REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-889/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jasni Golubić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Sofia Petković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. svibnja 2026., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 3. lipnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom ugovorna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj 068-50-4521788, sklopljenog dana 23. studenoga 2007. između CO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu koji glasi:

„0,25% (nula zarez dvadesetpet posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, iznos od 312,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 350,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 3. lipnja 2026. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.482,50 EUR sa zateznim kamatama od 3. lipnja 2026. do isplate, kao neosnovan.

V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je temeljem Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine stekao od CO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tražbinu prema tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., koja proizlazi iz Ugovora o kreditu broj 068-50-4521788, sklopljenog dana 23. studenoga 2007. između CO, kao korisnice kredita, i tuženika, kao kreditora.

2. Tužitelj navodi da je navedenim Ugovorom o kreditu, u članku 3., ugovorena jednokratna administrativna naknada u visini od 0,25% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da je temeljem te odredbe korisnici kredita naplaćen iznos od 2.354,10 kn, odnosno 312,63 EUR, zaključno s danom 28. prosinca 2007.

3. Tužitelj nadalje navodi da je korisnica kredita imala svojstvo potrošača, a da se radilo o tipskom i adhezijskom ugovoru tuženika, na čiji sadržaj korisnica kredita nije imala utjecaja, niti je o spornoj odredbi pojedinačno pregovarala.

4. Tužitelj tvrdi da je ugovorna odredba o administrativnoj naknadi netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna, jer tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnicu kredita koji bi stvarni troškovi bili obuhvaćeni tom naknadom, iz kojih razloga se ona naplaćuje, koja je njezina svrha, niti u kakvom je odnosu visina naknade prema eventualno pruženoj usluzi.

5. Posebno ističe da je predmetna naknada ustegnuta iz samog iznosa kredita, zbog čega je korisnica kredita tuženiku plaćala i kamate na iznos već naplaćene naknade, čime je dodatno narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita.

6. Tužitelj smatra da je tuženik takvu naknadu određivao jednostrano, protivno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je predmetna odredba nepoštena i ništetna sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07 i 125/07; dalje: ZZP), dok su sama obveza korisnice kredita i eventualni troškovi na koje bi se naknada odnosila neodređeni i neodredivi u smislu članka 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO).

7. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik predmetni iznos naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe te ga je stoga dužan vratiti korisnici kredita, odnosno njezinu pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate.

8. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže utvrditi da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj 068-50-4521788 od 23. studenoga 2007. u dijelu kojim je ugovorena jednokratna administrativna naknada od 0,25% od iznosa kredita, naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 312,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. prosinca 2007. do isplate te mu naknaditi trošak parničnog postupka.

9. Tužbi prileži dopis CO upućen tuženiku predmeta "Obavijest o ustupu tražbine" od 30. svibnja 2023. (list 6 spisa), dopis tužitelja upućen tuženiku od 30. svibnja 2023. predmeta ˝Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe˝ (list 7 spisa), potvrda tuženika o naplati naknade od 3. ožujka 2025. (list 9 spisa), Ugovor o kreditu od 23. studenoga 2007. (list 10 do 14 spisa), Dodatak istom od 8. veljače 2016. (list 15 do 19 spisa), otplatni plan i dnevnik knjiženja (list 20 do 58 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 30. svibnja 2023. (list 59 do 64 spisa). Kreditna dokumentacija prileži spisu i na listovima 65 do 126 spisa.

10. Podneskom od 19. svibnja 2025. tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem tuženik prvenstveno prigovara visini vrijednosti predmeta spora u odnosu na deklaratorni zahtjev te predlaže da sud sam odredi vrijednost predmeta spora. Tuženik nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Navodi da tužitelj aktivnu legitimaciju temelji na ugovoru o ustupu tražbine zaključenom s korisnicom kredita, ali smatra da korisnica kredita nije imala nikakav zahtjev prema tuženiku, a i kada bi ga imala, isti zahtjev nije mogla prenijeti na tužitelja. Prema stajalištu tuženika, radi se o pravima koja korisnici kredita pripadaju zbog njezina statusa potrošača, uslijed posebnog zakonodavnog uređenja kojim se potrošačima pruža posebna zaštita, pa se takva tražbina po svojoj naravi protivi prijenosu na treću osobu u smislu članka 80. ZOO-a. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem prijenosa prava korisnice kredita na tužitelja bio postignut učinak suprotan svrsi potrošačke zaštite, jer tužitelj kao trgovačko društvo u ovom postupku nastupa u okviru svoje poslovne djelatnosti, a zahtijeva prava koja, prema mišljenju tuženika, može zahtijevati isključivo potrošač. Tuženik se poziva i na odredbu članka 118. ZZP-a, navodeći da se utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite mogu primijeniti samo u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva, tuženik navodi da je sporna odredba članka 3. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva, jer je iznos naknade određen u postotku od iznosa kredita, pa prosječni potrošač može izračunati i razumjeti visinu svoje obveze. Tuženik smatra da, s obzirom na jasnoću i određenost predmetne odredbe, nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a.

12. Nadalje navodi da je plaćanje jednokratne naknade za korištenje kredita bilo propisano općim aktima tuženika, čija je primjena ugovorena Ugovorom o kreditu, a korisnica kredita je potpisom ugovora potvrdila da je s istima upoznata i da pristaje na njihovu primjenu.

13. Tuženik ističe da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije bilo zabranjeno ugovoriti i naplatiti tzv. ulaznu naknadu, niti je bilo propisano da banka u ugovoru mora navesti sve troškove koji se predmetnom naknadom podmiruju.

14. Tuženik se poziva i na praksu Suda Europske unije, osobito na odluku C - 621/17, ističući da zahtjev transparentnosti ne nalaže da ugovorna odredba mora sadržavati detaljan opis svih usluga koje se naplaćuju predmetnom naknadom.

15. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da bi predmetna ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Dodatno ističe prigovor ništetnosti manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO-a, navodeći da je ugovor u cijelosti ispunjen, zbog čega se ništetnost, sve i da postoji, ne bi mogla isticati.

16. Tuženik ističe i prigovor zastare, navodeći da je od naplate predmetne naknade do podnošenja tužbe protekao opći zastarni rok.

17. U odnosu na zatezne kamate, tuženik osporava da bi imao svojstvo nesavjesnog stjecatelja, osobito imajući u vidu protek vremena od naplate naknade do podnošenja tužbe.

18. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

19. Tužitelj se podneskom od 30. svibnja 2025. očitovao na odgovor na tužbu te osporio sve istaknute prigovore tuženika. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, tužitelj navodi da ista proizlazi iz Ugovora o kreditu i Ugovora o ustupu tražbine, kojim je korisnica kredita kao ustupiteljica svoju novčanu tražbinu prema tuženiku prenijela na tužitelja kao primatelja tražbine. Tužitelj ističe da je riječ o novčanoj tražbini iz stjecanja bez osnove, koja nije strogo osobne naravi niti se po svojoj naravi protivi prijenosu, pa je tužitelj kao cesionar ovlašten zahtijevati isplatu od tuženika.

20. U odnosu na valjanost sporne ugovorne odredbe, tužitelj navodi da iz nje nije razvidno o kakvoj se konkretno naknadi radi, zašto se naplaćuje, koje troškove pokriva, na koje se usluge odnosi niti zašto je određena upravo u navedenom postotku od iznosa kredita. Tužitelj smatra da takva odredba nije materijalno transparentna, da o njoj nije pojedinačno pregovarano te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita.

21. Tužitelj se poziva na praksu Suda Europske unije u predmetima C-84/19, C- 222/19 i C-252/19 te C-224/19 i C-259/19, kao i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojoj odredba o naknadi za obradu kredita može biti nepoštena i ništetna ako trgovac ne dokaže da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Tuženik se podneskom od 29. listopada 2025. očitovao na navode tužitelja, ostao kod prigovora nedostatka aktivne legitimacije te kod prigovora osnovanosti zahtjeva. Tuženik dodatno ističe da se praksa Suda Europske unije na koju se tužitelj poziva ne može primijeniti na predmetni ugovor, jer je isti sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Nadalje navodi da tek kasnije zakonske izmjene, osobito Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 143/13) i Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/17), uvode posebna pravila o naknadama i troškovima kredita, pa smatra da mu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije mogla biti nametnuta obveza dokazivanja pojedinačne strukture troškova obuhvaćenih predmetnom naknadom.

23. Tužitelj se podneskom od 31. listopada 2025. dodatno očitovao na navode tuženika te ostao kod tvrdnje da je predmetna tražbina klasično novčano potraživanje koje je prenosivo, kao i kod tvrdnje da je sporna ugovorna odredba netransparentna i nepoštena.

24. Na pripremnom ročištu održanom 20. studenog 2025. sud je, povodom prigovora tuženika na vrijednost predmeta spora, odlučio da se vrijednost predmeta spora određuje prema činidbenom zahtjevu u iznosu od 312,63 EUR, ocjenjujući da deklaratorni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu. Stranke su ostale kod svojih navoda i dokaznih prijedloga.

25. Na ročištu održanom dana 11. svibnja 2026. sud je saslušao svjedokinju CO.

26. Svjedokinja CO iskazala je da je s tuženikom sklopila predmetni Ugovor o kreditu dana 23. studenoga 2007. i to u namjenu kupnje stana. Na upit suda tko je sastavljao ugovor i je li mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredaba, svjedokinja je iskazala da je ugovor sastavljala banka te da ona nije mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredaba. Na daljnji upit suda zbog čega je odabrala upravo RBA d.d. kao kreditora, svjedokinja je iskazala da joj se banka činila u redu. U odnosu na troškove ulazne naknade i naknade obrade kredita, svjedokinja je iskazala da se ne sjeća da su joj u banci govorili bilo što vezano uz te troškove općenito. Na upit suda sjeća li se je li joj bilo što rečeno vezano uz način izračuna te naknade, svjedokinja je iskazala da joj o tome nije bilo ništa rečeno. Svjedokinja je iskazala da je ugovor bio sklopljen u CHF, da ga je pročitala, da se, koliko se sjeća, nije obraćala djelatniku banke radi tumačenja pojedinih odredaba ugovora te da joj djelatnici banke nisu ništa govorili o općim uvjetima kreditora. Svjedokinja je nadalje iskazala da stan nikada nije korišten u svrhe poduzetništva. Dodala je da na kraju stan nije kupljen, već je kredit iskorišten u potrošačke svrhe.

27. Sud je iskaz svjedokinje prihvatio kao vjerodostojan, logičan i u skladu s ostalim izvedenim dokazima.

28. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da je predmetni kredit sklopljen radi osobnih, odnosno potrošačkih potreba, da se radilo o ugovoru koji je pripremila banka, da korisnica kredita nije imala stvaran utjecaj na sadržaj sporne odredbe te da joj nije bilo jasno i konkretno objašnjeno što predmetna naknada predstavlja i na koji se način izračunava.

29. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23: dalje u tekstu: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavne stvari.

30. Među strankama nije sporno da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen dana 23. studenoga 2007., da je u članku 3. ugovorena jednokratna naknada od 0,25% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da je po toj osnovi naplaćen iznos od 2.354,10 kn, odnosno 312,63 EUR.

31. Sporno je je li tužitelj aktivno legitimiran, je li korisnica kredita imala status potrošača, je li predmetna ugovorna odredba nepoštena i ništetna, je li tražbina zastarjela te pripada li tužitelju pravo na povrat naplaćenog iznosa sa zateznim kamatama.

32. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije nije osnovan. Prema članku 80. stavku 1. ZOO-a, vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom, koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. U konkretnom slučaju riječ je o novčanoj tražbini za povrat iznosa plaćenog temeljem navodno ništetne ugovorne odredbe. Takva tražbina nije zakonom isključena iz prometa, nije strogo osobne naravi niti se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Činjenica da je tražbina izvorno nastala u potrošačkom odnosu ne znači da novčana tražbina za povrat iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe ne može biti ustupljena trećoj osobi. Naime, predmet ustupa nije osobno pravo korisnice kredita kao potrošača, već imovinskopravni zahtjev za povrat novčanog iznosa za koji se tvrdi da ga je tuženik stekao bez valjane pravne osnove. Ugovorom o ustupu/prijenosu tražbine CO kao ustupiteljica prenijela je na tužitelja kao primatelja tražbinu prema tuženiku koja proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući potraživanje po osnovi ništetnih ugovornih odredaba i iznosa plaćenih temeljem takvih odredaba. Prema članku 84. stavku 1. ZOO-a, primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Stoga je tužitelj aktivno legitimiran u ovom postupku, slijedom čega je prigovor tuženika u tom dijelu odbijen kao neosnovan.

33. Nije osnovan ni prigovor tuženika da nije dokazan potrošački status korisnice kredita. Prema članku 3. stavku 1. ZZP-a, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Iz Ugovora o kreditu i iskaza svjedokinje CO proizlazi da je kredit bio sklopljen radi kupnje stana, odnosno radi potrošačkih potreba korisnice kredita, a ne radi obavljanja poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnos ti. Svjedokinja je izričito iskazala da stan nije korišten u poduzetničke svrhe, a iako stan u konačnici nije kupljen, iskazala je da je kredit iskorišten u potrošačke svrhe. Stoga sud utvrđuje da je korisnica kredita u predmetnom ugovornom odnosu imala status potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača.

34. Za ocjenu poštenosti predmetne ugovorne odredbe mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07 i 125/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, osobito članci 96., 97., 99. i 102. ZZP -a. Prema članku 96. stavku 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 96. stavku 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, pa potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema članku 96. stavku 4. ZZP-a, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema članku 99. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema članku 102. stavku 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

35. Sud utvrđuje da se o odredbi članka 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena predmetna jednokratna naknada od 0,25% od iznosa kredita, nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao banke. To proizlazi iz samog sadržaja ugovora, njegove tipske strukture, kao i iz iskaza svjedokinje CO, koja je iskazala da je ugovor sastavljala banka i da ona nije mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredaba.

36. Tuženik nije dokazao da je korisnica kredita imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj sporne odredbe niti da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Okolnost da je korisnica kredita potpisala ugovor ne znači da je o spornoj odredbi pojedinačno pregovarala niti da je razumjela njezin stvarni gospodarski smisao i posljedice. Sama činjenica da je naknada izražena u postotku od iznosa kredita ne znači da je odredba poštena i transparentna. Takva formulacija može potrošaču omogućiti da matematički izračuna visinu naknade, ali mu ne omogućuje nužno razumijevanje razloga zbog kojih se naknada naplaćuje, usluga koje se njome podmiruju i odnosa između iznosa naknade i stvarnih troškova banke.

37. U konkretnom slučaju iz Ugovora o kreditu ne proizlazi koje konkretne usluge ili troškovi banke se podmiruju predmetnom naknadom. Ugovorna odredba samo propisuje obvezu plaćanja naknade od 0,25% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita. Iz takve formulacije nije razvidno radi li se o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, naknadi za odobravanje kredita, naknadi za korištenje kredita ili drugoj vrsti naknade, niti koje konkretne radnje ili usluge tuženika ta naknada pokriva. Nije razvidno ni zašto se naknada određuje upravo u postotku od iznosa kredita, niti zašto bi visina naknade bila razmjerna stvarnim troškovima banke.

38. Tuženik nije dokazao da je prije ili prilikom sklapanja ugovora korisnici kredita jasno i razumljivo objašnjeno što predmetna naknada obuhvaća, zašto se naplaćuje, zašto se obračunava upravo u toj visini i u kakvom je odnosu prema stvarno pruženim uslugama banke.

39. Iskaz svjedokinje CO potvrđuje upravo suprotno. Svjedokinja je iskazala da se ne sjeća da su joj u banci govorili bilo što vezano uz troškove ulazne naknade i naknade obrade kredita općenito, a na izričit upit suda iskazala je da joj nije bilo ništa rečeno vezano uz način izračuna te naknade. Takvo stanje stvari ne zadovoljava zahtjev transparentnosti u materijalnom smislu. Zahtjev transparentnosti ne iscrpljuje se u gramatičkoj razumljivosti odredbe, već podrazumijeva da potrošač bude u mogućnosti, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, razumjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovorne odredbe. Potrošač mora moći razumjeti ne samo koliko iznosi njegova obveza, nego i što plaća, zašto plaća, u kakvom je odnosu visina naknade prema usluzi ili trošku koji se njome podmiruje te postoji li opravdanje za takvu obvezu. U konkretnom slučaju korisnica kredita iz same odredbe nije mogla razumjeti stvarnu narav i svrhu predmetne naknade, niti je tuženik dokazao da joj je to objašnjeno na drugi prikladan način.

40. Sud nije prihvatio stajalište tuženika da predmetna odredba ne podliježe testu nepoštenosti jer je riječ o cijeni odnosno predmetu ugovora. Predmetna naknada ne predstavlja glavnu činidbu iz ugovora o kreditu. Glavne činidbe ugovora o kreditu sastoje se u obvezi kreditora da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novca te u obvezi korisnika kredita da vrati iskorišteni iznos novca uz ugovorene kamate. Jednokratna administrativna naknada predstavlja akcesornu ugovornu odredbu, koja može biti predmet ocjene nepoštenosti. Osim toga, čak i kada bi se radilo o odredbi koja se odnosi na cijenu, uvjet iz članka 99. ZZP-a bio bi ispunjen samo ako je odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, pri čemu se razumljivost ne ocjenjuje samo formalno i gramatički, već i u pogledu stvarnih ekonomskih posljedica za potrošača. Tuženik nije dokazao da je korisnici kredita bio objašnjen odnos između naplaćene naknade i stvarno pruženih usluga, niti da su konkretni troškovi banke opravdavali naplatu naknade u postotku od iznosa kredita. Sud stoga zaključuje da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena jednokratna naknada od 0,25% od iznosa kredita, nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, jer potrošaču nije bilo jasno i razumljivo objašnjeno što ta naknada obuhvaća i jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

41. Slijedom navedenog, predmetna ugovorna odredba je ništetna na temelju članka 102. stavka 1. ZZP-a, pa je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

42. Posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe jest obveza vraćanja onoga što je primljeno na temelju takve odredbe. Prema članku 323. stavku 1. ZOO -a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu. Navedeno pravilo primjenjuje se i u slučaju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, u dijelu u kojem je temeljem takve ništetne odredbe jedna ugovorna strana primila određenu imovinsku korist. Budući da je tuženik na temelju ništetne ugovorne odredbe primio iznos od 2.354,10 kn, odnosno 312,63 EUR, dužan je isti vratiti tužitelju kao primatelju tražbine. Visina navedenog iznosa proizlazi iz tužbe i priložene kreditne dokumentacije, a tuženik visinu nije uspješno osporio konkretnim dokazima.

43. Prigovor zastare nije osnovan. Tužbeni zahtjev temelji se na povratu onoga što je plaćeno temeljem ništetne ugovorne odredbe. Kod ništetnosti ugovorne odredbe pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se protekom vremena.

44. Što se tiče kondemnatornog zahtjeva za povrat plaćenog iznosa, sud prihvaća pravno shvaćanje prema kojem se rok zastare zahtjeva za povrat stečenog bez osnove po ništetnoj ugovornoj odredbi ne može računati na način koji bi potrošaču onemogućio učinkovitu zaštitu prava koja mu pripadaju zbog nepoštene ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju tuženik se ne može s uspjehom pozivati na zastaru koja bi počela teći već od same naplate naknade 28. prosinca 2007., jer bi takvo tumačenje u okolnostima potrošačkog ugovora i nepoštene ugovorne odredbe dovelo do toga da bi zaštita potrošača bila praktično onemogućena prije nego što je potrošač mogao realno saznati za nepoštenost predmetne odredbe i prava koja mu po toj osnovi pripadaju. Takvo tumačenje ne bi bilo u skladu sa svrhom potrošačke zaštite, koja zahtijeva djelotvornu i učinkovitu zaštitu potrošača od nepoštenih ugovornih odredaba.

45. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva u općem roku, no prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok za restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost. Budući da je u ovom postupku upravo predmet odlučivanja utvrđenje ništetnosti, prigovor zastare nije osnovan, a slijedom toga nije osnovan ni prigovor preuranjenosti tužbe.

46. Nije osnovan ni prigovor tuženika da bi se radilo o ništetnosti manjeg značaja u smislu članka 326. ZOO-a. Ugovorna odredba kojom se potrošaču nameće plaćanje naknade bez jasnog objašnjenja njezine svrhe, strukture i odnosa prema stvarnim troškovima banke ne može se smatrati odredbom čija je ništetnost beznačajna. Ovo osobito imajući u vidu svrhu zaštite potrošača, načelo transparentnosti ugovornih odredaba i činjenicu da je predmetna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao profesionalnog sudionika na tržištu.

47. Neosnovan je i prigovor tuženika da nije bio nesavjestan stjecatelj. Tuženik je kao banka i profesionalni sudionik na tržištu sastavio i koristio tipski ugovor te naplatio predmetnu naknadu temeljem odredbe koja nije bila pojedinačno pregovarana i koja nije bila potrošaču materijalno transparentna. Stoga je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 312,63 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. prosinca 2007. do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

48. Zatezne kamate na dosuđenu glavnicu obračunavaju se po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, budući da se radi o potraživanju iz restitucije, odnosno stjecanja bez osnove, a ne o potraživanju iz trgovačkog ugovora.

49. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavku 1. i članku 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku, pa mu pripada pravo na naknadu potrebnih troškova postupka.

50. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 312,63 EUR, tužitelju pripada naknada troškova za sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR, za sastav podneska od 30. svibnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR, za sastav podneska od 31. listopada 2025. u iznosu od 12,50 EUR, za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 20. studenoga 2025. u iznosu od 50,00 EUR, za zastupanje na ročištima održanima 9. ožujka 2026. i 10. travnja 2026. u iznosu od po 25,00 EUR, odnosno ukupno 50,00 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 11. svibnja 2026. u iznosu od 50,00 EUR te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 33,26 EUR te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 30,00 EUR. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupan trošak postupka u iznosu od 350,76 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate, sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a.

51. Tužitelju nije priznat trošak obračunat prema vrijednosti predmeta spora od 1.712,63 EUR, budući da je sud na pripremnom ročištu održanom 20. studenoga 2025. vrijednost predmeta spora odredio prema kondemnatornom zahtjevu u iznosu od 312,63 EUR, ocjenjujući da deklaratorni zahtjev služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu. Stoga tužitelju za pojedine radnje nije priznat zatraženi trošak od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR, već trošak odmjeren prema vrijednosti predmeta spora od 312,63 EUR. Također, tužitelju nije priznat zatraženi trošak putnih i ostalih troškova svjedoka u iznosu od 200,00 EUR, budući da navedeni trošak nije dokazan odgovarajućom dokumentacijom niti je odmjeren posebnim rješenjem suda. U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.482,50 EUR odbijen je kao neosnovan.

52. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje i primjenu mjerodavnog prava, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 3. lipnja 2026.

SUDAC

Jasna Golubić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

- Odvj. Domagoj Tomić, Zagreb, Ulica Franje Župana 18

- Odvj. Sofia Petković u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5