REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
P-6101/2022-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu I. tužiteljice DS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]. tužiteljice KS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], obje zastupane po punomoćniku Vinku Areliću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika APS DELTA S.A., OIB 45421012929, Luksemburg, 6 rue Eugene Ruppert, zastupanog po punomoćniku Mislavu Bistroviću, odvjetniku u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. svibnja 2026. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, a po objavi presude dana 3. lipnja 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev I. i II. tužiteljica koji glasi:
„Utvrđuje se da je ovrha u predmetu ovrhovoditelja APS Delta S.A., 6 rue Eugene Ruppert, L-2453, Luxembourg, OIB: 45421012929, određena rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu od dana 26.10.2018. godine pod posl.br. Ovr-6825/2018, na nekretnini u suvlasništvu ovršenika, I. ovršenik FS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i to u suvlasničkom djelu 1/6 te II.ovršenik KS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i to u suvlasničkom djelu 5/6 upisanoj u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Sesvete, k. o. [katastarska općina] i to; - z. k. ul. [broj ZK uloška], k. č. [katastarska čestica] [adresa], KUĆA BR. 3A [adresa] (površine 139 m2), GARAŽA [adresa] (površine 30 m2), DVORIŠTE [adresa] (površine 651 m2) ukupne površine 820 m2, u cijelosti nedopuštena. 2. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnične troškove u roku od 15 dana.".
Obrazloženje
1. Tužiteljice u tužbi navode kako je rješenjem o ovrsi ovog suda od 26.10.2018. pod posl.br. Ovr-6825/2018 određena ovrha na nekretnini u suvlasništvu ovršenika, ovdje I. tužiteljice u suvlasničkom djelu 1/6 te II. tužiteljice u suvlasničkom dijelu od 5/6, koja nekretnina je upisana u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel Sesvete, k. o. [katastarska općina], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. č. [katastarska čestica] [adresa], KUĆA BR. 3A [adresa] (površine 139 m2), GARAŽA [adresa] (površine 30 m 2), DVORIŠTE [adresa] (površine 651 m2) ukupne površine 820 m 2 te je određena zabilježba ovrhe pod posl.br. Z-59050/2018. Slijedom navedenog tužiteljice sukladno zaključku ovog suda od 24.10.2022. u predmetu pod posl.br. 18 Ovr-6825/2018-53 podnose ovu tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom sukladno odredbi čl. 50. st. 1. toč. 7. Ovršnog zakona temeljem čl. 52. st. 3. istog zakona. GS kao korisnik kredita i FS kao sudužnica (ovdje I.tužiteljica) i ŽS (prednik II. tužiteljice) kao založni dužnik sklopili su sa kreditorom Zagrebačkom bankom d.d. Ugovor o namjenskom kreditu od 29.lipnja 2011. broj 3224017744, ovjeren od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta 6. srpnja 2011, broj ovjere OV-7656/2011 (u iznosu od 80.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Na temelju Ugovora o kreditu, a radi osiguranja navedene tražbine, zasnovano je založno pravo uknjižbom na nekretninama u vlasništvu založnog dužnika AS (prednik II. tužiteljice) upisanim kod Općinskog suda u Sesvetama u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], kuća br. 3A, garaža i dvorište, [adresa], površine 820 m 2. Dana 30. svibnja 2018. sklopljen je Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od strane Zagrebačke banke d.d. kao ustupitelja, APS Delta s.r.o. (ovdje tuženik) kao primatelja i ustupitelja i ovrhovoditelja kao primatelja, solemniziranog po javnom bilježniku u Zagrebu Ilonki Lisonek, broj ovjere OV- 7348/2017 od 19. srpnja 2017., radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja. Odredbom članka 1. citiranog Ugovora o kreditu, ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu. Odredbom članka 2. citiranog Ugovora o kreditu određena je redovna kamatna stopa na dan sklapanja u iznosu od 7,00 % godišnje te da je ona promjenjiva. Ujedno, u istom članku stoji kako je kreditor ovlašten mijenjati redovnu kamatnu stopu u skladu s općim uvjetima promjene kamatnih stopa te da visina redovne kamatne stope ovisi i o urednosti poslovnog odnosa korisnika kredita s kreditorom i o statusu klijenta korisnika kredita. Također, u članku 2. stoji i da se na dospjelu neplaćenu kamatu, kamata po kamatnoj stop i po dospijeću obračunava u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i naplaćuje se za razdoblje od dana podnošenja zahtjeva sudu do dana plaćanja. Kamatna stopa po dospijeću na dan sklapanja Ugovora iznosila je 14,00 % godišnje te ujedno u Ugovoru stoji ako bi se promijenila zakonska zatezna kamata bila bi jednaka eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za 5 postotnih poena godišnje. Citira odredbu članka 269. st. 2. i čl. 270. Zakona o obveznim odnosima. U konkretnome predmetu, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva. Temeljem predmetnog ugovora, kamatna stopa mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo. S tim u vezi, tuženik bi svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu, pri tome prethodno ne tražeći tužiteljevu suglasnost. Predmetna ugovorna odredba omogućuje promjenu ugovorne kamate ovisnom isključivo u odluci (volji) jedne ugovorne strane, u ovom konkretnome slučaju tuženika, a da pri tome prethodno nisu bile precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena te je time uzrokovan nepovoljan položaj I i II-tužiteljica, kao i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na njihovu štetu, koji promjenu nisu mogli predvidjeti, dok pravilnost promjene nije mogao provjeriti budući da nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. U konkretnome predmetu, radi se o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu I i II-tužiteljica (potrošača) jer su predmet ugovora i novčana obveza bitni sastojci ugovora o kojim mora postojati jasan konsenzus između stranaka te je pravni prednik tuženika temeljem citirane odredbe u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane. Navedeno postupanje je u suprotnosti s odredbom članka 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Citirana odredba ugovora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava (članak 4. ZOO). Dakle, temeljem citirane odredbe ugovora, I i II-tužiteljev dug je postao promjenjiv na što on nije mogao utjecati jer je kamatu tuženik temeljem te iste odredbe jednostrano i samovoljno određivao bez prethodnog pregovaranja s tužiteljima (i korisnikom kredita) te je tuženik takvim postupanjem prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica, što je u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja. Navedena odredba ugovora kojom je određena promjenjivost kamatne stope in favorem tuženika, također je, u potpunosti u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis, a kojim je između ostaloga regulirana materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima. Tuženik je u standardiziranom ugovoru u članku 2. utvrdio visinu kamatne stope od 7,00% uz klauzulu promjenjivosti, bez jasnih i povjerljivih parametara na koji način će se mijenjati, pri tome samo navodeći kako je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Opisanim postupanjem tuženik je također, povrijedio i potrošačko pravo na način da je u citiranom ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što za posljedicu ima njezinu ništetnost. Protupravnost navedenog postupanja koja za posljedicu ima ništetnost od strane tuženika izražena je i u recentnoj sudskoj praksi u kojoj je Udruga Franak tužila vodeće banke u Republici Hrvatskoj koje su davale takve “toksične” kredite krajnjim potrošačima, pa tako i ovdje tuženika. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugostupanjskog suda (VTS RH Pž-7129/13-4) i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Kako sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, I i II-tužiteljice navode kako je ne samo da je citirane odredbe ugovora ništetna, već naprotiv sam ugovor u cijelosti, osobito iz razloga navedenih u obrazloženju citirane presude i rješenja VTS RH. Također, Ugovor o namjenskom kreditu od 29. lipnja 2011. nije mogao dobiti svojstvo ovršnosti tj. nije mu mogla biti izdana kaluzula ovršnosti. Ovrhovoditelj je nezakonito otkazao ugovor o kreditu pozivajući se na članak 23. točku b), navodeći da I i II- ovršenik ne ispunjavaju obveze iz Ugovora, što ne odgovara stvarnom stanju stvari jer nisu nastupili raskidni uvjeti propisani odredbama Ugovora. Također, javni bilježnik nije smio solemnizirati ugovor jer isti ne udovoljava odredbama Zakona o javnom bilježništvu odnosno ugovor sadrži nedostatke navedene u čl. 43-48. Zakona o javnom bilježništvu. Nadalje, u ukinutom Rješenju o ovrsi nije pravilno obračunata tražbina u ukupnom iznosu od 112.213,09 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, kao ni kamata na tu tražbinu jer tražbina nije određena ni odrediva. Ujedno, dok glavno potraživanje ne bude isplaćeno, ugovorne i zatezne kamate ne mogu se obračunavati u apsolutnom iznosu za određeno vremensko razdoblje. Ukoliko je ugovor otkazan i ako je stavljena klauzula ovršnosti, ne mogu se redovne kamate računati nakon toga roka (perioda), što je napravljeno u konkretnom slučaju budući da je kao početni datum za obračun kamata stavljen dan utuženja pa sve do naplate. Ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu nije naveo dan od kojeg je tražbina dospjela, nego je upotrijebio širok pojam „dan plaćanja“ što I i II-ovršenik, ovdje tužiteljice dovodi u nezavidan i neravnopravan položaj jer se ne može sa sigurnošću znati koliko iznosi tražbina ovrhovoditelja. Također, kako je navedeno u žalbi na doneseno rješenje o ovrsi od dana 26.10.2018. godine, žaliteljice navode prekoračenje ovršnog zahtjeva ovrhovoditeljevog prijedloga za ispražnjenje nekretnine i predaju u posjed kupcu iz razloga što takva odredba nije postojala u predetnom ugovoru. Ujedno, u žalbi je navedeno i da je pred istim sudom u tijeku postupak pod brojem Ovr-9588/16 predmet kojega je ova nekretnina, koja se vodi između ovršenica i Zagrebačke banke d.d. kao ovrhovoditelja pa se radi o litispendenciji. Shodno tome, ukinutim rješenjem o ovrsi, ovrha je određena na temelju solemnizirane privatne isprave – potrošački ugovor o namjenskom kreditu koji nije prošao sudsku kontrolu te samim time rješenje nema obrazloženja i izdano je otiskivanjem štambilja na prijedlogu za ovrhu. Dakle, ovršni sud nije ispitivao sadrži li taj potrošački ugovor nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe. Rješenjem Županijskog suda u Zadru, posl.br. 6 Gž Ovr-262/2022-2, kojim je ukinuto rješenje o ovrsi ovog suda posl.br. Ovr- 6825/2018 u obrazloženju pod točkom 6. stoji: Iz sadržaja Ugovora o namjenskom kreditu na temelju kojeg je određena ovrha proizlazi da se radi o kreditu u iznosu od 80.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti odobrenom korisniku kredita GS za dovršenje kuće u [adresa] (čl. 6), što pak upućuje na zaključak da se radi o potrošačkom ugovoru sklopljenom između banke kao trgovca i korisnika kredita kao potrošača. Ujedno, i u točci 7. stoji: Prema zaključku prihvaćenom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu ( rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koje proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. Tužitelji nastavno ističu kako je ništetna ugovorna odredba koja omogućuje promjenu ugovorne kamate ovisnom isključivo u odluci (volji) jedne ugovorne strane, u ovom konkretnome slučaju tuženika, a da pri tome prethodno nisu bile precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena te je time uzrokovan nepovoljan položaj tužiteljica, kao i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica, koji promjenu nisu mogle predvidjeti, dok pravilnost promjene nije mogla provjeriti budući da nije imala nikakvih egzaktnih kriterija. Za zaključiti je kako je ovršna isprava temeljem koje je pokrenut postupak pod poslovnim brojem posl.br. Ovr-6825/2018 u cijelosti ništetna i ne proizvodi pravne učinke. Tužiteljice stoga predlažu da sud donese presudu kao u toč. I. izreke ove presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako je činidba tužitelja iz Ugovora o kreditu određena odnosno odrediva budući da Ugovor o kreditu sadrži podatke s pomoću kojih se činidba može odrediti (članak 272. st. 1. ZOO). Ugovor o kreditu je jasno odredio da korisnik kredita, ovdje tužiteljice, imaju obvezu plaćati iznos mjesečnog anuiteta. Tužitelj nije niti jednom od sklapanja Ugovora o kreditu prigovorio Banci da ne može izvršiti svoju činidbu jer je neodređena i/ili neodrediva. Smisao članka 272. ZOO leži u tome da činidba iz svakog ugovora mora biti određena ili odrediva iz razloga da je se može prisilno ostvariti. Ako činidba ne bi bila određena ili odrediva, onda ista ne bi bila utuživa. U konkretnom slučaju Ugovor o kreditu jasno određuje da korisnik kredita vraća predmetni kredit plaćanjem mjesečnih anuiteta, a sukladno izračunu koji sačini davatelj kredita. Prema tome, pozivom na izračune anuiteta moguće je vrlo lako utvrditi svaku pojedinu činidbu - plaćanje anuiteta. Odredba o načinu promjene kamatne stope nije nepoštena. Da bi odredba Ugovora kreditu bila ništetna potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Banka i tužitelj su pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom te kredita u EUR ili drugoj valuti (CHF, HRK), ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa u valuti EUR. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Da se korisnik kredita u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Korisnik kredita to nije učinio i samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. b) Nadalje, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti je jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije podložna testu poštenja. Jasna je već iz značenja same riječi promjenjiva, odnosno nesporno nije fiksna. Na kraju, predmetne odredbe su razumljive zbog toga što je ovršenik potpuno poslovno sposobna osoba koja razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom, preuzima platnu obvezu na period od više godina te je ujedno dužna primijeniti očekivanu pažnju. Također, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je neovisna treća strana (javni bilježnik) u skladu sa svojim zakonskim dužnostima koje proizlaze Zakona o javnom bilježništvu protumačila i objasnila ovršeniku smisao i posljedice sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Općepoznata je činjenica da je ovakvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju. Također, kamatna stopa koja je određena u Ugovoru o kreditu ne prelazi najviše dopušteni iznos ugovornih kamatnih stopa kako je bilo određeno Zakonom o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme potpisivanja predmetnog Ugovora pa time ta odredba nije nepoštena. Tuženik ističe da čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamata koja je početno ugovorena u Ugovoru o kreditu (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako), nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane banke. Tuženik ističe da bi takva početna kamatna stopa trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim o odnosima. Svako suprotno tumačenje bilo bi suprotno nespornoj činjenici da je promjenjiva kamatna stopa valjano ugovorena između banke i korisnika kredita. Podredno, ako sud usprkos svemu navedenom utvrdi djelomičnu ništetnost Ugovora o kreditu u odnosu na odredbu o promjenjivosti kamatne stope, tada sud svakako mora uzeti u obzir i činjenicu da dug svejedno i dalje postoji, a čime je ovrha osnovana jer djelomična ništetnost ne utječe na valjanost cjelokupnog ugovora o kreditu i cjelokupnog dugovanja. Ugovor o namjenskom kreditu od 29.6.2011. je ovršna isprava sukladno Ovršnom zakonu. Pri tome postoji i klauzula javnog bilježnika prema kojoj je spomenuti ugovor kao javnobilježnički akt ovršan dana 23.11.2013. Obzirom na navedeno, pogrešni su navodi tužitelja da spomenuta ovršna isprava ima nedostatke sukladno Zakonu o javnom bilježništvu. Tim više, navedeno je već pravomoćno utvrđeno u postupku ovrhovoditelja Zagrebačke banke d.d. protiv ovršenika ŽS, a u vezi s predmetnom tražbinom, u postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. br. Ovr 9588/16. Tuženik napominje da je Zakonom o parničnom postupku propisano da se dok parnica teče, ne može u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti. S obzirom na citiranu zakonsku odredbu, navodi se da je u predmetu Ovr-9588/16 kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu ovrhovoditelj bio Zagrebačka banka d.d., a da je u ovršnom postupku Ovr 6825/2018 ovrhovoditelj ovdje tuženik. Zagrebačka banka d.d. i ovrhovoditelj su dvije različite i odvojene pravne osobe te se ni u kojem slučaju ne mogu smatrati istom strankom. Također, ovrhovoditelj nije mogao stupiti u postupak broj Ovr-9588/16 jer se radi o ovršnom postupku na koji se primjenjuju odredbe Ovršnog zakona koji ne predviđa mogućnost promjene ovrhovoditelja, a što je potvrđeno i ustal jenom praksom sudova. Napominje se i da je u predmetu Ovr-9588/16 ovrhovoditelj Zagrebačka banka d.d., povukao prijedlog za ovrhu te je postupak i pravomoćno obustavljen. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i obvezati tužitelja na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Zaključak ovog suda poslovni broj Ovr-6825/2018-53 od 24. listopada 2022. (list 8-10), rješenje Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž Ovr-262/2022-2 od 4. listopada2022. (list 11-15), Ugovor o namjenskom kreditu od 22. kolovoza 2011. (list 16-24), izvršio uvid u spis ovog suda pos.ovnibrojOvr-6825/18, proveo financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 103-127), saslušao svjedoka GS (list 146 spisa), izvršio uvid u spis ovog suda Ovr-6825/2018.
4. Među strankama nije sporno da su GS, kao korisnik kredita, FS kao sudužnik, ŽS kao založni dužnik i Zagrebačka banka d.d., kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je Zagrebačka banka d.d. kao raniji vjerovnik odobrila i stavila na raspolaganje korisniku kredita kredit u iznosu od 80.000,00 EUR, s rokom otplate od 360 mjeseci te uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s općim uvjetima promjene kamatnih stopa koji su sastavni dio Odluke o kamatnim stopama Kreditora, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 7,00 %. Isto tako nije sporno niti da su Ugovorom o kreditu stranke ugovorile da će korisnik kredita otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za EUR te da je u slučaju izmjene promjenjive redovne kamatne stope korisnik kredita pristao da Zagrebačka banka d.d. kao raniji vjerovnik povisi ili snizi iznos anuiteta/rate i obvezao se plaćati tako izmijenjene anuitete. Sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Sporno je da li je Ugovor o kreditu ništetan u cijelosti. Sporno je stoga da li je ovrha određena rješenjem ovog suda poslovni broj Ovr-6825/2018 nedopuštena.
5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako tužbeni zahtjev tužiteljica nije osnovan.
6. Uvidom u Zaključak ovog suda poslovni broj Ovr-6825/2018-53 od 24. listopada 2022. utvrđeno je da su tužiteljice upućene na pokretanje parnice radi proglašenja da ovrha nije dopuštena, zbog sumnje u nepoštenost (ništetnost) odredbi ovršne isprave- Ugovora o namjenskom kreditu od 22. kolovoza 2011. U obrazloženju zaključka navedeno je kako sukladno mišljenju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 11. ožujka 2022. posl. br. Su IV-87/22, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koje proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. Također je navedeno kako u okviru tog postupka nije moguće sa sigurnošću utvrditi da li su odredbe ovršne isprave u cijelosti ili djelomično nepoštene i o istome nije prethodno odlučeno pravomoćnom sudskom presudom pa je sud temeljem čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača odlučio kao u izreci i uputio ovršenike u parnicu radi utvrđenja da je ta ovrha djelomično ili u cijelosti nedopuštena zbog nepoštenih (ništetnih) odredbi ovršne isprave.
7. Odredbom čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona ("Narodne Novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 06/24; u daljnjem tekstu: OZ) propisano je da tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu. Imajući u vidu naprijed navedenu zakonsku odredbu te činjenicu da je ovršni sud po službenoj dužnosti (bez da su tužiteljice izjavile žalbu iz tih razloga) uputio tužiteljice na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenim zbog sumnje u nepoštenost (ništetnost) odredbi ovršne isprave- Ugovora o namjenskom kreditu od 22. kolovoza 2011., a sve temeljem mišljenja sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 11. ožujka 2022. posl. br. Su IV-87/22, to ovaj sud nije uzeo u obzir navode iz tužbe koji se ne odnose na ništetnost, odnosno nepoštenost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu jer u odnosu na te preostale navode tužiteljice nisu izjavile žalbu protiv rješenja o ovrsi, odnosno nisu u roku pokrenule parnicu prema zaključku ovršnog suda od 18. lipnja 2019., a niti su u odnosu na te, preostale navode zaključkom ovršnog suda od 24. listopada 2022. upućene na pokretanje parnice. To su navodi kako Ugovor o namjenskom kreditu od 29. lipnja 2011. nije mogao dobiti svojstvo ovršnosti tj. nije mu mogla biti izdana kaluzula ovršnosti jer da nisu nastupili raskidni uvjeti propisani odredbama Ugovora, da javni bilježnik nije smio solemnizirati ugovor jer isti ne udovoljava odredbama Zakona o javnom bilježništvu, odnosno da ugovor sadrži nedostatke navedene u čl. 43-48. Zakona o javnom bilježništvu, da u ukinutom Rješenju o ovrsi nije pravilno obračunata tražb ina u ukupnom iznosu od 112.213,09 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, kao ni kamata na tu tražbinu jer tražbina nije određena ni odrediva, da ovrhovoditelj u prijedlogu za ovrhu nije naveo dan od kojeg je tražbina dospjela, nego je upotrijebio širok pojam „dan plaćanja“ što ovdje tužiteljice dovodi u nezavidan i neravnopravan položaj jer se ne može sa sigurnošću znati koliko iznosi tražbina ovrhovoditelja, da je prekoračen ovršni zahtjev ovrhovoditeljevog prijedloga za ispražnjenje nekretnine i predaju u posjed kupcu iz razloga što takva odredba nije postojala u predmetnom ugovoru te da je pred istim sudom u tijeku postupak pod brojem Ovr-9588/16 predmet kojega je ova nekretnina, koja se vodi između ovršenica i Zagrebačke banke d.d. kao ovrhovoditelja pa da se radi o litispendenciji. Pritom valja napomenuti kako tužiteljice nisu u roku pokrenule parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz žalbenih razloga navedenih u žalbi od 8.11.2018., a na pokretanje koje su upućene zaključkom ovršnog suda od 18. lipnja 2019.
7.1. Stoga je sud u ovom postupku imao u vidu da su tužiteljice zaključkom ovog suda od 24. listopada 2022. upućene na pokretanje parnice radi proglašenja da ovrha nije dopuštena, zbog sumnje u nepoštenost (ništetnost) odredbi ovršne isprave - Ugovora o namjenskom kreditu od 22. kolovoza 2011. te je u okviru tih navoda razmatrao da li je ovrha nedopuštena.
8. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 22. kolovoza 2011. utvrđeno je da je GS kao korisnik kredita sa Zagrebačkom bankom d.d. kao kreditorom sklopio isti ugovor na iznos od 80.000,00 EUR (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), s rokom otplate od 360 mjeseci. Člankom 2. st. 2. Ugovora o kreditu određeno je kako je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva i na dan sklapanja ugovora iznosi 7,00 %. Člankom 2. st. 3. Ugovora o kreditu određeno je kako je kreditor ovlašten mijenjati redovnu kamatnu stopu u skladu s općim uvjetima promjene kamatnih stopa koji su sastavni dio Odluke o kamatnim stopama Kreditora. Člankom 7. st. 2. Ugovora o kreditu određeno je kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za EUR. Člankom 7. st. 3. Ugovora o kreditu određeno je kako za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz st. 1. te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
9. Uvidom u Trostrani ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017. utvrđeno je kako je ZAGREBAČKA BANKA d.d. kao ustupitelj istim ugovorom sklopljenim sa APS Delta s.r.o., kao primateljem prenijela na istoga svoju tražbinu iz ovršne isprave-Ugovora o namjenskom kreditu od 22. kolovoza 2011., dok je APS Delta s.r.o., kao primatelj i ustupitelj ustupio i prenio tražbinu iz ovršne isprave na APS Delta S.A., OIB: 45421012929 kao primatelja pa je stoga tuženik kao ovrhovoditelj dokazao da je tražbinu na njega prešla, i to ovjerovljenom privatnom ispravom.
10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja korisnika kredita i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita sud je saslušao korisnika kredita GS kao svjedoka.
10.1. Svjedok je iskazao kako je 2011. sklopio ugovor o kreditu sa Zagrebačkom bankom d.d. čija namjena je bila dovršetak kuće u [adresa], a u toj kući i danas živi sa suprugom i dvoje djece. Prije sklapanja ugovora o kreditu je sam imao tvrtku Kozina promet d.o.o. koja je u velikoj mjeri poslovala sa društvom Baumaxx koje je negdje u to vrijeme prestalo poslovati u Hrvatskoj pa su uslijed toga nastali veliki financijski gubici za njegovu tvrtku i obitelj, praktički su uslijed toga ostali bez svega. Imali su zemljište u Sesvetskim Selima te je bio dogovor da im kum na zemljištu u [adresa] koje je bilo u vlasništvu njegovog punca i punice napravi kuću, a za uzvrat da mu oni daju zemljište u Sesvetskim Selima. Nakon što su mu dali to zemljište u Sesvetskim Selima, on je na zemljištu u [adresa] koje je bilo u vlasništvu svjedokovog punca i punice napravio kuću u roh bau stanju, odnosno nije ju dovršio, jednostavno je nestao. On i supruga su u to vrijeme bili podstanari pa je bilo potrebno dovršiti tu kuću u [adresa] kako bi riješili stambeno pitanje. Stoga je ovaj kredit i ishođen. Ishođenje kredita i svi pregovori glede toga odvijali su se u poslovnici Zagrebačke banke u Sesvetama. On je bio prisiljen sklopiti kredit upravo u valuti EUR, bilo je "daj mi što daš", samo da dovrši tu kuću, da imaju gdje živjeti. Nije siguran da li je u to vrijeme mogao ishoditi kredit u kunama. Nitko ga u poslovnici banke nije upozoravao na valutnu klauzulu niti na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno na rizike koji bi glede toga došli. Ne sjeća se koliko dugo je otplaćivao kredit. Ne sjeća se niti da li mu se rata kredita povećavala, a niti da li se snižavala s obzirom na promjenjivu kamatnu stopu.
10.2. Sud prihvaća iskaz svjedoka u pretežitom dijelu, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza svjedoka u tom pretežitom dijelu nije ničim doveden u sumnju. Sud ne prihvaća iskaz svjedoka u dijelu u kojem navodi da je bio prisiljen sklopiti kredit upravo u valuti EUR jer takvi navodi svjedoka nisu ničim dokazani te su paušalni i neuvjerljivi, tim više jer kasnije navodi kako nije siguran da li je u to vrijeme mogao ishoditi kredit u kunama.
10.3. Sud je odbio prijedlog za saslušanjem I. i II. tužiteljica kao stranaka, budući da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno da se može donijeti pravilna i na zakonu osnovana presuda. Sud je naime smatrao da su sve relevantne činjenice u dovoljnoj mjeri utvrđene te da nije potrebno niti saslušavati I. i II. tužiteljice jer one nisu korisnice kredita pa njihovo saslušanje nije mjerodavan dokaz ta utvrđivanje spornih okolnosti informiranja korisnika kredita i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita, već je I. tužiteljica sudužnik prema Ugovoru o kreditu, dok II. tužiteljica nije uopće sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu, a saslušanje korisnika kredita kao svjedoka na te okolnosti je provedeno.
11. Vezano za odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., na koju se tužiteljice pozivaju ističe se da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Valja napomenuti da se presuda iz potrošačkog spora ne može primijeniti u konkretnoj situaciji jer se radi o kreditu u valuti EUR (a ne u valuti CHF), no međutim, ništetnost ugovorne odredbe potrebno je cijeniti prema okolnostima svakog pojedinog slučaja pa je tako učinjeno i u ovom konkretnom slučaju.
12. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP), koji odredbom čl. 74. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 96. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 102. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
13. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 22. kolovoza 2011. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika (čl. 2. st. 2. i čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu). Naime, sklopljeni ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Povrh toga, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP), a tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 272. st. 1. ZOO. U odredbama čl. 2. st. 1. i čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s općim uvjetima promjene kamatnih stopa koji su sastavni dio Odluke o kamatnim stopama Kreditora, ali time nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Slijedom toga, utvrđeno je kako predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je korisnik kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. t ravnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da se istima istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena , uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema jasno definiranih uvjeta i razloga zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno kriteriji promjene kamatne stope nisu jasno određeni. Korisniku kredita je trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, omogućiti pojedinačno pregovaranje o tome i na taj način omogućiti istom kao potrošaču da pristane na takve odredbe. Stoga Korisnik kredita kao potrošač nedvojbeno nije imao utjecaja na sadržaj predmetne odredbe (cijenu) pa je postupanje kreditora suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg korisnik kredita mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetne.
14. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen dovršenju kuće u [adresa]. Korisnik kredita je isti zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti.
15. U konkretnom slučaju na temelju financijskog vještačenja je valjalo utvrditi pojedine preplaćene iznose anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi da bi se eventualno tuženikova tražbina smanjila za razliku između početne i naknadno promijenjene kamatne stope, ako je tijekom otplate kamatna stopa povećana i za utvrđeni iznos bi se ovrha proglasila nedopuštenom.
15.1. Stoga je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da nema razlike između obveza plaćenih u skladu s otplatnim planom tuženika i obveza koje bi bile plaćene , da su anuiteti za cijelo razdoblje računani primjenom početno ugovorene kamatne stope od 7,00 % godišnje za razdoblje otplate kredita (od 1. rujna 2011.) do otkaza ugovora o kreditu (22. studenog 2013.), prema prikazu danom u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza te stoga nije bilo osnove za umanjenje ostatka glavnice po mjesecima prema zadatku suda. Naime, stvarno primijenjena kamatna stopa u cijelom razdoblju do otkaza bila je manja od inicijalno ugovorene kamatne stope. Visina zateznih kamata obračunatih na ostatak glavnice od 78.915,50 EUR utvrđene na dan otkaza kredita (22. studenog 2013.) do dana podnošenja prijedloga za ovrhu (15. listopada 2018.) iznosila je 35.265,61 EUR, prema prikazu danom u stupcu 'o' drugog dijela Tabele 2 nalaza. U konačnici, uzimajući u obzir sve gore iskazano, visina tražbine prema predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu na dan podnošenja prijedloga za ovrhu (15. listopada 2018.) iznosila je: a) 113.425,15 EUR (78.915,50 glavnice i 34.509,65 zateznih kamata) uz izračun zateznih kamata na glavnicu kredita od 78.915,50 EUR (stanje na dan 22. studenog 2013.), prema prikazu danom u Tabeli 2 nalaza ili b) 113.188,53 EUR (78.751,59 glavnice i 34.436,94 zateznih kamata), uz izračun zateznih kamata na glavnicu kredita od 78.751,59 EUR (prema izvatku iz poslovnih knjiga s lista 20. priklopljenog spisa), sve prema prikazu danom u Tabeli 2 a nalaza. Vještak u iznos ukupnog potraživanja po predmetnom ugovoru o kreditu nije zaračunao iznos redovnih kamata, jer iste, prema u dokumentaciji u spisu nisu prenesene na tuženika.
15.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Nakon što su zaprimile nalaz i mišljenje vještaka, tužiteljice navode da je rješenjem suda vještaku određen zadatak da izračuna visinu tražbine prema predmetnom Ugovoru o namjenskom kreditu do dana otkaza ugovora o kreditu, koji je u rješenju suda izričito određen kao 22.11.2013., no da iz nalaza i mišljenja proizlazi da je vještak izračun proveo do 3.12.2013., čime je prekoračio vremenski okvir određen rješenjem suda. Ukazuju da vještak nije bio ovlašten samostalno mijenjati niti proširivati vremenski raspon izračuna, budući da je bio dužan postupati isključivo u granicama zadatka koji mu je sud odredio pa da stoga nalaz i mišljenje u ovom dijelu ne odgovaraju zadanom zadatku, zbog čega tužiteljice smatraju da takav nalaz i mišljenje ne mogu biti odlučni dokaz u ovom postupku te se s istima ne slažu. Napominje se kako istaknute primjedbe tužiteljica sud smatra irelevantnima, obzirom da je vještak izradio nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji mu je sud odredio, u konkretnom slučaju utvrđeno je da nema pretplate s osnova promjenjive kamatne stope, a tužiteljice su izričito navele da ne traže usmeno saslušanje vještaka. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da nema razlike između obveza plaćenih u skladu s otplatnim planom tuženika i obveza koje bi bile plaćene te da su anuiteti za cijelo razdoblje računani primjenom početno ugovorene kamatne stope od 7,00 % godišnje za razdoblje otplate kredita (od 1. rujna 2011.) do otkaza ugovora o kreditu (22. studenog 2013.), odnosno u konkretnom slučaju nisu utvrđeni pojedini preplaćeni iznosi anuiteta zbog ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
16. U konkretnom slučaju tužiteljice tvrde da je ništetan cijeli ugovor, a kao razloge ništetnosti navode promjenjivost kamatne stope. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 324. ZOO ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučna pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Odredbom čl. čl. 1021. ZOO propisano je kako se Ugovorom se o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Predmetnim je Ugovorom o kreditu bila ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje. No unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti. Ukazuje se kako se ništetnost odredbi ovog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. ZOO, u vezi s čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, točno je da su odredbe kojima je ugovorena kamatna stopa vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Nadalje, odredbama članka 87. i članka 102. ZPP izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati pa su tvrdnje koje se odnose na utvrđenje ništetnosti preostalog dijela ugovora o kreditu (izuzev odredbi koje se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope) ocijenjene kao neosnovane (tako i VSRH u Rev-1184/2024-2 od 6. veljače 2025.) zbog čega se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužiteljica da bi cijeli Ugovor o kreditu bio ništetan, a nisu nađeni niti drugi razlozi zbog kojih bi Ugovor o kreditu bio ništetan.
17. S obzirom na to da se ovrha za koju tužiteljice traže da se proglasi nedopuštenom provodi na temelju ovršne isprave-Ugovora o namjenskom kreditu od 22. kolovoza 2011. kao javnobilježničkog akta, da je banka ispunila svoju obvezu isplativši korisniku kredita ugovoreni iznos kredita da je tražbina iz tog ugovora na temelju Trostranog ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od 30. svibnja 2017. valjano prenesena na ovdje tuženika, da Ugovor o kreditu sadrži klauzulu temeljem koje je založni dužnik suglasan da kreditor može neposredno na temelju tog ugovora zatražiti protiv njega ovrhu na predmetnoj nekretnini radi prisilne naplate bilo koje od tražbina kreditora po tom ugovoru odmah po njenoj dospjelosti, da je na nekretnini zasnovano založno pravo u korist kreditora te da to znači da tuženik na koga je prenesena tražbina iz Ugovora o kreditu može ostvariti svoja prava u ovršnom postupku, u konkretnom slučaju i u slučaju raskida ugovora jer je to izričito utanačeno u Ugovoru, i to radi prisilne naplate svoje tražbine protiv tužiteljica kao vlasnica predmetne nekretnine, da tužiteljice u ovom postupku nisu dokazale da je tuženikova tražbina manja zbog ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi pa da bi zbog toga ovrha bila za određeni iznos nedopuštena, da nije utvrđeno da bi Ugovor o kreditu bio ništetan u cijelosti, to ne postoje razlozi za proglašenje ovrhe nedopuštenom pa je stoga sud tužbeni zahtjev tužiteljica odbio kao neosnovan.
18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP, čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP, a imajući u vidu da je tuženik u cijelosti uspio u ovom sporu pa je stoga zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka odbijen kao neosnovan. Budući da tuženik u ovom postupku nije određeno potraživao troškove postupka niti po osnovu niti po visini, onako kako to propisuje odredba čl. 164. st. 2. ZPP, njegov zahtjev kao neodređen nije uzet obzir pa je odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.
U Zagrebu, 3. lipnja 2026.
Sutkinja
Vedrana Kufrin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.
Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.
DNA:
1. tužiteljice po punomoćniku, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 453,13 EUR-solidarno
2. tuženiku po punomoćniku
