Poslovni broj: P-359/2024-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužiteljice FF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima Vatroslavu Abramoviću i Marijanu Abramoviću, odvjetnicima u Rijeci protiv Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 30. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te javne objave dana 03. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 714969 od 13. listopada 2004. godine, koji je potvrđen po javnom bilježniku Jadranki Borčić- Olgi Sokolić Ožbolt iz Rijeke, pod brojem OU-847/04 dana 13. listopada 2004. godine, u dijelu u kojem je određeno da se tužitelj obvezuje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu 271,13 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Kreditora važećem na dan dospijeća.

II Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužiteljici FF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 683,76 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 1,98 EUR od 02.11.2004.g. pa do isplate,

- na iznos od 6,03 EUR od 02.12.2004.g. pa do isplate,

- na iznos od 3,73 EUR od 02.01.2005.g. pa do isplate,

- na iznos od 0,59 EUR od 02.02.2005.g. pa do isplate,

- na iznos od 1,57 EUR od 02.03.2005.g. pa do isplate,

- na iznos od 1,47 EUR od 04.11.2008.g. pa do isplate,

- na iznos od 4,02 EUR od 08.01.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,59 EUR od 04.02.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 6,74 EUR od 03.03.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 4,68 EUR od 05.04.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 4,23 EUR od 07.05.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR od 02.06.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 1,35 EUR od 02.09.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 1,52 EUR od 05.12.2009.g. pa do isplate,

- na iznos od 4,01 EUR od 14.01.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,91 EUR od 06.02.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 5,45 EUR od 09.03.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 10,10 EUR od 14.04.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 8,68 EUR od 06.05.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 11,11 EUR od 12.06.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 22,75 EUR od 29.07.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 19,38 EUR od 18.08.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 29,85 EUR od 28.09.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 24,80 EUR od 08.10.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 20,28 EUR od 06.11.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 33,26 EUR od 10.12.2010.g. pa do isplate,

- na iznos od 40,27 EUR od 12.01.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 33,86 EUR od 10.02.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 34,64 EUR od 06.03.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 31,82 EUR od 19.04.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 35,06 EUR od 08.05.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 45,27 EUR od 25.06.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 47,98 EUR od 07.07.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 64,85 EUR od 30.08.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 59,53 EUR od 08.09.2011g. pa do isplate,

- na iznos od 49,59 EUR od 13.10.2011.g. pa do isplate,

koje teku do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine do 31.07.2015. godine, po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od 1.634,82 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 3. lipnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizišla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška tužiteljica odbija.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi kako je tuženik Nova hrvatska banka d.d. pravni slijednik ranije Sberbank d.d odnosno ranije Volksbank d.d., nadalje navodi kako se mjesna nadležnost Naslova zasniva se na prebivalištu tužitelja, a što proizlazi iz odredbe čl. 19.I Zakona o potrošačkom kreditiranju koja glasi:„(1) U sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.“ Ugovorom o kreditu broj 714969 od 13. listopada 2024. g., koji je potvrđen po javnom bilježniku Jadranki Borčić-Olgi Sokolić Ožbolt iz Rijeke, pod br.OU-847/04., tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.970,00 CHF koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 84 jednaka mjesečna anuiteta, s time da je tužitelj bio u obvezi plaćati svaki pojedinačni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Važećem na dan dospijeća (čl. 1. i čl. 7.Ugovora). Točkom I. pravomoćne i ovršne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine(u daljnjem tekstu: Presuda VTS-a) potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.: P- 1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke kojom je, između ostaloga, utvrđeno daje tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (dakle, i tužitelja)kada je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nijekao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

U konkretnom slučaju koji se u cijelosti podudara s gore spomenutom Presudom VTS-a, tuženik je, prije i u vrijeme zaključivanja spornog ugovora, propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, zatim o činjenici daje rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz npr. EUR jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema EUR, kao i o činjenici da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. g. Sve prednje navedeno zajedno ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom, pa samim time i ništetnom. Tužitelj pritom posebno napominje kako je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora, u namjeri da tužitelja uvjeri da je to za njega najpovoljnije, istog uvjeravao da je švicarski franak sigurna valuta. U tom smislu tuženik je propustio tužitelju objasniti pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta. Drugim riječima, tuženik je propustio istinito informirati tužitelja da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač – ovdje tužitelj.

Tužitelj kao prosječni potrošaču Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u npr. EUR, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga tužitelj odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa imajući s tim u vezi u vidu činjenicu da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je tuženiku kao banci, ali ne i tužitelju kao prosječnom potrošaču koja ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga tuženik kao profesionalac o tome ni na koji način nije informirao, tužitelj nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio te je istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama i oglasima nudio najnižu ugovornu kamatu, čime je stvorio dojam i uvjerenje kod potrošača da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjeravao tužitelja, kao i tisuće ostalih korisnika kredita, da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je, i neodrediv, iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti tuženiku, kao i cijena obzirom se i kamata plaća u istoj valuti. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da tuženik, koji je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima tužitelj kao potrošač, a da to niti ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način poticao tužitelja na sklapanje ugovora u pravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivna načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelj nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je praktički svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije. Tuženik je korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je na koncu utvrđeno Presudom VTS-a kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o zaštitnoj klauzuli kojom se glavnica veže uz valutu CHF. Obzirom da je zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu CHF ništetna, to je tuženik temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje je naplatio temeljem ove klauzule.

Stoga tužitelj ovom tužbom, između ostalog, zahtijeva da mu tuženik isplati navedeni iznos s pripadajućom kamatom. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323 ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl.6.st. 1 Direktive 93/13, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. (U tom smislu tužitelj se poziva na Presude Europskog suda: Gutierezz Naranjio i dr.C-154/15,C-307/15 i C-308/15, potom LF C-118/17). Shodno tome, tužitelj se poziva na pravna utvrđenje iz Presude VTS-a kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak utvrđena ništetnom i nepoštenom, zbog čega je tužitelj plaćao veći iznos anuiteta od onoga što bi plaćao da valutne klauzule nije bilo. Dakle, tuženik je temeljem zakonom propisanih posljedica koje uzrokuje ništetnost dužan vratiti tužitelju sve one iznose koje je naplatio temeljem ovih nepoštenih i ništetnih odredbi. Tužitelj stoga traži utvrđenje ništetnim odredbe čl. 8.toč.1 Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti te potražuje povrat koristi koje je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to konkretno iznos od 694,50 EUR temeljem neosnovano stečene tečajne razlike u naplaćenim anuitetima sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog preplaćenog iznosa do isplate.

Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od 22. listopada 2025. . konačno precizira tužbeni zahtjev te potražuje iznos od 683,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sve na način pobliže opisan u točki II izreke ove presude.

U tijeku postupka pravna osoba Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, ovdje tuženik, brisana je iz registra 10. ožujka 2023. temeljem rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-23/36488-1, i to jer je to trgovačko društvo prestalo postojati nakon pravomoćno okončanog postupka pripajanja društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4. HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. te je utvrđeno da je nastupio prekid postupaka rješenjem od 29. prosinca 2023. Pravni slijednik tuženika HPB d.d. Zagreb je preuzeo postupka te je rješenjem od 07. veljače 2024 utvrđeno da su se ispunili uvjeti za nastavak postupka.

Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda navodeći kako su stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare. Navodi da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP/03). Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedom svega navedenog, predlaže da sud odbije tužbenih zahtjev uz naknadu parničnog troška.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u svu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Romanu Ribariću.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-A ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Točno je i nije sporno da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, radi se o prorogacijskoj klauzuli, točno je da tuženik ima sjedište na području nadležnosti suda u Zagrebu, no navedena ugovora odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti se po stavu ovoga suda ima smatrati nepoštenom odredbom u smislu čl. 49. st.1 Zakona o zaštiti potrošača. To iz razloga jer tuženik ničim nije dokazao da se o navedenog odredbi ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem pojedinačno pregovaralo, radi dokazivanja istog nije predložio niti jedan dokaz, a ista odredba je pored toga unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca jer se nesporno radi o tipiziranom ugovoru kojeg je sastavio tuženik. Nadalje valja se pozvati i na pravno shvaćanje zauzeto na Zajedničkom sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenoga 2020. prema kojem prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora, pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Ovakva odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u obvezama i porivima potrošača ovdje tužitelja jer tužitelju otežava ostvarivanje njegovih prava pred sudom nadležnim u mjestu njegovog prebivališta, te ga prisiljava da svoje pravo ostvari pred sudom koji je udaljen od njegovog mjesta stanovanja 160 km u jednom smjeru te iziskuje putovanje stranke od najmanja četiri sati u oba smjera što se smatra dugim putovanjem i isto je na štetu potrošača. Stoga je naveden ugovorna odredba toč.11.3 nepoštena i sijedom toga ništetna sukladno čl. 87 ZPP-a.

Stoga je u ovoj pravnoj stvari je na temelju odredbe članka 46. stavak 1. i 48. stavak 1. ZPP-a mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud opće mjesne nadležnosti za tuženika na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Međutim, pored općemjesno nadležnog suda, za suđenje je prema čl. 59. ZPP-a u ovom sporu mjesno nadležan i Općinski sud u Rijeci kao sud sjedišta tuženikove poslovnice jer je spor nastao u povodu djelatnosti te jedinice. Naime, budući da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u tuženikovoj poslovnici u Rijeci proizlazi da je spor nastao povodom djelatnosti upravo te jedinice tuženika. Pri tome, pravo izbora između više konkurentno potencijalno mjesno nadležnih sudova pripada tužitelju i on je to pravo u konkretnom slučaju konzumirao upravo podnošenjem tužbe ovom sudu pa je za suđenje nadležan ovaj sud.

Tužitelj u tužbi tvrdi kako su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog među strankama i to odredbe koje se odnosi na odredbe o valutnoj klauzuli čl. 8 st. 1 te slijedom takvog utvrđenja tužbenim zahtjevom potražuje i razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima i stvarnom plaćenih iznosa anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a naspram HRK.

Nesporno je da su tužitelj i tuženik sklopili dana 13.10.2024. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju novčani iznos od 17.970,00 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1 istog ugovora , a koji iznos se tužitelj obvezao vratiti za 84 mjeseca. U čl. 2. ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa od 6,99 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke. Nesporno je da je kredit isplaćen po kupovnom tečaju banke kreditora za CHF na dan isplate kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF= 4,58450 HRK.

Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetnu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak u odnosu na valutnu klauzulu je pravomoćno je okončan 14. srpnja 2018.. U presudi Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.1.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07 i dr.) Presudom Vrhovnom suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđeno je stajalište Visokog trgovačkog suda iz presude poslovni broj Pž-6632/2017.

Predmetni Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika no sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 ) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla. No javni bilježnik nema ovlaštenje u smislu upozoravanja tužitelja kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt. Stoga se ne može govoriti o odgovornosti javnog bilježnika vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu .

Tužiteljica je iznos dobivenim kreditom utrošila na kupnju novog vozila , što je razvidno iz iskaza tužiteljica i samog ugovor o kreditu čl. 3, stoga je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao u svrhu koja nije namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnost.

Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl. 8. toč.1 konkretnog ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u ništetna.

Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2019., koja utvrđenja su potvrđena u presudi Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g.. Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

Tužiteljica je u iskazu navela kako je razgovor u banci vođen samo o valuti CHF, ista joj je prezentirana kao nešto najbolje i najpovoljnije na tržištu. O toj valuti joj ništa posebno nije objašnjeno, niti o riziku uzimanja kredita u toj valuti. Pojam valutne klauzule joj je bio jasan. Banci je vjerovala zato je podigla kredit u toj valuti. Banka je pripremila ugovor o kreditu, o sadržaju istog nije mogla pregovarati.

Tuženik nije predložio saslušanje bankarskog službenika koji je pregovarao s tužiteljem, a da bi eventualno dokazao da je pojedinačno pregovarao s tužiteljem o bitnim elementima ugovora koji su sada predmet ovog postupka odnosno da je tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

Tuženik je dakle u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF. Samo informiranje da je anuitet podložan promjeni zbog rasta ili pada tečaja valute i da tečaj CHF je u prošlosti bio stabilan nije dovoljna informacija iz koje bi tužiteljica kao prosječan potrošač mogla predvidjeti sve ekonomke posljedice koje će za nju proizaći zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti poglavito kraj činjenice da zbog skorog uvođenja eurozone rast tečaja CHF je izgledan te je CHF valuta utočišta koja je kao takva jedni povoljna za trgovca-banku. Takvo ponašanje tuženika imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Stoga je dio odredbe ugovora o kreditu iz članka čl 8 st. 1 koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a, pa je odlučeno ako u točki 1 izreke ove presude.

Tužiteljica koja je isplatila kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti da se kao prethodno pitanje utvrdio dio odredbe ugovora o kreditu ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka.

U odnosu na prigovor zastare u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 14.06.2018.g. za valutnu klauzulu. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači pravo tužitelja nije zastarjelo u odnosu za isplatom preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, to pravo zastarijeva 15. lipnja 2023.( tužba podnesena 25. svibnja 2023.) pa nema govora o zastari kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.

Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Romana Ribarića proizlazi kako tečajna razliku između svakog plaćenog anuiteta po prodajnom tečaju kreditora na dan plaćanja i svakog plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita iznosi 5.152,16 kn odnosno prema fiksnom tečaju konverzije 683,81 EUR.

Stranke nisu istakle primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda te na primjedbe stranaka.

Kako su odredbe valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a. Stoga uvažavajući izračun koje je tužitelj dostavio uz tužbu čiju pravilnost tuženik ne osporava, niti osporava visinu tužbenog zahtjeva tuženik je u obvezi vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi u iznosu od 683,81 EUR s osnove preplate tečaja uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci II. izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1 i 155 Zakona o parničnom postupku. Stoga je tužiteljici zastupanoj po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 75 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podneska 07.10.2024., 22.10.2025. svaki u visini od 75 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podneska od 05.02.2024. u visini od 18,75 bodova (Tbr 8 toč.4), za sastav troškovnika u visini od 18,75 bodova (Tbr 8 toč 4) za zastupanje na ročištu 18.10.,2024., 29.01.2025. i 13.04.2026. svaki u visini od po 75 bodova (Tbr 9 toč.1), vrijednosti boda od 2,00 EUR, uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, tužiteljici je valjalo priznati financijskog vještačenja u visini od 402,80 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu 13,27 EUR, pa trošak sveukupno iznosi 1.634,82 eur. Na ukupno dosuđeni iznos parničnog trošak tužiteljici temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja. Tužiteljici ne pripada trošak za sastav podneska od 10.04.2025. i 25.09.2025.. budući istima samo dostavlja dokaz o uplati predujma kao niti trošak za pristup na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče. Tužiteljica nije obveznica plaćanja sudske pristojbe na presudu pozivom na odredbu čl. 11 st. 1 toč. 20 Zakona o sudskim pristojbama pa ju niti taj zatraženi trošak ne pripada. Slijedom toga odlučeno je kao u točki III izreke presude.

U Rijeci 03. lipnja 2026.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

DNA:

-pun tužitelja

-pun. tuženika