REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5593/2022-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik JĆ

-Živalj, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. svibnja 2026., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika te punomoćnice tuženika, 3. lipnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. isplatiti tužitelju LĆ iznos od 9.854,11 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 1.308,61 EUR.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.840,58 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 3. lipnja 2026. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 26. lipnja 2007. sklopio ugovor o kreditu kojim mu je odobren kredit u iznosu od 83.600,00 CHF po srednjem tečaju za CHF po tečajnoj listi tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se istim obvezao plaćati tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika, a koja je iznosila 4,15% godišnje, što je regulirano čl. 4. Ugovora, za koju odredbu smatra da je ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope i to iz razloga što istom nisu dovoljno precizirani razlozi i način izmjene redovne kamate ubuduće, te se isto nije moglo utvrditi niti iz Odluke tuženika po kojoj je promjena vršena. Nadalje, tvrdi da stranke nisu pregovarale o tome i utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope, sve na štetu tužitelja, što je protivno čl. 81., 82. i 83. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te smatra da je obveza time neodrediva i ništetna. Čl. 7. Ugovora o kreditu tužitelj se obvezao vratiti kredit tuženiku u 300 jednakih mjesečnih anuiteta u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj listi tuženika, s tim da je anuitet prema početnom otplatnom planu iznosio 448,22 CHF. Smatra da je i ta odredba u dijelu koji se odnosi na valutu otplate ništetna jer se tuženik koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredaba, tako da je ugovorena valutna klauzula koja je glavnicu vezala za CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim parametrima vezanim za donošenje odluke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Pozvao se i na utvrđenja suda iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača - korisnika kredita u postupku vođenom kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401712, u kojoj je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača ugovaranjem obiju spornih ugovornih odredbi u ugovorima o kreditu. S obzirom na ništenost navedenih odredbi, smatra da je preplatio svoju obvezu iz predmetnog Ugovora, slijedom čega mu je tuženik u obvezi vratiti preplaćene iznose stečene bez osnove, sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tužitelj je zatražio da mu tuženik isplati po osnovi preplaćene obveze zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 28.562,73 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, te je zatražio po osnovi preplate obveze zbog ništetne odredbe kojom je obveza tužitelja vezana uz valutu CHF isplatu iznosa od 55.542,77 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedini preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da tužba ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Smatra da je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao i to kao da je predmetni Ugovor o kreditu i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, koji je sklopljen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR te je tim Zakonom zakonodavac jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, a tuženik je istu proveo u skladu sa zakonskim odredbama. Naveo je i kako za primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova jer se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli te navedenim Zakonom nije predviđeno da se konverzija provodi tako da se ugovara fiksna kamatna stopa, kao i da se ugovara obveza bez valutne klauzule. Navodi i da je Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu javnobilježničkog akta, a da je isti odraz stvarne volje stranaka i da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe Ugovora neosnovan, kao i da banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj i učinio. Tuženik navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem - korisnikom kredita, jer to, s obzirom na specifičnosti usluge, jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako iz bog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a usluga banke bi time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz tog razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim potrebama. Navodi i da je tužitelj od tuženika prije potpisivanja Ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, a Ugovor sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci tuženika, a kriteriji za promjene sadržani su u Općim uvjetima s kojima je tužitelj prethodno upoznat, dok je Dodatkom Ugovora o kreditu definirana kamata i kamatna stopa po kojoj se obračunavaju anuiteti. Isto tako sud nije utvrdio u postupku povodom kolektivne tužbe potrošača - korisnika kredita da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Zaključno smatra da su sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, da mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno, pa je očito da sama kamatna stopa ne može biti ništetna, niti može biti ništetan predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje, kamatne stope određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Osim toga, niti jedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, te je istaknuo i da je ugovorna volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive kamatne stope, a ne fiksne, te je volja bila i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, a istaknuo je i prigovor zastare. Slijedom navedenoga, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadu troška parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012661469 od 26. lipnja 2007. (dalje: Ugovor), otplatnu tablicu, izvadak iz zemljišne knjige, solemnizacije, e-mail korespondenciju, potvrdu o zaprimljenom prigovoru, zahtjev za dostavom dokumentacije, Dodatak Ugovora o kreditu broj 9012661469 od 18. siječnja 2016. (dalje: Dodatak ugovora), plan otplate, pregled uplata po kreditu, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., koja se pisano očitovala te je i saslušana, a saslušan je i tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno da su 26. lipnja 2007. sklopile Ugovor, kojim je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 83.600,00 CHF i to po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz čl. 1. Ugovora. Nije sporno da je istim Ugovorom ugovorena i promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,15% godišnje, te koja je promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika, što i proizlazi iz čl. 4. Ugovora, u kojem je navedeno i da banka može promijeniti visinu kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita (čl. 4.2.), a iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o kreditu za nadogradnju stambenog objekta te da je istim ugovorena otplata u razdoblju od 300 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima plativima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tuženika za CHF važećem na dan plaćanja (čl. 7.2.). S obzirom da iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je kredit podigao radi adaptacije i nadogradnje kuće koju koristi isključivo za stanovanje, utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), što tuženik niti ne osporava. Nije sporno niti da su stranke sklopile 18. siječnja 2016. Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija istog u ugovor s valutnom klauzulom u EUR, te nije sporno da je isti sklopljen sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), što i proizlazi iz sadržaja navedenog Dodatka, u kojem je navedeno i da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te da je na taj dan preostala neotplaćena glavnica u iznosu od 40.932,95 EUR, zatim je utvrđeno da iznos preplate obveze tužitelja iznosi 5.380,22 EUR, kao i da će se isti koristiti za namirenje budućih anuiteta sve dok se ista ne iskoristi (50% u svakom anuitetu će se umanjivati za preplatu, dok se preplata potpuno ne iskoristi).

6. Sporno je jesu li odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne, a sporno je i s obzirom na izvršenu konverziju ugovora o kreditu, ima li tužitelj pravo tražiti isplatu po toj osnovi. Nadalje, sporna je visina tražbine, kao i je li nastupila zastara.

7. Tužitelj je iskazao i da mu je, kada se došao raspitati za kredit u banku kod tuženika, gdje je imao tekući račun, kao najpovoljnija opcija ponuđen kredit s valutnom klauzulom u CHF, koji je imao najnižu kamatnu stopu, a u banci mu je rečeno i da neće biti bitnijih promjena u visini rate, tako da nije bio svjestan mogućnosti da bi moglo doći do značajnijeg porasta rate, a koja je tijekom otplatnog razdoblja narasla oko 30%. Iskazao je i da mu nije objašnjeno na koji način će se mijenjati kamatna stopa, niti vezano uz koje parametre će se to odvijati, te on nije očekivao da bi i kamatna stopa mogla značajnije rasti. Kada je došao potpisati Ugovor, isti je bio već pripremljen i rečeno mu je da je sve riješeno te mu nije pritom predočena mogućnost da se bilo što drugačije ugovori, a kada se pojavila mogućnost konverzije ugovora u kredit s valutnom klauzulom u EUR, istu je prihvatio kako bi se financijski vratio u normalu. Dodao je i da je u cijelosti sam otplaćivao kredit i još ga uvijek otplaćuje.

8. Među strankama nije sporno ni da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovi broj P- 1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 2. tuženik u tom postupku), u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirao o svim bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama važećeg ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva jednostranom odlukom banke, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita, odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ovog postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da pritom tuženik potrošače nije u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, kao i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te je odlučeno i da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

14. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, kao i odredba o jednostranom odlukom tuženika promjenjivoj kamatnoj stopi, i to neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve relevantne okolnosti i rizike predmetnog pravnog posla, što međutim, nije s uspjehom učinio, jer je na temelju iskaza tužitelja sud utvrdio da su mu u banci, kao najpovoljniji, ponudili kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da pritom nije bio upozoren na rizike takve ugovorne odredbe, a utvrdio je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama, kao i da tužitelj nije upoznat s konkretnim parametrima i načinom promjene kamatne stope jer je u Ugovoru neodređeno i nerazumljivo navedeno da će se ista mijenjati ovisno o broju grupa proizvoda ili o korištenju grupa proizvoda, a da tužitelju nije niti razjašnjen taj pojam"grupa proizvoda", a posebice na koji način bi ista trebala utjecati na visinu kamatne stope.

15. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem su ugovorene odredbe kojim je obveza tužitelja na povrat kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF te kojima je ugovorena jednostranom odlukom tuženika promjenjiva kamatna stopa, nepoštene i kao takve ništetne, a s obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja na dan isplate kredita te iznosa koji bi platio po početnoj kamatnoj stopi u odnosu na iznos plaćen po jednostrano povećanoj kamatnoj stopi.

16. Nadalje, iako je sklapanjem Dodatka ugovoru neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, to ne znači da je tužitelj, iako mu je priznat određeni iznos na ime preplate tom prilikom, uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o navedenom pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se je izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, a neosnovano tuženik smatra da je pritom morao postaviti i deklaratorni zahtjev kojim bi zatražio da sud sporne odredbe utvrdi ništetnima, jer nema zapreke da sud o tome odluči kao o prethodnom pitanju. Pritom treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten se u istoj pozivati na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (L protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti tako da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovora ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

17. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Nadalje, i čl. 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, čak i ako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužitelj sklapanjem Dodatka Ugovoru obeštećen do dana konverzije Ugovora, ako bi se njegova obveza do tada uzela po početnom tečaju, sud je proveo vještačenje po vještaku financijske struke Petri Blašković iz društva Centar za financijsko vještačenje d.o.o., koja vještakinja je u nalazu i mišljenju navela da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 10.775,70 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj preplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 3.555,51 EUR te je preplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 7.220,19 EUR. Utvrdila je i da je tužitelj manje platio, s obzirom na pad kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, ukupno iznos od 374,63 EUR, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 370,92 EUR, dok je manje platio zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 3,71 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 10.401,07 EUR i to bi, u varijanti uračunavanja tzv. negativnih razlika, ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosilo 3.184,59 EUR, a u istoj varijanti bi više plaćeno, zbog razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita (iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosilo ukupno 7.216,48 EUR. Vještakinja je utvrdila i da je izračunom konverzije utvrđena glavnica u iznosu 40.932,95 EUR, što je u tom trenutku iznosilo 312.625,41 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla na štetu tužitelja mijenjati kamatna stopa ni tečaj, u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu, preostala nedospjela glavnica tužitelja bi na dan 30. rujna 2015., prema početnom otplatnom planu, bila manja za 3.458,13 EUR. Utvrdila je i da je prilikom izračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te da je postupao u skladu s ZID ZPK/15čl.

19.c., te priznao preplatu tužitelja u iznosu 5.524,40 EUR, a utvrdila je i da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene kamatne stope i tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije ukupno iznose 4.602,81 EUR. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172. ZOO (uračunavanje kamata i troškova), tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji, nakon uračunavanja iznosa zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet zbog promjene kamatne stope i tečaja na više do dana 30. rujna 2015., iznosio 921,59 EUR. Nadalje, pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivala razlika u priznatoj glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu koja bi bila po početnom otplatnom planu i primjenom tečaja za isplatu, preostali iznos razlike u glavnici po konverziji bi iznosio 2.536,54 EUR. U pisanom očitovanju i usmenom obrazloženju svojih utvrđenja i mišljenja, vještakinja je navela kako se ne radi o prigovorima na nalaz koji bi se odnosili na matematički izračun, već su prigovori tuženika pravne prirode, jer tuženik prigovara da je nalaz utemeljen ne pogrešnoj premisi (kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj).

19. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, a vezano za prigovore tuženika, za istaknuti je da je vještakinja s pravom iste otklonila navodeći da se radi o prigovorima pravne prirode, dok sam matematički izračun nije sporan, a za dodati je i da je isti izvršen sukladno zadatku vještačenja, pa su prigovori zapravo usmjereni na zadatak vještačenja koji je odredio sud.

20. Zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu je restitucijski zahtjev, zastarijevanje kojeg počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je odluka suda donesena u sporu povodom kolektivne tužbe, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tek 14. lipnja 2018., proizlazi da za potraživanje isplate zbog ništetnosti obje odredbe petogodišnji zastarni rok do podnošenja tužbe (10. lipanj 2019.) nije protekao.

21. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u skladu s utvrđenjima vještaka, potražujući iznos utvrđene preplate po obje osnove od 10.775,70 EUR, pri čemu je ispravno zatražio preplaćeni iznos bez umanjenja za tzv. negativne razlike, prvenstveno što tuženik u tom dijelu nije istaknuo prigovor radi prijeboja niti protutužbu, pa nije bilo osnove za umanjenje, a niti bi iste bila i u suprotnom slučaju s obzirom da tuženik ne uživa zaštitu koju uživa tužitelj kao potrošač. Navedenom iznosu je tužitelj pridodao iznos zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose od dana njihovog plaćanja do dana konverzije, za koje je vještačenjem utvrđeno da iznose 4.602,81 EUR te od ukupnog iznosa oduzeo iznos priznate preplate od 5.524,40 EUR, kojom su podmirene zatezne kamate i dio glavnice, te je zatražio razliku od 9.854,11 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana konverzije, odnosno 1. listopada 2015. do isplate, međutim, kako se tuženik pravovremeno usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, u smislu čl. 193. st. 2. ZPP, valjalo je odlučiti o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, koji je zatražena isplata iznosa od 11.162,72 EUR (zbroj utuženih kunskih iznosa po obje osnove u važećoj valuti). Navedeno uračunavanje je ispravno, jer korisnici kredita ne mogu kumulirati pretplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji, jer u tom dijelu nisu obeštećeni, s tim da se istom, sukladno redoslijedu uračunavanja iz čl. 172. ZOOO, imaju najprije podmiruju zatezne kamate, a s eventualnim ostatkom i glavnica. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđen iznos od 9.854,11 EUR, dok je odbijen zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 1.308,61 EUR.

22. Za dodati je i da tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, odnosno od dana stjecanja, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove i to zato jer je tuženik bio nesavjestan, budući da je morao znati, s obzirom na izostanak pregovaranja i informiranja o svim rizicima predmetne valutne klauzule te izostanak informiranja o načinu promjene kamatne stope te izostanku pregovaranja o ugovornim odredbama, kao i s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja), da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, pa zatezne kamate teku od dana uplate pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Međutim, s obzirom da su priznatom preplatom podmirene zatezne kamate do dana konverzije i djelomice glavnica preplate pojedinačnih anuiteta, na ostatak glavnice tužitelju su, kako je to i zatraženo, dosuđene zatezne kamate tekuće od dana konverzije, tj. 1. listopada 2015. do isplate.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP, jer kada se uzme u obzir uspjeh u osnovi i uspjeh u visini, proizlazi da tužitelj nije uspio s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva (oko 5%), u svezi kojeg nisu nastali posebni troškovi. Troškovi su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

24. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastav podnesaka od 20. kolovoza 2020., 28. kolovoza 2020., 16. rujna 2020. i 8. svibnja 2026., sve po Tbr. 8. toč. 1. (4x100 bodova), trošak sastava podneska od 5. studenog 2025. po Tbr. 8. toč. 4. (25 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 11. studenog 2020., 5. ožujka 2025., 14. listopada 2025. i 12. svibnja 2026. po Tbr. 9. toč. 1. (4x100 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu 462,50 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 475,00 EUR te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR. Nije mu priznat trošak sastava podneska kojim se dostavlja punomoć za novog punomoćnika, jer je novi punomoćnik dostavio punomoć bez da je istu popratio podneskom, a niti bi isti bio potreban trošak u smislu čl. 155 ZPP te mu nije priznat niti trošak pristojbe na presudu, jer su, sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23), od stupanja na snagu istih, potrošači u predmetnim sporovima oslobođeni od plaćanja pristojbi.

25. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.840,58 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

26. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 3. lipnja 2026.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika