REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, Split

Pr-3015/2020-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice US iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR SPLIT, Spinčićeva 1, Split, OIB: 51401063283, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 23. travnja 2026. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 3. lipnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici na ime manje isplaćene naknade troškova prijevoza iznos od ukupno 2.976,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, te od 1.siječnja 2023.godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a koje teku na iznos od:

- 110,45 EUR od 15.prosinca 2015.godine do isplate,

- 101,98 EUR od 15.siječnja 2016.godine do isplate,

- 100,75 EUR od 15.veljače 2016.godine do isplate,

- 92,29 EUR od 15.ožujka 2016.godine do isplate,

- 88,90 EUR od 15.travnja 2016.godine do isplate,

- 88,80 EUR od 15.svibnja 2016.godine do isplate,

- 51,91 EUR od 15.lipnja 2016.godine do isplate,

- 78,22 EUR od 15.kolovoza 2016.godine do isplate,

- 51,91 EUR od 15.rujna 2016.godine do isplate,

- 51,91 EUR od 15.listopada 2016.godine do isplate,

- 56,30 EUR do 15.studenog 2016.godine do isplate,

- 82,60 EUR od 15.prosinca 2016.godine do isplate,

- 47,53 EUR od 15.siječnja 2017.godine do isplate,

- 47,53 EUR od 15.veljače 2017.godine do isplate,

- 47,53 EUR od 15.ožujka 2017.godine do isplate,

- 51,91 EUR od 15.travnja 2017.godine do isplate,

- 51,91 EUR od 15.svibnja 2017.godine do isplate,

- 56,30 EUR od 15.lipnja 2017.godine do isplate,

- 63,89 EUR od 15.kolovoza 2017.godine do isplate,

- 85,81 EUR od 15.rujna 2017.godine do isplate,

- 81,43 EUR od 15.listopada 2017.godine do isplate,

- 85,81 EUR od 15.studenog 2017.godine do isplate,

- 63,89 EUR od 15.prosinca 2017.godine do isplate,

- 63,89 EUR od 15.siječnja 2018.godine do isplate,

- 55,12 EUR od 15.veljače 2018.godine do isplate,

- 85,81 EUR od 15.ožujka 2018.godine do isplate,

- 82,53 EUR od 15.travnja 2018.godine do isplate,

- 30,50 EUR od 15.svibnja 2018.godine do isplate,

- 54,81 EUR od 15.lipnja 2018.godine do isplate,

- 43,67 EUR od 15.kolovoza 2018.godine do isplate,

- 43,67 EUR od 15.rujna 2018.godine do isplate,

- 104,05 EUR od 15.listopada 2018.godine do isplate,

- 115,20 EUR od 15.studenog 2018.godine do isplate,

- 51,42 EUR od 15.prosinca 2018.godine do isplate,

- 57,15 EUR od 15.siječnja 2019.godine do isplate,

- 57,15 EUR od 15.veljače 2019.godine do isplate,

- 74,34 EUR od 15.ožujka 2019.godine do isplate,

- 57,15 EUR od 15.travnja 2019.godine do isplate,

- 39,97 EUR od 15.svibnja 2019.godine do isplate,

- 38,97 EUR od 15.lipnja 2019.godine do isplate,

- 51,76 EUR od 15.srpnja 2019.godine do isplate,

- 108,04 EUR od 15.kolovoza 2019.godine do isplate,

- 16,88 EUR od 15.travnja 2020.godine do isplate,

- 19,79 EUR od 15.svibnja 2020.godine do isplate,

- 7,07 EUR od 15.lipnja 2020.godine do isplate;

dok se za više zatraženi iznos od 2.976,40 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama i više zatražene zakonske zatezne kamate od dosuđenih zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.624,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se odbija zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku ovaj parnični trošak isplatiti na račun punomoćnice tužiteljice odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN: [broj bankovnog računa].

Obrazloženje

1. Pred ovim sudom dana 23.prosinca 2020.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužiteljica zaposlena kod tuženika, da ima prebivalište na adresi [adresa], a adresa rada da je udaljena od adrese prebivališta 46,99 km prema planeru putovanja HAK-a u jednom smjeru. Tužiteljica od adrese stanovanja do mjesta rada da koristi osobni automobil. Tužiteljici da je isplata naknade za trošak prijevoza regulirana Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (dalje: TKU) i Pravilnikom o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika KBC Split. Odredbom čl.67.st.6.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.6. TKU-a (NN br.24/2017) koji su primjenjivani do 30.11.2017.g. da je propisano ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Odredbom iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017.g. da je propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Odredbama čl.67.st.13.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.13. TKU-a (NN br.24/2017), te čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) da je propisano da se udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđuje prema planeru putovanja Hrvatskog auto kluba. Sukladno citiranim odredbama TKU-a, tužiteljica da ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla).:

- za razdoblje do 30.11.2017.g. u dnevnom iznosu od 70,49 kuna;

- za razdoblje od 01.12.2017.g. u dnevnom iznosu od 93,98 kuna. Međutim, tuženik da je u utuženome razdoblju isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza, protivno odredbama TKU-a i Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika KBC Split. Tužiteljica podnosi stupnjevitu tužbu, postavlja manifestacijski zahtjev, traži da se naloži tuženiku dostaviti platne liste i evidencije rada za razdoblje od 5 godina prije podnošenja tužbe do udovoljenja nalogu. Sud nije držao osnovanim ovaj manifestacijski zahtjev te je pozvao tužiteljicu da dopuni svoju tužbu. Tužiteljica je svojim podneskom od 14.srpnja 2025.godine uredila svoj tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 5.875,90 EUR na ime razlike manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 1.prosinca 2015.godine do 31.ožujka 2019.godine, sa zakonskim zateznim kamatama, s tim što valja primijetiti da je zadnji mjesec za koji potražuje isplatu razlike troška prijevoza onaj od travnja 2023.godine u iznosu od 725,80 EUR, iako traži naknadu razlike troška do 31.ožujka 2019.godine (to navodi u petitu svog zahtjeva).

2. U svom podnesku od 17.siječnja 2024.godine tužiteljica navodi da je kod tuženika zaposlena na radnom mjestu glavne medicinske sestre/tehničara odjela pri Klinici za neurologiju, te da ima prebivalište na adresi [adresa], koja je od mjesta rada Split, Spinčićeva 1 (Križine) udaljena 46,95 km sukladno HAKmap. Ukoliko tuženik osporava navedenu udaljenost tužitelj predlaže provođenje vještačenja po vještaku prometno-tehničke struke na okolnost utvrđenja točne udaljenosti od adrese prebivališta do mjesta rada. Tužiteljica smatra da za cijelo utuženo razdoblje ima pravo na isplatu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru. Naime, u konkretnom slučaju da ne postoji međumjesni prijevoz na relaciji [adresa] ([adresa])- [adresa]) koji bi omogućavao tužiteljici redovni dolazak i povratak s posla. Tužiteljica nadalje navodi da se samo troškovi prijevoza po prijeđenom kilometru ili dnevne karte mogu umanjiti za određene dane i to kada tužitelj nije uzastopce u obvezi dolaziti na posao više od dva dana, ali ne i za svaki dan kako to pogrešno primjenjuje tuženik, slijedom čega da se nesporno stvara razlika koja je predmet ovog postupka. Prema tome, tuženik da je u konkretnom slučaju pogrešno obračunavao i vršio isplatu naknade troškova prijevoza visini mjesečne pokazne karte, umjesto pravilno po prijeđenom kilometru. Zatim da je tako pogrešno obračunat trošak naknade prijevoza dodatno umanjivao pogrešnom primjenom odredbe iz TKU-a ne vodeći računa da su troškovi mjesečne karte mogli biti umanjeni zbog korištenja godišnjeg odmora samo za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, ali ne i za ostale mjesece u godini kako to pogrešno primjenjuje tuženik, te da trošak mjesečne karte nije mogao biti umanjen za dane u mjesecu kada je tužitelj zbog opravdanih razloga bio spriječen dolaziti na posao (npr.bolovanje), kako to pogrešno primjenjuje tuženik. Isto tako, trošak naknade po prijeđenom kilometru da je mogao biti umanjen samo u slučaju ako se radi o nedolasku više od dva radna dana na radno mjesto, odnosno trošak da se ne može umanjiti za svaki dan nedolaska na radno mjesto. Dakle, tuženik da je protivno odredbama TKU-a, tumačenjima TKU-a i sudskoj praksi pogrešno obračunavao i isplaćivao umanjenu naknadu troškova prijevoza, a koje razlike predstavljaju predmet ovog postupka.

3. U svom odgovoru na tužbu od 25.svibnja 2021.godine tuženik navodi da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, navodi da je tužiteljici troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru o radu kojeg je sklopio sa tužiteljicom, Zakonu o radu i odredbama kolektivnog ugovora. Tužitelj da ne navodi u čemu tuženik griješi pri primjeni propisa već da ih samo citira i paušalno ističe kao tuženik pogrešno obračunava troškove prijevoza. Teret dokaza svojih tvrdnji da je na tužiteljici, tužiteljica da ničim nije dokazala svoje tvrdnje, a financijski vještak da može vještačiti samo visinu, ne i osnov zahtjeva.

4. Na pripremno ročište zakazano za dan 18.siječnja 2024.godine nije pristupio pun.tuženika, ovo ročište je odgođeno, niti na pripremno ročište od 4.ožujka 2024.godine nije pristupio pun.tuženika, a na ovom ročištu zaključen je prethodni postupak. Tuženik je postupio po nalogu suda, dostavio je platne liste i evidenciju radnog vremena tužiteljice u utuženom razdoblju. Na ročištu za glavnu raspravu koje je održano dana 25.rujna 2024.godine izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke, na to ročište nije pristupio pun.tuženika, radi eventualnog razjašnjenja spornih pitanja iz iskaza tužiteljice. Sud je odlučio provesti dokaz financijsko-knjigovodstveno vještačenje „na okolnost utvrđivanja visine eventualne razlike troškova prijevoza sukladno odredbama TKU-a za razdoblje od 1.prosinca 2015.godine do ožujka 2024.godine, uzimajući u obzir odredbe TKU-a vezano za utvrđivanje troškova prijevoza po prijeđenom kilometru“, odlučeno je ovaj dokaz provesti po sudskom vještaku Ivanu Buljanu.

5. Prije provođenja ovog dokaza sud je pribavio podatak trgovačkog društva Čazmatrans PROMET d.o.o., dostavili su cijene mjesečne pokazne karte od [adresa] (mjesta prebivališta tužiteljice) do [adresa] za period od 1.prosinca 2015.godine do 1.srpnja 2019.godine, te cijenu jednosmjerne karte i cijenu povratne karte.

6. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre od 1992. godine. Do 2000.godine da je živjela u [adresa], a nakon toga u [adresa] ([adresa]). Na posao da putuje automobilom jer na drugi način odnosno autobusom da ne može stići na posao. Radno vrijeme da joj je većinom od 7-15 sati međutim u toku mjeseca da radi bar dva do tri puta smjenu od 7-19 sati te bar dva puta noćnu od 19-7 ujutro. Autobus da prolazi kroz [adresa], koliko joj je poznao u 5 sati ujutro, dok iz Splita vozi u 16 sati, a da joj nije poznato kako isti vozi vikendom i praznicima. Nadalje, da je sve do 2017. radila u smjenama dan-noć. Ovaj autobus što prolazi kroz [adresa] u [adresa] da staje na autobusnom kolodvoru, a u isti da se može ući jedino ukoliko ima slobodnog mjesta. Navodi da ne zna baš kako joj tuženik isplaćuje troškove prijevoza, na platnim listama u zadnje dvije godine da je primijetila da ima oporezivi i neoporezivi trošak prijevoza. Upitana je li poslodavcu odnosno tuženiku dala izjavu kako će dolaziti na posao navodi kako je vjerojatno zaokružila vlastiti prijevoz. Odluke kako će joj se isplaćivati prijevoz da je dobila, ali da ne zna gdje se kod nje nalaze. Na poseban upit zam. pun. tužiteljice, tužiteljica navodi da je kada je radila u smjenama, radno vrijeme bilo dan od 7h do 19h i dok još izvrši primopredaju službe, dakle negdje do 19,20 sati. Kada je radila noć, radno vrijeme da počinje u 19 h do 7 h slijedećeg dana i dok se napravi primopredaja službe negdje do 7,20 sati. Na daljnji upit tužiteljica odgovara da sada zna da autobus kreće u 16 sati iz Splita, a za vrijeme kada je radila u smjenama da nije znala kada ide autobus jer da je znala da na njega ne može niti stići. Na poseban upit navodi kako je za vrijeme epidemije Covida (lockdown) na posao putovala automobilom, a da misli da tada autobusi nisu vozili. Navodi da je zaista opunomoćila odvjetnicu Radić Šunjić da je zastupa u ovom predmetu kao i da može primiti novac na svoj račun.

7. Ono što je potrebno primijetiti jest to da je bilo potrebno od strane suda prvenstveno utvrditi za koji vremenski period je tužba podnesena pa, sukladno tome, odlučiti o izvođenju dokaza, odnosno koje dokaze treba izvesti i naložiti strankama očitovanja u tom pravcu. Tako, valjalo je odmah pozvati tuženika, nakon što se tužiteljica očituje o vremenskom periodu za koji traži isplatu razlike troška prijevoza, očitovati se na okolnost načina obračuna troška prijevoza tužiteljici, dostaviti sve svoje odluke u ovom pravcu i dostaviti evidenciju o radnom vremenu tužiteljice upravo za taj period. Tek nakon toga je sud mogao valjalo pristupiti izvođenju dokaza vještačenjem, sa pravilnim zadatkom vještačenja, ovako je tužiteljica čitavo vrijeme ustrajala u tome da joj pripada naknada troška po prijeđenom kilometru od [adresa] do radnog mjesta i natrag, a tuženik je u prvo vrijeme bio pasivan, kasnije je, nakon provedenog dokaza vještačenjem istaknuo svoje prigovore.

8. Svakako, u ovom slučaju je teret dokaza na strani tužiteljice, u bitnom za presuđenje, kako je tužiteljica ustrajala u tome da joj za čitav utuženi period pripada trošak po prijeđenom kilometru, te nije predložila dopunu nalaza i mišljenja vještaka Buljana, nego zaključenje raspravljanja, to je sud zaključio glavnu raspravu i donio ovu odluku temeljem stanja u spisu. Tuženikov prijedlog, kod takvog zahtjeva tužiteljice i sadržaja nalaza i mišljenja, da se vještvo dopuni, nije osnovan, naime, izvođenje ovog dokaza predloženog od strane tuženika nakon što je tužiteljica dopunila tužbu i postavila određen zahtjev, je suvišno i ne bi se moglo time doprinijeti utvrđenju bitnog.

9. U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom podataka HAK-a o cestovnoj udaljenosti od adrese prebivališta tužiteljice do mjesta rada u Splitu, Spinčićeva 1 (list 23 spisa); saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke; pregledom dopisa Autobusni kolodvor Split od 12. travnja 2024. godine; podataka o evidenciji na radu tužiteljice i obračunskih platnih lista za tužiteljicu za utuženi vremenski period; podataka društva ČAZMATRANS PROMET d.o.o. Čazma od 18. listopada 2024. godine; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl. oecc. Ivanu Buljanu te pregledom Odluke tuženika Klasa: 121-01/22-01/250, Ur. broj:

2181-147-47/JŠ-22-1 od 24. svibnja 2022. godine i Odluke tuženika Klasa: 121-01/18- 01/07, Ur. broj: 2181-147-02/ZD-18-1 od 8. lipnja 2018. godine i Odluke tuženika Klasa: 121-01/22-01/391, Ur. broj: 2181-147-47/IŠ-22-1 od 18. kolovoza 2022. godine.

10. Tužiteljica je popisala parnični trošak.

11. Zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

12. Naime, nesporno je, a to proizlazi iz izvedenih dokaza, da je tužiteljica radnica tuženika, da ima prebivalište na adresi [adresa], kao što nije ni sporno da je njeno mjesto rada kod tuženika u Splitu, Spinčićeva 1.

13. Tužiteljica svoje pravo temelji na odredbama Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama.

14. Odredbom čl.66.st.1. TKU-a („Narodne novine“ br.128/2017., 47/2018., 123/2019., 66/2020., u tekstu TKU/17), odnosnočl.65.st. 1.TKU-a („Narodne novine“ br.56/2022., 127/2022., 58/2023., u tekstu TKU/22) propisano je da zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra. Odredbom čl. 66. st. 9. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 11. TKU/22 propisuje da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl. 66. st. 12. TKU-a/17 („Narodne novine“ br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) propisano je ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, da će se naknada troškova prijevoza isplatit će u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje. Prema odredbama čl. 52. st.18. TKU/22, udaljenost u smislu tog članka računa se na temelju kartografske podloge Google Maps putem stranice https://www.google.com/maps i to kao najkraća automobilska ruta sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom) i to u visini od 1,35 kn po prijeđenom kilometru (st. 14. i 16.), odnosno 0,19 eur od 1.1.2023. od kada je u Hrvatsku kao službena valuta uveden eur. Odredbom čl. 66. st. 16. TKU/17, odnosno čl. 65. st. 21. TKU/22 propisano je da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljnog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Odredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano je ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Trenutno važeći je TKU/24 (NN 29/2024), koji u čl.75. propisuje da, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza na dijelu udaljenosti, naknada troškova prijevoza isplatiti će se: 1. za dio udaljenosti na kojoj prijevoz nije organiziran, kao i u slučaju kad organizirani javni prijevoz ne prometuje određenog dana, u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, 2. za dio udaljenosti na kojoj je prijevoz organiziran, a kojeg zaposlenik koristio, u visini cijene karte organiziranog prijevoza, a ako ga ne koristi, u visini cijene karte organiziranog prijevoza u visini od 0,18 eura po prijeđenom kilometru, ovisno o tome što je za poslodavca povoljnije.

15. Tuženik je u sudski spis dostavio svoju Odluku Klasa: 121-01/18-01/07, Urbroj:

2181-147-02/ZD-18-1 od 8.lipnja 2018.godine, iz iste proizlazi da tužiteljica ima pravo na naknadu za trošak prijevoza za relaciju od adrese prebivališta u [adresa] do stanice međumjesnog prijevoza [adresa], u visini sukladno broju dolazaka na posao i kilometraži te relacije (20,70 km) na način da se za svaki prijeđeni kilometar isplaćuje 1,00 kn. Ista ima pravo i na naknadu međumjesnog prijevoza za relaciju od stanice međumjesnog prijevoza mjesta [adresa] do adrese mjesta rada u Splitu, Spinčićeva 1, sukladno broju dolazaka na posao i cijeni pokazne karte za IV. zonu javnog prijevoznika tvrtke Promet d.o.o.. Ova odluka stupa na snagu i primjenjuje se od 1.lipnja 2018.godine.

16. Za navesti je da je tužiteljica u roku od 15 dana od dana primitka ove odluke mogla podnijeti tuženiku zahtjev za zaštitu prava, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ona zaprimala odluke tuženika u pogledu prava na naknadu troška prijevoza, dakle, osim ove odluke niti jedna druga odluka od strane stranaka nije dostavljena u sudski spis.

17. U ovom postupku valjalo je donijeti odluku temeljem stanja u spisu, izvedenih dokaza tijekom postupka, primjenom važećih TKU za utuženi period, sud je stava da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu putnog troška po prijeđenom kilometru odnosno udaljenosti od mjesta prebivališta u [adresa] do mjesta rada u Splitu, nego, upravo naknada putnog troška na ime kombiniranog prijevoza, i to po kilometru od prebivališta do stanice međumjesnog prijevoza [adresa] i natrag (i to samo za stvarno nastali trošak ove dionice za svaki dan rada, kada je tužiteljica odlazila i dolazila na posao); te cijena pune pokazne mjesečne karte za IV zonu Promet d.o.o. Split, od [adresa] do mjesta rada i natrag (i to za svaki mjesec neovisno o danima rada u tom mjesecu, osim onog mjeseca kada je u godini koristila pretežiti dio godišnjeg odmora).

18. Iz iskaza same tužiteljice, iz svih izvedenih dokaza, proizlazi utvrđenim da je tužiteljica sama izabrala putovanje do posla i sa posla, upravo osobnim automobilom, to je i legitimno i logično, ali ne povlači za sobom obvezu tuženika kao poslodavca da joj tu vrstu najlakšeg i najmanje tegobnog načina prijevoza plati. Za navesti je da je općepoznato da i pored samog prebivališta tužiteljice do [adresa] i do Splita prometuju brojni autoprijevoznici, iz iskaza same tužiteljice proizlazi da je ona u određene dane ovisno o svojim smjenama mogla koristiti prijevoz međumjesnim autobusom. Svakako, i od same stanice u [adresa] do Splita, stalno i često prometuje autobus prijevoznika Promet d.o.o. Split i radi se o učestalim polascima i dolascima. Logično je i životno, znajući koliko traje vožnja od [adresa] do Splita i natrag, te učestalost autobusa od stanice u Splitu do mjesta rada (a stvarno postoji veliki broj gradskih linija na toj relaciji), da se u ovom slučaju nije ispunio uvjet po TKU za obvezu tuženika za naknadu troška isključivo po prijeđenom kilometru. Vrijeme čekanja od dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja od završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika, prema stavu ovog suda, ne prelazi 45 minuta. Svakako, sama tužiteljica nije dokazala drugačije niti je predložila izvođenje dokaza na ovu okolnost.

19. Dakle, ono što bi pripadalo tužiteljici za čitav vremenski period prema važećim TKU, bio bi upravo trošak kombiniranog prijevoza od prebivališta do stanice u [adresa] i natrag i cijena mjesečne pokazne karte IV. zone Promet Split d.o.o. bez ikakvog umanjenja. Ova karta IV. zone pokriva i onaj dio puta od kolodvora u Splitu do mjesta rada. Dakle, na ovaj način bi tužiteljici bilo plaćeno sve ono što joj po TKU pripada, međutim, za utuženo razdoblje tužiteljica nije niti putovala autobusom, po svom izboru, i nije tuženiku kao poslodavcu uputila bilo kakav zahtjev za plaćanje troška po kilometru od prebivališta do stanice u [adresa] i natrag, pa to ne može niti dokazati. Svakako, ovaj prvi dio kombiniranog prijevoza tužiteljici pripada po stvarno nastalom trošku odlaska na posao i povratka sa posla, to tuženik mora pravilno obračunati, a tužiteljica to mora kontrolirati, a za čitav mjesec (osim jednog mjeseca u kalendarskoj godini) tužiteljici pripada pravo na putnu kartu IV. zone prijevoznika ([adresa]), mjesečnu pokaznu kartu (bez obzira hoće li je tužiteljica kupiti i koristiti ili će po svojoj volji putovati osobnim automobilom).

20. Kako je tužiteljica od podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave imala pogrešan stav da joj pripada isključivo pravo na putni trošak po prijeđenom kilometru za čitavu dionicu, to je sud ranije dao takav zadatak vještaku Buljanu, a tuženik je bio po tom pitanju pasivan, u to vrijeme. Ono što je moguće iz tog nalaza i mišljenja iskoristiti vezano za odluku od zahtjevu tužiteljice, a u višem je sadržano manje, jest dio nalaza i mišljenja koji je dao izračun druge varijante odnosno izračun po organiziranom prijevozu, i to za period od studenog 2015.godine do srpnja 2019.godine. Sudski vještak je za ovaj period, za svaki mjesec, dao iznos pokazne mjesečne karte i iznos koliko je od tog iznosa tuženik isplatio tužiteljici za taj mjesec, iskazao je razliku u EUR. Za po jedan mjesec godišnje vještak nije uzeo u obzir cijenu pokazne karte za taj mjesec, pravilno i sukladno odredbama TKU. Na ovaj način se ukazuje upravo razlika umanjenja cijene pokazne mjesečne karte od strane tuženika, što nije pravilno. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Buljana, kao i same Odluke tuženika od 8.lipnja 2018.godine, razvidno je da je tuženik umanjivao cijenu mjesečne pokazne karte sukladno broju dolazaka na posao, nepravilno, jer je za ponoviti da tužiteljici pripada pravo na puni iznos mjesečne pokazne karte IV. zone za svaki mjesec (osim jednog u godini). Za ponoviti je da je oredbom čl. 66.st.17. TKU/17, odnosno čl.65.st.23. TKU/22, propisano da ako zaposlenik ostvaruje pravo na naknadu troška mjesečne karte, da se zbog korištenja godišnjeg odmora zaposleniku naknada troškova prijevoza neće isplatiti za jedan mjesec i to onaj u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora. Dakle, tuženik nije bio ovlašten smanjivati punu cijenu pokazne karte IV.zone, već je tužiteljici za svaki mjesec, osim onog u kojem koristi pretežiti dio godišnjeg odmora, bio dužan isplatiti puni iznos cijene pokazne karte IV. zone navedenog prijevoznika. Dakle, i od ovog mjeseca lipnja 2018.godine pa do srpnja 2019.godine tuženik je plaćao manje tužiteljici, umanjivao je cijenu pokazne mjesečne karte, pa je i tu vještak iskazao razliku koja s ovog osnova pripada tužiteljici. Jedino je za lipanj 2019.godine i srpanj 2019.godine tužiteljici plaćen veći iznos od cijene mjesečne karte, ali to kod presuđenja nije trebalo uzeti u obzir, to je pitanje zahtjeva samo tuženika spram tužiteljice, a tog zahtjeva nema. Dakle, kada se pregledaju obračunske isprave za isplatu plaće priložene sudskom spisu, iz istih je razvidno da od lipnja 2019.godine pa nadalje, postoje dvije stavke, oporeziva naknada troškova prijevoza po prijeđenom kilometru i neoporezivi dio, očito je od tada tuženik primijenio svoju Odluku i započeo sa plaćanjem troška dijela puta po prijeđenom kilometru. U pravilnost ovog obračuna po prijeđenom kilometru od prebivališta do stanice u [adresa] i natrag, sukladno odlascima na posao, sud nije ulazio, jer u tom dijelu nema nalaza i mišljenja sudskog vještaka, to nije ni bio zadatak vještačenja, a nije ni zahtjev postavljen na taj dio. Isto tako, u vještvu vještaka Buljana postoje podaci i izračun cijene mjesečne pokazne karte IV. zone prijevoznika PROMET d.o.o. Split, za period od studenog 2015.godine do srpnja 2019.godine, nakon toga nema podataka o cijeni pokazne karte te zone, a tužiteljica nije predložila dopunu nalaza i mišljenja u ovom pravcu, kod svog stava da joj za čitavu dionicu puta i natrag do prebivališta pripada naknada po kilometru. Dakle, ono što je sud utvrdio da bi tužiteljici pripadalo, manje od onoga na što ista upire svojim zahtjevom od početka, jest razlika između cijene mjesečne pokazne karte IV. zone, za period od studenog 2015.godine do srpnja 2019.godine i tu se radi o razlici u iznosu od 2.855,76 EUR, ovaj iznos pripada tužiteljici jer je tuženik nepravilno, suprotno odredbama TKU, umanjivao cijenu pokazne karte IV. zone koja za svaki mjesec (osim jednog u godini) pripada tužiteljici.

21. Što se tiče onog perioda u kojem uopće nije bilo autobusnog prijevoza, za vrijeme općepoznatog lockdowna vezanog za Covid 19, radi se o periodu od 21.ožujka 2020.godine do 11.svibnja 2020.godine. Kako je tužiteljica u tom periodu radila, što proizlazi iz dokumentacije priložene spisu, a nije bilo organiziranog prijevoza, tuženik je u obvezi sukladno dolascima na posao u tom periodu, isplatiti tužiteljici naknadu po kilometru od mjesta prebivališta do mjesta rada i natrag, radi se o specifičnoj situaciji, iz vještva sudskog vještaka Buljana proizlazi puni iznos po kilometru i cijeni kilometra za te mjesece i ono što je tuženik platio tužiteljici, tako da za ožujak 2020.godine razlika koju tuženik treba platiti tužiteljici iznosi 16,88 EUR, za travanj 2020.godine iznos od 19,79 EUR i da svibanj 2020.godine iznos od 7,07 EUR, ukupno 43,74 EUR za ova tri mjeseca.

22. Dakle, tuženik je u obvezi na ime razlike putnog troška isplatiti ukupno iznos od 2.976,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, dok je za više zatraženi iznos od dosuđenog, iznos od 2.976,40 EUR sa zakonskim zateznim kamatama valjalo odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Na svaki iznos razlike putnog troška tužiteljici pripada pravo na zakonske zatezne kamate za mjesec u kojem je razlika nastala, a što dospijeva u slijedećem mjesecu, u ovom slučaju 15.og u slijedećem mjesecu do isplate, sve temeljem odredbe čl.29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO).

23. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužiteljici razmjeran je njenom uspjehu u sporu od 75% (100% osnov i 75% visina). Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe; sastava obrazloženog podneska od 14.srpnja 2025.godine; zastupanja na ročištima održanim dana 4.ožujka 2024.godine, 25.rujna 2024.godine, 15.srpnja 2025.godine, 16.rujna 2025.goidne i 23.travnja 2026.godine; za svaku radnju po 200,00 EUR (po 100 bodova x 2,00 EUR); trošak pristupa na odgođeno pripremno ročište u iznosu od 50,00 EUR (25%); 25% PDV-a u iznosu od 362,50 EUR; što ukupno zbrojeno daje iznos od 1.812,50 EUR. Od ovog iznosa tužiteljici na ime uspjeha u sporu pripada 75%, odnosno iznos od 1.359,38 EUR. Na ovaj iznos valjalo je dodati cjelokupan trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR; tako da je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužiteljici iznos od 1.624,83 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tužiteljici nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka. Za navesti je i to da je tužiteljica ispustila punomoć svojoj punomoćnici za zastupanje u ovom postupku, to je i potvrdila u svom iskazu, međutim, zahtjev nije osnovan u dijelu kojim se traži da se naloži tuženiku parnični trošak isplatiti na račun punomoćnice tužiteljice, taj dio zahtjeva valjalo je odbiti i odlučiti kao u izreci ove odluke, tuženik je obvezan ovom odlukom trošak naknaditi tužiteljici. Naime, u punomoći za zastupanje, između ostalog, navedeno je da je punomoćnica tužiteljice ovlaštena primati novac i novčane vrijednosti i o tome izdavati potvrde, međutim, sud drži da se ne može odlukom suda naložiti tuženiku trošak koji pripada stranci u postupku isplatiti punomoćniku stranke na račun punomoćnika. Radi se o odnosu između stranke i punomoćnika, ali to za tuženika ne proizvodi obvezu platiti parnični trošak na račun punomoćnika, tako nešto se tuženiku ne može naložiti odlukom suda, pa i u slučaju postojanja punomoći takvog sadržaja. Punomoćnik je ovlašten primiti novac za stranku ukoliko mu to protivna stranka dobrovoljno plati, ali nije ovlašten tražiti da sud odlukom naloži drugoj stranci da novac isplati na račun punomoćnika tužitelja po odluci suda, a ne stranci kojoj taj trošak pripada po odluci suda. Takvu obvezu za tuženika vezano za odluku suda ne može proizvesti punomoć tužitelja ispuštena punomoćniku tužitelja.

25. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Splitu, 3. lipnja 2026. godine

S U D A C

Julijana Ponoš

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Tuženiku