijalno ugovoren tečaj, uz istovremeno ignoriranje činjenice da je sklopljen dodatak kojim je kredit konvertiran i uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015. Tuženik stoga predlaže da sud u ovome predmetu koji se odnosi na konvertirani kredit odbije tužbeni zahtjev jer takvim tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim bi, tužitelj dva puta naplatio isto „potraživanje“. Naime, tužitelj ga je jednom već naplatio time što mu je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok bi ga drugi puta naplatio temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojom bi se takav tužbeni zahtjev usvojio. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis - zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitet plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, kasnije, temeljem Dodatka ugovoru o kreditu, u EUR. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF i EUR, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 8-12 spisa), otplatnu tablicu (str. 13-16 spisa), plan otplate (str. 18-20 spisa), izračun konverzije (str. 21, 24-31 spisa), izvod otvorenih stavaka (str. 22 spisa), plan otplate (str. 32-34 spisa), pregled uplata po kreditu (str. 35-38 spisa), dodatak ugovoru o kreditu (str. 39-44 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 35-66 spisa), nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo (str. 169-178 spisa) te je saslušan tužitelj ME (str. 198 i 199 spisa).

4. Tužitelj ME u svom je iskazu naveo kako je u veljači 2007. godine, kada je odlučio podizati kredit, u razgovoru s osobnim bankarom preporučen mu je kredit u CHF budući će mu rata istog biti manja. Ništa posebno mu nitko nije objašnjavao niti govorio što znači sklapanje ugovora u CHF. Potpisao je sporni ugovor o kreditu koji je solemniziran kod javnog bilježnika. Rata kredita na početku njegove otplate iznosila je 1.450,00 kuna da bi vrlo brzo došla do 2.500,00 kuna. Radi se o stambenom kreditu koji kredit je otplatio 2018. godine. Budući se radilo o stambenom kreditu isti mu je bio potreban za rješavanje stambenog pitanja njegove obitelji odnosno kupnje stana u koji je potom uselio sa suprugom i kćeri. Banka je sastavila ugovor o kreditu, a on nije imao mogućnost utjecaja na bilo koju odredbu ovog kredita. Nitko ga nije upozorio na rizike sklapanja ugovora u valuti CHF, dapače govorili su mu da je povoljniji i da to svi sada uzimaju ali bez obrazloženja zašto je povoljniji. 2015. godine s bankom je sklopio ugovor o konverziji spornog kredita budući je na to bio prisiljen jer mu je bilo teško otplaćivati rate kredita. Smatra da ovom konverzijom nije obeštećen. Nije se interesirao kod drugih banaka za sklapanje ugovora o kreditu budući je bio dugogodišnji klijent Privredne banke Zagreb d.d. pa je smatrao da će stoga u toj banci dobiti povoljniji kredit. Pročitao je sporni ugovor o kreditu prije njegovog potpisivanja u mjeri koju je mogao tada razumjeti s obzirom na njegovu struku. Sve mu je u ugovoru bilo nejasno, a nakon što je pitao za pojašnjenje pojedinih odredaba, u banci mu je rečeno da se ne treba zabrinjavati i da će sve biti u redu. U trenutku sklapanja ugovora znao je što znači valutna klauzula odnosno da se radi o tečaju neke strane valute. Tada mu je to bio prvi kredit, i još uvijek je. Tada nije bio svjestan formiranja tečaja valute CHF i nije mogao očekivati da će s početnog tečaja od 4,4 u odnosu na kunu doći do više od 7 u odnosu na kunu. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik OPG-a, obrta niti nositelj trgovačkog društva.

5. Podneskom od 22. listopada 2025. tužitelj je, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci presude.

6. Temeljem svih izvedenih dokaza te na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Uvidom u ugovor o kreditu broj 9012273604 od dana 8. veljače 2007. utvrđeno je da se Banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 32.741,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), kredit je odobren za kupnju stambenog objekta (čl. 2. Ugovora), zatim, da je rok otplate kredita 132 mjeseca, a otplaćuje se u 132 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora (čl. 7. Ugovora), da je ugovorena kamatna stopa od 4,25 % godišnje (čl. 4. Ugovora) koja je promjenjiva, a koju visinu kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita s time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika u trenutku promjene (čl. 4. Ugovora).

8. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 249/14 -2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P - 1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

9. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018-11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. 11. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

10. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenim presudama, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena.

11. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž - 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl.. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 08.02.2007., broj ugovora 9012273604, u dijelu u kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

12. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P - 1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž - 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužitelj u ovom sporu ima pravo zahtijevati i isplatu iznosa preko ugovorene kamatne stope od 4,25% godišnje te iznosa anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

13. U odnosu na odredbu čl. 4.2. Ugovora o kreditu od 08.02.2007., broj ugovora 9012273604, u dijelu u kojem je ugovoreno da Banka može promijeniti visinu kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita time da kamatna stopa ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene, za zaključiti je da se radi o neodređenoj ugovornoj odredbi jer je na temelju iste tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok, po mišljenju ovog suda, nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati, zbog čega je stav ovog suda da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenljiva nije bila određena, a niti odrediva (čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO), a ujedno je po svom sadržaju, prosječnom potrošaču, objektivno takva ugovorna odredba bila nerazumljiva, dok tuženik nije podnio nikakve dokaze u prilog suprotnom zaključku.

14. Naime, tuženik nije podnio nikakve dokaze da je tužitelju kao korisniku kredita na razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji bi za njega u budućnosti proizašli iz takve ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga Sud zaključuje da tužitelj kao potrošač nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.

15. U odnosu na navedene odredbe spornog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je otplata anuiteta vezana uz valutu švicarski franak, te također imajući u vidu iskaz tužitelja, Sud zaključuje da tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

16. Iz iskaza tužitelja jasno proizlazi da se o ugovorenoj valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo odnosno da je navedena odredba ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika, na koju tužitelj nije imao mogućnost utjecaja, te prednik tuženika koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužitelj u „slabijem“ položaju, nije tužitelja informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

17. Naime, pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim prednik tuženika je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

18. Dakle, temeljem svega navedenog Sud zaključuje da su odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu od 08.02.2007., broj ugovora 9012273604, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za stambene kredite i u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj istih, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.

19. Nadalje, odredbama čl. 323. st. 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo koja je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 24. rujna 2025. navela kako pozitivna razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je tečaj CHF ostao nepromijenjen kao na dan isplate kredita sveukupno iznosi 4.569,67 €. U utuženom periodu nije bilo smanjenja tečaja u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen, stoga nije niti postojala negativna razlika. Konverzijom je utvrđeno da je na dan 30.09.2015. uz sve uplate koje se odnose na anuitete kredita u CHF korisnik preplatio kredit u iznosu od 4.113,75 €. Uvažavajući pretpostavke o ništetnim odredbama ugovora izračunato je da je glavnica novog EUR kredita veća za 520,11 € nego što bi bila da su primijenjeni početni uvjeti kredita na taj dan. Na ukupnu razliku u valuti obračunata je zakonska zatezna kamata do 30.09.2015. i ona iznosi ukupno 1.467,62 €, te je razlika u glavnicama, obračunata zakonska zatezna kamata te dio razlike u tečaju prebijem s preplatom utvrđenom po konverziji.

21. Tužitelj nije imao prigovora nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje, dok mu je tuženik prigovorio kao bespredmetnom budući je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK. Tuženik je istaknuo kako je nalaz i mišljenje pogrešan i neupotrebljiv obzirom da je provedena konverzija . Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje Dragane Bubalo kao stručan, logičan i obrazložen, kojeg prihvaća i tužitelj, a koji izračun vještaka je izrađenog u skladu s nalogom Suda, prigovori tuženika nisu uspjeli dovesti u pitanje.

22. Naime, točno je da su dana 01.12.2015. tužitelj i tuženik sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012273604 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015). Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019., korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverz ija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO -a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EURO na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR. Uvažavajući navedene stavove Suda Europske unije, konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom ugovoru o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. sklapanjem istoga tužitelju nije priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju. Sud je poklonio svoju vjeru nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Dragane Bubalo, koje smatra stručnim i temeljitim, te je na temelju takvog vještačenja Sud utvrdio iznos razlike po osnovi valutne klauzule koje je tužitelj stvarno i faktički plaćao, odnosno iznosa koji bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita, a do sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012273604 ukupno iznosi 4.569,67 eura. Nije točan navod tuženika kako je tužitelj sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012273604 obeštećen s osnova razlike u tečaju CHF jer konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Dodatkom ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Sklapanjem istoga tužitelju nije u potpunosti priznata niti isplaćena razlika u vidu preplaćenih iznosa na ime kamata i razlike u valutnom tečaju, a što je potvrđeno vjerodostojnim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje.

23. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO, odlučeno kao u izreci ove presude odnosno tužitelju je dosuđen ukupan iznos utužene tečajne razlike i razlike po osnovi promjene kamate, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještakinje Dragane Bubalo, a zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos dosuđena je tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO od datuma dospijeća obveze plaćanja sukladno nalazu i mišljenju vještakinje i zahtjevu tužitelja.

24. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja, Sud smatra kako isti nije osnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (u predmetu br. P-1401/12) 4. 4. 2012. prekinut tijek zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO te je pravomoćnim okončanjem navedenog spora - donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. zastara počela teći iznova, a vrijeme proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO), pa imajući u vidu da je tužba radi isplate podnesena sudu 28.05.2023., te da je tužitelj tek provedenim vještačenjem utvrdio točnu visinu utužene razlike po osnovi preplate anuiteta, za zaključiti je da temeljem odredbe čl. 255. ZOO nije nastupila zastara utuženog potraživanja.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a odnosno stoga što je tužitelj u sporu usp io cijelosti tuženik mu je dužan nadoknaditi parnični trošak u cijelosti. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.st.1. Tarife), za zastupanja na ročištima 05.10.2023. i 20.04.2026. u iznosu od 200,00 eura svako (Tbr.9. st.1. Tarife), za sastav 3 podneska u iznosu od 200,00 eura za svaki (Tbr.8.st.1. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura. Stoga je ukupni trošak tužitelja, uz PDV, 1.800,00 eura. Sud nije udovoljio zahtjevu tužitelja za naknadu troškova za zastupanje na ročištu za objavu presude jer na isto ročište nije pristupio.

U Petrinji, 3. lipnja 2026.

Sutkinja

Blaženka Navara

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.Tužitelj ME, po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici iz Siska

2. Tuženik Privredna banka Zagreb d.d., po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, iz Zagreba